Unazad nekoliko godina uvelike se govori o smanjenom broju svećeničkih i redovničkih kandidata. Novih kandidata je sve manje, srednja dob svećenika i redovnika sve je veća, posvuda se u Europi zatvaraju sjemeništa, župe, samostani, itd. Ovakvo stanje dovelo nas je do govora o tzv. krizi duhovnih zvanja. Ta kriza u Katoličkoj Crkvi nije od jučer, nego je prisutna već više od pola stoljeća.
Svi oni koji imaju neku odgovornost u Crkvi svjesni su činjeničkog stanja i ozbiljnosti situacije. Da bi se stvari poboljšale Crkva je nama daleke 1964. godine odredila da se IV. vazmena nedjelja (poznata i kao „Nedjelja Isusa Krista, dobrog pastira“) posvuda slavi kao „Dan svećeničkih i redovničkih zvanja“. Time se želi sve vjernike u Crkvi senzibilizirati za molitvu i razne inicijative u prilog buđenja novih zvanja.
Ne isključujući druge uzroke, kao što su kriza obitelji i društva općenito, mislim da je smanjenje duhovnih zvanja prvenstveno posljedica krize vjere i morala. Temeljne ljudske i kršćanske vrednote su u krizi u svim porama našeg društva. Mentalitet suvremenog sekulariziranog čovjeka, koji se otuđio od Boga ili živi kao da Boga nema, uvelike djeluje i na sve kršćane (pa i na svećenike i redovnike). U društvu gdje se neprestano propagiraju užitak, novac i slava kao ideal i smisao života, odluka za duhovno zvanje, koje uključuje odricanje, žrtvu, darivanje, život za druge, izgleda u najmanju ruku čudna. Ipak kršćani trebaju biti svjetlo ovom našem svijetu i sol ovoj našoj zemlji, našem društvu.
Iako su svi kršćani – po krštenju – pozvani na svetost, na nasljedovanje Krista, na svjedočenje u svijetu, ipak neki su pozvani da budu Isusovi bliži suradnici (poput apostola), da budu svećenici ili redovnici koji će na radikalan način živjeti evanđeoske savjete i svjedočiti o Božjoj ljubavi i vječnom životu. I danas Isus poziva radnike u svoj vinograd koji će raditi i moliti za dolazak Kraljevstva Božjega. Bez povjerenja i ljubavi prema Isusu, bez svakodnevnog prijateljevanja s njim, teško je odazvati se njegovu pozivu i još teže ustrajati u svome zvanju. Isus to dobro zna pa nas neprestano potiče da ostanemo u njemu, da budemo na njega nakalemljeni i oslonjeni.
Takozvana Sinoptička evanđelja (usp. Mt 10, 1-4; Mk 3,13-19; Lk 6,12-16) kažu da se Isus ozbiljno pripremao za izbor svojih najbližih suradnika između mnoštva učenika (kojih je bilo barem 72). On ih je duže vrijeme promatrao. Kad je došlo vrijeme izbora, Isus se poput Mojsija popeo na goru, u osamu, i cijelu noć proveo u razgovoru sa svojim Ocem o tom izboru. Ujutro samostalno vrši izbor i uspostavlja dvanaestoricu, i to s ovom nakanom: 1) da budu s njim, 2) da ih šalje navješćivati radosnu vijest, 3) da liječe bolesne i nemoćne i 4) da izgone zloduhe.
Prva nakana ustanove učenika („biti s Isusom“) jest preduvjet plodonosne evangelizacije, liječenja svijeta i izgonjenja zloduha. Mislim da se ovaj preduvjet (biti stalno s Učiteljem, s njegovom Riječi, u šutnji, meditaciji, molitvi) često previđa, zanemaruje ili nedovoljno uzima u obzir. Ako nismo stalno s Isusom, onda se polako hladi naša vjera, naše ufanje, naša ljubav - naš duhovni život Gdje nema dotoka Božje milosti u naš život, onda se mi teže opredjeljujemo za hod „uskim putem“ koji vodi u život, ili ako već hodimo tim putem, onda se brzo umaramo i odustajemo.
Točno je da svećenik treba dobro poznavati ono što drugima propovijeda ili tumači (Riječ Božju). Teološki studij je nužan ne samo do ređenja nego kroz cijeli život. Istina je da svećenik treba dobro poznavati i one koji primaju Riječ i društvenu situaciju u kojoj živi. Ali svećenik (i redovnik) treba biti ne samo propovjednik, vjeroučitelj, voditelj zajednice, nego i živi svjedok Božje ljubavi u ovome svijetu. Ne možemo drugima svjedočiti o onome što sami nismo „iskusili“. Povezanost i prijateljstvo s Dobrim pastirom omogućava nama da ustrajemo u svom pastirskom zvanju i kršćanskom svjedočenju.
