Duhovno zvanje: Božji poziv i ljudski odaziv

 
Nakon što su proteklih dana, a osobito na Petrovo, diljem naše domovine i mnogih biskupija, bila brojna svećenička ređenja, ti nas lijepi događaji pozivaju na razmišljanje o Božjem pozivu kojim On neke ljude izabire i poziva u svoju službu. No, to izabranje pojedinaca nas ujedno potiče i na razmišljenje o reakciji nas ljudi na taj poziv koji Bog upućuje svakom kršteniku. Na koje sve načine Bog k sebi ljude izabire i poziva na najbolji mogući način zorno nam otkrivaju brojne stranice Svetog Pisma.
Biti kršćanin, a još više biti svećenik i redovnik velika je odluka i to ne od danas do sutra, nego za cijeli život. Iza nje čovjek mora stajati odlučno, odn. uvijek mora biti svjestan što ga na tom putu čeka. Na tu 'avanturu' s Kristom čovjek se mora odazvati bez odlaganja.
 
Isus nam u Evanđeljima na mnogo mjesta jasno otkriva uvjete koji su nužni da bi netko mogao biti njegov učenik, njegov propovjednik, negov svećenik.
 
Elizej se odlučno odaziva na Božji poziv

Na primjeru iz Starog zavjeta - 1Kr 19, 16b.19-21 - sve izgleda prilično jednostavno. Kad je prorok Ilija već bio pri kraja svojih snaga, dođe mu Božji glas koji mu jasno reče što mu je činiti i na koga ima prenijeti proročku službu. To je Elizej, sin Šafatov. Simboličkom gestom bacanja svoga plašta na Elizeja, koji je upravo orao njive svoga oca izvršena je primopredaja dužnosti: od sada Elizej više ne će biti ratar, nego prorok, i to umjesto velikog Ilije. Zadivljuje njegova spremnost. Samo odlazi kratko se oprostiti s roditeljima i već je spreman poći za Ilijom. A koliko je taj njegov odziv ozbiljan, pokazuje i njegov postupak. Kao molbu Bogu da blagoslovi njegovu novu službu, on posve prekida upravo s onim što mu je dotada bilo zanimanje: žrtvuje jaram volova Bogu. To je oproštajni ručak kojim se oprašta sa svojim dotadašnjim suradnicima. Ali čini jasnu simboličku gestu: kao drvo za kuhanje mesa upotrijebio je i jaram, simbol njegova dotadašnjeg rada. Gesta je jasna: posve prekida s dotadašnjim životom i počinje novi. I bit će blagoslovljeno njegovo djelovanje jer se odlučno odazvao Božjem pozivu.
 
Što nam ovaj primjer govori?
Bogu ne treba onaj koji oklijeva, kalkulira, računa što će time izgubiti, a što dobiti. Voli onoga koji se spremno odaziva. U posljednje vrijeme sve je više onih koji ostavljaju svoj započeti životni put i karijeru, da bi se posvetili duhovnom pozivu. U bogoslovije nam dolaze mladići koji su već završili neki drugi fakultet, u samostane dolaze djevojke koje su već počele uspješnu karijeru i stekle ugled u svojoj okolini. A onda sve to napuštaju i polaze za Božjim zovom u samostan ili u svećeništvo. Bog je onaj koji bira. Čovjek se može odazvati ili ne. Ali, ako se već odaziva, treba to učiniti cijelim srcem, ne polovično. Tko polovično čini, polovičan ostaje: nikad posve zadovoljan u sebi i nikad voljan posve se predati Bogu. A tko sve spremno daje, još više prima: stostruko će primiti i baštiniti život vječni, reče Isus.

Isusova ''bogoslovija''

U evanđeoskom odlomku - Lk 9,51-62 - možemo slobodno reći susrećemo trojicu kandidata za Isusovu «bogosloviju».
Ni jednome ne znamo ni imena, ni roditelja, ni porijekla, ali nije bitno njihovo ime, nego ponašanje, ono što oni čine i kako reagiraju. U tome se krije pouka i za nas.

