Evo me, Gospodine, mene pošalji (usp. Iz 6,8)

 

Na kako različite načine Gospodin poziva i izabire sebi izabrane duše da Ga slijede te naviještaju svim ljudima Njegovu poruku nade i spasenja, veoma zorno nam opisuju Evanđelja, kada nam na svojim stranicama progovaraju o pozivu i izabranju pojedinih apostola.

A. Poziv apostola

Prvi Isusovi izabranici, koje je pozvao da ga slijede, bili su Ivan i Andrija. Dok su jednoga dana na obali rijeke Jordan razgovarali sa svojim prvotnim učiteljem Ivanom Krstiteljem, kraj njih je upravo prolazio Isus Krist, koji se vratio iz pustinje. Ivan Krstitelj, potaknut Duhom Svetim, pokazao je toj svojoj dvojici učenika Isusa govoreći: «Evo Jaganjca Božjega!» Kad su to čula njih dvojica, Ivan i Andrija, bez razmišljanja su ostavili preteču Ivana i pošli su za Isusom Kristom. Kad je Isus primijetio da su krenuli za njim upućuje im riječi: «Što želite?» Oni zatečeni i iznenađeni tim Isusovim pitanjem, pitaju ga: «Učitelju, gdje stanuješ?»

On im ne filozofira i ništa im olako ne obećaje nego im u svojoj jednostavno kaže: «Dođite i vidite!» I bez daljnjeg razmišljanja oni su pošli s Njime i kod njega su ostali taj dan. Ivan se toga poziva sjećao cijeloga svojega života, pa je u svojem Evanđelju o tome upečatljivome događaju i zapisao: «A bilo je oko devete ure» (Iv 1, 39b). Andrija je svoj susret s Isusom ispričao svome bratu Šimunu koji je onda i sam zaželio vidjeti toga Mesiju, pa ga je Andrija poveo k Njemu. Čim je Isus ugledao Šimuna, reče mu: «Ti si Šimun, sin Jonin. Ti ćeš se zvati Kefa-Petar.»

 

Šimun je zasigurno u duši osjećao veliku radost zato što ga je Mesija izabrao za svoga učenika. Taj prvi poziv za Petra bio je početak novoga života, života uz Krista, s Kristom i za Krista. I Ivan je o svom prvom susretu s Isusom pripovijedao bratu Jakovu, pa je i on, također, želio vidjeti Mesiju. Isus i njega uzima za svog učenika. U pratnji te prve četvorice učenika Isus se vraća u Galileju. Na tom putu susreće i Filipa i poziva ga: «Pođi za mnom!» Filip ne mogavši zadržati za sebe sreću što ga je Isus izabrao za svoga učenika, o tome pripovijeda svome prijatelju Natanaelu. Budući da je on dobro poznavao Nazarećane, jer je bio iz Kane Galilejske, govori Filipu: «Iz Nazareta da može što dobro doći?» Filip s njime ne ulazi u raspravu nego ga potiče: «Dođi i vidi!» Natanael prihvaća njegove poticaje i s njime kreće k Isusu. Evanđelist Matej pripovijeda u svojem evanđelju o tome kako je Isus njega osobno pozvao.
 

U devetom poglavlju evanđelja on piše: «Kad je Isus pošao iz Kafarnauma naprijed, vidje čovjeka gdje sjedi u carinarnici, imenom Mateja. I reče mu: «Idi za mnom!» Koliko je Matej bio dirnut tim Isusovim pozivom pokazao je na taj način što je njemu u čast priredio svečanu večeru. Za ostale apostole evanđelisti nam nisu zabilježili kako ih je Isus pozvao. Samo nam je zabilježen konačan izbor apostola, kad ih je izabrao između mnoštva učenika, a poznat nam je i izbor učenika Matije za apostola, namjesto Jude Iškariotskog.

O tome nas izvješćuje evanđelist Luka u Djelima apostolskim (vidi Dj gl. 1).

B. Poziv apostola Pavla

Isus je, dakle, pozivao svoje učenike na razne načine: bilo da se pri tome poslužio nekim posrednikom, bilo nekim događajem, bilo da im je uputio izravni poziv da ga slijede. No, posebno nam je zanimljiv i dirljiv poziv Savla-Pavla iz Tarza, dotadašnjeg progonitelja kršćana. Sam Pavao o tome pripovijeda pred židovskim poglavarima (vidi Dj 22, 3-16). Evanđelist Luka o tome velikom događaju pripovijeda u devetom poglavlju Djela apostolskih. On završava to svoje pripovijedanje riječima: «… Bude kršten. Pošto jede, okrijepi se. Tada ostade nekoliko dana s učenicima koji su bili u Damasku. I odmah je po zbornicama propovijedao za Isusa da je on Sin Božji» (Dj 9, 18-20).
 

Pavao će se kasnije u svojim Poslanicama, a napose u poslanici Galaćanima, pozivati na to da je on za apostola pozvan od samoga Krista. Kao apostol – tako tvrdi sam za sebe – nije ništa manji od ostalih apostola, štoviše, trudio se više nego ostali. On je, dakle, i te kako bio svjestan svojega poziva, njegove uzvišenosti i veličine. Svjetlo pred Damaskom nikad se nije utrnulo u Pavlovoj duši…

C. Bog zove svakoga i u duhovni poziv osobno

Na primjerima apostola vidimo kako je Gospodin pozivao svoje apostole. Svakoga od njih pozvao je na način koji je za njega bio najprikladniji. I kao što je povijest poziva i izabranja svakoga apostola jedinstvena, tako je i povijest svakoga duhovnoga poziva, svećeničkog i/ili redovničkog, jedinstvena i neponovljiva.
 

