Nova duhovna zvanja - zašto i kako?

Novo vino u nove mještine (Mt 9,17)

Postojeća kriza posvećenoga života više je kriza smisla nego zvanja. Predugo smo vremena mislili da je najvažnije djelovati, izvršavati zadaće. Tako su sporedne stvari postale glavne.

Nova zvanja – kako i zašto? Ovo je pomalo provokativno i zabrinjavajuće pitanje o takozvanoj „krizi zvanja“, koja muči većinu redovničkih ustanova. Pastoral zvanja treba biti u korak sa znakovima vremena. Biblijskim rječnikom rečeno: novo vino u nove mješine.

Oslanjajući se na Mt 9,17 potrebno je pet novih mješina kako bi sačuvale novo vino procvata posvećenog života. 

.

1. Više „biti“ od „činiti“

Prva nova mješina sastoji se u tome da se dadne više važnosti „biti“ od „činiti“, inače će se novo vino pokvariti. Najvažniji izazov pastorala zvanja ne sastoji u pronalasku novih metoda, strategija ili u formiraju odbora za pastoral zvanja. Najveći izazov jest dati prikladan odgovor na pitanje: Redovnici(ce) tko ste? Što imate danas reći našemu društvu, našoj Crkvi? Koji je vaš doprinos? Zašto bi mladić ili djevojka prihvatili vaš način života? Zašto bi se upustili u ovu avanturu? Privlači li vaša duhovnost još uvijek mlade koji su spremni ostaviti sve kako bi kupili blago vjere?

Nekim je autorima draže govoriti o krizi identiteta. Najvažnija stvar za skrb oko zvanja jest to da naš život treba biti znak. Puno vremena smo krivo mislili da je najvažnija stvar činiti, biti produktivan, biti sposoban rješavati probleme. Definirali smo krizu zvanja kao nedostatak osoba ili starenje članova. A obujam poslova je ostao isti. Poistovjetili smo karizmu s poslom koji trebamo učiniti. Po ovakvom promišljanju o redovništvu sporedna stvar je postala glavna. Sliku koju mi redovnici(ce) šaljemo svijetu jest da smo preopterećeni mnogim obvezama, tako da u dobi kada više nije moguće biti „efikasan“ dođe duboka kriza. Ova slika redovnika ne privlači mlade. Pogrešno je svoditi bît redovništva na činiti mnogo, jer laici mogu činiti i više. Ova kriva slika oko identiteta posvećene osobe razlog je zbog kojeg se redovnički život ne obnavlja unatoč velikom naporu koji se ulaže u obnovu.

Smisao našega posvećenog života više je u tome što naš život znači društvu, u kršćanskim vrijednostima koje živimo i utjelovljujemo, u Kristovu životu kojeg svjedočimo, na vlastiti način u Crkvi („karizma“). Naš identitet je karizmatičan, slikovit, slika one stvarnosti koju još ne vidimo. Trebamo biti živa slika Kraljevstva, savjest božanskog u čovjeku, navještaj da postoji samo jedna stvar koju bi trebali svim silama svjedočiti: da je Bog prisutan u našemu svijetu i njegova je pravednost prisutna među nama unatoč našoj ljudskoj bijedi. Naše će svjedočanstvo biti vjerodostojnije što više Kristov život bude vidljiv u našemu zajedničkom životu, što više živimo po njegovim zapovijedima, koje ponekad izgledaju „nerazumne“ u sekulariziranom ambijentu; što više „uzdrmamo“ naše društvo koje živi kao da Boga nema i koje svaki dan stavlja na rub nemoćne i siromašne.

Religiozni život se temelji na Božjoj riječi, Riječi koja svakodnevno stavlja u pitanje uobičajenu svakodnevnicu. Mi smo hodočasnici koji traže Boga i smisao života. Zato snaga posvećenog života nije u umjetničkim djelima koje posjeduje ili u činjenju velikih djela, nego u snazi evanđeoskog svjedočanstva. 

