Kad se govori o planiranju budućnosti mladih ljudi, kad se oni nađu na raskršću svojih putova i na mjestima životnih odluka, često se govori o izboru profesije. Ona se odnosi na čovjekovo bavljenje nečim vanjskim, nekim poslom, predmetima i stvarima te zahtijeva njegovo stručno znanje i snalaženje u poslu. Danas su u modi profesionalci, ljudi koji s lakoćom obavljaju svoj posao, koji o njemu sve znaju i u svakom se problemu poput mačke dočekuju na noge. Profesionalac je sam svoj majstor. No, uz profesiju moramo govoriti i o zvanju kao nečem što ne podrazumijeva jedino izvrsnu stručnost. Tako npr. liječnik mora imati potrebno profesionalno znanje da bi mogao kvalificirano raditi svoj posao. Ali njegov posao nije tek puko prakticiranje nakupljena znanja niti čisti profesionalizam, nego obuhvaća nešto šire. On želi pomoći ljudima – dapače osjeća se na to pozvanim – i ta njegova želja određuje nekako čitav njegov život, njega samoga.
Zvanje bez sebičnosti
Od svih vrsta zvanja danas možda najzanimljivije stoje stvari s duhovnim zvanjem.
Gotovo se nečim neozbiljnim smatra ako se mladim ljudima pri izboru budućnosti čak i samo pokuša govoriti o izabiranju duhovnog zvanja. Ono o čemu se u našem narodu nekad mislilo s divljenjem i priželjkivanjem, postalo je stvar na koju se uglavnom više i ne pomišlja. Između modernosti i duhovnog zvanja kao da postoji šutljivo nepodnošenje, štoviše isključivost. Budući da današnje doba ima drukčije interese, nove brige, različita usmjerenja, za njega je duhovno zvanje naprosto staromodno. Ipak, je li baš tako? Ima li nešto u duhovnom zvanju, u njegovu klasičnom katoličkom obliku, što je s jedne strane prihvatljivo za suvremeno doba, a što se s druge strane prema suvremenosti ne odnosi s prezirom, nego je pokušava razumijevati i uvažavati, ali i izazivati je.
Gotovo se nečim neozbiljnim smatra ako se mladim ljudima pri izboru budućnosti čak i samo pokuša govoriti o izabiranju duhovnog zvanja. Ono o čemu se u našem narodu nekad mislilo s divljenjem i priželjkivanjem, postalo je stvar na koju se uglavnom više i ne pomišlja. Između modernosti i duhovnog zvanja kao da postoji šutljivo nepodnošenje, štoviše isključivost. Budući da današnje doba ima drukčije interese, nove brige, različita usmjerenja, za njega je duhovno zvanje naprosto staromodno. Ipak, je li baš tako? Ima li nešto u duhovnom zvanju, u njegovu klasičnom katoličkom obliku, što je s jedne strane prihvatljivo za suvremeno doba, a što se s druge strane prema suvremenosti ne odnosi s prezirom, nego je pokušava razumijevati i uvažavati, ali i izazivati je.
Za svako zvanje presudan je osjećaj prozvanosti i pozvanosti. Dok je kod svih ostalih zvanja instanca od koje dolazi poziv zajednica ili osobna svijest, kod duhovnog zvanja čovjek se u vjeri suočava s Božjom zbiljom.
O duhovnom zvanju može biti riječi samo ako se ono na što se čovjek osjeća pozvanim ne iscrpljuje i ne završava u bilo kojoj konačnoj stvarnosti: ni u strogo konfesionalno-crkvenoj vjeri, ni u nacionalnoj ili ideološkoj pripadnosti, ni u kulturno-političkom angažmanu. Ali također ništa od toga duhovno zvanje ne obezvrjeđuje niti potiskuje. Sve je nekako tu obuhvaćeno. No, duhovno zvanje smjera prema kvalitativno višem, obuhvatnijem i temeljnijem. A tu je opet riječ o onom smislu koji čovjekov život nosi i otvara, o onoj osobi koja jedino može zazvati ime nekog čovjeka, a da ga istoga časa ne upregne u svoje uske i sebične interese. Uvjerenje pak da u izabiranju duhovnog zvanja Bog ima svoje prste, da je on taj koji poziva, mora proći kroz provjeru i potvrdu u životu, ako ga ne želimo ostaviti području obične projekcije i umišljanja.