Bog u dušama i srcima ljudi nikada ništa ne radi po nekakvoj uhodanoj shemi, po nekakvom kalupu. To nam svjedoče i životi svetaca, jer nijedan svetac nije do svetosti došao na isti način. Svaki od njih u svojem životu je ostvario evanđeoske kreposti na sebi svojstven način, koji je bio samo njegov, i zato je neponovljiv.

Zato se i sami duhovni poziv ne javlja na isti način, nego se događa na različite načine, tako da se: - duhovno zvanje kod nekoga probudi već zarana, u djetinjstvu u ozračju kršćanske i/ili župne obitelji

- kod nekoga drugoga pak duhovni poziv se počne razvijati pod utjecajem i primjerom župnika ili kapelana, koji djeci i mladima posvećuju mnogo brige i svojim radom nastoje da ih odgoje za uzorne i dobre kršćane

- za neko duhovno zvanje opet treba zahvaliti neprestanim molitvama i žrtvama

- kod nekoga opet želja za duhovnim pozivom probudi prigodom slavlja Mlade mise ili kod redovničkog zavjetovanja

- netko za duhovni poziv možda odluči kad mu netko kaže da bi «mogao biti dobar svećenik ili redovnik», pa se on otada ozbiljno počne propitivati: «nije li to ipak put na koji me Bog poziva»!

Jednom riječju: koliko je «povijesti duhovnih zvanja», toliko je i neponovljivih Božjih poziva. I zato nikada nećemo moći sve te «povijesti zvanja» ispripovijedati, a još manje opisati, ali svi oni koji razmišljaju o duhovnom pozivu mogu ih, ipak, donekle nasljedovati ili barem o njima razmišljati pa i sami onda na duhovni poziv se odlučiti. Ne smijemo zaboraviti ni na to da svako duhovno zvanje prate molitve mnogih duša kojima je veoma stalo do toga da Crkva Kristova ima što više dobrih, revnih i svetih svećenika i redovnika. To je važno znati i zbog svijesti da oni mladići koje Gospodin poziva i koji se odazivaju, na tom putu nisu sami, nego da ih prate sklopljene ruke onih za koje možda oni i ne slute i možda nikad neće saznati tko je za njih molio i tko im je izmolio milost ustrajnosti u duhovnom pozivu.

 

                                        Priredio: Fra Juro Šimić, OFMCap

                                         E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com

Veliki i sveti kapucini: sv. Leopold B. Mandić i Padre Pijo iz Pietrelcine

 

Ne boj se! Pođi za mnom!

Kad se govori o planiranju budućnosti mladih ljudi, kad se oni nađu na raskršću svojih putova i na mjestima životnih odluka, često se govori o izboru profesije. Ona se odnosi na čovjekovo bavljenje nečim vanjskim, nekim poslom, predmetima i stvarima te zahtijeva njegovo stručno znanje i snalaženje u poslu. Danas su u modi profesionalci, ljudi koji s lakoćom obavljaju svoj posao, koji o njemu sve znaju i u svakom se problemu poput mačke dočekuju na noge. Profesionalac je sam svoj majstor. No, uz profesiju moramo govoriti i o zvanju kao nečem što ne podrazumijeva jedino izvrsnu stručnost. Tako npr. liječnik mora imati potrebno profesionalno znanje da bi mogao kvalificirano raditi svoj posao. Ali njegov posao nije tek puko prakticiranje nakupljena znanja niti čisti profesionalizam, nego obuhvaća nešto šire. On želi pomoći ljudima – dapače osjeća se na to pozvanim – i ta njegova želja određuje nekako čitav njegov život, njega samoga.

Zvanje bez sebičnosti

Od svih vrsta zvanja danas možda najzanimljivije stoje stvari s duhovnim zvanjem. Gotovo se nečim neozbiljnim smatra ako se mladim ljudima pri izboru budućnosti čak i samo pokuša govoriti o izabiranju duhovnog zvanja. Ono o čemu se u našem narodu nekad mislilo s divljenjem i priželjkivanjem, postalo je stvar na koju se uglavnom više i ne pomišlja. Između modernosti i duhovnog zvanja kao da postoji šutljivo nepodnošenje, štoviše isključivost. Budući da današnje doba ima drukčije interese, nove brige, različita usmjerenja, za njega je duhovno zvanje naprosto staromodno. Ipak, je li baš tako? Ima li nešto u duhovnom zvanju, u njegovu klasičnom katoličkom obliku, što je s jedne strane prihvatljivo za suvremeno doba, a što se s druge strane prema suvremenosti ne odnosi s prezirom, nego je pokušava razumijevati i uvažavati, ali i izazivati je.

