«Vi ste ljudi kao i mi; mi smo se odvažili i nismo se pokajali. Zašto da se i vi ne odvažite? Kad smo mi započeli, vrijeme nije bilo bolje ni sjajnije nego sada. No Bog nam je dao uistinu blaženu milost svećeništva. Možete se, dakle, i vi odvažiti i u ovo vrijeme. Mi smo bili slabi, bili smo grješnici, i to smo ostali; mi smo u svoje svećeništvo ponijeli breme svoga nasljeđa, svoje prošlosti, svoje talente i netalente, svoje sklonosti, slaba, krhka mjesta u svome biću. Sve smo to ponijeli i iskusili smo kako je Božja milost jača od naše slabosti. Zašto da se i vi ne odvažite?
Sve smo više opažali kako je teret službe veći nego što su naše vlastite sile da toj službi udovoljimo. No Bog je bio dobar i vjeran. Ako vi to već sada opažate – zašto se ipak ne odvažite? Pozvani ste na najveće što postoji: da svjedočite za Božju istinu u mraku ovoga svijeta, da naviještate Božje kraljevstvo u metežu ovog vremena, da dijelite Božju milost nesvetom narodu, da posred ovoga svijeta predstavljate Božju Crkvu, kako bi ona uistinu bila znak da je došla Božja milost i da je zaključen vječni savez između Boga i čovjeka, koji počiva na neopozivoj Božjoj vjernosti, a ne na čovjekovoj moći ili zatajivanju.
U to zvanje treba vjerovati, treba ga svednevice iznova ostvarivati; ono nikome nije tako darovano da ga ne bi mogao izgubiti. Nikada nije tako primljeno u srcu da to srce ne bi zapravo uvijek bilo u napasti da zavoli više zemaljsko od nebeskoga. Nikada to zvanje nije tako prihvaćeno da čovjeku ne bi jednom samoća postala teška i da ne bi imao dojam kao da propovijeda gluhim ušima. To zvanje uvijek imaš samo tako da ga moraš posljednjom snagom srca i – još više – Božjom milošću uvijek iznova stjecati.
Ali to je kod takva zvanja, koje je Božje zvanje, posve razumljivo, jer ono, što je najviše i najblaženije, u isti je mah i najugroženije i najteže. Sve je to razumljivo, i mi vam i nakon 25 godina ne možemo reći o tome ništa drugo. Pa ipak vam kažemo: Vi se možete na to odvažiti! Mi vas ipak usrdno molimo, ukoliko vas je samo Božja milost dotakla i njegov vam poziv ušao u duh, srce i savjest: Odvažite se! Divno je to zvanje! Ono mnogo traži od vas, ali Bog je taj, njegova je to milost, njegova vjernost, njegov blažen poziv, koji od vas mnogo traži; a dati se od Boga pozvati i od njega primiti velike zadatke – to je blaženo!
Mi se nismo pokajali, mi uzimamo svećeništvo s pouzdanjem opet na sebe, i nakon 25 godina, i kažemo vam, svojoj braći: Odvažite se! Možete se odvažiti! Jer Bog vam daje odvažnost, a kada On to čini, bit će učinjeno, i neće ostati samo početak. Onaj koji je učinio početak i sredinu, On će nama i vama darovati vječno ispunjenje svećeništva i života.
(* govor teologa Karla Rahnera što ga je uputio svećeničkim pripravnicima prigodom svoje proslave 25. godišnjice svećeništva)
Nema komentara:
Objavi komentar