Riječ praćenje čuva svoje značenje u korijenu glagola pratiti koji ima više značenja. Značenje koje najbolje odgovara onome što nas zanima jest „ići neko vrijeme uz nekoga koji odlazi“. (Anić, 2003. str. 1143.)Riječ mladi danas je toliko zasićena značenjima da bismo do sutra mogli samo raspravljati o dobnim skupinama, kulturološkim pogledima, usmjerenosti života itd. Recimo da pod mladima možemo razumijevati adolescente od 15. godine života pa nadalje. Prije nekih desetak godina gornja granica je bila 30 godina, no danas je pomaknuta i prema starijima (35!). Zbog čega je tako pomaknuta? Zbog sve istaknutije pojave u društvu da velik broj ljudi u toj dobi još uvijek nije donio konačnu životnu odluku i usmjerio život prema nekom određenom zvanju. Stoga će i za nas mladi biti oni koji se nalaze u razdoblju života u kojem još nisu donijeli konačnu životnu odluku kamo i na koji način usmjeravati svoj život.
Dakle mladi su oni koji još nisu domislili i izabrali svoj životni poziv.
Pedagogija je znanost o odgoju i kao takva uključuje ciljeve, zadatke, sredstva, organizaciju, metode i provjeru namjernog djelovanja odnosno rada s nekom osobom. U našem slučaju radi se o promišljenom (i premoljenom) djelovanju s posebnom dobnom skupinom, skupinom mladih.
I na kraju: riječ zvanje ima također nekoliko značenja. S jedne strane znači steći neko zanimanje, a s druge strane znači odgovor na poziv. U svakom slučaju dolazi od riječi zvati koja u sebi semantički uključuje nekoga koji zove i nekoga koji se odaziva. Za nas je važno da to nije profesija, te da je zvanje u sebi izrazito dinamična stvarnost.
Ono o čemu ćemo govoriti jest kako, zašto i zbog čega treba koračati s nekom osobom koja ne zna ni tko je, ni što želi, ni kamo ide, a koja svakako nekuda odlazi i koja će otići.
Pođimo od zadnjega, od zvanja ili od poziva. Kao vjernici: kršćani i katolici vjerujemo da Bog svako ljudsko biće poziva na život i da svaki život ima svoj smisao te da se u Bogu ostvaruje. U Božjoj kreativnosti svaka je ljudska osoba originalna i svaka po Božjem nacrtu ima jedinstven, originalan poziv u svom životu. Treba ga pronaći i ostvariti. Što su uostalom sveci? Oni koji su prepoznali Božji plan s njima i odgovorili na njega.
Poziv ili zvanje jest nešto što miriše na Božje. Ono je Božja stvarnost i to nikada ne smijemo zaboraviti. Može se ostvariti na mnogo načina, no poziv je ostvaren kada okusimo svetost. Crkva II. vatikanskog sabora to je dobro razumjela i zato je poziv na svetost nešto što nam je svima jednako: svećenicima, biskupima, papi, redovnicima/cama klauzurnih redova, družbama apostolskog života ili laicima, bračnim parovima, samcima, djeci, mladima…
ZVANJE JEST POZIV NA SVETOST AKO JE SVETOST ODGOVOR NA BOŽJI PLAN S ČOVJEKOM! A JEST!
Iz toga proizlazi da svaki govor o zvanjima znači govor o svetosti, a ne o svećenicima i časnim sestrama!
A što je posvećeni život? Nasljedovanje načina i stila života kojim je živio Isus Krist! Je li zato naš poziv svetiji od drugih? NE! Naš poziv jest jedan od oblika svetosti. Kome nije jasno da nismo ništa vredniji od majki i očeva neka ne bude pratitelj mladih. Tko to ne priznaje i ne razumije, neka se toga posla ne laća! Makar bio/bila i zadužen/a za animaciju! Jer ako je tako, iz nje/ga ne zrači ljubav nego oholost. A to je slaba reklama za družbu ili red!
Zvanje je Božja stvarnost.
Koja je naša uloga? Naši samostani sve su prazniji ili se nikako ne pune, a mi bismo trebali ono malo dobrih mladih oduševiti za brak?
Jednostavno! Mi trebamo pomoći mladoj osobi da iskusi Boga, da se osobno i iskreno odluči za Njega i da u svom konkretnom životu prepozna Božje djelovanje i njegov plan s njom. Kada to postignemo, mi se udaljujemo! Tu je potrebna velika besplatnost i hrabrost!
Praćenje je „uspostavljanje veze obilježene prisnošću, iskrenošću, prostodušnošću i uzajamnim povjerenjem“ između odrasle (dovoljno zrele) osobe i osobe u dobi rasta i sazrijevanja. Da bi bilo plodonosno, ono mora imati obilježja vodstva od strane odrasle osobe, međutim i odrasla osoba i mlada osoba u procesu praćenja stavljaju se pod vodstvo Duha Svetoga koji svakoj od njih nadahnjuje određene zadatke.