Za svako zvanje presudan je osjećaj prozvanosti i pozvanosti. Dok je kod svih ostalih zvanja instanca od koje dolazi poziv zajednica ili osobna svijest, kod duhovnog zvanja čovjek se u vjeri suočava s Božjom zbiljom. O duhovnom zvanju može biti riječi samo ako se ono na što se čovjek osjeća pozvanim ne iscrpljuje i ne završava u bilo kojoj konačnoj stvarnosti: ni u strogo konfesionalno-crkvenoj vjeri, ni u nacionalnoj ili ideološkoj pripadnosti, ni u kulturno-političkom angažmanu. Ali također ništa od toga duhovno zvanje ne obezvrjeđuje niti potiskuje. Sve je nekako tu obuhvaćeno. No, duhovno zvanje smjera prema kvalitativno višem, obuhvatnijem i temeljnijem. A tu je opet riječ o onom smislu koji čovjekov život nosi i otvara, o onoj osobi koja jedino može zazvati ime nekog čovjeka, a da ga istoga časa ne upregne u svoje uske i sebične interese. Uvjerenje pak da u izabiranju duhovnog zvanja Bog ima svoje prste, da je on taj koji poziva, mora proći kroz provjeru i potvrdu u životu, ako ga ne želimo ostaviti području obične projekcije i umišljanja. Gdje se osobnost ne izobličuje u podaništvo, gdje sloboda ne biva žrtvovana radi „viših interesa“, gdje se dopušta njegovanje i oplemenjivanje dobrih ljudskih stvarnosti, gdje u isti pogled mogu stati i čovjek i Bog, ondje možemo reći da duhovno zvanje doista izvire iz one Tajne kojoj je stalo do potvrde čovjeka te ga zbog toga i poziva.

S onu stranu elitizma i osiguranja

Božja riječ je ona koja u pozivanju ima inicijativu. Ona određuje tok, svrhu i domet čovjekova poziva. Pri tome se čovjek upušta u povjerenje da se tu ne radi o samovoljnoj riječi niti pak o onoj koja ne poštuje njegove granice i mogućnosti. Duhovno zvanje ostaje autentično dok osoba ostaje svjesna da je poziv dar, ono s čime se ne gospodari i što se ne posjeduje kao vlastito postignuće. Ono je uvijek odgovor i razgovor. Ako duhovno zvanje zanemari to da dolazi iz Tajne, vrlo lako može postati ideologija. Božja riječ koja poziva čovjekovo ime uvijek je simfonična: u njoj su uz osnovni ton vlastitog imena sabrana mnoga imena bližnjih, ona uključuje bezbrojne tuge i radosti našega vremena, nevolje i blagoslove ljudskog života.

Budući da je za duhovno zvanje presudna pozvanost, ono svakako ne treba biti stvaranje posebnih, elitnih jedinica u Crkvi niti nekog dobrostojećeg staleža svećenika, redovnika i redovnica. Ono ne smije biti bijeg iz svoje ljudskosti pod plašt nebeskih zaštitnika niti se rađati iz očaja i situacije kad sve lađe potonu. Duhovno zvanje nije prostor u kojemu se stvaraju ili skrivaju kompleksi vezani uz vlastitu seksualnost, odnose s drugim ljudima, želju za vladanjem ili ambiciju. Duhovno zvanje nije poznavanje tajnih tehnika kako da čovjek prođe ovom trnovitom dolinom suza, a da se na njega što manje nalijepi blato grijeha i svega onoga negativnog u ovom svijetu. Duhovno zvanje zna za ljepotu i dobrotu svijeta, za njegovu vrijednost. Čovjek koji u dijalogu poziva i odgovora izabire duhovno zvanje zna da je Bog tajna ovog svijeta.

Duhovno zvanje je također svijest da se najvrjednije stvari u životu ne mogu nedodirljivo osigurati. Pred moljcima prolaznosti i mode ne može ostati nepromijenjeno ni jedno naše postignuće. Čak ni duhovni oblik. I u tom smislu duhovno zvanje je vrlo progresivno. Ono ostavlja prostora za rast, za sazrijevanje ljudskog života i oblika ljudskog zajedništva. Makar računa s tradicijom, nikad nije tradicionalističko; premda živi od drevnih iskustava, sasvim je otvoreno za nova životna iskustva; iako ima utvrđene forme – od odijevanja do načina života – ono se ne plaši stvaranja novih simbola i znakova vlastite prepoznatljivosti. Jedino na čemu nepopustljivo ustrajava je osluškivanje Božje volje i ponizno razmišljanje o tome što to Božja volja znači za vlastiti i zajednički život.

Nasljedovati Isusa Krista

Za kršćane duhovno zvanje prvenstveno znači nasljedovanje Isusovih tragova. Zadnje mjerilo kršćanskog duhovnog zvanja jest njegov život i njegovo duboko povjerenje u Oca nebeskog. Isusova riječ kojom poziva ljude da ga slijede ništa manje ne važi danas. I za današnje ljude važne su vrednote kraljevstva Božjega, tj. pozvani su da se odluče za nove, bolje i ljudskije odnose. Kršćani su pozvani da se na poseban način – uključujući baš tu životne oblike koje nosi duhovno zvanje – založe za pravdu u Crkvi i svijetu, za ideale sestrinskog i bratskog zajedništva, za očuvanje Božjih stvorenja i prirode, za praktično služenje bližnjima, za dijalog s drugačijima, za uvažavanje različitosti. Sve bi to – u sasvim konkretnim i jednostavnim formama – bile zadaće onih koji se odazivaju pozivu i izabiru duhovno zvanje.

