Duhovno zvanje: poziv na veće i radikalnije nasljedovanje Krista i Evanđelja

 

Živimo u vremenu u kojemu se, možda, više nego ikada osjeća kriza duhovnih zvanja: redovničkih i svećeničkih! Uzroke takvog stanja mnogi okušavaju pronaći u obiteljima sa sve manje djece, u župama koje ne svjedoče Krista i Evanđelje na autentičan, živ i radikalan način, u suvremenom društvu u kojemu su duhovne vrijednosti izgubile svoje mjesto, u vremenu u kojemu su ljubav, žrtva i odricanje izgubili svoj smisao, a vjera i život shvaćaju se kao dvije potpuno različite dimenzije čovjekova bića, itd.
Iako je Bog gospodar svojega vinograda te poziva i šalje radnike u žetvu svoju, za prevladavanje 'krize zvanja'' sve nas, ipak, poziva da ustrajnom molitvom (''Molite, dakle, Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju'' - Mt 9,38)  i autentičnim primjerom života pripravljamo plodno tlo za rast i razvoj duhovnog poziva u životu nekog mladića. Duhovni poziv Božji je dar primljen ne po našim osobnim zaslugama, kvalitetama i sposobnostima. Naprotiv, on je dar čiste i nesebične Božje ljubavi koja pozvanoga ne ostavlja u pasivnosti već ga poziva na odgovor ljubavi i potpuno predanje Očevu vodstvu. Taj dar često je u suprotnosti s našim osobnim mjerilima i ljudskim očekivanjima, jer Bog je onaj koji, za razliku od čovjeka, ne gleda oči nego srce!

Bog je tijekom cijele povijesti spasenja neprestano očitovao čudesnost svojega djelovanja pozivajući izabrane na radikalno življenje Božjega zakona te neprestano traženje i vršenje Božje volje! Tako u Starom zavjetu u teškim i kriznim trenucima povijesti svojega naroda Bog upućuje svoj poziv prorocima. Odgovorivši na Božji poziv cijeli njihov život i djelovanje postaju apel i proročki znak narodu da se približilo vrijeme njihova obraćenja i ponovnog povratka Bogu ili u protivnom vrijeme njihove propasti i odbačenosti. U Novom zavjetu u svome Sinu Bog upućuje poziv na još radikalnije nasljedovanje i vršenje Božje volje prema evanđeoskim savjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti. Bog ni danas ne prestaje pozivati radnike u žetvu svoju, ali je pitanje jesu li pozvani spremni odgovoriti na Božji poziv, ostaviti sve, izgubiti svaku sigurnost, prekinuti s prošlošću, živjeti sadašnjost, a budućnost prepustiti njegovu vodstvu i poći poput Abrahama u nepoznato! Božji poziv koji u pozvanom izaziva izvanredan lom i diskontinuitet s vlastitom prošlošću trenutak je u kojemu pozvani ne doživljava prosvjetljenje svog vlastitog života. Božji poziv koji uključuje čovjekov odaziv upravo je suprotno - skok u prazno! Jedina sigurnost koju osoba u trenutku Božjeg poziva može posjedovati jest živa vjera u Božju moć i vjernost svojim obećanjima, tj. povjerenje u Boga da će djelo koje je u njemu započeo voditi do kraja. Na ovim značajkama duhovnog poziva temelji se odluka pozvane osobe da radosno odgovori Božjem pozivu i u životu radikalno ostvari svoj put nasljedovanja Krista, slijedeći Njegov primjer poslušnosti Očevoj volji i predanosti srca bez kompromisa i uzmicanja pred žrtvom križa! No, za takvu odluku, pored vjere i potpunog predanja Božjem vodstvu, potrebna je i snaga duha, odlučnost volje kao i zrelost osobe koja je spremna potpuno uložiti sebe i svoj život u ostvarenju ideala koje je otkrila i prepoznala u Kristu.

