Sveto pismo govori o povijesti spasenja u kojoj je Bog tijekom stoljeća pozivao pojedince da ispune zadamo im poslanje. Na Božji poziv ljudi su odgovarali odazivom i tako su poziv i idaziv postali međusobno isprepleteni kao dvije isprepletene niti koje su plele uže. Svako je zvanje bilo osobno upućeno pojedincu, uvijek je to bio jedinstveni događaj, no ujedno događaj za zajednicu i Crkvu. Nitko nije pozvan da bude osamljeni otok!
Što je to zvanje? Često se zvanje miješa s poslom, zanimanjem ili karijerom. Moram raditi da podmirim račune, prehranim obitelj, idem na ljetovanje.... Posao može biti vrlo naporan, ali on ne donosi nutarnje zadovoljstvo jer posao je sredstvo, a ne svrha. To nije zvanje.
U riječi zvanje prepoznaje se glagol zvati, obratiti se komu imenom da bi mu se nešto priopćilo. Zov traži odaziv. Odakle dolazi taj zov? U prvom redu iz naše nutrine. Svatko je od nas jedinstvena i neponovljiva osoba. Od ranoga djetinjstva čovjek pokazjje svoje osobine, naklonosti, što voli, a što ne, kakvi se talenti u njemu skrivaju. Često se događa da životne odluke donosimo pod utjecajem i zbog očekivanja roditelja, prijatelja, učitelja, medija, umjesto da slušamo nutarnji zov. Rabi Zusya zgodno reče: "U budućem svijetu ne će pitati: 'Zašto nisi bio Mojsije?2 Pitati će me: 'Zašto nisi bio Zusya?'"
Općenito govoreći, čovjekovo je zvanje da odgovori na Božji poziv. Svaki je čovjek pozvan da Boga upozna, da ga ljubi i služi mu. Isus će to izraziti riječima: "Dođi i slijedi me." Ispuniti volju Božju razlog je naše duboke radosti, ključ našega određenja, put u vječnu radost. Razlika je u tome kako će čovjek to posebno poslanje ostvariti. A čovjek taj poziv može realizirati kao samac, u braku ili u duhovnom staležu. Odgovor ne ovisi ni o poslu, niti o karijeri.
Poziv na nasljedovanje Isusa Krista u svećeništvu ili redovništvu po sebi je milost. Općenito redovničke zajednice ili biskupije imaju tzv. promicatelja duhovnih zvanja. Mi zapravo takvo zvanje ne možemo promovirati. Ono uvijek dolazi od Boga i stoga: ili jest, ili nije! Nažalost, ljudi mogu odmoći u tome da mladi ne ostvare Božji poziv, a isto tako mogu im pomoći da ga oni sami otkriju i ostvare u nekoj zajednici. A po čemu će ga otkriti? Ako su vjerni Evanđelju i Kristovoj crkvi. Ako njeguju molitveni i sakramentalni život. Ako su spremni svoj život uložiti za opće dobro zajednice i za nasljedovanje Krista.
Krist Gospodin, koji je osnovao Crkvu, brine se da u njoj ima dovoljno onih koji će ga izbližega slijediti (nasljedovati). Stoga On u svakome vremenu poziva neke da mu se na poseban način pridruže kao svećenici i/ili redovnici/ce. No, mnogi na taj poziv ne reagiraju i svijet će ostati bez njihova udjela u izgradnji boljega svijeta putem širenja Evanđelja. Poziv biti čovjek za druge, biti sredstvo Božje ljubavi, mira i pravde upućen je mladićima i djevojkama. Da budu sredstvo koje blista novim sjajem i nesebično se zauzima za novi i bolji svijet.
Nema komentara:
Objavi komentar