Stoga na kraju možemo reći da su oni koji se danas odlučuju za duhovno zvanje pozvani: ustrajno vjerovati u dobrotu našeg svijeta i u Božju očinsko-majčinsku brigu usprkos poplavi negativnih vizija i apokaliptičkih tendencija u Crkvi i društvu; iskreno vjerovati da Isusov način života doista progovara svakom čovjeku i da mu daruje smisao; nasljedovati Isusa iz Nazareta znači konkretno se zalagati za dobro i pravdu, ljubav i razumijevanje, u prijateljstvo i praštanje, znači vjerovati u važnost malih, skrovitih koraka vlastitog ljudskog rasta; vjerovati da je kršćanin, ispunjen Duhom Isusa Krista, poslan svakom čovjeku, da njegova zadaća ne završava u ogradama iste vjere, nacije ili mišljenja, da mu Bog daruje slobodu, kreativnost, vlastitost te želi da svatko u svom životu razvija i potvrđuje te stvarnosti. Krenuti u avanturu duhovnog zvanja znači otkriti ljepotu zajedništva i privlačnost darivanja za druge ljude kako je to Isus činio. Tko izabere duhovno zvanje nikad neće biti profesionalac koji zna dobro raditi svoj posao. Prije će biti čovjek koji osluškuje, uvijek iznova zadivljen riječju i životom Isusa Krista koji ga zove i šalje da bude blizak ljudima svog vremena. Zato Isus i današnje ljude, osobito mlade koji traže svoj životni put, usred buke mnogih glasova i ponuda, zove i kaže: Ne boj se! Pođi za mnom!

Obred primanja u postulaturu

Dana 6. listopada 2016. u mjestu Lendinara (RO, Italija) službeno je započela godina postulature za 18 kapucinskih postulanata.

Među 18 postulanata, nalaze se i sedmorica za našu Hrvatsku provinciju sv. Leopolda Bogdana Mandića. Po imenu to su: Anto PRANJKIĆ iz Brčkog (Štrepci), Marko NEDIĆ iz Tolise, Mirko ŠAFARIĆ iz Osijeka, Mislav ŠEBEČIĆ iz Zagreba, Matija IVOŠ iz Novog Travnika, Dario TOLIĆ iz Zagreba te Marijan KATIČIĆ iz Nove Gradišle. Ostali postulanti dolaze iz raznih kapucinskih Provincija sjeverne Italije, Švicarske, Slovenije, Grčke i Rumunjske.

 

Postulanti (s lijeva na desno): Mirko, Matija, Marijan, Dario, Mislav, Anto, Marko.

 

 

Obred primanja u Postulaturu predvodio je Generalni ministar Reda fra Mauro Jöhri. Uz njega još su bili magister postulanata fra Giovanni Cropelli,  provincijali iz Venezie, Milana, Genove, Slovenije. Zbog spriječenosti našeg provincijala kao njegov delegat predstavljao je gvardijan fra Juru Šimić, a s njim su iz Provincije još bili fra Željko Cestar, fra Mijo Šarčević te fra Ivan Markanović.

 

Ceremonija primanja bila je prilično jednostavna i vrlo lijepa, jednostavnost i jest uvijek bila odlika braće kapucina. Sve je započelo zazivom Duha Svetoga, za kojega je inače sami sv. Franjo rekao kako je On zapravo pravi i prvi Generalni ministar Manje braće, bez Njega ustvari je sve zaludno. Prvi dio je bio molitveni dio, koji se sastojao od molitve psalama te dva čitanja, prvo iz Poslanice Rimljanima (Rim 12, 7-18,21.) a drugo iz jednog od životopisa sv. Franje Asiškog Legenda trojice drugova, gdje se opisuje život prvih drugova sv. Franje, život u jednostavnosti, siromaštvu, radu i molitvi.

Postulanti: generacija 2016/2017.

 

Drugi dio bio je službeni dio, primanje samih postualanata od strane Generalnog ministra. Postulanti su sa svoje strane izrekli želju ulaska u franjevačko-kapucinsku obitelj, a obitelj to se zna ima svoje obveze, odgovornosti i pravila, no prije svega ljubav, jer ako ljubav ne pokreće obitelj, pokreće je sebični osobni interes. Generalni ministar sa svoje strane sa radošću je prihvatio 18 novih postulanata u našu obitelj. U homiliji je naglasio da bit našega života nije postati kapucin nego pronaći i živjeti volju Božju za nas te da naš život prate razna odricanja, ne samo od stvari nego i ona afektivne prirode, možda još teža od ovih fizičke pririode. No istaknuo je međutim da ta razna odricanja koja će doći kroz vrijeme formacije ne gledaju kao nešto negativno, nego više kao priliku za rast u slobodi.

Zadnji dio sastojao se od uručivanja lančića sa znakom tau, znaka osobito dragog sv. Franji jer je u njemu vidio oblik i znak križa Gospodina Isusa Krista, te Franjevačkih izvora novim postulantima. Kao zadnji znak, možda i najbratskiji da tako kažem, ostavljeno je uručivanje ključeva samostana kao znak povjerenja i obiteljkog ozračja.