Stoga onima koji osjećaju Božji poziv želim reći samo jedno: ''Ne boj se!'' Poslušaj glas svojega srca i hrabro kreni za onim koji Te je prvi uzljubio, zavolio i pozvao! Ne boj se biti apostol Isusa Krista! Put je to radosti, života ispunjenog smislom i srećom, iskustva da se isplati živjeti za druge, ali i put žrtve, odricanja i svakodnevnog opredjeljenja za Njega! Isus koji te je pozvao ostaje vjeran svojim obećanjima. Ta sam nam je rekao: «Tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti» (Mt 19, 29). Prihvati izazov Božjeg poziva, odriješi konop svoje životne lađe i zaplovi uzburkanim morem svijeta zajedno sa svojim kormilarom Kristom i Njegovu radosnu vijest živi, svjedoči i navješćuj drugima!

Žive li, doista, svećenici i redovnici lijepo i bezbrižno!

 

Vjerojatno ne postoji ni jedan poziv u današnjem društvu o kojemu vladaju toliki stereotipi kao o svećenicima, redovnicima i biskupima. Ti stereotipi se kreću od toga da mnogi misli kako oni žive vrlo lijepo i bezbrižno, kako ništa ne rade, nikome u društvu ne koriste pa sve do toga da su svakodnevno preopterećeni raznim poslovima (osobito danas kad ih je sve manje). Čut ćemo npr. i razna mišljenja, čak i od dugogodišnjih vjernika, kako svećenicim i redovnici samo dangube, povazdan odmaraju i 'kradu Bogu vrijeme i dane'. S druge, pak, strane oni koji su izbliza upoznali život i djelovanje svećenika i redovnika, kažu da su prezauzeti, da žive bez odmora, bez radnog vremena, da su rastrgani na sve strane pa se pitaju kada uopće imaju vremena za sebe, za odmor i molitvu. Što je od svega toga istina?
 

Prije nekoliko godina jedna agencija (Mullen) objavila je natječaj za najteži posao na svijetu. U tome natječaju sudjelovala su dvadeset i četiri kandidata. Bili su iznenađeni uvjetima ponude. Naime, od njih se tražilo da u svome poslu budu na raspolaganju 24 h, u svako doba dana i noći i tako sedam dana u tjednu. Nisu im jamčili ručak u miru kao niti miran sam, jer je moguće da će ih noću buditi i netko trebati. na kraju te ponude je rečeno kako za taj posao neće dobiti nikakvu plaću, neće biti osigurani te im neće biti uplaćivano mirovinsko osiguranje.

 

Kandidati su, razumije se, ostali u šoku i za sve rekli da je ludo i nemoguće. Nitko nije prihvatio tu ponudu, posao pod takvim uvjetima. Međutim, na kraju toga testa im je puštena informacija da su odbili posao svoje majke! Jer mnoge majke žive i rada takvim načinom života. Kandidati su bili ganuti spoznajom te istine, ali je - sami će sebi priznati - nikada nisu znali ispravno vrednovati niti na takav način doživljavati svoju majku.

 

Naravno, uopće ne želeći niti jednu službu ili poziv stavljati na isti rang s osim što rade naše drage majke, čini mi se da je u toj slici najbolje ocrtan život i djelovanje današnjeg svećenika, redovnika (redovnice).

 

Kako bismo danas mogli sročiti natječaj za radno mjesto svećenika? On bi otprilike mogao izgledati ovako: Traži se osoba koja je dobre naravi (ne konfliktna), dobro odgojena, nema nikakvih loših navika, trpi nepravdu, šuti na optužbe, čuva sve tajne, podnosi strpljivo tračeve o sebi, dobro je školovana, poželjno je da ima neki postdiplomski studij, da govori jedan ili dva strana jezika, da je okretna u upravljanju materijalnim stvarima, da ustaje rano ujutro i da je do kasnih večernjih sati na raspolaganju ljudima u njihovim potrebama i teškoćama. Traži se da noću bude dostupna za intervencije. Uza sve to traži se osoba koja je sućutna kad netko umre, koja je spremna na veselje kada je nečije vjenčanje, koja iskazuje radost djeci za pričest i Krizmu, te da jako voli stare, bolesne i nemoćne. Traži se osoba koja je spremna na suhu hranu, povremeno onu kuhanu i samotnički život. Traži se osoba koja će biti spremna na čestu promjenu mjesta boravka. Traži se osoba koja će raditi svaki dan, svaku nedjelju, svaki blagdan, svaki Božić i Uskrs. Traži se osoba koja se treba odreći braka, svoje djece, svoje obitelji. Traži se osoba koja i uz visoku temperaturu mora raditi jer je nema tko zamijeniti. Traži se osoba koja neće primiti plaću, neće biti, bar u većini slučajeva, ni zdravstveno ni mirovinsko osigurana. Kad što dobije na dar ili što stekne, da sve to treba ostaviti drugima (odn. zajednici). U biti traži se osoba koja će biti 24 h na dan, 365 dana u godini na raspolaganju, uvijek sretna, nasmijana i ispunjena!

