Isus je na razne načine pokazao da zvanje nije samo Božje nego i ljudsko djelo. On je naime rekao: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15,16), ali isto tako pozvao: „Molite gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju“ (Mt 9, 38). Zatim, kad je sabirao apostole, nije sam sve neposredno pozvao, nego su i oni jedni druge pozivali, kao npr. Andrija brata Šimuna, a Filip Natanaela.
Upravo zato što je Bog predvidio da i drugi s njim surađuju u djelu spasenja, pa i u ostvarenju božanskih poziva, cijela crkvena zajednica je pozvana da se uključi i djelo zvanja, a to znači i biskupija i župa i kršćanska obitelj, ali i pojedini kršćani, prema vlastitoj zadaći, tj. biskup, župnik, vjernici laici, skupine, pokreti i udruge vjernika laika. Radi se o djelatnoj jednodušnosti svega Božjega naroda u promicanju zvanja. Briga za zvanja treba obuhvatiti sve kršćane, svih dobi, i biti usmjerena prema svim zvanjima, a napose duhovnim.
I kršćanska zajednica u cjelini i pojedinac za sebe pozvani su dati svoj doprinos u pastoralu zvanja. „I vjernici laici, posebno vjeroučitelji, nastavnici, odgojitelji, voditelji pastorala mladih, svaki sa svojim sredstvima i načinima, imaju veliko značenje u pastoralu svećeničkih zvanja… Aktualna kriza svećeničkih i redovničkih zvanja je posljedica i krivog shvaćanja da je to isključivo pitanje koje se tiče samo biskupa i svećenika.
Među onima s kojima se Bog služi kad poziva pojedince u svetu službu posebno mjesto pripada kršćanskim roditeljima i obiteljima, jer „najbolje i najpripravnije tlo, na kojem treba nicati i rasti cvijeće svetišta, jest bez sumnje prava i duboka religiozna kršćanska obitelj. (…) Tamo gdje roditelji primaju djecu zahvalno kao Božji dar i predragi zalog pa ih od prvih djetinjih godina odgajaju u strahu Božjem … gdje roditelji djeci daju primjer čestitosti, radinosti i pobožnosti; gdje djeca gledfaju kako se roditelji međusobno ljube, kako često kroz godinu primaju svete sakramente … tada će se jedva dogoditi, da djeca ne bi nastojala svoj život izjednačiti s roditeljskim primjerom, i da se ne bi barem jedno dijete odazvalo Božjem pozivu.
Upravo zato što je Bog predvidio da i drugi s njim surađuju u djelu spasenja, pa i u ostvarenju božanskih poziva, cijela crkvena zajednica je pozvana da se uključi i djelo zvanja, a to znači i biskupija i župa i kršćanska obitelj, ali i pojedini kršćani, prema vlastitoj zadaći, tj. biskup, župnik, vjernici laici, skupine, pokreti i udruge vjernika laika. Radi se o djelatnoj jednodušnosti svega Božjega naroda u promicanju zvanja. Briga za zvanja treba obuhvatiti sve kršćane, svih dobi, i biti usmjerena prema svim zvanjima, a napose duhovnim.
I kršćanska zajednica u cjelini i pojedinac za sebe pozvani su dati svoj doprinos u pastoralu zvanja. „I vjernici laici, posebno vjeroučitelji, nastavnici, odgojitelji, voditelji pastorala mladih, svaki sa svojim sredstvima i načinima, imaju veliko značenje u pastoralu svećeničkih zvanja… Aktualna kriza svećeničkih i redovničkih zvanja je posljedica i krivog shvaćanja da je to isključivo pitanje koje se tiče samo biskupa i svećenika.
Među onima s kojima se Bog služi kad poziva pojedince u svetu službu posebno mjesto pripada kršćanskim roditeljima i obiteljima, jer „najbolje i najpripravnije tlo, na kojem treba nicati i rasti cvijeće svetišta, jest bez sumnje prava i duboka religiozna kršćanska obitelj. (…) Tamo gdje roditelji primaju djecu zahvalno kao Božji dar i predragi zalog pa ih od prvih djetinjih godina odgajaju u strahu Božjem … gdje roditelji djeci daju primjer čestitosti, radinosti i pobožnosti; gdje djeca gledfaju kako se roditelji međusobno ljube, kako često kroz godinu primaju svete sakramente … tada će se jedva dogoditi, da djeca ne bi nastojala svoj život izjednačiti s roditeljskim primjerom, i da se ne bi barem jedno dijete odazvalo Božjem pozivu.
* priređeno prema Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, Zagreb, 2008.
Nema komentara:
Objavi komentar