O svećeničkom se celibatu općenito - često i površno i senzacionalistički, nekada i zlonamjerno - puno piše, a ta tema doista zanima mnoge, i vjernike i one koji to nisu, jer je u današnjem društvu, prema njegovim mjerilima, vrlo teško zamisliti da netko svjesno, s punom odgovornošću, odlučuje svoj život posvetiti potpuno Bogu i bližnjima, živeći bez vlastite obitelji i u spolnoj uzdržljivosti.
No, smisao celibata, bilo ženskog bilo muškog, nije samo u tome da se redovnice ne udaju, a svećenici i redovnici u Katoličkoj crkvi ne žene, nego je puno dublji, a uobičajeno se teološki navodi više razloga.
Celibat, prije svega, i to bi morali znati svi vjernici, ne možemo svoditi na tek ljudski propis - kao nešto što se mora - jer je riječ o dubokoj duhovnoj stvarnosti, o svjesnome odabiru svakoga kandidata koji želi biti redovnik i svećenik, a kojemu je jasno da je svećenički i redovnički život upravo obilježen životom u celibati i odricanjem od osnivanja vlastite obitelji.
Nekada je celibat prisilan jer je određen nekim životnim okolnostima zbog kojih nije moguće stupanje u brak. No, s kršćanskog stajališta slobodno izabran celibat kao način življenja afektivne spolnosti, kao oblik ljubavi, kao poseban poziv poprima posve pozivitno značenje. Uobičajeno se za taj oblik života, kako ističe "Enciklopedijski teološki rječnik", koristi izraz "posvećeno djevičanstvo". Tim se pojmom na razumljiv način označava svako slobodno odricanje od braka i od svakoga prakticiranja spolnosti radi posebnoga predanja "kraljevstvu nebeskom", dok se celibatom označuje crkveni celibat. To konkretno znači da svećenici i redovnici ne smiju imati ženu!
U prvoj Crkvi nije bilo tako i svećenička služba nije bila povezana s obvezom celibata, a od 4. stoljeća, dekretima koje su potvrdili Elvirska (306) i Rimska (386) sinoda, počinje uvođenja zakona celibata za svećenike Latinske, tj. Rimokatoličke Crkve. Taj kanonski propis ili zakon potvrđen je tijekom stoljeća, a u naše je dane potvrđen osobito dekretom "Presbyterorum ordinis" Drugoga vatikanskog sabora i apostolskim pismom "Sacerdotalis coelibatus" papa Pavla VI. i drugim dokumentima, a na poseban način i Katekizmom Katoličke Crkve (br. 1579 i drugdje):
"Svi zaređeni službenici u Latinskoj Crkvi, izuzevši stalne đakone, izabiru se redovito među neoženjenim vjernicima muškarcima koji imaju želju obdržavati celibat 'radi kraljevstva nebeskoga' (Mt 19,21). Pozvani da se nepodijeljenja srca posvete Bogu i 'onome što se na nj odnosi' (usp. Heb 5,4), oni se potpuno predaju Bogu i ljudima. Celibat je znak toga novog života kome se posvećuje službenik Crkve; prihvaćajući celibat radosna srca, postaju znak budućega svijeta."
Nema komentara:
Objavi komentar