Redovništvo je san, a redovnici su ''sanjari''

Ako se retorički upitamo:
ima li još danas na svijetu mjesta gdje se radosno živi?

Odgovor bi trebao glasiti:
sigurno ima!
Samostani su takva mjesta,
kuće odnosno zajednice u kojima se radosno živi.
Možda će netko na tu tvrdnju u sebi promrmljati, više njih se nasmijati i naći u tim riječima potvrdu za svoju sumnju koja im se provlači većim dijelom ovoga promišljanja:Taj uopće ne poznaje redovništvo!
Razmišlja o redovnicima/redovnicama kao o anđelima, a ne kao o ljudima.
Govor o redovništvu koje ne postoji, o idealima koji nemaju pokrića u stvarnosti i koji su u konačnici neostvarivi, samo su tlapnja i san.

Da doista, redovništvo je san, i to onaj najljepši crkveni san,
san koji cijelom crkvenom životu daje nebesku privlačnost i draž.
Redovnici jesu, zapravo trebali bi biti „sanjari“,
oni koji „zaluđeni“ Kristovom ljubavi sve vide drukčije od drugih, koji su s jedne strane tako jednostavni i stvarni,
a s druge strane tako čudni i nadstvarni u svojoj jednostavnosti, miru i radosti.

Crkva bi u redovnicima trebala i morala imati krila.
Redovničke zajednice trebale bi biti krila Crkve
partikularne (mjesne) i sveopće;
samostani bi trebali biti napajališta duhovnog mira i radosti,
mjesta na kojima se san i java dotiču,
gdje se stvarnosti u snu preobražava
i san se u stvarnosti ostvaruje, doživljava.

Ako bi se protiv čega redovništvo danas trebalo boriti unutar sebe, onda bi to trebala biti borba protiv napasti posvjetovnjačenja i konformizma koji nude ugodan i komotan, ali isto tako i isprazan, bljutav i bezličan život, život koji više nikome ništa posebno ne znači.
Slaba je u tom pogledu utjeha u „razumnom“ objašnjenju kako treba biti realan i živjeti u skladu s postojećim mogućnostima.

Dok je , kako se to obično kaže, politika umijeće mogućega,
vjera je, smije se reći, „umijeće“ nemogućega:
„Bogu ništa nije nemoguće.“
Na vjeru kao „umijeće nemogućega“ podsjeća nas sam Isus u riječima:
„Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: „Iščupaj se s korijenom i presadi se u more! I on bi vas poslušao.“

Izgube li redovnici status „sanjara“, izgube li san kao pokretač svoga života i djelovanja, tada će se doista moći upitati tko su i zašto su to što jesu.
Dok svjetovni realizam živi isključivo od materijalnih i tvrdoglavih činjenica i rađa tjeskobom i beznađem,
redovnički realizam živi prije svega od sna,
hrani se nadstvarnošću, evanđeoskom naivnošću,
odnosno bezazlenošću i „nepopravljivom“ dobrotom,
i rađa nadom i radošću.

Evanđeoski realizam utjelovljen u redovništvu ne može ne biti zahtjevan, udan i neobičan; više nego odjećom,
on mora provocirati svojim djelima, stilom života i ponašanja.
Dok je svjetovnih realista previše,
redovničkih, odnosno evanđeoskih nedostaje.

Usuđujem se reći njih ovaj svijet treba više od svega.
Nema danas područja na kojem redovnice ne bi mogli plodno djelovati, nema naime životne i radne sredine koja ne bi trebala njihov evanđeoski entuzijazam i slobodu,
duhovnu sigurnost, nadu, radost i mir,
njihovo iskustvo ljubavi i zajedništava.

Mnogi su zajedno s njima spremni i sanjati svijet Evanđelja,
mnogi su zajedno s njima spremni mijenjati sebe i svijet u kojemu žive u skladu s evanđeoskim realizmom.
Na njihov san posebno čekaju oni koje svi drugi izbjegavaju,
kojim nitko ne ide, a oni ne žive daleko, i do njih ne treba dugo putovati.

U napasti da se izjednače sa svima drugima i budu gdje i svi drugi, redovnika i redovnica je danas, čini se, dovoljno, da ne reknemo puno u „normalnim sredinama“, u životnim okružjima i na radnim mjestima za koja se ionako natječu mnogi drugi.

A nisu li redovnici i danas kao i u doba svojih utemeljitelja pozvani poći prije svega tamo gdje nitko neće,
raditi s onima s kojima drugi ne žele raditi,
baviti se onim poslovima koje svi drugi izbjegavaju,
jer su ili teški ili se ne isplate, ili najčešće i jedno i drugo.
A upravo za takve društveno stigmatizirane,
sebi prepuštene, zapuštene i zaboravljene pojedince i skupine Bog traži svoje sanjare.

Možda među ostalima i u zajednici kojoj pripada određeni redovnik i/ili redovnica?!

„Koga da pošaljem i tko će nam poći?!“
Jedan redovnik, redovnica ne smije zaboraviti sanjati, i ne smije se sramiti biti sanjar.
I sv. Josipa su njegova braća prozvala sanjarom!
Sjetimo se svega što je Bog za njih i njihov narod učinio u sušnim i teškim godinama upravo po tom sanjaru!

Ne zaboravimo također što piše u Svetom pismu:
„Miljenicima svojim u snu on daje.“
Jedan od tih miljenika je i sv. Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije i Isusov poočim.
I on je poruku spasenja primio u snu, i njegov je san postao stvarnost Evanđelja, evanđeoski realizam.
On koji je na neposredan način bio u službi utjelovljenja Sina Božjega, i kome je Otac nebeski povjerio brigu za „dijete i majku njegovu“.

On današnjim redovnicima i redovnicama svojim zagovorom može pomoći da što dublje i jasnije shvate zašto su danas potrebni Crkvi i svijetu.

                                                                               Autor: Antun T.