MALO SJEMENIŠTE
Obvezu ustanovljenja sjemeništa po biskupijama uveo je Tridentski sabor. Isto su naređivali i ostali Rimski biskupi, izdavajući posebne zakone glede odgoja svećeničkih pripravnika. Ti i još noviji zakoni i propisi preneseni su u Zakonik kanonskog prava iz 1917. godine. Po tom Zakoniku, sjemenište se dijelilo na malo i veliko. U malome su se odgajali pitomci (kandidati) koji su pohađali srednju školu. U velikom sjemeništu su boravili oni koji su učili filozofsko-teološke nauke spremajući se na svećeništvo.
Obnova Crkve koja je uslijedila nakon II. vatikanskog sabora odrazila se i na obnovu sjemeništa, kako malog, tako i velikog. To nam najbolje objašnjava saborski dokument Optatam totius, br. 3a koji kaže: U malim sjemeništima, koja su ustanovljenja da se u njima gaje klice zvanja, neka naročit vjerski odgoj, a ponajprije podesno duhovno vodstvo, pripravi pitomce da nesebična i čista srca slijede Krista Otkupitelja. Pod očinskim ravnanjem starješina, uz prikladnu suradnju roditelja, neka provode život, koji će se uskalditi s mladenačkom dobi, mladenačkih duhom i razvitkom i neka se taj život posvema prilagodi zahtjevima zdrave psihologije, ne zanemarujući odgovarajuće iskustvo iz života ljudi i povezanosti s vlastitim roditeljima.
Iako iz dokumenta jasno proizlazi i daljnja potreba malog sjemeništa, i njegova vrijednost, ipak malo sjemenište nije jedina ustanova za one koji gaje u sebi klice zvanja jer jednaku brigu treba posvetiti dječacima i mladićima u posebnim zavodima.
Novi Zakonik nalaže da se čuvaju, gdje ih ima, i podupiru mala sjemeništa i druge ustanove te vrste. U svrhu promicanja zvanja, njih treba urediti tako da se mladići uz vjerski odgoj i obrazovanje, kvalitetno obrazuju i u humanističkim i znanstvenom pogledu. Tamo gdje ga nema, a dijecezanski biskup prosudi da je ono korisno, on se sam treba pobrinuti da se osnuje malo sjemenište ili druga slična ustanova (kanon 234, 1). Dječaci i mladići koji namjeravaju postati svećenici trebaju se humanistički i znanstveno odgajati i obrazovati kao ostali mladići u njihovu kraju koji se pripravljaju za više studije, osim ako u određenim slučajevima okolnosti savjetuju nešto drugo (kanon 234, 2).
Dakle, prema saborskim dokumentima, Zakoniku kanonskog prava, vlastitom statutu odgojne Ustanove, malo sjemenište ima dužnost omogućiti razvijanje klice zvanja. To potvrđuju i dokumenti novijega datuma kao npr. apostolska pobudnica pape Ivana Pavla II., Pastores dabo vobis, koja naglašava da se Crkva brine o tim klicama zvanja, posijanima u srcima dječaka, nastojeći oko njih – preko ustanove malih sjemeništa – brižnim, premda početnim raspozvavanjem i praćenjem. Isti dokument izričito naglašava da u raznim krajevima svijeta mala sjemeništa nastavljaju dragocjeni odgojni rad u svrhu očuvanja i razvoja klice svećeničkog zvanja, da bi ga pitomci jednostavnije prepoznali i bili sposobni odgovoriti mu. Zato je malo sjemenište, proizlazi iz dokumenta, u svakoj biskupiji oslonac u pastoralu zvanja s prikladnim oblicima prihvata i prigodnim ponudama za one adolescente koji traže zvanje i koji su, već odlučni slijediti ga, prisiljeni odložiti ulazak u sjemenište zbog raznih okolnosti, bilo obiteljskih, bilo školskih (Ivan Pavao II., Pastores dabo vobis, br. 63).
Prema II. Knjizi Zakoniku kanonskog prava (Posvećeni službenici ili klerici) u sjemenište pitomce prima dijecezanski biskup, uz preporuku župnika određenog dječaka, a njihov budući odgoj i obrazovanje biskup povjerava sjemenišnom rektoru, odgojiteljima, duhovniku i profesorima. Crkveni dokumenti preporučaju da mala sjemeništa imaju i svoju vlastitu školu (gimnaziju). Ako je škola u sklopu sjemeništa, bez obzira je li ona otvorena i za ostale šake, koji ne nose u sebi klicu duhovnog zvanja, profesori su također odgojitelji pitomaca malog sjemeništa jer se i oni brinu da se mladići, a budući svećenici, humanistički i znanstveno informiraju i obrazuju.
Izgradnja budućih svećenika, bilo dijecezanskih, bilo redovničkih te ustrajna briga, produžena tijekom čitavoga životnoga vijeka… smatraju se u Crkvi jednom od najzahtjevnijih i najvažnijih zadaća za budućnost evangelizacije čovječanstva.“ (Ivan Pavao II., Pastores dabo vobis, br. 2).