Pedagogija je znanost o odgoju i kao takva uključuje ciljeve, zadatke, sredstva, organizaciju, metode i provjeru namjernog djelovanja odnosno rada s nekom osobom. U našem slučaju radi se o promišljenom (i premoljenom) djelovanju s posebnom dobnom skupinom, skupinom mladih.
I na kraju: riječ zvanje ima također nekoliko značenja. S jedne strane znači steći neko zanimanje, a s druge strane znači odgovor na poziv. U svakom slučaju dolazi od riječi zvati koja u sebi semantički uključuje nekoga koji zove i nekoga koji se odaziva. Za nas je važno da to nije profesija, te da je zvanje u sebi izrazito dinamična stvarnost.
Ono o čemu ćemo govoriti jest kako, zašto i zbog čega treba koračati s nekom osobom koja ne zna ni tko je, ni što želi, ni kamo ide, a koja svakako nekuda odlazi i koja će otići.
Pođimo od zadnjega, od zvanja ili od poziva. Kao vjernici: kršćani i katolici vjerujemo da Bog svako ljudsko biće poziva na život i da svaki život ima svoj smisao te da se u Bogu ostvaruje. U Božjoj kreativnosti svaka je ljudska osoba originalna i svaka po Božjem nacrtu ima jedinstven, originalan poziv u svom životu. Treba ga pronaći i ostvariti. Što su uostalom sveci? Oni koji su prepoznali Božji plan s njima i odgovorili na njega.
Poziv ili zvanje jest nešto što miriše na Božje. Ono je Božja stvarnost i to nikada ne smijemo zaboraviti. Može se ostvariti na mnogo načina, no poziv je ostvaren kada okusimo svetost. Crkva II. vatikanskog sabora to je dobro razumjela i zato je poziv na svetost nešto što nam je svima jednako: svećenicima, biskupima, papi, redovnicima/cama klauzurnih redova, družbama apostolskog života ili laicima, bračnim parovima, samcima, djeci, mladima…
ZVANJE JEST POZIV NA SVETOST AKO JE SVETOST ODGOVOR NA BOŽJI PLAN S ČOVJEKOM! A JEST!
Iz toga proizlazi da svaki govor o zvanjima znači govor o svetosti, a ne o svećenicima i časnim sestrama!
A što je posvećeni život? Nasljedovanje načina i stila života kojim je živio Isus Krist! Je li zato naš poziv svetiji od drugih? NE! Naš poziv jest jedan od oblika svetosti. Kome nije jasno da nismo ništa vredniji od majki i očeva neka ne bude pratitelj mladih. Tko to ne priznaje i ne razumije, neka se toga posla ne laća! Makar bio/bila i zadužen/a za animaciju! Jer ako je tako, iz nje/ga ne zrači ljubav nego oholost. A to je slaba reklama za družbu ili red!
Zvanje je Božja stvarnost.
Koja je naša uloga? Naši samostani sve su prazniji ili se nikako ne pune, a mi bismo trebali ono malo dobrih mladih oduševiti za brak?
Jednostavno! Mi trebamo pomoći mladoj osobi da iskusi Boga, da se osobno i iskreno odluči za Njega i da u svom konkretnom životu prepozna Božje djelovanje i njegov plan s njom. Kada to postignemo, mi se udaljujemo! Tu je potrebna velika besplatnost i hrabrost!
Praćenje je „uspostavljanje veze obilježene prisnošću, iskrenošću, prostodušnošću i uzajamnim povjerenjem“ između odrasle (dovoljno zrele) osobe i osobe u dobi rasta i sazrijevanja. Da bi bilo plodonosno, ono mora imati obilježja vodstva od strane odrasle osobe, međutim i odrasla osoba i mlada osoba u procesu praćenja stavljaju se pod vodstvo Duha Svetoga koji svakoj od njih nadahnjuje određene zadatke.
Pratitelj/ica nije sveznajući/a, on/a ne zna unaprijed što praćeni treba činiti, niti mu je objavljeno izvanrednim činom. (redovito ne!) Pratitelj kao onaj koji ima jasan životni poziv kojeg voli i s kojim je sretan, te kao onaj koji je prošao pitanja, sumnje, kolebanja i oduševljenja kroz koje prolazi mlada osoba staje uz nju, sluša, objašnjava, tumači, pita… a onda se povlači.
Praćenje je stvarnost koja podrazumijeva ODNOS. To je osobito važno.
Postoje različiti oblici i stupnjevi praćenja. Postoji međusobno praćenje, kao npr. među braćom i sestrama u obitelji ili u samostanu, gdje svaka sestra/brat biva blizu drugoj/drugom te pomaže u rastu dobrohotnim pohvalama, opomenama, idejama, primjerom, slušanjem…
Postoje pedagoško praćenje, psihološko praćenje, terapijsko praćenje itd. Svako ima svoj osnovni cilj i zadatak i često je povezano sa savjetovanjem. Ono što nas zanima jest praćenje koje uključuje prepoznavanje, biranje i izbor pravog životnog zvanja na način koji smo već opisali. Ono može biti osobno ili praćenje skupine. Ako je osobno odvija se između pratitelja/ice i praćenika/ice i temelji se na odnosu.
