Svakodnevno življenje za duhovna zvanja

U narodu postoji jedna šala na račun svećenika/župnika koji često – barem prema mišljenju nekih župljana – izbivaju sa župe. „Naš je župnik“, vele, „živo čudo. Tijekom tjedna nevidljiv, a nedjeljom nerazumljiv.“

No, oni koji tako kažu, u načelu vole svojega svećenika i kada je riječ o ozbiljnim stvarima, spremni su ga zaštititi i posavjetovati. U otvorenoj komunikaciji, čak i onda kada ga kritiziraju, čine to dobronamjerno i izravno sa željom da možebitne negativnost i nesporazumi ne budu dominantna odlika njihova duhovnog pastira. Takvi ljudi znaju da je i svećenik, unatoč svetom redu, još uvijek samo slab i krhak čovjek te kao takav uvelike obilježen zajednicom u kojoj je poniknuo, odrastao i kojoj je poslan. Bez obzira što se nekada, kada počne pričati – osobito na temu o kojoj nema pojma – čini kako je „s Marsa pao“, ipak je i njega majka rodila te je na putu do svećeništva morao uložiti puno odricanja otkrivajući što je volja Božja za njega. Zbog toga je za rađanje duhovnoga zvanja, osim Božjega poziva, potreban i čovjekov odgovor, i to odgovor koji uključuje sudjelovanje cijele vjerničke zajednice.

Prva institucija u tom procesu je – već nebrojeno mnogo puta ponavljano – obitelj. Ako nje nema, nema ni života. Drugim riječima: ako se djeca ne rađaju, onda ne treba očekivati da će biti ičega, a poglavito ne duhovnih zvanja. Modernog, tehniciziranog i digitaliziranog čovjeka je, izgleda, potrebno vratiti iz svijeta „sapuničastih bajki“ u realnost životne svakodnevice koja nije postavljena na temeljima medijskih agendi, nego sazdana od stvarnih ljudskih potreba, među kojima su prve: voljeti i biti voljen. Ljubav kao osnovno životno načelo potrebno je očistiti od sebičnih natruha koje priječe rađanje novih života. To je preduvjet i nastanka svećeničkoga zvanja.

No, osim rođenja potreban je i adekvatan ili, bolje rečeno, normalan i cjelovit odgoj. Stoga, kao što se roditelji i društvena zajednica brinu o tjelesnom zdravlju, isto tako bi se trebali brinuti i o duhovnom. Pojednostavljeno i praktično rečeno: kao što brižna majka ili otac vode računa je li njihovo dijete prije ručka opralo ruke i prije spavanja zube, isto tako ne bi im smjelo biti svejedno hoće li se znati prekrižiti i Boga – na način svojstven njegovu uzrastu – zazvati. Dakako, to zahtijeva i roditeljski osobni, svjedočki angažman i teško da ga što drugo može nadomjestiti. To se izravno odražava i na potencijalni odgovor na duhovni poziv, a minimum zdrave roditeljske ljubavi u tom kontekstu jest: ne priječiti vlastitom djetetu da - ako osjeti poziv da Bogu izbliza služi kao svećenik i redovnik - isti duhovni poziv u slobodi i ostvari!