nedjelja, 16. prosinca 2012.

Duhovna zvanja - budućnost Crkve

 

Zvanja, znak nade utemeljene na vjeri“ – naslov je poruke pape Benedikta XVI., objavljene 15. prosinca, za 50. svjetski dan molitve za duhovna zvanja, koji se obilježava 21. travnja 2013. godine, na Četvrtu uskrsnu nedjelju.

Kada Isusov učenik prihvati Božji poziv da se posveti svećeničkoj službi ili posvećenom životu, očituje se jedan od najzrelijih plodova kršćanske zajednice, koji pomaže da se na budućnost Crkve i na njezino zauzimanje u evangelizaciji gleda s posebnim pouzdanjem i nadom – istaknuo je Sveti Otac podsjećajući na Godinu vjere i 50. obljetnicu početka Drugoga vatikanskog sabora. Sveti je Otac razmišljao o važnosti poziva na svećeništvo i posvećeni život, te napomenuo da se svećenička i redovnička zvanja rađaju iz osobnoga susreta s Kristom, iz iskrenoga i povjerljivoga razgovora s Njim, poradi ulaska u Njegovu volju.

Istaknuvši koliko je potrebno rasti u iskustvu vjere, shvaćene kao duboki odnos s Isusom, Papa je podsjetio na ulogu crkvenih zajednica, i posebno svećenika, u promicanju susreta s Bogom. Pritom je pozvao na razmišljanje o vrijednosti osobne meditacije, „života molitve“, i molitve u zajednici, te velikih molitvi Crkve i svetih, liturgijske molitve. Stalna i duboka molitva – piše potom Papa – pomaže u rastu vjere kršćanske zajednice, u uvijek obnovljenoj sigurnosti da Bog nikada ne napušta svoj narod i da ga podupire potičući posebne pozive na svećeništvo i posvećeni život, kako bi bili znakovi nade za ovaj svijet.

Sigurni je temelj svake nade to što nas Bog nikada ne ostavlja same i vjeran je danoj riječi – istaknuo je Sveti Otac te dodao da je nada očekivanje nečega pozitivnog za budućnost, ali nas istodobno ima podupirati u našoj sadašnjosti, nerijetko obilježenoj nezadovoljstvom i neuspjesima. Božja ljubav ponekad ide nezamislivim putovima, - napomenuo je Papa – ali uvijek dolazi do onih koji se daju pronaći. I upravo se ta ljubav, potpuno očitovana u Isusu Kristu, obraća našem postojanju, traži odgovor o onomu što svatko želi učiniti od svojega života, o tomu koliko je raspoloživ staviti u igru kako bi ga potpuno ostvario.

Sveti je Otac na kraju preporučio da nikada ne ponestane revnih svećenika koji znaju pratiti mlade poput „suputnika“, kako bi im na putu života, koji je ponekad krivudav i mračan, pomogli prepoznati Krista - Put, Istinu i Život. A mladi, neka usred brojnih površnih i prolaznih ponuda znaju njegovati privlačnost prema vrijednostima, visokim ciljevima, radikalnim odlukama, u svrhu služenja drugima slijedeći Isusove tragove – istaknuo je Sveti Otac.

                                                                    Izvor: Radio Vatikan

ponedjeljak, 10. prosinca 2012.

Poziv

“Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga.
Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom…

Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočaranja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovno ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju i svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati.Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja.

Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe; možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja. Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati njezinom prisutnošću. Želim znati jesi li dovoljno snažan da živiš s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: “To!”

Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu.
Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati.

Ne zanima me gdje si ili što ili sa kime si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši.Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine.”

                                                      Autor: Oriah Mountain Dreamer

četvrtak, 29. studenoga 2012.

Zašto se svećenici ne žene?

O svećeničkom se celibatu općenito - često i površno i senzacionalistički, nekada i zlonamjerno - puno piše, a ta tema doista zanima mnoge, i vjernike i one koji to nisu, jer je u današnjem društvu, prema njegovim mjerilima, vrlo teško zamisliti da netko svjesno, s punom odgovornošću, odlučuje svoj život posvetiti potpuno Bogu i bližnjima, živeći bez vlastite obitelji i u spolnoj uzdržljivosti.

No, smisao celibata, bilo ženskog bilo muškog, nije samo u tome da se redovnice ne udaju, a svećenici i redovnici u Katoličkoj crkvi ne žene, nego je puno dublji, a uobičajeno se teološki navodi više razloga.
Celibat, prije svega, i to bi morali znati svi vjernici, ne možemo svoditi na tek ljudski propis - kao nešto što se mora - jer je riječ o dubokoj duhovnoj stvarnosti, o svjesnome odabiru svakoga kandidata koji želi biti redovnik i svećenik, a kojemu je jasno da je svećenički i redovnički život upravo obilježen životom u celibati i odricanjem od osnivanja vlastite obitelji.

