Imam jedan problem, nadam se da će te mi pomoći.. Od malena sam sanjao o svećeničkom životu i to neprestano govorio svima. Kako sam došao u srednju školu, prestao sam o tome govoriti i moji roditelji su pomislili da me ta kako oni nazivaju "faza" prošla. Sada sam maturant i prije otprilike godinu dana mi se ta želja povratila. I usitinu, to želim biti svim srcem i dušom. Prije mjesec dana sam to rekao roditeljima i oni su to jako lose prihvatili, čak što više, uopće im se ne sviđa ta moja želja. U obitelji trenutno vlada jedna čudna atmosfera. Roditelji imaju samo mene i malo su stariji ljudi. U jednu ruku ih i razumijem, ali ne znam što da radim. Inače, mi smo praktični vjernici i ne znam odakle se stvorilo toliko opiranje. Što da učinim, molim vas, pomozite mi.
Robert Erk
Dragi Roberte!
Prije nego što ti odgovorim na pitanje koje postavljaš dopusti da se osvrnem na prvi dio tvog pisma. Spominješ želju iz djetinjstva koja ti se „vratila“ kao maturantu. Iskreno se nadam da je tvoj poziv i sazrio, da si sam dobro odvagnuo i svoje razloge podijelio s nekim kompetentnim, da znaš „kakav“ svećenik želiš biti (dijecezanski, redovnički – kojega reda) itd.
Problem s tvojim roditeljima i nije tako rijedak kako ti se možda čini. Mnogi roditelji (ponekad samo otac, rjeđe majka) pa čak i praktični vjernici znaju se opirati ideji da baš njihovo dijete izabere duhovni poziv i da ga tako zauvijek „izgube“. Ukoliko je riječ o jedincu sinu, kao što je tvoj slučaj, tu je i pitanje budućeg potomstva, nasljedstva, obiteljskog imena... Možda je najteže suočiti se s činjenicom – pa moji roditelji nisu baš tako nesebični njihova ljubav za mene nije tako bezuvjetna kako sam ja mislio. Obično se tako i ne usudimo razmišljati, barem ne svjesno a tome pomažu i roditeljski razlozi: pa mi te volimo i želimo ti najbolje a onda slijedio onaj neizgovoreni dio – samo učini ono što mi smatramo najboljim za tebe. Konačno to roditeljsko opiranje može biti i ono „Bog piše po krivim crtama našega života". Kao maturant ti si još uvijek jako mlad a svećeničko zvanje, ono pravo i istinsko jako je zahtjevno i izazovno.
Ova prva „prepreka“ koju trebaš proći može ti pomoći da si uzmeš vremena i još jednom dobro o svemu razmisliš na način kako sam gore opisao a također i u shvaćanju i prihvaćanju činjenice da svećenički put donosi mnogo iznenadnih prepreka tamo gdje se ne bi nadali i od ljudi od kojih to ne bi očekivali. Ipak ukoliko budeš dovoljno blag, odlučan i uporan tvoji će roditelji popustiti, shvatiti da te ne gube već dobivaju veliko, neprocjenjivo blago koja jedna, osobito vjernička obitelj može imati – sina svećenika.
U svemu tome neka te prati Majčinski blagoslov!
Prije nego što ti odgovorim na pitanje koje postavljaš dopusti da se osvrnem na prvi dio tvog pisma. Spominješ želju iz djetinjstva koja ti se „vratila“ kao maturantu. Iskreno se nadam da je tvoj poziv i sazrio, da si sam dobro odvagnuo i svoje razloge podijelio s nekim kompetentnim, da znaš „kakav“ svećenik želiš biti (dijecezanski, redovnički – kojega reda) itd.
Problem s tvojim roditeljima i nije tako rijedak kako ti se možda čini. Mnogi roditelji (ponekad samo otac, rjeđe majka) pa čak i praktični vjernici znaju se opirati ideji da baš njihovo dijete izabere duhovni poziv i da ga tako zauvijek „izgube“. Ukoliko je riječ o jedincu sinu, kao što je tvoj slučaj, tu je i pitanje budućeg potomstva, nasljedstva, obiteljskog imena... Možda je najteže suočiti se s činjenicom – pa moji roditelji nisu baš tako nesebični njihova ljubav za mene nije tako bezuvjetna kako sam ja mislio. Obično se tako i ne usudimo razmišljati, barem ne svjesno a tome pomažu i roditeljski razlozi: pa mi te volimo i želimo ti najbolje a onda slijedio onaj neizgovoreni dio – samo učini ono što mi smatramo najboljim za tebe. Konačno to roditeljsko opiranje može biti i ono „Bog piše po krivim crtama našega života". Kao maturant ti si još uvijek jako mlad a svećeničko zvanje, ono pravo i istinsko jako je zahtjevno i izazovno.
Ova prva „prepreka“ koju trebaš proći može ti pomoći da si uzmeš vremena i još jednom dobro o svemu razmisliš na način kako sam gore opisao a također i u shvaćanju i prihvaćanju činjenice da svećenički put donosi mnogo iznenadnih prepreka tamo gdje se ne bi nadali i od ljudi od kojih to ne bi očekivali. Ipak ukoliko budeš dovoljno blag, odlučan i uporan tvoji će roditelji popustiti, shvatiti da te ne gube već dobivaju veliko, neprocjenjivo blago koja jedna, osobito vjernička obitelj može imati – sina svećenika.
U svemu tome neka te prati Majčinski blagoslov!
p. Antun V.
Izvor: laudato.hr
Nema komentara:
Objavi komentar