srijeda, 6. ožujka 2019.

Razlučivanje poziva

''Postoji prekrasan način da se iskusi ljubav u životu: to je poziv na nasljedovanje Krista...'' 
                                                                (sv. Ivan Pavao II.)
 
 
Život kršćanina nije ništa drugo nego trajno osluškivanje. Kršćanin svojim nutarnjim ''uhom'' osluškuje govor stvarnosti koja ga okružuje i u kojoj se svakodnevno odvija njegov život. Sve što na svom putu susreće Božji je zov i Božji govor upućen njemu. Ništa nije za odbaciti, ničemu se ne bi trebao oglušiti. Osnovni stav koji bi čovjek treba usvojiti i trajno vježbati jest stav budnosti, osluškivanja, razlučivanja. Uvijek bismo trebali biti otvoreni otajstvu koje prožima našu svakodnevicu. Tada sve zadobiva neku tajanstvenu ljepotu i značenje. Sve postaje govor Boga koji u svojoj očinskoj dobroti proviđa za naš život i čini ono što je najbolje za nas. I ne samo to. U nama se počinje buditi, do tada neotkriveni, dinamizam ljubavi te i mi odlučujemo činiti, dati ono najbolje od sebe - za Boga, Crkvu, svijet, čovjeka. Bog za nas više nije samo onaj koji nama nešto čini ili daje, već postaje onaj koji nas zove imenom i povjerava nam određeno poslanje u svijetu. Takav stav prema Bogu, životu i svijetu imali su i brojni sveci.
 
Razlučivanje zvanja važan je moment u životu svake osobe jer je riječ o odluci koja mijenja čitavu budućnost osobe i usmjerava većinu kasnijih odluka. Kao i odluka za brak, i odluka za duhovni poziv po sebi je takva da smjera biti doživotna i nepromjenjiva, iako zbog različitih okolnosti obje odluke često završe kao privremeni i promjenjivi izbori. Razlučivanje zvanja nipošto nije vezano samo za odluku hoće li netko ući u samostan - ili u bogosloviju - ili će se opredijeliti za brak. Opredjeljenje doneseno jednom, najčešće u mladosti, nipošto nije dostatno za čitav život. Svatko će se mnogo puta, pa i godinama i desetljećima poslije, naći pred pitanjem je li dobro izabrao i nije li možda pogriješio u svojoj odluci. Razlučivanje zvanja stoga ima cjeloživotnu oznaku. Zbog toga tu osobinu nikada ne smijemo zanemariti niti misliti da smo mirni do kraja života jer smo jednom, već davno, nešto odabrali. Bilo bi idealno kada bi bilo tako, kada ne bi postojali problemi, napasti, kušnje i različite druge situacije koje život donose. Ključno je razlučiti zvanje - prvi i svaki drugi put - u odnosu prema Bogu i s Bogom. Ako ga razlučujemo osjećajima, stavljajući to kako se osjećam u prvi plan, a ne razlučujući razumom i vjerom, vrlo je vjerojatno da nećemo uspjeti niti u duhovnom pozivu niti u braku.
 
Životi svetaca i blaženika najbolji su nam primjer kako razlučiti zvanje u mladosti, tijekom života i na njegovu kraju. Oni nas, svaki na svoj način, uče kako ne zastati pred određenim zaprekama koje mogu dovesti do toga da se u životu ne obeshrabrimo te ne ostvarimo svoje zvanje: bilo redovničko, bilo svećeničko, bilo bračno i obiteljsko. Valja nam uvijek razlučivati životne okolnosti od svoje osobe i svojega života i ne dopustiti da neke stvari uvjetuju ili blokiraju nas i naše životne izbore. Sveci nas uče da nas životne okolnosti uvjetuju onoliko koliko im mi to dopustimo. Ako ih proživljavamo s Bogom, on će biti taj koji će voditi, oblikovati i usmjeravati naš život, a neće ulogu vođe i presudnog utjecaja preuzimati okolnosti niti drugi ljudi. 
Razlučivanje zvanja - bilo da tek o zvanju odlučujemo bilo da se oko izabranoga dvoumimo - dio je kara razlučivanja duhova te nema prvoga bez drugoga, a drugoga nema bez Duha Svetoga. Tko svoj život želi sam usmjeravati i voditi, taj je već u startu krivo razlučio. U svakoj etapi života sudrug i mjerilo razlučivanja treba biti Bog.  
 
I Crkva je u trajnom osluškivanju stvarnosti. To je učinila i na Sinodi posvećenoj mladima, vjeri i razlučivanju zvanja, u listopadu 2018. godine, kao i na Svjetskom susretu mladih u Panami u siječnju ove, 2019., godine. Crkva hrabri mlade da s povjerenjem osluškuju Božji poziv i govor kroz njihovu osobnu životnu stvarnost kako bi otkrili i ostvarili onaj jedinstveni nauk koji Bog ima sa svakim od njih.
 
Papa Franjo svima poručuje: Riskiraj, jer tko ne riskira, taj ne hoda. A na našu bojazan što ako pogriješimo, odgovara: Više ćeš pogriješiti ako se ne pokreneš. Pokreni nas, Duše Sveti! U pravom smjeru - ostvarenju Očeva nauma, sa svakim od nas!  

Nema komentara:

Objavi komentar