Božji poziv i čovjekov odaziv

U Svetom Pismu nalazimo mnoštvo prekrasnih tekstova koji nam progovaraju o Božjem izabranju, odn. o pozivu ljudima da Mu se stave na raspolaganje kako bi po njima mogao svim ljudima prenijeti svoju poruku o spasenju roda ljudskoga.

Tako npr. u divnom viđenju, Izaija se našao pred licem tri put svetoga Gospodina te bio obuzet velikim strahom i dubokim osjećajem svoje nedostojnosti. Ali, nastavlja sv. Pismo, Serafin čisti njegova usta žeravom i briše njegov grijeh te on, osjetivši se spremnim odgovoriti na poziv, kliče: "Evo me, mene pošalji!" (usp. Iz 6,1-2.3-8).

Isti slijed osjećaja prisutan je i u izvješću o čudesnom ribolovu, o kojem govori današnji ulomak iz Evanđelja. Pozvani od Isusa baciti mreže, usprkos tome što čitavu noć nisu ništa ulovili, Šimun Petar i drugi apostoli, povjerovavši u njegovu riječ, uloviše mnoštvo riba. Pred tim čudom, Šimun Petar se ne baca Isusu u zagrljaj kako bi time izrazio radost zbog neočekivanog ulova, već se, kao što izvješćuje evanđelist Luka, baca pred njegove noge govoreći: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!" (usp. Lk 5,10). Nato ga Isus poče bodriti: "Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!"; i, ostavivši sve, on pođe za njim.

Pavao također, podsjećajući da je bio progonitelj Crkve, govori kako je nedostojan zvati se apostolom, ali priznaje da je milost Božja učinila u njemu čuda i, usprkos vlastitim ograničenjima, povjerila mu zadatak i čast propovijedati evanđelje (usp. 1 Kor 15,8-10).

U ta tri iskustva vidimo kako istinski susret s Bogom potiče čovjeka prepoznati vlastito siromaštvo i nedostojnost, vlastito ograničenje i vlastiti grijeh. Ali, usprkos toj krhkosti, Gospodin, bogat milosrđem i oproštenjem, preobražava čovjekov život i poziva ga slijediti. Poniznost koju su posvjedočili Izaija, Petar i Pavao poziva sve one koji su primili dar Božjeg poziva da se ne usredotočuju na vlastita ograničenja, nego da svoj pogled čvrsto upru u Gospodina i na njegovo iznenađujuće milosrđe, kako bi obratili srce i nastavili, s radošću, "ostavljati sve" zbog Njega. On, naime, ne gleda ono što je važno za čovjeka: "čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu" (1 Sam 16,7), ljude, istina, siromašne i slabe, ali koji vjeruju u Njega i postaju neustrašivi apostoli i navjestitelji spasenja.

Kao vjernici i članovi Crkve nemojmo nikada smesti s uma da je - prije bilo kojega našega djela - iznad svega potrebno moliti Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju, a da oni koji osjete Gospodinov poziv - nakon njegova potrebnog razaznavanja - na njega uspiju odgovoriti velikodušno, ne pouzdavajući se u vlastite snage i sposobnosti, nego iznad svega otvarajući se Božjoj pomoći i djelovanju Njegove svete milosti.

Neka svi oni koji su se Gospodinu već odazvali ili će Mu se tek odazvati na poziv svakodnevno odgovaraju s radošću i punim predanjem i povjerenjem upravo onako kako je to učinila vjerna službenica Božja, Blažena Djevica Marija.

U današnje vrijeme kad je veća kriza "Odziva" nego "Poziva", duhovna zvanja - kako postojeća tako i nova - više od svega trebaju još žarču molitvu i podršku (osobnu i zajedničku).