.

2. Duboko utemeljeni u Bogu

Druga nova mješina se sastoji u životu po Evanđelju. Trebamo se ukorijeniti u Bogu kako bismo služili i uživali u svakom momentu novo vino kraljevstva nebeskoga, a ne samo u drugom životu.

Crkvi se nameće duhovni izazov između važnih duhovnih baština koje trebamo sačuvati i neophodnih projekata u budućnosti. Isto se događa i u posvećenom životu. Četrdesetak godina od II. vatikanskog sabora (1962.–1965.), koji poziva na obnovu, još nije zaživjela najvažnija stvar: ponovno otkriti mistiku, identitet, duh utemeljitelja, koji je na početku bio pokretač svega.

Nije tajna da je posvećeni život u krizi jer nije dovoljno utemeljen na onome što je istinski temelj redovništva. Kriza nije uzrokovana smanjenjem broja redovnika, nego, iznad svega, „nedostatkom autentičnog iskustva Boga“.

Oni koji nastoje obnoviti redovnički život znaju da je obnova duhovni problem, a ne strukturalni. Jedini temelj redovničkog života je vjera koja nam pomaže slijediti Isusa Krista. Zato nam se ne čini pretjerano reći da u temeljima krize redovničkog života stoji slaba vjera.

Obnova je zalog bolje budućnosti u kojoj će biti više zvanja, u kojoj će redovnici(ce) biti vjerniji i radikalniji svjedoci Boga Isusa Krista. Zato se traži otvorenost Duhu i obraćenje, kako bi naš redovnički život svaki dan sve više bio utemeljen u Kristu, hranjen Evanđeljem, sa željom da se navijesti Božje kraljevstvo. Zahtjeva snažnu duhovnost koja će odgajati zrele, odrasle redovnike(ce), sposobne nositi se s izazovima i poteškoćama današnjice; duhovnost koja se temelji na istinskoj molitvi – ne po naređenju nego po dubokom osobnom uvjerenju. Zato je potrebno duhovno promišljanje na svim razinama, duhovno vodstvo bilo na osobnoj bilo na razini zajednice. Poglavari bi trebali ponovno otkriti da je njihova najvažnija služba duhovna animacija; animirati nesebični apostolski rad ljubeći i služeći Bogu i braći u svakodnevnici.

U isto vrijeme duhovni ljudi trebaju biti otvoreni za novo, ne bojati se budućnosti: otvorenost a ne zatvorenost; milosrđe a ne oholost. Duhovnost koja će nam pomoći da otkrijemo i prihvatimo ranjenost svakoga čovjeka, koja će nam pomoći pobijediti oholost i nemilosrdnost. Duhovnost koja će promicati povjerenje, poticati radost, nutarnji mir, jednostavnost, a odbaciti vječnu sumnjičavost, pesimizam i tjeskobu. 

.

3. Hrabrost i kreativnost u poslanju

Treća nova mješina u kojoj se može sačuvati novo vino mogla bi se nazvati: danas živjeti kreativno i odvažno vlastito poslanje posvećenog života kako bi i danas bilo znakovito, na način da „novo vino bude i dalje krv što se prolijeva za spasenje mnogih“.

Kako vrijeme prolazi mi redovnici(ce) zaboravljamo da postojimo jer smo od Boga primili kao dar određeno poslanje; poslanje da budemo vidljivi znakovi Evanđelja i uprisutnjujemo određeni vid Isusova života i duhovnosti; i poslanje da nastavimo Isusovo spasenjsko djelo npr. u odgoju, u brizi oko bolesnih, o skrbi oko socijalnog dijaloga, u brizi o zatvorenicima. Zbog konkretnog vlastitog poslanja – onog primljenog od utemeljitelja – određena redovnička zajednica nastavlja živjeti i primati nove članove.  