 

* * * *

 

Eto, tako bi, uz brojne druge navode i sitnice, mogao izgledati moderni, odn. današnji natječaj za radno mjesto svećenika i/ili redovnika. Svi zainteresirani, osobito oni koji pričaju kako je svećenicima i redovnicima - iz perspektive svijeta - lijepo i kako uživaju na 'grbači naroda' (tako je nedavno u našem državnom Saboru jedan zastupnik rekao za svećenike!), neka slobodno pošalju u svećenike svoju djelu ili unuke. Roditelji nek' slobodno pošalju svoje sinove i kćeri u svećenike, fratre i č. sestre pa neka i oni uživaju u bezbrižnom životu. Danas se roditelji bore da im djeca žive dobro i lagodno. Evo prilike za hedoniste i utilitariste. Poziv u duhovni poziv otvoren je - 24 h na dan, 365 dana u godini - svima zainteresiranima! Čekaju vas vaša sigurna radna mjesta, jer u Crkvi nikoga nema na burzi i nitko ne mora ići na privremeni rad u Njemačku, Austriju ili Irsku!  

Čast i uzvišenost svećeništva

 

O kako je velik svećenik!

Istom u nebu ćemo razumjeti njegovu uzvišenu čast.

Kad bismo je na zemlji shvatili, umrli bismo – ne od straha , nego od ljubavi. Katolički je svećenik personifikacija ljubavi božanskog Srca Isusova. Ako negdje hoće da unište religiju, počinju time da protjeraju svećenike, jer tamo gdje nema više svećenika nema više niti misne žrtve, a gdje nema misne žrtve propada religija. Kad bih u isto vrijeme sastao jednog svećenika i jednog anđela, to bih najprije pozdravio svećenika. Anđeo je prijatelj i sluga Božji, no svećenik je Njegov zamjenik. Sveta Terezija je običavala ljubiti tragove, što ih je iza sebe ostavljao prolazeći svećenik. Svećenik nije svećenik za sebe, on ne može sam sebe odriješiti od grijeha niti si podijeliti posljednje pomazanje. On nije ovdje za sebe, nego za vas.

(*Preuzeto iz djela «Zlatna zrnca župnika Arškog», L. Niderberger). 
                                              * * * * * *

                    MOLITVA BLAŽENOJ DJEVICI MARIJI
O Djevice Marijo, kada govorimo o zemaljskim stvarima, umorimo se, ali kada o Tebi zborimo govor je uvjek novi. Uspoređivali su Te s majkom, a Ti si bolja od najbolje majke koja ponekada kažnjava svog sina misleći da tako čini dobro, a Ti Marijo nikada ne kažnjavaš. Tvoje Srce je sama ljubav i milosrđe, da bi bili uslišani dosta je Tebi se uteći. Tvoje Srce Marijo je tako nježno prema nama, nježno srce, svih majki u usporedbi s Tvojim srcem ja kao komad leda. O kako si dobra Presveta Marijo! Amen.