Gdje se osobnost ne izobličuje u podaništvo, gdje sloboda ne biva žrtvovana radi „viših interesa“, gdje se dopušta njegovanje i oplemenjivanje dobrih ljudskih stvarnosti, gdje u isti pogled mogu stati i čovjek i Bog, ondje možemo reći da duhovno zvanje doista izvire iz one Tajne kojoj je stalo do potvrde čovjeka te ga zbog toga i poziva.
O duhovnom zvanju može biti riječi samo ako se ono na što se čovjek osjeća pozvanim ne iscrpljuje i ne završava u bilo kojoj konačnoj stvarnosti: ni u strogo konfesionalno-crkvenoj vjeri, ni u nacionalnoj ili ideološkoj pripadnosti, ni u kulturno-političkom angažmanu. Ali također ništa od toga duhovno zvanje ne obezvrjeđuje niti potiskuje. Sve je nekako tu obuhvaćeno. No, duhovno zvanje smjera prema kvalitativno višem, obuhvatnijem i temeljnijem. A tu je opet riječ o onom smislu koji čovjekov život nosi i otvara, o onoj osobi koja jedino može zazvati ime nekog čovjeka, a da ga istoga časa ne upregne u svoje uske i sebične interese. Uvjerenje pak da u izabiranju duhovnog zvanja Bog ima svoje prste, da je on taj koji poziva, mora proći kroz provjeru i potvrdu u životu, ako ga ne želimo ostaviti području obične projekcije i umišljanja.
Gdje se osobnost ne izobličuje u podaništvo, gdje sloboda ne biva žrtvovana radi „viših interesa“, gdje se dopušta njegovanje i oplemenjivanje dobrih ljudskih stvarnosti, gdje u isti pogled mogu stati i čovjek i Bog, ondje možemo reći da duhovno zvanje doista izvire iz one Tajne kojoj je stalo do potvrde čovjeka te ga zbog toga i poziva.
S onu stranu elitizma i osiguranja
Božja riječ je ona koja u pozivanju ima inicijativu. Ona određuje tok, svrhu i domet čovjekova poziva. Pri tome se čovjek upušta u povjerenje da se tu ne radi o samovoljnoj riječi niti pak o onoj koja ne poštuje njegove granice i mogućnosti. Duhovno zvanje ostaje autentično dok osoba ostaje svjesna da je poziv dar, ono s čime se ne gospodari i što se ne posjeduje kao vlastito postignuće. Ono je uvijek odgovor i razgovor. Ako duhovno zvanje zanemari to da dolazi iz Tajne, vrlo lako može postati ideologija. Božja riječ koja poziva čovjekovo ime uvijek je simfonična: u njoj su uz osnovni ton vlastitog imena sabrana mnoga imena bližnjih, ona uključuje bezbrojne tuge i radosti našega vremena, nevolje i blagoslove ljudskog života.
Budući da je za duhovno zvanje presudna pozvanost, ono svakako ne treba biti stvaranje posebnih, elitnih jedinica u Crkvi niti nekog dobrostojećeg staleža svećenika, redovnika i redovnica. Ono ne smije biti bijeg iz svoje ljudskosti pod plašt nebeskih zaštitnika niti se rađati iz očaja i situacije kad sve lađe potonu. Duhovno zvanje nije prostor u kojemu se stvaraju ili skrivaju kompleksi vezani uz vlastitu seksualnost, odnose s drugim ljudima, želju za vladanjem ili ambiciju.
Duhovno zvanje nije poznavanje tajnih tehnika kako da čovjek prođe ovom trnovitom dolinom suza, a da se na njega što manje nalijepi blato grijeha i svega onoga negativnog u ovom svijetu. Duhovno zvanje zna za ljepotu i dobrotu svijeta, za njegovu vrijednost. Čovjek koji u dijalogu poziva i odgovora izabire duhovno zvanje zna da je Bog tajna ovog svijeta.
