Samostan, što je to?

Kakvo je to mjesto samostan? Je li to samo stan ili nešto više? Je li to možda glupost, staro ruglo, prošlost ili možda nekakav ružni objekt u današnjem agnostičkom i sekularnom svijetu, svijetu koji nastoji razoriti svaki oblik svetosti!

Ljudi općenito vele da tamo prebivaju odabrani: neka posebna vrsta ljudi!
Samostani su domovi redovnika, koji im pomažu da budu u punom smislu obitelji i redovnici. Redovnici su ljudi koji su svojevoljno odabrali poseban način života. Kad osoba tek ulazi u samostan, mora razmišljati samo o potpunom predanju. U njima redovnici imaju drugoga kao dar u kojem mogu poznati, sresti, častiti i ljubiti Krista. U samostanima redovnici izmiču prokletstvu osame i nalaze radost zajedništva koje je tim kvalitetnije što je ono zajedništvo s Kristom. Svaki redovnik prakticira svoje redovništvo prema svojim sposobnostima i mogućnostima koja mu pruža njegova zajednica.

Redovnik može biti brat svećenik i brat pomoćnik. Po pravima i obvezama su jednaki. Braća pomoćnici osim što pomažu u samostanskom životu mogu biti i katehisti, nastavnici, sveučilišni profesori, doktori, uglavnom da obavljaju neki pristojan posao. U zajedničkom životu treba dobro pripaziti da naša osobna sloboda ne ograničava slobodu onoga koji je pored mene. Pojedinac bi trebao živjeti za Boga te poslije njega i za svoju zajednicu, a ne samo od nje kao parazit. Osobu zajednica prihvaća i o njoj se brine duhovno, a isto tako i materijalno. Koji god rad ili službu redovnik obavlja, bilo da je župnik, sveučilišni profesor iil drugo, to čini sa dopuštenjem zajednice i što stječe to stječe za zajednicu.

Redovnička zajednica je neke vrste obitelj ili velika obiteljska zadruga. Zajednica, ako je zdrava, potiče na rast i rad, a suzbija i ispravlja nedostatke, govori istinu u ljubavi i duhu bratstva; ona je oslonac koji pojedincu pruža sigurnost. U zajednici je osoba prihvaćena baš onakva kakva jest. Kad osjeti da je ljubljena, prihvaćena, započinje se mijenjati i prihvaćati ono što se od nje traži. Pojedinca braća ponekad i nose u životu kad on to nije više sam u stanju, pomažu mu, a on zna da ima netko u blizini na koga se može naslonit. Tu ima, međutim, i osoba koje su osamljene; i u samostanu, gdje obitava mnogo ljudi, može se biti osamljen. Takvi nisu isključivo sami odgovorni za svoje stanje. I oni koji žive ili su živjeli u samostanu, trebaju se zapitati koliko su formirali, a koliko deformirali tu o s o b u. Zajednica je vrlo moćna organizacija, ali samo onoliko koliko je zajednica. Kao što Gospodin veli u Evanđelju: Ako se kraljevstvo u sebi razdjeli, ono ne može opstat. Ne može biti u potpunom smislu ono za što se predstavlja.

Prema Danielou - redovništvo je nostalgija za Pracrkvom. Grijeh kojeg počini redovnik trostruko je težak, jer je zgriješio protiv Boga, svoje zajednice i osobe. Cilj redovničkog života nije samo zauzetost spašavanja samoga sebe ili samo osobno savršenstvo, kako neki misle, nego je prvenstveno cilj davanje hvale i slave Bogu i njemu nerazdjeljivo služenje. A iz toga cilja proistječe ljubav prema čovjeku i ostale kreposti. U samostanu se normalno po ljudski živi, ali u Njegovoj neposrednoj blizini. Počesto ljudi imaju mišljenje kako je onima tamo savršeno dobro, nemaju nikakvih problema, muka. Tu se ljudi grdno varaju jer tamo ima svega što ljudska priroda mrzi: križeva, neprihvaćanja, bolesti, kontradikcija, nerazumijevanja, sebičnosti. Ali unatoč svemu kad je On na prvom mjestu, On koji je samo dobro i kad su ljudi okrenuti prema njemu, On svu tu ljudsku prirodu, prljavštinu okreće na dobro čovjeka, na dobro zajednice.

