VELIKO SJEMENIŠTE
„Izgradnja budućih svećenika, bilo dijecezanskih, bilo redovničkih te ustrajna briga, produžena tijekom čitavoga životnoga vijeka… smatraju se u Crkvi jednom od najzahtjevnijih i najvažnijih zadaća za budućnost evangelizacije čovječanstva.“ (Ivan Pavao II., Pastores dabo vobis, br. 2).
Svaka biskupija, gdje je to moguće, treba imati svoje veliko sjemenište. Ako ga nema, pitomce koji se pripravljaju za svete službe treba povjeriti nekom drugom sjemeništu ili treba osnovati međubiskupijsko sjemenište (kanon 237, 1). Veliko sjemenište jest redovito mjesto duhovnog odgoja i obrazovanja mladića koji kane postati svećenici, mjesto u kojem trebaju, u načelu, boraviti cijelo vrijeme svojega odgoja ili – ako to prema sudu biskupa traže okolnosti – barem tijekom četiriju godina (kanon 235, 1). Dijecezanski biskup u veliko sjemenište treba primati samo one koje, uzevši u obzir njihove ljudske i ćudoredne, duhovne i umne sposobnosti, njihovo tjelesno i duševno zdravlje, kao i pravu nakanu, smatra prikladnima da se trajno posvete svetim službama (kanon 241, 1). Iz ovoga kanona proizlazi da se kriteriji za primanje u veliko sjemenište uvelike razlikuju od kriterija za primanje u malo sjemenište, jer se kod primanja u veliko sjemenište više ne radi o praćenju klice zvanja, nego o neposrednoj pripravi za svećeništvo.
Već kod ulaska u veliko sjemenište zvanje treba biti prepoznato od strane dijecezanskog biskupa. Kandidat za prijem u sjemenište treba predočiti isprave o krštenju i potvrdi te druge isprave koje se zahtijevaju prema propisima uredbe o svećeničkom odgoju i obrazovanju. Dakle, da bi netko bio primljen u veliko sjemenište, dijecezanski biskup mora, već kod prijema, kod kandidata prepoznati zvanje, a ako se radi o primanju onih koji su otpušteni iz drugog sjemeništa ili redovničke ustanove, zahtijeva se i svjedočanstvo dotičnog poglavara, osobito o razlogu njegova otpuštanja ili odlaska (kanon 241, 2).
Dimenzije svećeničke izgradnje i odgoja
a) Ljudski i duhovni odgoj i izobrazba
Duhovni odgoj i izobrazba u nauku pitomaca u sjemeništu treba tako uskladiti da oni, svaki prema svojoj naravi, zajedno s potrebnom ljudskom zrelošću steknu evanđeoski duh i usku povezanost s Kristom (kanon 244). Duhovnim odgojem treba pitomce osobito pripremiti za plodonosno vršenje pastoralne službe, treba ih odgojiti u misijskom duhu te učiniti da služba obavljena u živoj vjeri i ljubavi uvijek pridonosi vlastitom posvećenju. Isto tako treba stvoriti ozračje da razvijaju one vrline koje više vrijede u ljudskom životu, da bi mogli steći odgovarajući sklad između ljudskih i vrhunaravnih dobara (kanon 245, 1).
Duhovni odgoj treba ići za tim da se pitomci tako odgajaju da se, prožeti ljubavlju prema Kristovoj Crkvi, poniznom i sinovskom ljubavlju usko povežu s Rimskim biskupom (papom), da prionu uz svog biskupa kao vjerni suradnici i da surađuju s braćom, a zajedničkim životom u sjemeništu i razvijenim odnosima prijateljstva i povezanosti s drugima trebaju se pripravljati za bratsko zajedništvo s biskupskim prezbiterijem kojega će biti dionici u služenju Crkve (kanon 245, 2).
Svakodnevno euharistijsko slavlje treba biti središte svega sjemenišnog života. Pitomce treba odgajati da slave bogoslužje časova, njeguju štovanje Blažene Djevice Marije, i marijanskom krunicom, razmatranjem i drugim vježbama pobožnosti steknu duh molitve i postignu čvrstoću svojega zvanja (kanon 246, 1-2). Pitomci se trebaju naviknuti da često pristupaju sakramentu pokore, i da svake godine obave duhovne vježbe. Treba ih prikladnim odgojem pripraviti na obdržavanje beženstva i naučiti ih da ga poštuju kao poseban Božji dar (kanon 246, 4-5; 247, 1). Isto ih se tako treba upoznati s dužnostima i poteškoćama koje su vlastite posvećenim crkvenim službenicima i ne smije im se prešutjeti nijedna poteškoća svećeničkog života (kanon 247, 2).
b) Izobrazba u nauku
Filozofsko-bogoslovni studij treba trajati barem punih šest godina, i to tako da se filozofskim predmetima posvete pune dvije godine, a bogoslovnom pune četiri godine (kanon 250-252, 1-3).
c) Pastoralni rad
Cjelokupni odgoj i obrazovanje u sjemeništu treba imati za cilj pastoralni rad. Stoga se u njemu treba urediti pastoralna izobrazba u užem smislu, kojom pitomci trebaju naučiti načela umijeća koja, s obzirom na potrebe mjesta i vremena, pripadaju vršenju službe naučavanja i posvećivanja Božjega naroda te upravljanje njime (kanon 255). Pitomce treba brižljivo poučiti u onome što se na poseban način odnosi na svetu službu, osobito katehiziranju i propovijedanju, u bogoštovlju, a napose u slavljenju sakramenata, i u postupanju s ljudima, u upravljanju župnom zajednicom i obavljanju ostalih zadaća (kanon 256, 1).
Optatam totius kaže da sav odgoj treba ići za tim da se oni izgrade kao pravi pastiri duša, po uzoru na Isusa Krista, Učitelja, Svećenika i pastira… (II. vat. sabor, Optatam totius, br. 4).
Pastores dabo vobis ovoj temi posvećuje više brojeva (57., 58., 59.) i naglašava da čitava izgradnja kandidata za svećeništvo ima cilj pripremiti ih za sudioništvo u ljubavi Krista Dobroga pastira. (Ivan Pavao II., Pastores dabo vobis, br. 57).
Nema komentara:
Objavi komentar