Slika svećenika nekoć i danas

 

Vremena se mijenjaju – i dobro je da je tako, jer se inače neke nepravde nikada ne bi dokrajčile niti bi se, u određenim kontekstima, dobrota mogla pokazati. Ipak, sve to ne znači kako na ovom svijetu ne postoje neke konstante koje ne bi jednako vrijedile za sva vremena. Vjerske istine, moralni zakoni, transcendentali..., istovjetni su kako nekoć tako i danas. Bez obzira što suvremeno društvo pretendira sve relativizirati, na kraju, vrlo često čak i nesvjesno, svojim postupcima potvrđuje suprotno. Kao i svaka druga diktatura tako je, očito, i diktatura relativizma osuđena na propast. Čovjek prema svojoj prirodi teži slobodi i izvršavanju božanskih zakona kao načela koja ju omogućavaju (za njega i njegovog bližnjega) te mu je u naravi boriti se protiv svega onoga što mu ne dopušta „biti svoj“. Stoga je očekivati da sljedeće stoljeće bude obilježeno upravo tom borbom. Naime, civilizacijski procesi idu prema tome da čovjekovo dostojanstvo bude načelo i zakon u svakom društvu i za svakog pojedinca, bez obzira na njegovu društvenu ulogu. Ono se ne realizira samo riječima nego, prvotno, djelima i stavovima prema čovjeku.

 

Zbog toga i kada se govori o svećenicima i njihovu položaju u zajednici treba uvidjeti da deklarativno izražavanje poštovanja prema njima vrlo često ne prati i ono sadržajno, tj. bitno.

 

Slika svećenika u postmodernom društvu u mnogomu se promijenila, poglavito u odnosu na razdoblje prije 70-ih godina prošloga stoljeća. Ta promjena je dvosmjerna: svećenici u društvu ne izgledaju kao nekoć, ali ni društvo više ne poima ili traži da svećenik izgleda kao prije 50-ak godina.

Profil jednog svećenika ili redovnika prije se mogao opisati riječima da je to pobožan i povučen čovjek koji je uvijek u svojem službenom odijelu (kolaru ili habitu), Časoslovom ili krunicom u ruci. Na mnogim je područjima bio prava enciklopedija znanja, ali i analfabet kada je riječ o „sporednim“ događanjima kao što su: sport, zabava, glazba, film i moda. Njega nisu zanimale „prizemne“ stvari i zbog toga je dobro pazio kakvu literaturu čita, u kojem se društvu kreće i kako komunicira s ljudima. Stoga je postojao i strogo određeni način kako netko s njim treba razgovarati i kako ga oslovljavati. Takvoga je „pastira“i društvo uvažavalo bez obzira što su o njemu mnogi pogrdno govorili, posebno u onim sustavima koja nazivamo „bezbožnim“.

 

Današnji se, pak, svećenik u vanjštini u mnogomu razlikuje. Nerijetko je u „farmerkama“, bez očitih svećeničkih i redovničkih insignija (oznaka); umjesto cipela ima tenisice, a odijelo vrlo često zamijeni sportska odjeća. Časoslov i ako moli onda je to, skoro pa u načelu, privatna stvar – rijetko ga tko može vidjeti kako oko crkve ili po župnom dvorištu šeće dok to radi. No, zato on dosta zna o svemu onomu što je crkvenim osobama nekoć bilo nevažno i sporedno. S društvom će redovito izići „na piće“ i neće mu biti strano razgovarati o svim mogućim temama. On ima dosta onih koje smatra prijateljima, ali ne uživa ugled kao što su to osobe iz njegove „branše“ nekoć imale. Vrlo vjerojatno je da će ga najviše „oblatiti“ upravo oni koji s njim „popiju koju“. Oni poznaju i njegove loše strane, pa im on malo što može prigovoriti.

Osobito su tome podložni tzv. „kućni svećenici“ – oni koji se kod nekih obitelji tako udomaće, pa se bez njih ništa važno ne događa. Dakako da su tomu znatnim dijelom krivi sami svećenici, ali također i oni koji ih ustima časte, a srcem samo iskorištavaju. Takvo nešto je do sada viđeno u odnosu političara i „duhovnjaka“: oni koji su „bliskiji“ sa svećenikom dopuštaju si da ga izigraju gdje god stignu. A oni koji to nisu – pa čak i ne pripadaju Katoličkoj Crkvi – s puno se više poštovanja odnose prema njemu i instituciji koju predstavlja.