Duhovno zvanje nije poznavanje tajnih tehnika kako da čovjek prođe ovom trnovitom dolinom suza, a da se na njega što manje nalijepi blato grijeha i svega onoga negativnog u ovom svijetu. Duhovno zvanje zna za ljepotu i dobrotu svijeta, za njegovu vrijednost. Čovjek koji u dijalogu poziva i odgovora izabire duhovno zvanje zna da je Bog tajna ovog svijeta.
Duhovno zvanje je također svijest da se najvrjednije stvari u životu ne mogu nedodirljivo osigurati. Pred moljcima prolaznosti i mode ne može ostati nepromijenjeno ni jedno naše postignuće. Čak ni duhovni oblik. I u tom smislu duhovno zvanje je vrlo progresivno. Ono ostavlja prostora za rast, za sazrijevanje ljudskog života i oblika ljudskog zajedništva. Makar računa s tradicijom, nikad nije tradicionalističko; premda živi od drevnih iskustava, sasvim je otvoreno za nova životna iskustva; iako ima utvrđene forme – od odijevanja do načina života – ono se ne plaši stvaranja novih simbola i znakova vlastite prepoznatljivosti. Jedino na čemu nepopustljivo ustrajava je osluškivanje Božje volje i ponizno razmišljanje o tome što to Božja volja znači za vlastiti i zajednički život.
Nasljedovati Isusa Krista
Za kršćane duhovno zvanje prvenstveno znači nasljedovanje Isusovih tragova. Zadnje mjerilo kršćanskog duhovnog zvanja jest njegov život i njegovo duboko povjerenje u Oca nebeskog. Isusova riječ kojom poziva ljude da ga slijede ništa manje ne važi danas. I za današnje ljude važne su vrednote kraljevstva Božjega, tj. pozvani su da se odluče za nove, bolje i ljudskije odnose. Kršćani su pozvani da se na poseban način – uključujući baš tu životne oblike koje nosi duhovno zvanje – založe za pravdu u Crkvi i svijetu, za ideale sestrinskog i bratskog zajedništva, za očuvanje Božjih stvorenja i prirode, za praktično služenje bližnjima, za dijalog s drugačijima, za uvažavanje različitosti. Sve bi to – u sasvim konkretnim i jednostavnim formama – bile zadaće onih koji se odazivaju pozivu i izabiru duhovno zvanje.
Stoga na kraju možemo reći da su oni koji se danas odlučuju za duhovno zvanje pozvani: ustrajno vjerovati u dobrotu našeg svijeta i u Božju očinsko-majčinsku brigu usprkos poplavi negativnih vizija i apokaliptičkih tendencija u Crkvi i društvu; iskreno vjerovati da Isusov način života doista progovara svakom čovjeku i da mu daruje smisao; nasljedovati Isusa iz Nazareta znači konkretno se zalagati za dobro i pravdu, ljubav i razumijevanje, u prijateljstvo i praštanje, znači vjerovati u važnost malih, skrovitih koraka vlastitog ljudskog rasta; vjerovati da je kršćanin, ispunjen Duhom Isusa Krista, poslan svakom čovjeku, da njegova zadaća ne završava u ogradama iste vjere, nacije ili mišljenja, da mu Bog daruje slobodu, kreativnost, vlastitost te želi da svatko u svom životu razvija i potvrđuje te stvarnosti. Krenuti u avanturu duhovnog zvanja znači otkriti ljepotu zajedništva i privlačnost darivanja za druge ljude kako je to Isus činio.
Tko izabere duhovno zvanje nikad neće biti profesionalac koji zna dobro raditi svoj posao. Prije će biti čovjek koji osluškuje, uvijek iznova zadivljen riječju i životom Isusa Krista koji ga zove i šalje da bude blizak ljudima svog vremena. Zato Isus i današnje ljude, osobito mlade koji traže svoj životni put, usred buke mnogih glasova i ponuda, zove i kaže: Ne boj se! Pođi za mnom!