 Nakon završetka ceremonije primanja, svi su se skupili za zajedničku fotografiju. Po završetku i tog dijela svi smo se zajedno premijestili u prostoriju blagovaonice samostana na kratku okrijepu i pojedinačna čestitanja.

Novi postulanti

 

Bogu hvala, nova generacija postulanata na liturgijski spomendan sv. Franje Marije iz Camporossa, redovničkog brata kapucina (19. rujna 2016.) u kapucinskom samostanu Presvetog Trojstva u Varaždinu službeno i svečano započela je prva godina postulature. Riječi dobrodošlice i obred primanja novih kandidata vodio je provincijal fra Jure Šarčević uz sudjelovanje mjesne samostanske zajednice i fra Josipa Stankovića koji je 8. rujna završio novicijat i položio svoje prve redovničke zavjete u našem Kapucinskom redu.

 

 

Prvu godinu postulature započela su četvorica kandidata: Valentino Radaš iz Šibenika, Ivan Horvat iz Zadra, Danijel Pavlić iz Vareša te Vladimir Sabo iz Slavonije.
Ovu mladu braću, kao i naše bogoslove, novake i druge kandidate starijoj braći preporučujemo da ih se spomenu u svojim svakidašnjim molitvama!  

 

 

Što je to postulat(ura) i koji je njezin smisao?
     
     Pod pojmom POSTULAT(URA) obično se podrazumijeva vrijeme priprave i provjere prije službenog ulaska u novicijat (stupanjem u novicijat te polaganjem prvih zavjeta postaje se članom redovničke zajednice).

     Za razliku od novicijata za koji je propisano točno vrijeme trajanja (godina dana), period trajanja postulature nije službeno propisano, ali ipak može se načelno reći da redovito traje od šest mjeseci do godinu dana. No, prema potrebi i sudu odgojitelja i redovničkih poglavara može trajati i do dvije godine, ali ne duže od tog razdoblja!

     Postulatura je prije svega jedno formativno razdoblje, odn. jedna formativna redovnička ustanova u koju dolaze mladići koji su osjetili Božji zov i poticaj da nasljeduju Krista - kao svećenici i/ili redovnici.

     Slobodno možemo reći da ''postulatura'' započinje već onda kada je kandidat osjetio da ga Gospodin zove da izbliza slijedi-nasljeduje stope ''siromašnog i poniznog Krista'' (sv. Franjo Asiški).
Za vrijeme ove odgojne faze kandidat, u uskoj vezi sa samostanskim bratstvom, upoznaje redovnički način redovnički života i rada, a bratstvo pak, sa svoje strane, upoznaje kandidata, da može otkriti i dati pravi odgovor na njegovu molbu za konačan prijem u Red i novicijat.
 

     Za postulaturu možemo, također, reći da je to vrijeme u kojem kandidat nastoji intenzivnije upoznati i obdržavati Kristovo evanđelje; otkriti svoje početno zvanje; provjeriti motivaciju vlastitog duhovnog zvanja; upoznati i otkriti naš franjevačko-kapucinski način život; steći prvo iskustvo samostanskog načina života i rada.

    Postulatura je i vrijeme približavanja franjevačkim izvorima naše duhovnosti kao i našega života. Franjin lik, čitanjem spisa i života, uzor je, bogat privlačnošću i primjer koji ni dan danas ne prestaje oduševljavati i privlačiti iznova nove duhovne sinove. Uz njegov lik kandidati se trebaju uvesti i upoznati s našom bogatom duhovnom povješću i duhovnošću, te s onom našom braćom, koja su dala svjedočanstvo kako se u pojedinim povijesnim okolnostima franjevačka karizma nastojala utjeloviti u Crkvi, vjerno, temeljito, dosljedno i originalno.

   Obrazovna aktivnost glede postulature usmjerena je nadasve usavršavanju kateheze vjere; načinima molitve, posebno s uvođenjem u liturgiju koja je središte i vrhunac svega kršćanskog i redovničkog poslanja; poučavanjem u franjevaštvu; prva iskustva uvođenja u apostolsko-pasroralni rad. S početkom postulature postulant je pripušten u zajednicu kao njezin član, te time sudjeluje u bratskom životu zajednice.

 

* Mladići koji osjećaju duhovni poziv (svećenički i/ili redovnički) za sva moguća pitanja, dileme, i pojašnjenja slobodni su kontaktirati:

Fra Juro Šimić OFMCap

E-mail: frajurofmcap@gmail.com

E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com

 

Početak novicijata

Na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna, u gradu Tortoni (Italija), sjedištu međuprovincijskog novicijata, obredom primanja i oblačenja redovničkog habita kanonsku godinu svoga novicijata u Kapucinskom redu započela su osmorica mladića među kojima i dva za Hrvatsku kapucinsku Provinciju sv. Leopolda B. Mandića.

Fra Mario Berišić i fra Marin Berišić, obojica rodom iz Zagreba i porijeklom iz Janjeva, iz ruku magistra novaka fra Lorenza Mottia primila su i po prvi puta obukla habit franjevaca kapucina te na taj način započeli svoj intenzivni hod prema većem i dubljem osobnom predanju i posvećenju Bogu u redovničkom životu.
U ime provincijala ovom svečanom događaju prisustvovao je vikar Provincije fra Goran Rukavina te naš bogoslov fra Tomislav Trandler.                                                                                                        

Duhovni poziv - milost nad svim milostima

Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Isus Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru: bijahu ribari. I reče im: „Hajdete za mnom i učiniti ću vas ribarima ljudi! Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, u gleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i pođu za njima.“

                                                                           (Mk 1, 16 – 20).

