„Željena obnova čitave Crkve velikim dijelom ovisi o svećeničkoj službi koju oživljava Kristov Duh“ (Optatam Totius, Uvod). Drugi vatikanski sabor potiče kršćanske zajednice da promiču i njeguju svećenička i redovnička zvanja. Tako preporuča skladno djelovanje obitelji, svećenika, zajednice i biskupa da bi Crkva uvijek imala dovoljno svećenika (usp. Presbiterorum Ordinis, br. 11). Može li se reći da je ta svijest prisutna u našim zajednicama (župnim i redovničkim)? Koliko se o tome govori i potiče i čini? Moramo li skrušeno priznati da je ta svijest malo prisutna u dušama naših vjernika, kao i u dušama svećenika i redovnika? Nije li vrijeme da si svi skupa posvijestimo „moj grijeh“ propustom?! Toliki mladi izaberu krive pozive i dođu na pogrešna mjesta, jer nije bilo nikoga tko bi s njima pričao, usmjerio ih. Svećenici, redovnici, obitelji, zajednice vjernika imaju svoju nezaobilaznu i važnu ulogu u rađanju, dozrijevanju i ostvarivanju zvanja. Dekret II. vatikanskog sabora „O službi i životu prezbitera“ (1965.) ističe da bi svećenicima u prvom redu trebala biti na srcu briga za nova zvanja. U tom smislu je potrebna razborita selekcija i ozbiljno ispitivanje svakoga pojedinoga mladića s obzirom na njegove ljudske, moralne, duhovne i intelektualne sposobnosti. Nestankom autoriteta čitava odgojna atmosfera kandidata koji su i tako „psihološki klimavi i krhki“ odiše „slobodarstvom“, što pogoduje stvaranju „kolebljivog“ i „klimavog karaktera“.
Suvremena Crkva stavlja problematiku duhovnih zvanja u okvir sveopće obnove putem nove evantelizacije kojoj su potrebni evangelizatori. Tako je pastoral zvanja bitno povezan s Crkvom i intimno uključen u njezin opći pastoral, a u Crkvi koja je sva poziv, svi su animatori zvanja (usp. „Nova zvanja za zovu Europu“, Zagreb, 2000., br. 25).
U pastoralu duhovnih zvanja važna su dva elementa:
1) Struktura, putovi i kanali koji će omogućiti širenje i kolanje potrebnih informacija i poticaja (na nacionalnoj, biskupijskoj i župskoj razini);
2. Sudionici uključeni u neposredni odgoj djece i mladih.
Budući da nije jednostavno uvijek oduševljavati i poticati na autentičnost evanđeoskog života, potrebni su jasni i ujednačeni načini poticani i vođeni od biskupijskog središta za pastoral zvanja. Može biti dragocjen pastoral zvanja među bolesnicima, koji ne poziva bolesne da jednostavno žrtvuju vlastito trpljenje za svećenička zvanja, nego im pomaže da, potpuno prihvaćaju tajnu koju bolest u sebi sadrži, žive događaj bolesti kao osobno zvanje koje bolesnik-vjernik ima dužnost živjeti za Crkvu i u Crkvi, ali ima i pravo da mu Crkva pomaže živjeti (usp. Nova zvanja, br. 26).
Važnost ambijenta i kontinuiranoga rada u pastoralu zvanja
Velika većina svećeničkih zvanja ima svoje početke već u najranijoj dobi, u djetinjstvu. Ozbiljan rad s ministrantima uvelike može doprinijeti utvrđivanju i sazrijevanju klice zvanja. U radu s ministrancima potreban je veći sklad i struktura rada. Ministrante možemo dijeliti na. ministrante pripravnike (2. ili 3. razred), mlađe ministrante (4., 5. i 6. razred) i starije ministrante (7. i 8. razred i srednjoškolci). Svaka od ovih skupina ima svoj tjedni, mjesečni i godišnji ritam, na župskoj, ili dekanatskoj ili biskupijskoj razini kroz katehetsko-poučni, duhovno-sakramentalni i sportsko-rekreativni program.
Pastoral zvanja nalazi svoj životni prostor u pastoralu mladih. Zato je pastoral mladih potpun i djelotvoran ako se otvori potrebama zvanja. Takav pastoral zahtijeva ozbiljno uvođenje u život po vjeri, u otkrivanju poziva i poslanja. Gdje je u središtu okupljanja mladih Isus Krist, tu raste i oduševljenje da se krene za njim. Potrebne su zajednice mladih unutar župnih zajed nica.
Obitelj je redovito mjesto gdje djeca sazrijevaju kao ljudi, kršćani i pozvani na službe. Tu se najbolje bude i hrane duhovna zvanja, jer niču iz srca i vjere roditelja i kućnog ambijenta. Obitelj tako postaje prvo sjemenište i nenadomjestivi izvor zvanja. Vrijedno je poticati kršćanske obitelji na zajedničku obiteljsku molitvu. Posebno su pozvani roditelji i odgojitelji svojim životom i svjedočanstvom stvarati djeci ozračje radosti, nade i povjerenja. To su početni temelji životnoga projekta koji će se još više razviti u dobi adolescencije kada će mladi u svjetlu vjere i osobnoga traženja možda otkriti „svoju zvijezdu“ i usmjeriti svoj životni hod. U zvanju se raste po vrednotama.
Župa je prvo i najvažnije središte u promicanju svih zvanja. U tom smislu svećenik ima nezamjenjivu ulogu: zato ga treba uvijek poticati i raznim načinima senzibilizirati za ovu tako važnu stvar Crkve. Dobar primjer svećenika ima važan utjecaj u buđenju duhovnih zvanja u vlastitoj sredini. Postoji istina koja nas sve više uvjerava da se zvanja rađaju i uspijevaju samo ondje gdje postoji stanovito nadnaravno ozračje. U tom smislu je potrebno stvarati jako duhovno ozračje u župi kroz različite oblike pobožnosti malih obnoviteljskih skupina, kao i redovito klanjanje pred Presvetim s nakanom za duhovna zvanja. Dobro bi bilo jednom godišnje u župi organizirati tzv. Dane molitve za duhovna zvanja. Može to biti u Tjednu molitve za duhovna zvanja uoči nedjelje Dobrog Pastira ili u neko drugo prikladno vrijeme, sve u smislu buđenja brige i osjećaja za duhovna zvanja i kod svećenika i kod vjernika, a posebno kod djece i mladih. U ovu aktivnost svojim aktivnim sudjelovanjem mogu se uključiti sjemeništarci, bogoslovi, redovnici, redovnice, bračni parovi…
Nema komentara:
Objavi komentar