 

Nekoć je, dakle, biti župnikom, svećenikom i/ili redovnikom istovremeno značilo imati ugled i utjecaj u društvu, a danas to nije slučaj iz mnogo razloga. I to je razumljivo. No kada je riječ o sadržaju svećeničkoga „posla“, o svetinjama koje su mu povjerene, onda ne bi smjelo izostati dužno poštovanje. Istodobno, ni svećenik ne bi smio nekomu davati privilegije niti bi taj netko, zbog navodnoga prijateljstva, mogao omalovažavati ono što ulazi u opis svećeničkoga zvanja. Jer zbilja, ne može se sve relativizirati!

Oproštajno pismo majke sinu svećeniku

 

Dragi sine!

 

Prošlo je mnogo godina, mnogo molitava, žrtava, suza, neprospavanih noći i samoodricanja, do današnjeg dana, kad će dragi Bog dozvoliti da Mu prikažeš prvu svetu Misu na oltaru. Zato smo Mu danas od srca zahvalni što je odabrao našega sina za Svoga učenika, a tebi zahvaljujemo što si se odazvao riječima: ''Govori Gospodine, sluga Tvoj sluša!''

 

Danas, kad zapjevaš ''Slava Bogu na visini'', bit će nam naplaćen sav naš trud. Pri prikazanju svoje prve Mise sjeti se svih koji su te godinama pomagali i prikaži ih Ocu nebeskome, moleći Ga da im On naplati. Moli se za našu jadnu župu u kojoj, nažalost, ima sve manje djece, a sve više napuštenih i nemoćnih. Prikaži Gospodinu sama sebe i moli Ga da te primi takva kakav jesi, nastojeći da uz Njegovu pomoć živiš za Krista i braću ljude, koji ti po Njegovoj providnosti budu povjereni.

 

Svjesni smo da time što si zaređen za svećenika za Tebe nije nastalo vrijeme odmora, nego još više i jače treba moliti za tebe, da živiš po Božjem zakonu, te da ni u kojoj prilici ne zaboraviš one riječi: ''Ti si svećenik dovijeka!''

 

Znamo dobro da je svećenički život težak, no prisustvovala sam jednoj Mladoj misi gdje su prilikom pozdrava dosta spominjali kako je danas svećenik ponižen, kako mnogo trpi, kako ga svijet ne razumije. Jednom riječju, moglo se razumjeti kako žali sam sebe. Ali, zar je danas lako biti u jednoj osobi žena koja živi i drži obećanje kod oltara; odgojitelj koji vrši dužnost obaju roditelja, voditi djecu putem Gospodnjim, dok na drugoj strani slušaju suprotno. Često biti krivo optužena, a ne možeš dokazati istinu? Da ne nabrajam sve dužnosti, dosta je samo jedno pitanje: Je li danas lako biti kršćanin, pravi kršćanin, a ne samo na papiru?

 

No, ne smijemo klonuti duhom u najtežim časovima, jer za vas svećenike, kao i za nas kršćane, vrijede iste Isusove riječi: ''Što se plašite, malovjerni?'' A za sav trud što ćeš ga podnijeti na zemlji, ne traži priznanje od ljudi, nego imaj čvrstu vjeru u Onoga koji je rekao: ''Velika je vaša plaća na nebesima.''

 

Dragi sine!

 

Kad dođeš na dužnost koju ti Gospodin preko ruku tvojih poglavara povjeri, budi blag prema svakome. Ako te tko vrijeđa, opet se sjeti Isusovih riječi: ''Oče, oprosti im.'' Gledaj da u tebi svako dijete nađe dobra roditelja, mladež iskrenog prijatelja, roditelji dobrog savjetnika, a svaki starac čvrst oslonac. Za svakoga nađi lijepu riječ, koja često više znači od svake materijalne pomoći. Svaki dan se sjeti knjige ''Nasljeduj Krista''! Budi u mislima uvijek s nama, koji ćemo te dnevno pratiti svojim molitvama i žrtvama.

 

Svi zajedno molimo našu Nebesku Majku Mariju i zaufano, ne dvojbeno, nego živom vjerom, i Ona će te pratiti i zagovarati kod Presvetog Srca svoga Sina, koji je rekao: ''Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti.'' I tako će nam zajednički biti lakše prebroditi sve teškoće života. Još jednom: hvala svima koji su te pratili do Božjeg oltara. Neka sve naplati vječnom nagradom Presveto Trojstvo, kojemu neka je vječna hvala i slava u vijeka. Amen.

