Poziv i zvanje

Zvanje, u povijesti spasenja i nasljedovanju Isusa Krista, besplatni je Božji poziv. Bog, kada zove, on i stvara. To ponajbolje vidimo u mijenjanju imena onih koje k sebi poziva: kada Bog sklapa savez s Abramom, govori mu: „Nećeš se više zvati Abram, nego Abraham“ (Post 17, 5); Jakov, poslije borbe s anđelom Gospodnjim, čuje: „Nećeš se više zvati Jakov, nego Izrael“ (Post 32, 29); kada je Šimun predstavljen Isus, Učitelj mu kaže: „Zvat ćeš se Kefa, što znači Petar“ (Iv 1, 42); Savlu mijenja ime u Pavao (usp. Dj 13, 9).

Bog djeluje i spašava pozivajući. U Starom zavjetu možemo otkriti, među brojnim zvanjima, ono Abrahamovo (Post 12, 25; Heb 11, 8-19; Rim 4; Gal 3), Mojsijevo (Izl 2, 23-4, 18; 6, 2-12; 7, 1-8), Jošuino (Još 1, 1-18), Gideonovo (Suci 6, 11-24); Izaijino (Iz 6, 1-13), Jeremijino (Jer 1, 4-19), Ezekijelovo (Ez 1, 1-3, 15).
U Novom zavjetu znakovita i poznata su ona Dvanaestorice učenika (Mk 3, 13-16), prve četvorice učenika (Mk 1, 16-20; Mt 4, 18-22; Lk 5, 1-11), Mateja (Mt 9, 9), Andrije, Petra, Filipa i Natanaela (Iv 1, 35-51), Pavla (Dj 9, 1-30; 22, 3-21; 26, 9-23; Gal 1, 11-24; 1 Kor 15, 8-11).
Božji poziv je uvijek besplatni i slobodni izbor, i njegov se blagoslov širi na sve druge. Poziv i blagoslov Abrahamov znači također i blagoslov za njega i za njegovo potomstvo (Post 12, 3; 18, 18; 22, 18). Marijino zvanje i njezin odgovor u vjeri nosi sa sobom blagoslov i radost za sav ljudski rod: rođenje Mesije, našega Gospodina i Otkupitelja (Lk 2, 10-11).

Zvanje u Bibliji ne predstavlja nam savršene muževe ili žene. Svi oni imaju također svojih „manjkavosti“. Abraham, kako bi sačuvao vlastitu kožu u Egiptu, savjetovao je Sari da uđe u faraonov harem (usp. Post 12, 10-20); ista se Sara smije kada čuje anđelovu priču o svojoj budućoj trudnoći (usp. Post 18, 9-15); Jakov vara svoga brata Ezava (usp. Post 25, 29-34); David se predstavlja kao čovjek bez mnogo skrupula (usp. 2 Sam 11, 1-27; 12, 1-25). Sami učenici, kao Juda Iškariotski, izdaju Isusa (usp. Mt 26, 14-16; Mk 14, 10-11; Lk 22, 3-6; Mt 26, 48-50; Mk 14, 44-45; Lk 22, 47-48; Iv 18, 2-3), niječu kao Petar (Mk 26, 69-75); Mk 14, 66-72; Lk 22, 55-62; Iv 18, 15-18. 25-27), svi učenici bježe (Mt 26, 56; Mk 14, 50), razočarani odlaze u Emaus (Lk 24, 13-14), progone kao Pavao (Dj 9, 1-2. 13-14). U zvanju nisu najvažnije kvalitete pozvanoga, nego nezasluženi Božji dar.

Poziv da se bude Isusov učenik razumije se iz pojma nasljedovanja koje traži odgovor na poziv da ga se slijedi (Mt 8, 21-22; Mk 10, 17-22; Lk 9, 23). Isus i danas nastavlja pozivati, a kvaliteta nasljedovanja i kršćanskog života sastoje se u odgovoru koji svatko od nas daje na osobni Božji poziv. Svatko od nas je pozvan i, kao sabrani, činimo Crkvu: zajednicu pozvanih, izabranih i sabranih (usp. LG br. 9).

Najveći neprijatelji odgovoru na poziv jesu: strahovi, ugodnost života, žurba (čeznuti za sigurnošću), kompleks manje vrijednosti (nepovjerenje u samoga sebe), neodlučnost, beznađe, samodostatnost (osoba ne želi biti praćena, potpomognuta), navika, osrednjost života, pomanjkanje vjere (osobna vjera, živa i odrasla). Neophodno je sudjelovati u životu i slavljima određene zajednice. Često smo samo nijemi gledatelji i nezainteresirani promatrači. Biti gledatelj nije isto što i aktivni sudjelovatelj. sjetimo se da su na svadbi u Kani Galilejskoj sluge bili oni koji su napunili kamene sudove i oni su koji znaju odakle dolazi „novo vino“, a ne upravitelj stola, koji nije sudjelovao u slavlju. Zvanje, dakle, traži naš angažman, naše razmišljanje, studij i molitvu, a cilj je postići jasnoću vlastita poziva, odnosno, odgovor na pitanje: "Gospodine, što hoćeš da učnim?" Iskustvo kršćanskoga života doživljenog u zajednici s drugom braćom i sestrama treba nas dovesti do toga cilja, odnosno do toga "što Bog želi" sa mnom, a ne toliko "što ja želim"!