Praćenje je stvarnost koja podrazumijeva ODNOS. To je osobito važno.
Postoje različiti oblici i stupnjevi praćenja. Postoji međusobno praćenje, kao npr. među braćom i sestrama u obitelji ili u samostanu, gdje svaka sestra/brat biva blizu drugoj/drugom te pomaže u rastu dobrohotnim pohvalama, opomenama, idejama, primjerom, slušanjem…
Postoje pedagoško praćenje, psihološko praćenje, terapijsko praćenje itd. Svako ima svoj osnovni cilj i zadatak i često je povezano sa savjetovanjem. Ono što nas zanima jest praćenje koje uključuje prepoznavanje, biranje i izbor pravog životnog zvanja na način koji smo već opisali. Ono može biti osobno ili praćenje skupine. Ako je osobno odvija se između pratitelja/ice i praćenika/ice i temelji se na odnosu.
U tom odnosu pratitelj/ica i praćenik/ica imaju svoju ulogu i svoje obveze:
- Pratitelj je pozvan isplanirati vrijeme i prostor za izgradnju odnosa i imati jasnoću glede ciljeva koje će znati predložiti na privlačan način. Usredotočit će se na mladu osobu čineći odmak od sebe samog i znat će čekati poštujući individualan ritam rasta. Pratitelj mora biti svjestan da je na putu i stalno nastojati svjedočiti autentičnost svoga poziva. Mora biti svjestan da je sredstvo posredovanja Božjih nadahnuća, mora biti velikodušan i imati vremena kojeg će „izgubiti“ s praćenikom/icom, mora znati slušati s ljubavlju, poštovanjem i divljenjem. Ono što praćenik/ica otkriva o sebi vrijedno je divljenja, jer je to iskustvo života, a svako iskustvo, kako god bilo bolno, ima smisla! Pratitelj/ica mora biti silno strpljiv/a i čekati s pouzdanjem. Pratitelj/ica je vjernik/ca; on/a ne gubi nadu.
- Pratitelj je pozvan isplanirati vrijeme i prostor za izgradnju odnosa i imati jasnoću glede ciljeva koje će znati predložiti na privlačan način. Usredotočit će se na mladu osobu čineći odmak od sebe samog i znat će čekati poštujući individualan ritam rasta. Pratitelj mora biti svjestan da je na putu i stalno nastojati svjedočiti autentičnost svoga poziva. Mora biti svjestan da je sredstvo posredovanja Božjih nadahnuća, mora biti velikodušan i imati vremena kojeg će „izgubiti“ s praćenikom/icom, mora znati slušati s ljubavlju, poštovanjem i divljenjem. Ono što praćenik/ica otkriva o sebi vrijedno je divljenja, jer je to iskustvo života, a svako iskustvo, kako god bilo bolno, ima smisla! Pratitelj/ica mora biti silno strpljiv/a i čekati s pouzdanjem. Pratitelj/ica je vjernik/ca; on/a ne gubi nadu.
Osim toga prijeko je potrebno da pratitelj/ica vodi računa o vlastitom ponašanju održavajući u odnosu prikladan odmak da se ne bi stvorila navezanost. Povezivat će povjerenje i ljubaznost sa zahtjevnošću jednog puta koji može uključivati i vrlo duboke i snažne promjene.
Sa svoje strane djevojka ili mladić trebaju željeti prijeći put sazrijevanja koji uključuje ustrajnost, sposobnost prihvaćanja frustracija kao obilježja svakog rasta, iskrenost i otvorenost za otkrivanje dubokih motivacija izbora na kojem žele temeljiti vlastiti život.
U odnosu koji se uspostavlja praćenik/ca ima određena prava, a ta su:
Sa svoje strane djevojka ili mladić trebaju željeti prijeći put sazrijevanja koji uključuje ustrajnost, sposobnost prihvaćanja frustracija kao obilježja svakog rasta, iskrenost i otvorenost za otkrivanje dubokih motivacija izbora na kojem žele temeljiti vlastiti život.
U odnosu koji se uspostavlja praćenik/ca ima određena prava, a ta su:
- Da bude shvaćen i prihvaćen kao osoba – nema uspoređivanja, predrasuda, osuđivanja… Praćenik/ca nije slučaj!