Obvezu ustanovljenja sjemeništa po biskupijama uveo je Tridentski sabor. Isto su naređivali i ostali Rimski biskupi, izdavajući posebne zakone glede odgoja svećeničkih pripravnika. Ti i još noviji zakoni i propisi preneseni su u Zakonik kanonskog prava iz 1917. godine. Po tom Zakoniku, sjemenište se dijelilo na malo i veliko. U malome su se odgajali pitomci (kandidati) koji su pohađali srednju školu. U velikom sjemeništu su boravili oni koji su učili filozofsko-teološke nauke spremajući se na svećeništvo.
Prema kanonu 1354., svaka biskupija je trebala, po mogućnosti, imati oba sjemeništa ili barem jedno zajedničko. Ako to nije bilo moguće u svakoj biskupiji, posebno ako nije bilo moguće osnovati veliko sjemenište, pitomci su se mogli slati u neko drugo sjemenište ili su se, uz odobrenje Rimskog biskupa (pape), mogla osnivati pokrajinska ili međubiskupijska sjemeništa.
Obnova Crkve koja je uslijedila nakon II. vatikanskog sabora odrazila se i na obnovu sjemeništa, kako malog, tako i velikog. To nam najbolje objašnjava saborski dokument Optatam totius, br. 3a koji kaže: U malim sjemeništima, koja su ustanovljenja da se u njima gaje klice zvanja, neka naročit vjerski odgoj, a ponajprije podesno duhovno vodstvo, pripravi pitomce da nesebična i čista srca slijede Krista Otkupitelja. Pod očinskim ravnanjem starješina, uz prikladnu suradnju roditelja, neka provode život, koji će se uskalditi s mladenačkom dobi, mladenačkih duhom i razvitkom i neka se taj život posvema prilagodi zahtjevima zdrave psihologije, ne zanemarujući odgovarajuće iskustvo iz života ljudi i povezanosti s vlastitim roditeljima.
Iako iz dokumenta jasno proizlazi i daljnja potreba malog sjemeništa, i njegova vrijednost, ipak malo sjemenište nije jedina ustanova za one koji gaje u sebi klice zvanja jer jednaku brigu treba posvetiti dječacima i mladićima u posebnim zavodima.
Novi Zakonik nalaže da se čuvaju, gdje ih ima, i podupiru mala sjemeništa i druge ustanove te vrste. U svrhu promicanja zvanja, njih treba urediti tako da se mladići uz vjerski odgoj i obrazovanje, kvalitetno obrazuju i u humanističkim i znanstvenom pogledu. Tamo gdje ga nema, a dijecezanski biskup prosudi da je ono korisno, on se sam treba pobrinuti da se osnuje malo sjemenište ili druga slična ustanova (kanon 234, 1). Dječaci i mladići koji namjeravaju postati svećenici trebaju se humanistički i znanstveno odgajati i obrazovati kao ostali mladići u njihovu kraju koji se pripravljaju za više studije, osim ako u određenim slučajevima okolnosti savjetuju nešto drugo (kanon 234, 2).
Dakle, prema saborskim dokumentima, Zakoniku kanonskog prava, vlastitom statutu odgojne Ustanove, malo sjemenište ima dužnost omogućiti razvijanje klice zvanja. To potvrđuju i dokumenti novijega datuma kao npr. apostolska pobudnica pape Ivana Pavla II., Pastores dabo vobis, koja naglašava da se Crkva brine o tim klicama zvanja, posijanima u srcima dječaka, nastojeći oko njih – preko ustanove malih sjemeništa – brižnim, premda početnim raspozvavanjem i praćenjem. Isti dokument izričito naglašava da u raznim krajevima svijeta mala sjemeništa nastavljaju dragocjeni odgojni rad u svrhu očuvanja i razvoja klice svećeničkog zvanja, da bi ga pitomci jednostavnije prepoznali i bili sposobni odgovoriti mu. Zato je malo sjemenište, proizlazi iz dokumenta, u svakoj biskupiji oslonac u pastoralu zvanja s prikladnim oblicima prihvata i prigodnim ponudama za one adolescente koji traže zvanje i koji su, već odlučni slijediti ga, prisiljeni odložiti ulazak u sjemenište zbog raznih okolnosti, bilo obiteljskih, bilo školskih (Ivan Pavao II., Pastores dabo vobis, br. 63).
Prema II. Knjizi Zakoniku kanonskog prava (Posvećeni službenici ili klerici) u sjemenište pitomce prima dijecezanski biskup, uz preporuku župnika određenog dječaka, a njihov budući odgoj i obrazovanje biskup povjerava sjemenišnom rektoru, odgojiteljima, duhovniku i profesorima. Crkveni dokumenti preporučaju da mala sjemeništa imaju i svoju vlastitu školu (gimnaziju). Ako je škola u sklopu sjemeništa, bez obzira je li ona otvorena i za ostale šake, koji ne nose u sebi klicu duhovnog zvanja, profesori su također odgojitelji pitomaca malog sjemeništa jer se i oni brinu da se mladići, a budući svećenici, humanistički i znanstveno informiraju i obrazuju.
Nema komentara:
Objavi komentar