 

* Ovo pismo napisala je majka svome sinu koji je prvi put prikazao Misnu žrtvu. Željela je ostati anonimna!   

Tko smije podijeliti, a tko primiti sakrament svetog Reda?

 

Nalazimo se u razdoblju godine kada se po našoj domovini, odn. biskupijama rede novi svećenici i/ili đakoni. Taj događaj nam je prigoda da u nekoliko riječi opišemo taj sveti sakrament!

 

* * * *

 

Jedan od sedam Svetih sakramenata Katoličke crkve jest i Sveti red. To je sakrament po kojemu se u Crkvi do konca vremenâ nastavlja poslanje što ga je Krist povjerio apostolima. Možemo reći i da je to sakrament apostolske službe koji ima svoja tri stupnja: biskupstvo, prezbiterat i đakonat.

 Zašto se zove sakrament reda?

Riječ Red, u rimskoj starini, označavala je tijela (društva) ustrojena u građanskom smislu, osobito tijelo onih koji vladaju. Ordinatio znači uključivanje u neki ordo. U Crkvi ima uspostavljenih tijela koje Predaja, ne bez oslonca na Sveto pismo, naziva od najdrevnijih vremena taxeis (u grčkom), ordines (u latinskom): tako liturgija govori o ordo episcoporum (biskupski red), o ordo presbyterorum (prezbiterski red), o ordo diaconorum (đakonski red). I neke druge skupine dobivaju naziv ordo: katekumeni, djevice, supružnici, udovice…

Uključivanje u neko od tih crkvenih tijela vršilo se obredom zvanim ordinatio, vjerskim i liturgijskim činom koji je bio posveta, blagoslov ili sakrament.
Danas je riječ ordinatio [ređenje] pridržana sakramentalnom činu koji uključuje u red biskupa, prezbitera i đakona, i koji je više nego jednostavni izbor, imenovanje, delegacija ili postavljanje sa strane zajednice, jer podjeljuje dar Duha Svetoga koji omogućava vršenje “svete vlasti” (sacra potestas), a ta vlast može dolaziti samo od Krista, preko njegove Crkve. Ređenje se zove i consecratio jer se radi o određenom odvajanju i uvođenju u službu (investitura) sa strane samoga Krista, za njegovu Crkvu. Biskupovo polaganje ruku, zajedno s posvetnom molitvom, vidljivi je znak toga posvećenja.

 Tko može podijeliti ovaj sakrament?

 Krist je izabrao apostole i učinio ih dionicima svoga poslanja i svoje vlasti. Uzdignut o desnu Očevu, on ne napušta svoga stada već ga po svetim apostolima trajno štiti i čuva; on još uvijek upravlja Crkvom po onim istim pastirima koji danas nastavljaju njegovo djelo. Krist dakle “dade” jedne za apostole, druge za pastire. On nastavlja djelovati po biskupima.

Budući da je sakrament reda sakrament apostolske službe, dužnost je biskupa kao apostolskih nasljednika prenositi “duhovni dar”, “mladice iz apostolskog sjemena”. Biskupi valjano zaređeni, tj. oni koji su u nizu apostolskog nasljeđa, valjano podjeljuju tri stupnja sakramenta reda.

 Tko može primiti ovaj sakrament?

 “Sveto ređenje valjano prima samo kršteni muškarac”. Gospodin Isus izabrao je muškarce (viri) za zbor dvanaestorice apostola, a jednako su tako činili i apostoli pri izboru svojih suradnika koji su ih naslijedili u službi. Zbor biskupa, kojima su prezbiteri pridruženi u svećeništvu, uprisutnjuje i posadašnjuje zbor dvanaestorice. Crkva se smatra vezanom tim Gospodinovim izborom. Upravo zato ređenje žena nije moguće.

Nitko nema pravo na primanje sakramenta reda. Naime, nitko sam sebi ne prisvaja tu službu, nego ga Bog poziva. Tko smatra da prepoznaje znakove Božjega poziva za sveti red, mora svoju želju ponizno podložiti crkvenoj vlasti, kojoj pripada i odgovornost i pravo da nekoga pozove na primanje redova. Kao svaka milost, i ovaj sakrament može biti primljen samo kao nezaslužen dar.