- Da ga se empatično (suosjećajno) razumijeva – pratitelj/ica obraća pažnju na pozitivne datosti i ohrabruje praćenika/icu da obrati pažnju na pozitivno u sebi
- Da se može biti slobodan/na u izražavanju i odlučivanju – praćenik/ica mora moći slobodno reći i odlučiti to što osjeća, što misli i što želi
- Na profesionalnu tajnu – bez suglasnosti s praćenikom/com pratitelj/ica ne smije nikomu otkriti nikakav sadržaj
Praćenik/ica ima i neke dužnosti, a te su:
- Izražavanje želje i razloga za praćenjem, odnosno motivacija zbog kojih to želi
- Zauzimanje stalnog truda za što dubljim poznavanjem same/samoga sebe i iskrena želja za promjenom kao i to da napravi svoj životni plan u svjetlu Božjeg plana za nju/njega
- Duh vjere i povjerenja u osobu koja ju/ga prati
- Jasna otvorenost i suradnja s osobom pratitelja i njezinim/njegovim interventima (osoba mora dopustiti da bude stavljena pod upitnik!)
- Redovitost, ustrajnost i odgovornost glede dolazaka na dogovorene susrete (s pratiteljem/icom, ali i s grupom koja prolazi sličan put)
Praćenje je stvarnost koja podrazumijeva ODNOS. To je važno ponoviti. Zato sugovornici zauzimaju položaj uzajamnosti i blizine. Pratitelj/ica je već prošao/la dio puta, taj dio puta i zato je blizu mladoj osobi, iskazuje joj puno poštovanje i vrednuje njezino dostojanstvo. Odnos koji se stvara mora biti slobodan i oslobađajući. Da on bude takav odgovornost leži na pratitelju/ici. On/a mora znati da je sredstvo Duha Svetoga. Odnos je i mjesto uzajamnog rasta. I pratitelj raste. U tom odnosu nema moraliziranja!
Plodno praćenje ne može se odvijati bez kršćanske zajednice kao oslonca na kojem se oslikavaju različiti pozivi u Crkvi. Stoga praćenje nije intimistički odnos između dviju osoba u koji nitko drugi nema pristupa. Ono se odvija unutar jedne kršćanske zajednice. Svaka istinski kršćanska zajednica ujedno je i odgojna zajednica. I kao takva, pozvana je i dužna ponuditi takav ambijent u kojem će različiti oblici životnih poziva biti vidljivi i uvjerljivi te u kojem će različiti pozivi naći pogodan teren za razvoj i međusobno objedinjavanje.
To znači da praćenje u svojoj prvoj fazi mora (može) omogućivati mladoj osobi upoznavanje s raznim oblicima kršćanskog poziva na svetost. Predložiti mladima iskustvo znakovita susretanja s osobama koje imaju sretan i ostvaren brak, koje su posvećene u svijetu, koje žive kontemplativni život, koje su angažirane u borbi za prava i napredak siromašnih, koje djeluju u misijama… Treba imati vremena, ljubavi i želje upoznati mlade s tim oblicima života. Jer kako će mlada osoba izabrati između opcija ako ne zna da one postoje!? Ne možemo prvu djevojku koja dolazi nekoliko dana u tjednu na svetu misu povući u samostan i reći da je za časnu! To je sebično!
Salezijansko praćenje manifestira se u brizi za svakodnevni život, u vjernosti obvezama studija, posla i molitve, u odnosima s drugima obilježenim povjerenjem, dobrotom i ljubaznošću, i pouzdanjem u dostizanje one svetosti na koju je svatko pozvan.
Već je prije rečeno da je praćenje nešto što miriše na Božje i da je njegov cilj pronalaženje Božje volje u životu mlade osobe i odgovor na nju. Davanje odgovora nije jednokratan događaj. Stoga je mladima potrebno pomoći u stvaranju životnog plana, koji se temelji na uspostavljanju ljestvica vrednota i dostizanju manjih i većih ciljeva. Za to je potrebno steći temeljnu duhovnu stabilnost. Duhovna stabilnost jest trajan i brižan rad oko jezgre osobe – srca.
Pokušajmo sada nešto reći o tome kako to postići. Evo nekoliko metodoloških naznaka.
- Da ga se empatično (suosjećajno) razumijeva – pratitelj/ica obraća pažnju na pozitivne datosti i ohrabruje praćenika/icu da obrati pažnju na pozitivno u sebi
- Da se može biti slobodan/na u izražavanju i odlučivanju – praćenik/ica mora moći slobodno reći i odlučiti to što osjeća, što misli i što želi
- Na profesionalnu tajnu – bez suglasnosti s praćenikom/com pratitelj/ica ne smije nikomu otkriti nikakav sadržaj
Praćenik/ica ima i neke dužnosti, a te su:
- Izražavanje želje i razloga za praćenjem, odnosno motivacija zbog kojih to želi
- Zauzimanje stalnog truda za što dubljim poznavanjem same/samoga sebe i iskrena želja za promjenom kao i to da napravi svoj životni plan u svjetlu Božjeg plana za nju/njega
- Duh vjere i povjerenja u osobu koja ju/ga prati
- Jasna otvorenost i suradnja s osobom pratitelja i njezinim/njegovim interventima (osoba mora dopustiti da bude stavljena pod upitnik!)