Samostan je škola – škola u kojoj nas Bog uči kako da budemo s njime sretni. Možda se i pitate jeli moguće biti sretan u samostanu! I želi li Bog našu sreću? Ja osobno da u samostanu ne pronalazim svoju sreću sigurno u njemu ne bi živio! Naš je sreća da imamo udjela u Njegovoj sreći, u savršenstvu Njegove ljubavi. Naša prva narav, stvorena da bude slična Bogu je u biti ranjena, oštećena ali ne uništena. Ona mora biti od Boga iscijeljena a sve što nam je potrebno je lj u b a v. Iscjeljenje ljubavlju i učenje ljubiti su isto, jer samo srž našega bića je nalik Bogu upravo po slobodi koja nam je dana, a primjena te slobode opredjeljivanjem za učenje ljubiti nije ništa drugo doli primjena nesebične ljubavi – ljubavi Boga njega samog zato što je Bog .

Početak ljubavi je istina a Istina je u isto vrijeme i drugo ime za Boga. A prije nego nam Bog daruje svoju ljubav mora pripremiti za nju mjesto. Mora očistiti i urediti naše duše. A najučinkovitiji je način čišćenja da nas odvoji od sebe i da nas dovede do osjećaja odvratnosti, odbojnosti prema sebi zbog grijeh u koji smo uronjeni. Tom odvratnošću uranjamo u sebe u svoj mysterium koji ima svaki čovjek i koji ima dubinu u sebi samome. Uviđamo sebe, svoje stanje, položaj te se time možemo otvoriti Njegovoj ljubavi koja se odražava u našim dušama. On ulazi u nas i mi postajemo njegovo zrcalo goleme dobrote i ljubavi.U samostanima se živi i po nekim pravilima. Sva ta mala, nekome i beznačajna pravila i redovnički običaji koji se prakticiraju kao što su: post, zajednička molitva, rad, bezvlasništvo, itd. tvore jedan redovnički mozaik. Nekome se ona mogu činiti nepotrebnima i glupima, zaostalim ali treba za njih naglasiti do oni nisu sami sebi cilj nego sredstvo. A oni autoriteti koji ta pravila nameću moraju pokazat njihov smisao u današnjem vremenu i prostoru. Autoritet se treba poštivat, slušat u odredbama a on treba voditi dijalog sa svojim podložnicima što sama Crkva u svojim dokumentima traži a to pridonosi boljem zajedničkom djelovanju. Ali kad se odluka donese dužni smo ga poslušat ukoliko nije u suprotnosti sa evanđeljem. Podložnik je dužan iskazivati poštovanje svom poglavaru i onda kad se ne slaže sa njegovim mišljenjem i odlukom. Autoriteti sami po sebi moraju biti dosljedni te davati pravi primjer života. A ako to oni nisu taj se njihov govor tretira kao teatralnost. A isto tako i oni mogu pogriješiti i kad to učine trebaju to priznat a ne se izmotavati pod nekim frazama i paragrafima. Nadalje se može vrlo lako dogoditi da postoje monaške i redovničke zajednice a da u njima u biti i nema monaha i redovnika. Gdje je sve određeno i uštirkano nema slobode Duha, a bez toga nema ni duhovnih ljudi. Čovjek jednostavno gubi volju, što god započneš nije dobro, sama autoritativnost ubija Duh. I jednostavno više otupiš, vršiš samo zakon, pravo koje ti se nameće. Sve ti postaje pro forma. Tu nestaje ona ljubav koja je temelj zajedničkom životu. Naravno pravilo je potrebo jer ljubav se sa vremenom može i ohladiti i tad ono nastupa. Ali se uvijek treba okretati i vraćati na Izvor ljubavi kao temelju zajedničkog života a ne nikako pravilu. Sve ove mnoge stvari služe osobama kako bi zajednički život bio što bolji i kvalitetniji. Mislim da se u samostanu može biti sretan i zadovoljan. Osoba jednostavno osjeća svojim srcem da tu pripada. Taj osjećaj je svojevrstan mysterium i ako bi to netko pokušao da to sve objasni samo bi pred drugima ostao smiješan, neshvaćen i tragičan.