Svi zaređeni službenici u latinskoj Crkvi, izuzevši stalne đakone, izabiru se redovito među neoženjenim vjernicima muškarcima koji imaju želju obdržavati celibat “radi kraljevstva nebeskoga” (Mt 19,12). Pozvani da se nepodijeljena srca posvete Bogu i “onome što se na nj odnosi”, oni se potpuno predaju Bogu i ljudima. Celibat je znak toga novog života kome se posvećuje službenik Crkve; prihvaćajući celibat radosna srca, postaju znak budućeg svijeta.

U istočnim je Crkvama, već stoljećima, drukčija praksa: dok se biskupi izabiru isključivo među neoženjenima, za prezbitere i đakone mogu se rediti i oženjeni. Takva se praksa dugo vremena smatra zakonitom; ti prezbiteri plodonosno vrše službu u svojim zajednicama. Uostalom, istočne Crkve vrlo cijene celibat prezbitera, i mnogi ga prezbiteri slobodno izabiru, radi kraljevstva nebeskoga. I na Istoku i na Zapadu, onaj tko je primio sakrament Reda više se ne može ženiti.

 Koji su učinci sakramenta reda?

 

 NEIZBRISIV BILJEG

Sakrament reda posebnom milošću Duha Svetoga suobličuje ređenika s Kristom i čini ga Kristovim sredstvom u cilju služenja njegovoj Crkvi. Ređenje ga osposobljava da djeluje kao predstavnik Krista, Glave Crkve, u njegovoj trostrukoj službi svećenika, proroka i kralja.

To sudioništvo u Kristovoj službi, kao i kod krštenja i potvrde, podjeljuje se jednom zauvijek. I sakrament reda utiskuje neizbrisiv duhovni biljeg i ne može biti ponovljen niti može biti privremeno podijeljen.

Tko je valjano zaređen može, naravno, iz opravdanih razloga, biti lišen obveza i službi vezanih uz ređenje ili mu može biti zabranjeno da ih vrši, ali ne može više postati laik u pravom smislu te riječi, jer biljeg utisnut po ređenju ostaje trajno. Poziv i poslanje primljeni na dan ređenja obilježavaju ga zauvijek.

Budući da sâm Krist djeluje i ostvaruje spasenje preko zaređenog službenika, nedostojnost službenika ne priječi Kristovo djelovanje. Sveti Augustin odlučno veli: Ohola pak prezbitera treba svrstati zajedno s đavlom. Ali Kristov dar nije zbog toga obeščašćen, ono što kroz njega protječe ostaje čisto i nepomućeno stiže do plodne zemlje (…) Duhovna snaga sakramenta po sebi sliči na svjetlost: oni koji njome treba da budu osvijetljeni primaju je u njezinoj čistoći, pa prolazila i kroz prljava sredstva, ona se ne uprlja.

 MILOST DUHA SVETOGA

 Milost Duha Svetoga vlastita sakramentu reda suobličuje ređenika Kristu Svećeniku, Učitelju i Pastiru, kojemu je postao službenik.

Za biskupa to je u prvom redu milost jakosti (“da snagom Duha ima velikosvećeničku vlast”: molitva posvete biskupa u latinskom obredu): da razborito i hrabro vodi i brani svoju Crkvu kao otac i pastir, u nesebičnoj ljubavi prema svima, osobito prema siromasima, bolesnima i potrebnima. Ta ga milost potiče da svima naviješta evanđelje, da bude uzor svome stadu, da ga pretječe na putu posvećivanja poistovjećujući se u euharistiji s Kristom svećenikom i žrtvom, ne bojeći se položiti svoj život za svoje ovce.