* Za bilo koji upit slobodni ste kontaktirati:
Tko izabere duhovno zvanje nikad neće biti profesionalac koji zna dobro raditi svoj posao. Prije će biti čovjek koji osluškuje, uvijek iznova zadivljen riječju i životom Isusa Krista koji ga zove i šalje da bude blizak ljudima svog vremena. Zato Isus i današnje ljude, osobito mlade koji traže svoj životni put, usred buke mnogih glasova i ponuda, zove i kaže: Ne boj se! Pođi za mnom!
* Za bilo koji upit slobodni ste kontaktirati:
Fra Juro Šimić OFMCap
promicatelj duh. zvanja
E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com
Moje ime je Marin Berišić. Rođen sam 10. 09. 1996. godine u Zagrebu. Moji roditelji, Sebastijan i Antonija su mojeg brata Ivana, sestru Paulinu i mene odgajali u kršćanskom duhu. Odlazeći svake nedjelje na svetu misu u kapucinsku crkvu svetog Mihaela u zagrebačkoj Dubravi javila se u meni kad sam imao 7. godina želja da postanem biskup. Kad sam u drugom razredu osnovne škole trebao napisati što bih htio biti napisao sam da želim postati biskup kao Marin Barišić. Od tada je u meni bila prisutna želja da postanem svećenik. Gledajući kod svete mise kako moji prijatelji poslužuju kod oltara u meni se probudila želja da i ja postanem ministrant. Kada sam na župnom vjeronauku saznao da se primaju u ministrante moji vršnjaci odmah sam se prijavio i tako sam na svoju radost sa 11. godina postao ministrant. Moja želja da postanem svećenik još je više rasla kako sam ministrirao i čitao na svetoj misi. U 8. razredu tu svoju želju da postanem kapucin-svećenik rekao sam svećeniku i on me je pozvao da jedan vikend provedem u kapucinskom sjemeništu u Varaždinu. Jedva sam dočekao taj vikend da odem u sjemenište i da vidim kako je živjeti u sjemeništu. U kapucinskom sjemeništu u Varaždinu osjetio sam kako je to živjet unutar redovničke zajednice, te sam odmah odlučio napisati molbu. Tako sam u jesen 2011. godine došao u kapucinsko sjemenište gdje sam krenuo u prvi razred Strojarske i prometne škole. U početku mi je bilo teško zato što sam se odvojio od svoje obitelji, ali kroz molitvu i bratsko zajedništvo privikao sam se na novi život u sjemeništu. Tu sam upoznao nove prijatelji i stekao nova iskustva. Kroz neko vrijeme boravka u sjemeništu moje se je zvanje učvrstilo i moja se je želja da postanem kapucin povećala. Život u sjemeništu mi je super, jutro započinjem molitvom nakon koje idem u školu pri povratku iz škole je ručak, a nakon ručka je vrijeme za rekreaciju i odmor, a to vrijeme traje do učenja, poslije učenja je molitva i krunica, i onda najsvjetliji dio dana sveta misa. Jednom tjedno imamo klanjanje koje me ispunja. Osim toga ima i ostalih obaveza u sjemeništu kao što je čišćenje i pomaganje u vrtu. Sad idem u drugi razred i nadam se da ću ustrajati u svom svećeničkom pozivu.