Čovjekov život je putovanje i predivna avantura kojoj nema „klasičnog“ kraja. Svi znamo da za nas kršćane smrt nije kraj, već novi početak. U toj avanturi, On nam je darovao toliko mogućnosti i slobodan izbor. A najvažnije je da u tom izboru pronađemo svrhu i smisao života. Zašto smisao postojanja? Upravo je tu jedini i pravi odgovor na sva životna pitanja, pa tako i odgovore vezane za pitanja duhovnog poziva. Svaki čovjek u sebi nosi klicu poziva, jer preko njega se ostvarujemo i u njemu pronalazimo vlastitu svrhu postojanja. Bog nam je dao odgovor za ono duhovno poslanje koje je za nas najbolje. Trebamo shvatiti da redovnici i redovnice nisu jedini koji osjećaju i žive duhovno poslanje. Primjerice, nalazimo ljude čije je poslanje posvetiti se podizanju obitelji. I to je jedna vrsta duhovnog poziva. Teško je, a istovremeno predivno odgajati djecu u duhovnom ozračju, Njemu na čast. Ima osoba koje se ne žene i ne udaju, ali ni ne žive redovničkim životom. Oni izvršavaju svoj duhovni poziv kroz služenje drugim ljudima i najpotrebitijima. A treća vrsta je ona koja živi u celibatu i čija je milost življenja takva života, nedokučiva „običnom puku“.

Možemo slobodno reći: „Ne samo da mi trebamo Boga, nego i on treba nas, obične ljude!“ On nas svaki dan želi samo za Sebe. Navještanje Evanđelja je predano u ruke Crkvi, a Crkva uz pomoć redovnika i redovnica to prenosi na ljude. Međutim, Crkvi trebaju i đakoni te angažirani vjernici laici koji će s puno žari raditi na socijalno-kreativnom području. To jednostavno možemo nazvati lancem Božje ljubavi. Kako bih taj lanac opstao, donekle je potrebna ravnomjerna agažiranost svih sudionika. To se najbolje može vidjeti kroz povijest čovječanstva. Veća angažiranost donosi veće plodove.

Kao što je rečeno da je čovjekov život pun avantura, najprivlačnija avantura jest susret s Bogom. Uistinu nema ljepše avanture sklopljenih ruku kako zapisa bl. Alojzije Stepinac. Tada smo najjači!! Čvrsti smo poput stijena na koje se ne mogu popeti i ni osvojiti najbolji alpinisti. 

Duhovni poziv je prije svega Božji dar i velika milost. Ako ne i najveća. Razvijanjem korijena omogućuje se rast biljke. Tako On stvara korijen u kojem se On nalazi. On je početak i kraj. Duhovni poziv nije ništa spektakularno. On se rađa sasvim obično. To je kao kad slušate predivan simfonijski orkestar koji ima uvod, jednu vrstu predigre, kojom Bog blagim ritmom violine, djeluje na nas. Nema tu određenog načina na koji nas On poziva. Možemo biti najbolji vjernik, najgori protivnik vjere, ubojica, kradljivac. Bogu to nije bitno. On nam se objavi kad se najmanje nadamo. Nekako, sasvim slučajno i iznenada. Međutim, iza svega toga se krije jedan proces kroz koji je On na nas ostavljao Svoj trag.

Danas postoje mnogi glasovi koji pokušaju utjecati na našu savjest. Kako prepoznati glas koji nam daje pravi smisao života? Rješenje je u sklopljenim rukama. U toj intimnosti s Njim, svatko od vas će moći osjetiti poziv Dobrog Pastira. Jesmo li spremni reći DA i osjećamo li strah? Pitate li se, je li moguće Umjetniku posvetiti cijeli život? Ne brinite, on nikada ne napušta. Njegove stope su naše stope. On hoda uz nas, a nekada i umjesto nas kada nismo sposobni hodati. On nas tada nosi na leđima. Kao general ranjenoga vojnika. Zato se pouzdajte u njega. 

Isus svaki dan upućuje poziv: „Slijedi me!“ Imamo li hrabrosti reći: „Evo me!?“

Bog treba suradnike koji će govoriti o „najvećem Umjetniku svih vremena“ Isusu Kristu. Odvažimo se i nemojmo se bojati reći: „Evo me, Gospode moj, sve moje! Želim biti tvoj „kist“ kojim ćeš oslikati svaki kontinent, „boja“ kojom ćeš obojati sva srca i „stalak“ na kojem ćeš biti slavljen!“

Neke predrasude o redovničkom životu i pozivu

Mislite da je redovnički život zastario, nefunkcionalan ili mrtav?

 

 Suprotno općeraširenim pogrešnim shvaćanjima, redovničke zajednice nisu sastavljene od pjevuckavih svećenika, prepredenih časnih sestara i mušičavih crkvenih dama spremnih da vas udare po prstima.