- Redovitost, ustrajnost i odgovornost glede dolazaka na dogovorene susrete (s pratiteljem/icom, ali i s grupom koja prolazi sličan put)
Praćenje je stvarnost koja podrazumijeva ODNOS. To je važno ponoviti. Zato sugovornici zauzimaju položaj uzajamnosti i blizine. Pratitelj/ica je već prošao/la dio puta, taj dio puta i zato je blizu mladoj osobi, iskazuje joj puno poštovanje i vrednuje njezino dostojanstvo. Odnos koji se stvara mora biti slobodan i oslobađajući. Da on bude takav odgovornost leži na pratitelju/ici. On/a mora znati da je sredstvo Duha Svetoga. Odnos je i mjesto uzajamnog rasta. I pratitelj raste. U tom odnosu nema moraliziranja!
Plodno praćenje ne može se odvijati bez kršćanske zajednice kao oslonca na kojem se oslikavaju različiti pozivi u Crkvi. Stoga praćenje nije intimistički odnos između dviju osoba u koji nitko drugi nema pristupa. Ono se odvija unutar jedne kršćanske zajednice. Svaka istinski kršćanska zajednica ujedno je i odgojna zajednica. I kao takva, pozvana je i dužna ponuditi takav ambijent u kojem će različiti oblici životnih poziva biti vidljivi i uvjerljivi te u kojem će različiti pozivi naći pogodan teren za razvoj i međusobno objedinjavanje.
To znači da praćenje u svojoj prvoj fazi mora (može) omogućivati mladoj osobi upoznavanje s raznim oblicima kršćanskog poziva na svetost. Predložiti mladima iskustvo znakovita susretanja s osobama koje imaju sretan i ostvaren brak, koje su posvećene u svijetu, koje žive kontemplativni život, koje su angažirane u borbi za prava i napredak siromašnih, koje djeluju u misijama… Treba imati vremena, ljubavi i želje upoznati mlade s tim oblicima života. Jer kako će mlada osoba izabrati između opcija ako ne zna da one postoje!? Ne možemo prvu djevojku koja dolazi nekoliko dana u tjednu na svetu misu povući u samostan i reći da je za časnu! To je sebično!
Salezijansko praćenje manifestira se u brizi za svakodnevni život, u vjernosti obvezama studija, posla i molitve, u odnosima s drugima obilježenim povjerenjem, dobrotom i ljubaznošću, i pouzdanjem u dostizanje one svetosti na koju je svatko pozvan.
Već je prije rečeno da je praćenje nešto što miriše na Božje i da je njegov cilj pronalaženje Božje volje u životu mlade osobe i odgovor na nju. Davanje odgovora nije jednokratan događaj. Stoga je mladima potrebno pomoći u stvaranju životnog plana, koji se temelji na uspostavljanju ljestvica vrednota i dostizanju manjih i većih ciljeva. Za to je potrebno steći temeljnu duhovnu stabilnost. Duhovna stabilnost jest trajan i brižan rad oko jezgre osobe – srca.
Pokušajmo sada nešto reći o tome kako to postići. Evo nekoliko metodoloških naznaka.
To su:
- poznavanje sebe i svoje prošlosti
- put kršćanskog sazrijevanja
- razabiranje životnog poziva.
1. Poznavanje sebe i svoje prošlosti
Polazna točka svakog praćenja je svakodnevno iskustvo. U razgovorima koji će se odvijati prema unaprijed zadanom planu teme će doticati iskustvo svakodnevnog života s njegovim pozitivnim i problematičnim značajkama. Osoba će pripovijedati o onome što proživljava tijekom dana: o odnosu prema sebi i prema članovima obitelji, o prijateljskim odnosima, o odnosima u raznim skupinama i školi, o poslu, o svojim željama i vrednotama… Ukratko, to su svakodnevne činjenice i izvanredni događaji od kojih je satkan svakodnevni život.
U praćenju se ne treba zaustaviti samo na onome što se događa, tj. na događajima, već je prijeko potrebno pomoći osobi da osvijesti način na koji živi događaje i susrete s drugima i snagu koju pritom troši. Treba joj pomoći da osluškuje vlastito srce i unutrašnje pokrete tijela. Zato ćemo koristiti poticajna pitanja kojima će osoba osvješćivati svoje afektivno-emotivne i duhovne dimenzije. Npr. kako si se tada osjećalo/la, što si pomislio/la, je li ti bilo ugodno, lijepo, ružno….