Nekada je celibat prisilan jer je određen nekim životnim okolnostima zbog kojih nije moguće stupanje u brak. No, s kršćanskog stajališta slobodno izabran celibat kao način življenja afektivne spolnosti, kao oblik ljubavi, kao poseban poziv poprima posve pozivitno značenje. Uobičajeno se za taj oblik života, kako ističe "Enciklopedijski teološki rječnik", koristi izraz "posvećeno djevičanstvo". Tim se pojmom na razumljiv način označava svako slobodno odricanje od braka i od svakoga prakticiranja spolnosti radi posebnoga predanja "kraljevstvu nebeskom", dok se celibatom označuje crkveni celibat. To konkretno znači da svećenici i redovnici ne smiju imati ženu! 

U prvoj Crkvi nije bilo tako i svećenička služba nije bila povezana s obvezom celibata, a od 4. stoljeća, dekretima koje su potvrdili Elvirska (306) i Rimska (386) sinoda, počinje uvođenja zakona celibata za svećenike Latinske, tj. Rimokatoličke Crkve. Taj kanonski propis ili zakon potvrđen je tijekom stoljeća, a u naše je dane potvrđen osobito dekretom "Presbyterorum ordinis" Drugoga vatikanskog sabora i apostolskim pismom "Sacerdotalis coelibatus" papa Pavla VI. i drugim dokumentima, a na poseban način i Katekizmom Katoličke Crkve (br. 1579 i drugdje):

"Svi zaređeni službenici u Latinskoj Crkvi, izuzevši stalne đakone, izabiru se redovito među neoženjenim vjernicima muškarcima koji imaju želju obdržavati celibat 'radi kraljevstva nebeskoga' (Mt 19,21). Pozvani da se nepodijeljenja srca posvete Bogu i 'onome što se na nj odnosi' (usp. Heb 5,4), oni se potpuno predaju Bogu i ljudima. Celibat je znak toga novog života kome se posvećuje službenik Crkve; prihvaćajući celibat radosna srca, postaju znak budućega svijeta."   

petak, 26. listopada 2012.

Briga za duhovna zvanja (1)



Sustavna i organizirana briga za duhovna zvanja u Katoličkoj crkvi u tijesnoj je vezi s naglim smanjenjem broja onih koji su se počeli interesirati za svećenički i/ili redovnički poziv. Posljedica smanjenog broja novih svećeničkih i redovničkih zvanja rezultirala je sve većim pražnjenjem odgojnih ustanova: sjemeništa i novicijata. 

Stanje prije II. vatikanskog sabora

Sve do II. vatikanskog sabora u Crkvi se nije osjećao problem pomanjkanja onih koji su odabirali duhovno zvanje kao svoj životni poziv. Jednostavno, vladala je pozitivna klima i na društvenom, crkvenom i obiteljskom, kao i na svim drugim područjima koji su utjecali na pogodujući stav prema duhovnom pozivu, a u kojoj se pozvani mogao odlučiti za tzv. ministerijalnu službu u Crkvi vez većih teškoća. Pomisao na duhovni poziv nije bio priman s iznenađenjem... U Crkvi se, bar po tom pitanju, živjelo prilično 'spokojno'. Ta bezbrižna vremena, iza kojih su uslijedile vrtoglave promjene, možda nam iskreno, zorno i najbolje ocrtava Gotfried kardinal Danneels u svojem predavanju održanom na Simpoziju o zvanjima u Lourdesu 1996. godine. 
On u svojem predavanju piše: 

Mi danas u pastoralu tako tjeskobno osjećamo kako je teško i bolno rađati duhovna zvanja. Nasuprot današnjem stanju, kad sam ja ušao u sjemenište, bilo nas je osamdesetak kandidata za prvu godinu. Biskupu je bilo dosta potpisati dekret, i mi smo nahrupili na vrata; ali dvadesetak ih je bilo viška i nisu bili primljeni. Uvjeren sam da smo prije četrdeset godina, premda to nikad ne bismo otvoreno priznali, bili potpuno uvjereni da možemo svojim silana sve urediti i Crkvu organizirati po svojoj volji i svojim snagama. Sasvim je razumljivo da bismo na otvoreno pitanje: ''Čije je to djelo?'' odgovorili: ''To učini Gospodin!'', ali to bi bio naš teoretski odgovor. U sebi smo pak govorili: ''Imamo mnogo svećenika, dovoljno personala, imamo dovoljno mogućnosti i određenu moć, imamo prestiž i sredstva. Od zadanih smo metara koje moramo prijeći, za dvadeset i pet ćemo se sami pobrinuti, a za ostalih pet ti ćeš nam, Bože, priskočiti u pomoć.'' Bili smo uvjereni da Crkvu možemo ustrojiti svojom kreativnošću, svojim sredstvima, svojim kadrom