U našoj neumjerenoj, medijima rukovođenoj kulturi, javno mišljenje može postati iskrivljeno kada poznati film, televizija ili časopisi promiču staromodni stereotip redovničkog života. Uz neke iznimke, pouzdani medijima-nadahnuti model redovničke osobe je ili ogorčena žena u širokom habitu koja škljoca zglobovima prstiju ili otupjeli stari muškarac u talaru koji šeće pogrbljen i nešto mrmlja na jeziku koji je odavno mrtav.
Kao mladi ljudi, potaknuti na življenje redovničkog života, susretali smo ovakve portrete, zajedno s mnoštvom drugih, ne samo pogrešnim nego također i potencijalno opasnim za budućnost redovničkog života. Mnogo mladih ljudi ni ne pomišlja o redovničkom životu zbog pogrešnih predodžbi koje skupljaju iz različitih izvora, uključujući i katoličke. Mi bismo htjeli raskrinkati osam mitova o redovničkom životu i ilustrirati ljepotu, zadovoljstvo i psihološko zdravlje koje netko potencijalno može pronaći u ovom jedinstvenom životnom stilu.

 

PRVI MIT: Redovničke zajednice izumiru

 

Čuvši ovaj mit, ne možemo pomoći a da se ne prisjetimo scene iz filma «Carstvo uzvraća udarac (Zvjezdani ratovi)» kada duh Bena Obi-Wan Kenobija objašnjava mudracu Yodiju da je mladi Luke Skywalker njihova jedina nada, posljednji od nekad moćne i glasovite grupe. Iako je broj redovnika i redovnica u opadanju, za razliku od sredine dvadesetog stoljeća kada je rastao, većina redova funkcionira bolje od Jedi vitezova! Postoji na stotine muških i ženskih redovničkih zajednica. Svaka od njih ima svoju osobitu karizmu – ili duhovnost – i mnoge još primaju svake godine nove članove. Iako neke redovničke zajednice izumiru, druge napreduju. Redovništvo je opstalo stoljećima, prolazeći kroz razdoblja rasta i opadanja, i nastavit će i dalje živjeti ako se pravilno prilagode potrebama crkve i svijeta.

 

DRUGI MIT: Sestre predaju po školama, a svećenici govore Misu

 

Redovničke zajednice znaju da su ljudska bića rođena s mnoštvom darova od Boga. Jedan od ciljeva redovničkog života jest odrediti kako darovi pojedinca mogu biti iskorišteni u služenju Bogu i crkvi. Pokušavajući postaviti ljude na mjesta za koja nisu pripremljeni ili za koja nemaju talenta, to ne predstavlja put ka slavljenju Boga. Dok su poučavanje i predsjedanje Euharistijom dvije važne službe povjerene muškarcima i ženama koji žive redovnički život, postoje na stotine drugih načina kako služiti. Unutar redovničkog staleža nalaze se liječnici, pravnici, ekonomisti, pisci, upravitelji, arhitekti, inženjeri, znanstvenici, umjetnici i glumci. Redovništvo je način življenja, a ne smjernica za posao.

 

TREĆI MIT: Polaganje zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti je strano

 

Za pretpostaviti je da siromaštvo, čistoća i poslušnost neće vjerojatno umanjiti slušanost liste Top 10 Davida Lettermana, kao jedan od načina dobrog provoda. Ali postoji bogatstvo u ovim zavjetima koje se obično izgubilo u općepogrešnim shvaćanjima. Redovnički zavjeti, poput zavjeta ženidbe, služe kao sredstvo ka većem konačnom cilju. Tri sveopća zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti dozvoljavaju nam da služimo širokom sloju ljudi. Zavjeti osiguravaju slobodu koja nam dopušta angažirati se u svijetu na poseban način, manje ograničeni materijalnim poslovima, obiteljskim obvezama, pa čak i našim osobnim interesima. Nadalje, zavjeti služe kao protukulturalno svjedočanstvo, osobito u svijetu koji prenaglašava novac, seks i moć. Zavjeti služe kao podsjetnik da su idoli, koje ponekad slijedimo, slabe zamjene za ljubav Božju, koja neprekidno poziva sve ljude da autentično žive svoj poziv.

 

ČETVRTI MIT: Redovnički život je život patnje

Kad bi to bila istina, nitko se od nas ne bi htio pridružiti! Realistično, koje god zvanje osoba odabere donijet će sa sobom nešto patnje; ovo je stvarnost ljudskog bivstvovanja. Važno pitanje o kojem se dade raspravljati jest, služi li ta patnja ili žrtvovanje nekom uzvišenijem cilju i čini li me sretnim? Životni poziv, bilo u braku, samački život ili redovnički život, treba biti odabran zato što netko osjeća da je pozvan živjeti na određeni način. Očekivati život bez patnje je nestvarno, jer netko može očekivati život sastavljen samo od ljubavi i sreće. Kao što roditelji žrtvuju mnogo stvari zbog svoje djece, muškarci i žene u redovničkom životu žrtvuju se za puk Božji. Ponekad ova žrtva može uključivati patnju, ali to je učinjeno za druge, a ne za svoj vlastiti spas. Redovnici i redovnice, poput većine zdravih ljudi, ne nadaju se patnji, ali ako žive autentično, u ljubavi, patnja će se od vremena do vremena pojaviti. Na sreću, Bog nam je često prisutniji kada patimo.