U srcu svakog kršćanina postoje dva tipa nasljedovanja Isusa koji se često sukobljavanju: tip Marte, koja uvijek želi nešto činiti za Isusa i tip Marije, koja uvijek želi biti s Isusom. I Marta (akcija) i Marija (meditacija) trebaju naći sklad u nama samima. Bez molitve i rada ne možemo biti autentični Isusovi učenici. Bez kontakta s Izvorom Milosti – kroz šutnju, razmatranje, molitvu, klanjanje, primanje sakramenata itd. – naš rad i odnos s drugima gubi svježinu i snagu. Druženje i prijateljevanje s Isusom pomaže nam da ga više ljubimo, da hrabrije svjedočimo za njega, da primamo darove Duha Svetoga i da bolje razlikujemo duhove i čitamo znakove vremena.
U onim redovničkim zajednicama gdje članovi imaju vremena za Isusa i jedni za druge, gdje je Isus neprestano prisutan i živ, gdje se uz rad i studij njeguje i zdrav duhovni život, gdje se živi autentično (a ne razvodnjeno) evanđelje, tu nema krize zvanja. Navodim samo dva primjera: samostan klarisa u Lermi u Španjolskoj, gdje se nalazi nekoliko stotina mladih visokoobrazovanih djevojaka koje su se odlučile slijediti Krista po primjeru sv. Franje i sv. Klare, te austrijsku opatiju Heligenkreuz, gdje se broj monaha udvostručio u posljednje vrijeme. (Posjeti stranicu www.bitno.net Čudo: Klarise iz Lerme; Porast duhovnih zvanja u austrijskoj opatiji sv. Križa).
Dragi čitatelju ovih redaka!
Možda i tebe Gospodin poziva na rad za Njegovu stvar, u Njegovu vinogradu! Možda i tebe Godspodin poziva da Ga izbližega slijediš kao svećenik i/ili redovnik, tj. živi svjedok njegove bezuvjetne i beskrajne ljubavi u ovome svijetu koji je 'gladan i žedan duhovnosti, ond. navještaja živoga Boga'. Ako u dubini svoje duše osjećaš sveti nemir, ne boj se - poput Blažene Djevice Marije i brojnih svetaca i blaženika - spremno reći: "Evo me, Gospodine".
Na tebi je da se hrabro odazoveš i kreneš na ovaj „najteži i najljepši put“, put s Kristom, koji za sebe reče: „Ja sam Put i Istina i Život“ (Iv 14, 6a).
Brojni Biblijski likovi (Abraham, Mojsije, Proroci...) nisu bili sigurni kamo će ih odvesti put nakon poziva i susreta s Bogom, ali su imali vjeru i čvrsto pouzdanje da će Bog sve izvesti na čovjekovo dobro. Upravo je to i naša zadaća: biti stalno otvorenima Božjoj riječi i poticajima Duha Svetoga. Prepustimo se, dakle, Božjem vodstvu i volji, jer kako kaže jedan autor: „Božja volja te neće odvesti tamo gdje te Božja milost ne će zaštititi“!
* Za sva moguća pitanja, pojašnjenja i dileme u pogledu duhovnog poziva zainteresirani su slobodni kontaktirati:
Fra Juro Šimić OFMCap
promicatelj duh. zvanja
E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com
Na tebi je da se hrabro odazoveš i kreneš na ovaj „najteži i najljepši put“, put s Kristom, koji za sebe reče: „Ja sam Put i Istina i Život“ (Iv 14, 6a).
Brojni Biblijski likovi (Abraham, Mojsije, Proroci...) nisu bili sigurni kamo će ih odvesti put nakon poziva i susreta s Bogom, ali su imali vjeru i čvrsto pouzdanje da će Bog sve izvesti na čovjekovo dobro. Upravo je to i naša zadaća: biti stalno otvorenima Božjoj riječi i poticajima Duha Svetoga. Prepustimo se, dakle, Božjem vodstvu i volji, jer kako kaže jedan autor: „Božja volja te neće odvesti tamo gdje te Božja milost ne će zaštititi“!
* Za sva moguća pitanja, pojašnjenja i dileme u pogledu duhovnog poziva zainteresirani su slobodni kontaktirati:
Fra Juro Šimić OFMCap
promicatelj duh. zvanja
E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com
Nema komentara:
Objavi komentar