No, promjena je došla iznenada: uvidjelo se da je bilo sasvim dovoljno skretanje povijesnog kotača koje se dogovilo, pa da Crkvu liši nekih, dotad, sigurnih oslonaca. Tako je za Crkvu počela nova škola, škola u kojoj ju Gospodin uči da se njegovo Kraljevstvo ne gradi ni ''kolima bojnim, ni konjima, ni koplanicima'', niti drugim moćnim sredstvima. Štoviše, uči ju živjeti u ovisnosti o Njemu, i, ne bez muke, uči ju napuštati privid o vlastitoj duhovnoj i crkvenoj samodostatnosti. Kao plod nove svijesti, godine 1964., papa Ivan Pavao II. ustanovljuje za cijelu Crkvu Svjetski molitveni dan za duhovna zvanja.

ponedjeljak, 22. listopada 2012.

Kapucini u Švicarskoj oglasom traže nova zvanja

Kapucini

      “Traže se neoženjeni bankari, trgovci,   teolozi, novinari, komunikolozi
u dobi od 22 do 35 godina

dio je ovo oglasa koji su u Švicarskoj objavili ni manje ni više nego redovnici i to franjevci kapucini (OFMCap), s ciljem ‘spašavanja’ svoga Reda koji u toj zemlji broji sve manje članova. Oglas su objavili prije dvije godine, a oglas još i danas stoji na njihovoj internetskoj stranici.

U Švicarskoj, nekoć cvatućoj i najvećoj provinciji Kapucinskog reda, danas još djeluje oko 140 kapucina koji imaju prosječno 70 godina, a braća kapucini se nadaju da će ovom inicijativom (oglasom) privući od 10 do 20 zainteresiranih mladića. Kapucinski red se u posljednjih deset godina u Švicarskoj smanjio za 50 posto.

Zainteresiranima se u oglasu ne nudi plaća, već duhovnost, molitva i kontemplacija. Od zainteresiranih se traži da su neovisni, ali ipak sposobni za život u zajednici, da su radoznali i da imaju inicijativa. Oglas je na njemačkom jeziku, a objavljen je na njihovoj web stranici.

Osim ovoga kapucini u Švicarskoj nude i mogućnost življenja u samostanu na određeno vrijeme, točnije od tri do najviše šest godina.

Fra Damian Keller OFMCap, zadužen za promicanje duhovnih zvanja Švicarske kapucinske provincije kaže kako je ovaj oglas već obišao svijet i da se već javljaju mladići zainteresirani za kapucinski red. Postoji i mogućnost da časna braća nakon novicijata i dalje rade u svome svjetovnom zvanju i da žive i mole u samostanu.

Inače, Švicarska kapucinska provincija danas broji oko 140 redovnika u 12 samostana, dok u svijetu ima oko 11 tisuća kapucina. Do sada je zbog velikog manjka novih zvanja moralo biti zatvoreno oko 10 kapucinskih samostana.

Spomenimo i to da je Kapucinski red nastao 1525. godine, a danas ih je u svijetu oko 11.000!

                                                Autor priloga: Francisko Pavljuk

ponedjeljak, 15. listopada 2012.

Sve više mladih razmišlja o duhovnom pozivu



Nedavno je u SAD provedeno istraživanje među mladima, te nam otkriva da sve veći broj katolika u Sjedinjenim Američkim Državama razmišlja o svećeničkom i/ili redovničkom zvanju.

„Iako mnogi govore o manjku broja svećenika i naglom padu broja duhovnih zvanja, studija pokazuje da takav pad ne postoji kod mladih katolika u SAD-u“, stoji u izvješću istraživanja čije je rezultate 9. listopada objavila Američka konferencija katoličkih biskupa.

Istraživanje pokazuje da je među ispitanim katolicima 12% muškaraca i 10% žena ozbiljno razmatralo svoj duhovni poziv.