 

PETI MIT: Redovnici su supersveti

 

Mi smo ljudi, a to znači da postoji čitav spektar redovničkih temperamenata u redovničkim zajednicama, od onih koji Krista proživljavaju na mističan, neposredan način do onih koji ga otkrivaju preko službe, od onih koji više vole krunicu i euharistijsko klanjanje do onih koji više vole eksperimentalne oblike molitve. Jedinstveni faktor koji je zapravo važan jest: svi su Isusovi učenici, jedinstveno pozvani da dijele duhovnost svojih zajednica sa svima drugima, širom Crkvom i svijetom. Masa ljudi smatra redovnički život zabavnim i interesantnim, dok on također stvara izazove. Ali to je životna istina općenito, zar ne?

 

ŠESTI MIT: Redovnici su poslušnici

Redovnici se zavjetuju na poslušnost, a ne na podložnost i zloupotrebu te poslušnosti. Većina sestara, braće i svećenika koje poznajemo ima više sličnosti s Lone Rangerom nego s Tontom. Redovi se nadaju zrelosti, uravnoteženim, neovisnim, visoko motiviranim, kreativnim kandidatima, a ne slabim, podložnim, ovisnim trutovima.

Poslušnost znači slušati, prije nego li slijepa podložnost. Poput svih ljudi, redovnice i redovnici su pozvani osluškivati Boga, te potrebe svoga reda i Crkve. Poslušnost zahtijeva zrelo slušanje i dijalog između redovnika i njegovog starješine. Redovničke osobe su pozvane staviti na raspolaganje svoju molitvu, želje, talente, strahove i radosti tako da starješine mogu donositi uputne odluke koje će biti najbolje za tu osobu, pojedinačnu zajednicu, red i Crkvu. Celibatska čistoća i jednostavno življenje neophodni su za življenje redovničkog života, ali zavjet poslušnosti je najizravnije vezan s obavljanjem istinske svrhe redovničke zajednice.

 

SEDMI MIT: Redovnici se odriču svojih obitelji i prijatelja

 

Nakon ulaska u redovništvo, odnosi s obitelji i prijateljima se mijenjaju, ali nikad ne prestaju. Kao što se međuljudski odnosi mijenjaju nakon vjenčanja, promjena se događa i kod redovnika, također. Kakvoća promjene je različita, ovisno o tipu zajednice u koju osoba ulazi. Strogo zatvorene kongregacije podrazumijevat će manje posjeta s prijateljima izvana i s obitelji. Ali većina je redovničkih zajednica apostolskog tipa – znači da su usredotočene na služenje, a članove se potiče da imaju zdrave, trajne odnose s onima koje vole. Ovi odnosi se nikad ne zamjenjuju zajednicom, iako mi ponekad možemo poželjeti da se to ostvari, barem zakratko.

 

OSMI MIT: Redovnici su aseksualni

 

Pitanje: Kako zoveš osobu koja je aseksualna? Odgovor: To nije osoba. Aseksualni ljudi ne postoje. Spolnost je dar od Boga i zato, sastavni dio našeg ljudskog identiteta. Oni koji potiskuju svoju seksualnost ne žive kako ih je Bog stvorio da budu: puni života i zdravi. Zbog toga, oni su uglavnom nesretni.

Svi su ljudi pozvani od Boga da žive čisto, što znači da imaju poštovanja prema daru svoje seksualnosti. Redovnice i redovnici se zavjetuju na celibatsku čistoću, što znači da žive svoju seksualnost pazeći na svoje ponašanje. Zavjet čistoće ne znači da netko potiskuje svoju muževnost ili ženstvenost. Spolnost i spolni odnos su dvije vrlo različite stvari. Dok se redovničke osobe uzdržavaju od spolnih odnosa, to ne znači da postaju aseksualna bića, nego prije trebaju biti svjesni onoga što znači biti muškarac ili žena. Zavjet čistoće također ne znači da netko neće imati bliske odnose, odnose pune ljubavi sa ženama ili muškarcima. Zapravo, takvi odnosi znak su življenja zavjeta na ispravan, zdravi način. Življenje redovničkog zavjeta čistoće nije uvijek lagano, ali može biti vrlo lijepi izraz ljubavi prema Bogu i drugima.

 

Redovnice i redovnici nisu čudaci; oni zrcale ostatak Crkve kojoj služe: postoje introvertirani i ekstrovertirani, visoki i maleni, stari i mladi, debeli i mršavi, nepobožni i pobožni, šaljivi i ozbiljni, i sve između toga. Oni pokušavaju živjeti isti prvotni poziv kao i svi drugi kršćani, a to je: navještanje i življenje Evanđelja. Ipak, redovnici to čine kao članovi reda koji služi Crkvi i svijetu na osobit način. Poput bračnog i samačkog života, redovnički život može biti čudesan, ispunjen, uzbudljiv i, svakako, normalan. On također može biti protukulturalan i pozitivno izazovan. To je on za nas i za mnoge druge.

Ako si mislio da je redovnički život zastario, nefunkcionalan ili mrtav, nadamo se da sada možeš gledati mimo stereotipova i uvidjeti da je redovništvo dar Crkvi i svijetu.

 

                               Autori: David Nantais & Scott Opperman