Prvi kandidat se javlja sam. Oduševljen je Isusom, mlad je i zapalio se od oduševljenja kao što se lako slama pali. On bi Isusa slijedio kamo god on pođe. Vidio je kako je to lijepo, Isusu se dive jer prelijepo govori i čudesa čini. Na vatri toga divljenja griju se i njegovi učenici. Tako je on sebi zamišljao svoju budućnost: to je najkraći put da i on postane važan i da mu bude dobro uz Isusa. Isus čita njegove misli i govori mu pomalo jasno i slikovito: «Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin čovječji nema ni gdje bi glavu naslonio» (Lk 9,58). Nemam ti ja, sinko, ništa, ne raspolažem ničim: ni zemlje, ni stoke, ni kuće, ni stana, ni novaca. Ići za Isusom nije lako, dapače, ponekad je vrlo zahtjevno. Isus nikoga ne ostavlja u iluzijama, igra otvorenih karata. Čist račun, duga ljubav. Evanđelje dalje o tome ne govori, ali čini se da je odmah splasnulo oduševljenje toga mladića i da je odustao.

Drugoga kandidata poziva Isus. Ako ga Isus poziva, znači da u njemu vidi mogućeg dobroga svoga učenika. Možda se malo o njemu i raspitao ili ga neko vrijeme promatrao prije nego mu je uputio poziv. Ima za njega već predviđenu odgovornu službu: tko zna nije li već u duhu vidio toga mladića kao budućeg biskupa Jeruzalema, Antiohije, Damaska, Atene ili kojeg drugog važnog grada. A on bi još pokopao svoga oca. To se čini posve legitimnim zahtjevom, dapače dužnošću sina prema ocu. Ali Isus ne trpi odlaganja.

Znam slučaj mladića iz jednoga našeg grada koji je živio s ocem nakon smrti majke. Bio je zaposlen u svom zanimanju kao pravnik u velikom poduzeću. Već odavno je bio odlučio poći u bogosloviju, ali je ostao s bolesnim ocem još nekoliko godina dok ga nije dohranio i sahranio. A onda je ostvario svoju želju. Danas je svećenik i redovnik. Tko bi tome mogao što prigovoriti? Može nas iznenaditi Isusov tvrd odgovor: «Pusti, neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuje kraljevstvo Božje» (r. 60). Ali, ne zaboravimo: Isus nema vremena čekati, on je na putu u Jeruzalem, gdje ga čeka najvažnije djelo njegova života: muka, smrt i uskrsnuće za spasenje svijeta. Zna on da bi se mladić mogao i predomisliti, odustati i dati prednost mrtvima, dok njega živi više trebaju. Poznato je da redovnice strogih redova kao što su klarise ne izlaze iz svoje klauzure ni kada nekoj od njih umre otac ili majka. Ali to nije izraz nezahvalnosti svojim roditeljima, naprotiv. Svojima jave da će u vrijeme sprovoda sve sestre njihove zajednice biti u kapelici i u tišini i miru moliti za pokojnika. Time će za njega učiniti puno više nego da pojedina sestra ode na sprovod.

I treći se kandidat javlja sam, dragovoljno. Međutim, ima jedan uvjet: on bi se naširoko opraštao sa svojima. Nek se zna da će i oni imati svoga čovjeka u tako uglednom društvu, uz Isusa, čudotvorca. A opraštanje na Istoku zna potrajati danima. Tu su gozbe za ukućane, rodbinu, susjede, oproštajni govori; traje to. Nije on spreman bez odlaganja poći za Isusom. A gdje ga kasnije naći? Ili odmah ili nikako! Zato i on ču odlučan Isusov odgovor: «Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje» (r.62).

I ostade Isus na 12 a ne na 15 apostola, ali s njima je promijenio svijet!


                                                      * * * * *

Teško je procjenjivati nešto što se ne poznaje. Zato je svećenički i/ili redovnički poziv jedno otajstvo, tj. tajna; jedna neizvjesnost i izazov baš kao što je to i poziv na bračni-obiteljski život.
No, odlučujući čimbenik za neko zvanje je slobodna odluka koja se temelji na vjeri, a ne osjećaj, trenutno raspoloženje ili mišljenje drugih.
Za otvorenost prema zvanju nužno je izići iz sebe, ne biti sebičan, ne misliti samo na sebe, nego i na drugoga, odnosno, Drugoga.
U svakom zvanju Bog k sebi čovjeka u slobodi zove, a čovjek treba u slobodi na isti odgovoriti - odabirući brak, svećeništvo, redovništvo ili život u samoći (bez zasnivanja braka)!!

 
 
Fra Juro Šimić, promicatelj duh. zvanja

Komentari

Popularni postovi s ovog bloga

Kako prepoznati da li te, doista, Bog poziva na posvećeni (redovnički) život?

Crkva, biskupi, svećenici... fratri

VIKEND U SAMOSTANU za mladiće koji razmišljaju o duhovnom pozivu