Oče, koji poznaješ naša srca, udijeli ovomu svome sluzi kojega si odabrao za biskupstvo, da pase tvoje sveto stado i puninom svećeništva besprijekorno ti služi danju i noću; neka neprestance umilostivljuje tvoje lice i prinosi darove tvoje svete Crkve; neka, snagom duha velikosvećeništva, ima vlast otpuštati grijehe po tvojoj zapovijedi; neka dijeli zadatke po tvome nalogu i sve okove razrješuje vlašću koju si dao apostolima; neka ti omili blagošću i čistim srcem, prinoseći ti miomiris, po Sinu tvome, Isusu Kristu… 

U bizantskom obredu, duhovni dar koji podjeljuje prezbitersko ređenje izriče se ovom molitvom. Biskup polažući ruke između ostaloga govori: Gospodine, ispuni darom Duha Svetoga ovoga koga si se udostojao uzdići na stupanj svećeništva da bude dostojan besprijekorno stajati pred tvojim oltarom, navješćivati evanđelje tvoga kraljevstva, vršiti službu tvoje istinite riječi, prinositi ti darove i duhovne žrtve, obnavljati tvoj narod kupelju preporođenja; tako da i on pođe ususret našem velikom Bogu i Spasitelju Isusu Kristu, tvome jedinom Sinu, u dan njegova ponovnog dolaska, i neka primi od tvoje neizrecive dobrote nagradu za vjerno vršenje službe svoga reda. 

Đakoni, “ojačani sakramentalnom milošću, služe Božjem narodu u zajednici s biskupom i njegovim svećenstvom u službi liturgije”.

Crkveni su naučitelji pred veličinom svećeničke milosti i službe osjećali hitnim poziv na obraćenje, da bi njihov život u svemu odgovarao Onome u čiju ih je službu postavio ovaj sakrament. Tako sveti Grgur Nazijanski, još kao mlad prezbiter, piše: Treba očistiti sebe prije nego se počne čistiti druge; treba biti poučen da bi se moglo poučavati; treba postati svjetlo da bi se moglo svijetliti, približiti se Bogu da bi se druge Bogu privodilo; biti posvećen da bi se druge posvećivalo, vodilo za ruku i pametno savjetovalo. Znam čiji smo službenici, na kojoj smo razini i prema komu smo usmjereni. Poznam Božju veličinu i čovjekovu slabost, ali i snagu. [Tko je dakle svećenik?] Branitelj istine, uzdiže se s anđelima, slavi s arkanđelima, uzdiže žrtve na nebeski oltar, ima udjela u Kristovu svećeništvu, preobražava stvorenje, obnavlja [u njemu] sliku [Božju], iznova ga stvara za nebeski svijet i, da reknem što je tu najveće, on je pobožanstvenjen i on pobožanstvenjuje.

A sveti Arški župnik (Ivan Maria Vianey) kaže: “Svećenik nastavlja otkupiteljsko djelo na zemlji” “Kad bi čovjek potpuno shvatio svećenikovo mjesto na zemlji, umro bi ne od straha nego od ljubavi” “Svećeništvo je ljubav Isusova srca”.

 Izvor: Katekizam Katoličke Crkve

Gospodin te zove? Odazovi se!

''Postoji prekrasan način da se iskusi ljubav u životu: to je poziv na nasljedovanje Krista...'' (sv. Ivan Pavao II.)

 

 

Dragi mladiću!

 

Ako razmišljaš o pozivu za svećenika i/ili redovnika tada su:

 

Dob, podrijetlo i stručna sprema: nevažni!

 

Neophodno: sposobnost za rad prema Mt 25, 35-36 kao i prema Kor 12, 4-6.

 

Radno vrijeme: neograničeno!

 

Plaća: sve prema Mt 25, 34 te Mt 25,40.

 

Potrebne kvalitete: srce veće od svijeta; svakodnevno spremno i velikodušno predavanje u Božje ruke; bezgranična vjera i nada te isključiva želja za služenjem Kristu i braći ljudima po primjeru sv. Franje Asiškog!

 

* * * *

 

Papa Franjo današnjim mladima poručuje: Riskiraj, jer tko ne riskira, taj ne hoda. A na njihovo pitanje i bojazan: A što ako pogriješimo?, Papa odgovara: Više ćeš pogriješiti ako se ne pokreneš!

KONTAKT OSOBA:

Fra Juro Šimić, promicatelj duhovnih zvanja

E-mail: frajurofmcap@gmail.com

ILI: duhovno.zvanje@gmail.com