Osjećaji su jako važni za naš život. Oni su izvor vedre samospoznaje, uravnoteženosti i sposobnosti da se nakon pada i slabosti koji označuju svaki normalan životni proces, ponovno započne put. Stoga je važno pomoći mladom biću da prepozna ono što mu prebiva u srcu, ono što osjeća i kuša. Bog nam i govori kroz osjećaje. Dapače, kroz njih nam puno govori. Razum često puta može „govoriti“ da je nešto dobro ili manje dobro, no između dva ili više dobra, osjećaji i njihovo pravilno iščitavanje određuju smjer u kojem bi osoba trebala poći. Isto tako osjećaji razotkrivaju podsvjesne strahove, tabue, neizrečene želje i slično. Zato mladoj osobi treba pomoći imenovati ih.
Imenovanje vlastitih osjećaja Da bi se postigao taj cilj potrebno joj je pomoći razumjeti razliku između stvarnih osjećaja i povođenja za snažnim emocijama i impulsima. I to zato da bi ju se usmjerilo k osvješćivanju vlastite nutrine i motivacija, da bi ju se osnažilo u preuzimanju odgovornosti i suočavanju s vrednotama za koje izjavljuje da u njih vjeruje.
Drugi je važan korak praćenje s ciljem prihvaćanja i integracije osobne i obiteljske povijesti u svjetlu vjere. Nazivamo ga još ponovno ovladavanje proživljenim iskustvom
Taj proces treba se izvršiti na konkretan način dajući osobi mogućnost izražavanja, mogućnost da svoje iskustvo izrazi govorom ili pisanjem dijeleći ga s nekim, štoviše, predajući ga u njegove/njezine ruke. Pretočiti iskustvo u izgovorene ili napisane riječi pomaže u osvješćivanju sebe samih, u hrabrom suočavanju s bolnom stvarnosti ne želeći ju zanijekati ili izbrisati.
Pratitelj/ica će nastojati izbjegavati prigode u kojima bi se djevojka ili mladić poistovjećivali s poteškoćama ili ranama, kojih zahvaljujući praćenju, sve više postaju svjesni.
To je prijeko potrebno, osobito ako se radi o osobi - žrtvi nasilja i iskorištavanja. Osobi treba pomoći usmjeriti pažnju u suprotnom smjeru od onoga što se dogodilo da bi pretrpljeno nasilje mogla nadvladati i integrirati. Stoga je nazočnost pratitelja/ice vrlo važna da bi proces samovrednovanja i samoprihvaćanja prošao kroz filtar poštovanja i povjerenja drugoga. Ovo je i najzahtjevniji dio za pratitelja/icu jer je potrebno ostvariti prisnost s mladom osobom, a paziti da se ne stvori navezanost koja može biti obostrana. Moguće je da i pratitelj/ica u ranama i nezrelostima mlade osobe prepozna svoje još neintegrirane rane, pa se odnos praćenja pretvara u odnos uzajamnog tješenja i „vrtnje“ oko samih sebe. Činjenica je da iskustvo koje pratitelj/ica sluša proziva i njegovo/njezino vlastito iskustvo, ali nikako se ne smije odati. Pratitelj/ica se mora dobro svladati i aktivno slušati praćenika, a ne „vrtjeti svoj film“…
I ne donositi ishitrene zaključke, ne moralizirati, ne katalogizirati… To je teško…
U procesu ponovnog ovladavanja proživljenog iskustva nužno je pomoći mladoj osobi da otkrije vrijednost i značenje tijela.
- poznavanje sebe i svoje prošlosti
- put kršćanskog sazrijevanja
- razabiranje životnog poziva.
1. Poznavanje sebe i svoje prošlosti
Polazna točka svakog praćenja je svakodnevno iskustvo. U razgovorima koji će se odvijati prema unaprijed zadanom planu teme će doticati iskustvo svakodnevnog života s njegovim pozitivnim i problematičnim značajkama. Osoba će pripovijedati o onome što proživljava tijekom dana: o odnosu prema sebi i prema članovima obitelji, o prijateljskim odnosima, o odnosima u raznim skupinama i školi, o poslu, o svojim željama i vrednotama… Ukratko, to su svakodnevne činjenice i izvanredni događaji od kojih je satkan svakodnevni život.
U praćenju se ne treba zaustaviti samo na onome što se događa, tj. na događajima, već je prijeko potrebno pomoći osobi da osvijesti način na koji živi događaje i susrete s drugima i snagu koju pritom troši. Treba joj pomoći da osluškuje vlastito srce i unutrašnje pokrete tijela. Zato ćemo koristiti poticajna pitanja kojima će osoba osvješćivati svoje afektivno-emotivne i duhovne dimenzije. Npr. kako si se tada osjećalo/la, što si pomislio/la, je li ti bilo ugodno, lijepo, ružno….
Osjećaji su jako važni za naš život. Oni su izvor vedre samospoznaje, uravnoteženosti i sposobnosti da se nakon pada i slabosti koji označuju svaki normalan životni proces, ponovno započne put. Stoga je važno pomoći mladom biću da prepozna ono što mu prebiva u srcu, ono što osjeća i kuša. Bog nam i govori kroz osjećaje. Dapače, kroz njih nam puno govori. Razum često puta može „govoriti“ da je nešto dobro ili manje dobro, no između dva ili više dobra, osjećaji i njihovo pravilno iščitavanje određuju smjer u kojem bi osoba trebala poći. Isto tako osjećaji razotkrivaju podsvjesne strahove, tabue, neizrečene želje i slično. Zato mladoj osobi treba pomoći imenovati ih.
