Korjenito nasljedovanje Isusa, to je jedna od brojnih definicija Benedikta XVI. o redovnicima, čiji se dan, tradicionalno, obilježava 2. veljače, na blagdan Gospodinova prikazanja.
Naziva ih se posvećeni a kao brojni drugi odabrali su nasljedovati Isusa, ali se možda ni u kome kao u njima u potpunosti, providno, ne nazire Njegov lik. Muškarci i žene nekog dana u njihovu životu su bili, poradi neke rečenice, susreta, duševnoga pokreta – zahvaćeni snagom karizme i stoga su se odrekli obiteljske ljubavi, dugogodišnjih osobnih planova, materijalne sigurnosti, taženja mjesta u društvu da omoguće neodoljivom nutarnjem nadahnuću da postanu obitelj, projekt, dobro i identitet. Njihova osobna povijest u vrijeme njihova poziva postaje povijest opće Crkve i umetak velikoga mozaika koji je evanđelje sagradilo u dvotisućnoj povijesti karizma. Na molitvi Večernje 2. veljače tijekom pontifikata, a koju će i sutra predvoditi s početkom u 17 sati i trideset minuta u bazilici svetoga Petra, Papa je s velikim poštovanjem i divljenjem tumačio obilježja posvećena života, nazvavši ga „posvemašnjim nasljedovanjem Isusa“.
Kao što je ustvari Isusov život, u poslušnosti i odanosti Ocu, živuća prispodoba o 'Bogu s nama', tako i stvarna privrženost posvećenih osoba Bogu i braći biva za današnji svijet rječiti znak kraljevstva Božjega (...). Njihovo je potpuno predanje u Kristove ruke i Crkve snažno i jasno naviještanje Božje nazočnosti našim suvremenicima. Dar svjetla, povlašteni put: brojne su definicije za izbor života koji zahtijeva, bez obzira na različite oblike u kojima se može očitovati, – tvrdi Sveti Otac – istu reakciju: „bezrezervni odgovor“ na Božji poziv. Tako se događa – primijetio je Papa – da „znak proturječja“ životâ sasvim potrošenih za nebesko kraljevstvo, u očitoj suprotnosti s logikom svijeta, otkriva svijetu „često zanemarivane istine“: Sa svojim primjerom nerijetko zbunjenome svijetu, koji ustvari sve više žudi za smislom, naviještaju da je Bog gospodar života. Birajući poslušnost, siromaštvo i čistoću poradi nebeskoga kraljevstva, svjedoče da nikakva privrženost i ljubav prema stvarima nije kadra sasvim zasititi srce; da je zemaljski život više-manje dugo iščekivanje susreta 'licem u lice' s božanskim zaručnikom.
Za Crkvu je, dakle, svetkovina Gospodinova prikazanja prigoda da zahvali Kristu za trajnu vatru koja dvadeset stoljeća pali srce brojnih zaljubljenika u evanđelje. Plamen Duha Svetoga koji u velikodušnome srcu tih osoba – tvrdi Sveti Otac – „novim svjetlom“osvjetljava onaj posebni naglasak riječi Božje koja je u njihovo doba prosvijetlila utemeljitelje i utemeljiteljice raznih redovničkih ustanova. Duh Sveti privlači neke osobe da na korjenit način žive evanđelje i da ga pretaču u velikodušniji način nasljedovanja. Tako se iz njega rađa djelo, redovnička obitelj koja, sa svojom nazočnošću, na svoj način biva živo tumačenje Božje riječi. Nastajanje karizmi posvećenoga života – kaže II. vatikanski sabor – može se dakle tumačiti kao Kristovo očitovanje kroz vjekove, kao živo evanđelje koje se aktualizira u uvijek novim oblicima – kazao je Benedikt XVI. 2008. godine.
A kad životne teškoće i raznovrsni izazovi modernoga doba s namazom umora i obeshrabrenja, zatamne kristal redovničkoga zvanja, dragi redovnici – rekao je Papa 2007. godine – budite sigurni, jer je posvećeni život „božanski dar“, da ga sam Bog prema svojim nacrtima vodi dobrome svršetku“. A između brojnih uzora na kojima se moguće nadahnuti Benedikt XVI. je ukazao na svetoga Pavla: Možemo reći da on pripada onome mnoštvu „mističnih graditelja“, čiji je život ujedno kontemplativan i aktivan, otvoren Bogu i ljudima kako bi obavljao učinkovitu službu evanđelju – ustvrdio je Benedikt XVI. 2009. godine govoreći o svetome Pavlu.
Nema komentara:
Objavi komentar