Moje ime je Mario Berišić. Rođen sam 11. 09. 1995. godine u Zagrebu. Moji roditelji, Petar i Snježana su mene i moju braću uvijek odgajali u kršćanskom duhu. Nikad nisam ni razmišljao o duhovnom pozivu i o tome da služim Isusu Kristu. Bio sam vrlo živahno dijete tako da sam često svoju majku i svog oca dovodio u neugodne situacije. Moj život je uvijek bio pun loših i ludih ideja koje sam vrlo često ispunjavao. Sve do drugog razreda srednje škole težio sam za nekom srećom, ali uvijek sam je tražio na krivom mjestu (izlasci, loša društva itd.). Na početku drugog razreda srednje škole fra Zvjezdan Linić je održao duhovnu obnovu u našoj župi sv. Leopolda. Mama me plačući molila: "Sine molim te idi na tu misu i vidjet ćeš da ćeš biti sretan." Ja sam se u početku vrlo jako protivio tom odlasku na sv. misu, ali mamine suze u očima nisu mi dale mira. Na kraju me svojim suzama potkupila i prihvatio sam njene molbe. Na toj duhovnoj obnovi sam osjetio neku silu koja me oslobađa od svakog grijeha i svake loše navike. To je bio Isus koji mi je dao slobodu i pozvao me da budem još slobodniji tako da mu služim kao svećenik u siromaštvu i providnosti. U početku sam mislio da ja nemam snage za to. No Bog mi je s vremenom dao snage da se malo po malo rješavam starih i loših navika koje su me dovodile u grijeh. Molio sam sve češće i osjetio sam da me Bog sada želi u samostanu kako bi mu u potpunosti bio na službi (smatram da bez molitve se ništa ne može postići, jer ona je ulaznica za nebo). Jednog dana sam odlučio reći majci i ocu da odlazim u samostan kako bi služio Bogu. Oni su bili šokirani, ali isto tako bili su i jako radosni. Po preporuci sam završio u kapucinskom sjemeništu u Varaždinu. Moji dragi kapucini su me srdačno prihvatili. S pomoću Boga našao sam smisao svog života (molitva, rad i služenje braći i ljudima) u sjemeništu. Sada pohađam treći razred srednje škole za kuhara. Doista sjemenište me je naučilo što znači živjeti u ljubavi prema bližnjemu. Molim vas koji čitate ovo da molite dragoga Boga, njegovog sina Isusa i presvetu majku Mariju da mi daju strpljivost i ustrajnost te da ih više nikad ne povrijedim.
Moje ime je Branko Petrićević. Dolazim iz Rame (BiH) gdje sam odrastao u obitelji s roditeljima Stjepanom i Anom, sestrom Brankom i braćom Ivanom i Tomom. Rođen sam 24. 07. 1997. godine u Splitu. Svake nedjelje sam odlazio na sv. Misu u crkvu Blažene Djevice Marije na Šćitu. Prva želja da postanem svećenik javila mi se u 11. godini kada sam preko ljetnih praznika boravio u samostanu kod bivšeg župnika. Upoznao me sa životom svećenika, a jedno prilikom je izjavio da ću biti dobar svećenik. Kada sam se vratio kući odmah sam potražio župnika da mu izrazim svoju želju za svećeništvom. Župnik je se tome jako obradovao i pozvao me da jednog vikenda idem s njim u sjemenište u Visokom koje mi se jako svidjelo, ali je postojao jedan problem, a to je da sam ja želio biti kapucin jer sam o njima čitao i jako sam bio oduševljen njihovim načinom života. Pošto su neki od mojih prijatelja znali da ja želim biti kapucin, jedan od njih mi je dao članak iz novina u kojem je bio opisan život u sjemeništu kapucina u Varaždinu. Odmah sam se počeo raspitivati o tome i ubrzo doznao sve i bio sam jako sretan. Kako se bližio kraj 8. razreda trebao sam odlučiti gdje ću nastaviti školovanje i odmah sam odlučio da želim ići u sjemenište u želji da postanem kapucin. Brojao sam dane do polaska u Varaždin, a kada sam došao u sjemenište ostao sam bez riječi. Bio sam sretan i nisam mogao vjerovati da se ovo događa. U sjemeništu se osjećam sigurno, Svaki dan započinjem s molitvom i s molitvom završavam. U sjemeništu za sve ima određeno vrijeme, kako za molitvu, rad i učenje, tako i za rekreaciju i zabavu s ostalim sjemeništarcima. Svaki dan idem na misu s koje se vraćam ispunjen ljubavlju i duhom Božjim. Nadam se da ću nastaviti ovakvim načinom života i ako Bog da jednog ću dana postati svećenik kapucin!