Imenovanje vlastitih osjećaja Da bi se postigao taj cilj potrebno joj je pomoći razumjeti razliku između stvarnih osjećaja i povođenja za snažnim emocijama i impulsima. I to zato da bi ju se usmjerilo k osvješćivanju vlastite nutrine i motivacija, da bi ju se osnažilo u preuzimanju odgovornosti i suočavanju s vrednotama za koje izjavljuje da u njih vjeruje.
Drugi je važan korak praćenje s ciljem prihvaćanja i integracije osobne i obiteljske povijesti u svjetlu vjere. Nazivamo ga još ponovno ovladavanje proživljenim iskustvom
Taj proces treba se izvršiti na konkretan način dajući osobi mogućnost izražavanja, mogućnost da svoje iskustvo izrazi govorom ili pisanjem dijeleći ga s nekim, štoviše, predajući ga u njegove/njezine ruke. Pretočiti iskustvo u izgovorene ili napisane riječi pomaže u osvješćivanju sebe samih, u hrabrom suočavanju s bolnom stvarnosti ne želeći ju zanijekati ili izbrisati.
Pratitelj/ica će nastojati izbjegavati prigode u kojima bi se djevojka ili mladić poistovjećivali s poteškoćama ili ranama, kojih zahvaljujući praćenju, sve više postaju svjesni.
To je prijeko potrebno, osobito ako se radi o osobi - žrtvi nasilja i iskorištavanja. Osobi treba pomoći usmjeriti pažnju u suprotnom smjeru od onoga što se dogodilo da bi pretrpljeno nasilje mogla nadvladati i integrirati. Stoga je nazočnost pratitelja/ice vrlo važna da bi proces samovrednovanja i samoprihvaćanja prošao kroz filtar poštovanja i povjerenja drugoga. Ovo je i najzahtjevniji dio za pratitelja/icu jer je potrebno ostvariti prisnost s mladom osobom, a paziti da se ne stvori navezanost koja može biti obostrana. Moguće je da i pratitelj/ica u ranama i nezrelostima mlade osobe prepozna svoje još neintegrirane rane, pa se odnos praćenja pretvara u odnos uzajamnog tješenja i „vrtnje“ oko samih sebe. Činjenica je da iskustvo koje pratitelj/ica sluša proziva i njegovo/njezino vlastito iskustvo, ali nikako se ne smije odati. Pratitelj/ica se mora dobro svladati i aktivno slušati praćenika, a ne „vrtjeti svoj film“…
I ne donositi ishitrene zaključke, ne moralizirati, ne katalogizirati… To je teško…
U procesu ponovnog ovladavanja proživljenog iskustva nužno je pomoći mladoj osobi da otkrije vrijednost i značenje tijela.
U suvremenoj kulturi tijelo je često banalizirano i komercijalizirano pa zato osobi treba pomoći povezati spolnost s ljubavlju i odnosom, sa slobodom i odgovornošću; pomoći osobi da zavoli svoje tijelo takvo kakvo jest, da se u njemu ugodno osjeća i da nauči da je ono sveto.
U osjetljivom području spolnosti potrebno je ponuditi ispravan odgoj i obrazovanje vodeći računa o spolnoj simbolici i njezinu načinu izražavanja. Čistoću treba predstaviti u svjetlu dara i izbora radikalnije ljubavi. Treba pomoći ispraviti pogrešne i manjkave predodžbe o njoj koje nameće suvremena kultura i voditi prema razumijevanju da se spolnost ne poistovjećuje s tjelesnim užitkom, a još manje s posesivnošću, i poduprijeti osobu u procesu razumijevanja spolnosti kao puta uzajamnog sebedarja i svjedočanstva čiste i požrtvovne ljubavi. Isto tako treba otkloniti shvaćanja da je čistoća (samo!) neimanje spolnih odnosa. (?!)
2. Put kršćanskog sazrijevanja
Da bi se moglo suočiti sa svakodnevicom i ispravnim razumijevanjem osobne povijesti trebaju postojati bitne uporišne točke. To su susret s Bogom i osluškivanje njegove volje. Zadatak praćenja jest poticanje na slušanje i naviještanje Božje riječi, na molitvu i služenje, na djelovanje i kontemplaciju, na življenje samoće i odnosa s drugima, na iskustvo životne borbe i radosti nasljedovanja Isusa Krista. Mladoj osobi potrebno je pomoći da stvori uredan životni ritam i to putem odsječaka vremena posvećenih tišini, molitvi i razmatranju u kojima će se uskladiti s Duhom Isusa Krista. Iz tih trenutaka osoba će okusiti ljepotu duhovnoga života i radosnoga odgovaranja na Božja nadahnuća i u njima će naći unutarnji poticaj za red u svome životu.