3% muških i 2% ženskih ispitanika izjavilo je da ‘vrlo ozbiljno’ razmišlja o svećeničkom/redovničkom zvanju. To dakle obuhvaća 350.000 neoženjenih muškaraca i više od 250.000 neudanih žena“, stoji u izvješću.

Nadalje, katoličko obrazovanje u tome igra važnu ulogu. Kod muških ispitanika koji su pohađali katoličku srednju školu postoji šest puta veća vjerojatnost da razmišljaju o duhovnom zvanju. Kod žena koje su pohađale katoličku osnovnu školu tri puta je veća vjerojatnost da razmišljaju o zvanju, nego kod onih koje nisu pohađale takvu školu.

„Poticanje i ohrabrenje je važno“, pokazuje istraživanje. Dvostruko je veća vjerojatnost da će osoba razmišljati o duhovnom zvanju ako joj netko daje oslonac i poticaj.

Prema istraživanju, ostali pozitivni faktori koji su utjecali na duhovna zvanja kod mladih jesu:

           a) sudjelovanje na Svjetskom danu mladih
           b) Nacionalnoj konferenciji mladih katolika
           c) korištenje medijima vjerskog sadržaja
           d) poznavanje osobe koja živi posvećenim životom.

ponedjeljak, 8. listopada 2012.

Molitva kad razmišljaš o duhovnom zvanju


Gospodine Isuse,
dugo sam čekao na ovaj trenutak.
Trebalo mi je vremena da
razgovaram s tobom u četiri oka,
posebice da te slušam.
Da budem iskren, doista mi ne prestaješ slati poruke.
Problem je što ih ne želim uvijek primiti.
Ponekad ih otjeram glazbom, prijateljima, bukom...

Usprkos tome, ne mogu zanijekati –
osjećam veliku prazninu,
čak i ako se to izvana ne vidi.
Pa ipak, kada mi dođe tvoj smiren poziv: “Hajde za mnom”,
srce mi preplave svjetlo i mir.
Čim začujem ova poziv u dubini svoje duše,
pitam se kako to da si odabrao baš mene između stotina i tisuća mladih.
Ali zašto Gospodine?
Zašto baš mene?
Što je toliko posebno u meni da me
pozivaš slijediti te kao svog odabranog apostola?

Tada mi pada na pamet tvoj prvi poziv učenicima i kažem si:
“A što je to bilo tako osobito u
Petru, Jakovu, Ivanu i Andriji...?
Nisu li i oni bili ljudi poput drugih?
Nisu li griješili poput svih drugih?
Nisu li bili slabi, ponašali se izdajnički i kukavički poput svih drugih?
A ipak si ih odabrao: “Ti nisi odabrao mene, ne, ja sam odabrao tebe.”  
Zapanjuje pomisao da ovi siromašni ribari s Tiberijadskog jezera
nisu nimalo oklijevali ostaviti na obali zauvijek,
'mrtve mreže' cijelog svog života.

A meni je tako teško ostaviti obitelj,
udobnost moga doma,
navezanost na djevojku (dečka),
izglede da ostvarim karijeru,
svoje osobne planove,
svoju slobodu...

Ali s druge strane ti me također privlačiš
i to nekom osobitom silom
jer si mnogo više od bilo koje osobe ili stvari ovoga svijeta.
Tvoja osobnost, krajnja širokogrudnost,
nježnost prema nama, blagost srca i divota tvoga kraljevstva,
sve me to strahovito privlači.

Znam da ću uz tebe biti istinski sretan;
znam da ćeš ugasiti moju žeđ za vječnošću,
i da ću s tobom trajno obilježiti ovaj svijet,
čineći dobro u tvoje ime.

Ali bojim se.
Plaši me upuštanje u pustolovinu kojom riskiram sve,
premda znam da njome mogu zadobiti sve.
Gospodine, udijeli mi velikodušnost
da krenem za tobom bez oklijevanja,
da prerežem spone tugovanja
koje me vezuju za obalu i zadržavaju me
da se ne otisnem na more svijeta,
s tobom, kapetanom moga broda.
Podaj mi hrabrost, podaj mi snagu.
Znam da neću imati viđenja, ukazanja, ni ništa slično.

Ipak, tvoj glas neće prestati jasno odjekivati mojom dušom
i nesumnjivo me pozivati: “Hajde za mnom”. 
Slijedit ću te, Gospodine.
Slijedit ću te kamo god išao,
i kamo god me vodio.
Ići ću s tobom,
nosit ću svoj križ i dizat ću se s tobom da spasim svijet.
Molim te samo za tri stvari:
podaj mi vjeru, velikodušnost i hrabrost;
jednom riječju – ljubav. Amen.