Redovnici trebaju biti pažljivi na znakove vremena i prilagoditi vlastito djelovanje s potrebama novoga vremena, kao što su činili njihovi utemeljitelji. Dvije su stvari na koje treba paziti da se ne izgubi ni vjernost karizmi ni otvorenost budućnosti. Danas su se pojavile nove potrebe i izazovi na koje treba skrenuti pozornost. Često dođe i do udaljavanja od utrtoga puta, posvećuje se pažnja novom području ili grupi osoba. Kriza koja danas potresa posvećeni život uzrokovana je nekreativnošću. Potrebno je ponovno utemeljenje, tj. ostati vjerni utemeljitelju(ici) i pitati se što Bog od nas danas traži. Imati otvorene oči koje će gledati s ljubavlju današnji svijet i njegove potrebe, nastojati navijestiti Evanđelje razumljivim riječima, poduzeti akcije koje će biti što vjernije vlastitoj karizmi i odreći se svega što nas udaljuje od te iste vjernosti.

Posvećeni će život imati budućnost ukoliko uprisutnjuje kraljevstvo Božje tamo gdje je odsutno. Posebno poslanje posvećenoga života je da uvijek otvara nove prostore za služenje, da donosi evanđeoski izazov u nepoštena i diskriminacijska društva, da se suoči s rizicima evanđeoskom hrabrošću, da bude prorok u Crkvi i u svijetu unatoč mogućim sukobima. 

.

4. Lahor bratstva

Četvrta nova mješina: proročki svjedočiti našem svijetu, u kojem ima previše individualizma i podjela. Posvećeni život treba biti kao svježi lahor bratstva, svečano s drugim podijeljeno vino koje nam unaprijed omogućuje osjetiti nebesku gozbu. Bez pretjerivanja možemo potvrditi da budućnost mnogih naših redovničkih zajednica ovisi o kvaliteti zajedničkog života. Kakve odlike trebaju imati zajednice koje u sebi nose klice novog duhovnog procvata? Trebaju biti zajednice koja poštuju darove svakoga pojedinca, članovi da žive radosno, u povjerenju, u obiteljskom ozračju. Zajednice koje temelje svoj život na Kristu, a članovi se međusobno poštuju i duhovno potpomažu. Osluškuju poticaje Duha, gledaju znakove vremena kako bi proročki djelovali. Zajednice koje izabiru jednostavni stil života, dijeleći s ljudima patnju i radost, sposobne otvoriti se laičkom staležu i pomažući mjesnu Crkvu. Zajednice koje kao Krist, gledaju s ljubavlju svijet koji ih okružuje, suosjećaju i iskazuju milosrđe svima, te svaki dan obnavljaju euharistijske znakove: lome i dijele kruh, peru noge i žrtvuju život.

Nažalost postoje redovnici koji daju malo važnosti zajedničkom životu, tražeći samo osobnu ili zajedničku udobnost, bez apostolskog žara. Zajednica ne može biti svrha samoj sebi. Ona postoji radi izvršenja poslanja koje joj je Bog povjerio, radi navještaja i svjedočenja evanđelja, radi očitovanja Božje ljubavi i milosrđa prema čovjeku. Zajednica se ne može nadviti nad samu sebe u samodostatnosti. Ne može posvetiti najveći dio svojega vremena sebi i svojim problemima, nego poslanju koje treba izvršiti.

.

5. Iskreno se posvetiti siromasima

Peta nova mješina: iskreno se posvetiti siromasima i živjeti u jednostavnosti kako bi se vino umnožilo. I na ovom području traže se kreativnost i novi odgovori. Naime, najvažnija stvar nije sačuvati institucije koje imamo, nego očuvati žar karizme radi koje smo stvoreni, biti bliski onima koji trpe i tako proslijediti Božju beskonačnu ljubav.

Pastoral zvanja treba zauzimati važno mjesto u pastoralu Crkve. Posvećeni život, ukoliko je autentičan, sam po sebi promiče pastoral zvanja. 

                                                              Autor: Mariano Varona