(Ne može se tražiti od djevojke/mladića da besprijekorno poštuje samostanski red ustajanja i molitve, kad još iskustveno ne zna čemu služi dan, a čemu noć, da je normalna stvar složiti krevet poslije ustajanja, da treba jesti redovite i zdrave obroke, da ih se jede za stolom, a ne na ulici… Kršćanski život mora biti konkretan!!!)
Važno je potaknuti mlade da svaki dan čitaju određeni odlomak Božje riječi, da zapišu što su o njoj doživjeli, da mole u približno isto vrijeme, da se uče ponavljati neke radnje i da ih nastoje sami motivirati… Eto kršćanskih vrednota!
Liturgija života – uvijek isto, a uvijek novo!
Tek kada djevojka, odnosno mladić odluči organizirati svoj život oko nekoliko bitnih točaka koje su temelj kršćanskoga života, bit će moguć istinski zaokret čitava njezina/njegova života prema Kristu.
Evo i nekih zadataka koje treba ponuditi:
- Uvođenje u iskustvo molitve (osobne i zajedničke)
- Duhovno vodstvo
- Prostor i vrijeme za aktivno sudjelovanje u kršćanskoj zajednici (župa, biskupija, udruge i pokreti)
- Iskustvo besplatnog služenja u dužem vremenskom trajanju
- Mogućnost podjele života u zajednici (redovničkoj, odgojnoj…)
3. Razabiranje životnog poziva
Da bi mogla izabrati životni poziv u skladu s Božjim nadahnućem, mlada osoba mora naučiti birati i živjeti posljedice izbora. Možda se čini smiješno, ali to je praćenje. Pomoći mladoj osobi da bude zadovoljna s izborom odjeće (ako je čedna i uredna), izborom slobodne aktivnosti, koncerta ili humane akcije…
Sposobnost ispravnog i samostalnog biranja jedan je od bitnih odgojno-obrazovnih ciljeva i ciljeva praćenja. A kada nauči birati male stvari potrebno je prijeći na veće Mlada osoba mora izabrati. Pratitelj/ica ne nameće izbor. On/a pomaže mladoj osobi da razvije svoje autentične motivacije i da ih nauči postupno pročišćavati. Ako nauči ponirati u svoju dubinu i suočavati je s Božjom riječju i njegovim naukom, ako nauči ujedinjavati svakodnevni život sa sakramentima, birati u slobodi i nositi se s neizbježnim nemirima, novim i nepoznatim, osoba je spremna izabrati poziv.
Iako se čini da globalizacijska kultura snizuje prag između onoga što vrijednost jest i onoga što nije te da je kadra ponuditi i negativnosti za ideal, kada osoba napravi taj put straha nema. I tu je završen posao za pratitelja/icu. Kad se prati neku mladu osobu koja želi prepoznati Božji plan u svome životu, uvijek se nailazi na otajstvo života i slobode. Pa i ako nam se čini da bi bilo bolje ovako ili onako… treba ostaviti slobodu.
U trenutku odluke započinjanja života slijedeći evanđeoske savjete u osobi je potrebno potaknuti sposobnost čitanja vlastitog iskustva u svjetlu Božje prisutnosti…
Prilikom izbora vlastita života za posvećeni život potrebno je da djevojka, odnosno mladić razumije tko je Gospodar u njezinom/njegovom životu i kakva je to duboka želja za predanjem Njemu koja prebiva u njezinu/njegovu srcu.
Često puta događa se da u našim redovničkim zajednicama žive osobe koje nikada hrabro i jasno nisu pogledale u svoju dubinu, koje iskustveno ne znaju odgovoriti na pitanje zašto su to što jesu, a isto tako u procesu formacije koja je često izrazito usmjerena na oblikovanje redovnika/redovnice, taj se proces preskoči. Zato treba imati strpljivosti i hrabrosti prijeći ga što prije. Inače se neke važne stvarnosti potisnu. A što je potisnuto, kad-tad izbije na površinu...
Sjećam se iskustva svoje majke koja mi je jednom prilikom rekla: Ja nikada nisam željela biti ništa drugo osim žena i majka! Predivno svjedočanstvo! I stvarno je tako!
Kada mi, Bogu posvećene osobe, budemo imale hrabrosti reći: Ja nikada nisam istinski željela biti ništa drugo osim redovnice (salezijanke!) i da mogu, opet bih bila isto, onda ćemo biti istinski svjedoci i nećemo se bojati budućnosti. Onda ćemo pratiti mlade u besplatnosti i velikodušnosti, onda ćemo svjedočiti ljepotu života i onda će Bog izlijevati svoj blagoslov novim duhovnim zvanjima.
s. Valentina Baričević, KMP
Nema komentara:
Objavi komentar