Duhovno zvanje i opći poziv na svetost

Bog te treba...

...jer svijet čeka na tebe...

 

A) Opći poziv na svetost

Bog svakog čovjeka poziva na prijateljstvo, već samim tim što ga je stvorio, što ga je pozvao u postojanje i usadio mu savjest da bira dobro a izbjegava zlo. Po krštenju taj poziv na prijateljstvo, suradnju i zajedništvo s Bogom biva još intenzivnijim. Čovjek biva pozvan na jedan familijaran odnos s Bogom: postaje dijete Božje, sin u Sinu. Postajemo sinovi Božji i kćeri Božje. Dakako, ne naravna djeca Božja nego posinjena, ali svakako „baštinici Božji a subaštinici Kristovi“. Po krštenju smo svi mi bez iznmike pozvani da živimo to što smo ontološki (u bîti) postali, a to znači da i u konkretnom životu živimo kao djeca Božja, da po našem življenju drugi mogu prepoznati da smo Božji, da pripadamo Bogu. To je naš temeljni poziv u svim staležima i zvanjima: poziv na svetost života. U čemu se sastoji svetost života? Svetost se sastoji u ljubavi odnosno u savršenom sjedinjenju naše volje s voljom Božjom.

Svaki poziv uključuje i poslanje, a ono se, u prvom redu, sastoji u ostvarenju poziva. Ukoliko je temeljni poziv svakog krštenika svetost, onda se poslanje sastoji u tome da svojim životom svjedočimo Boga. Drugim riječima da naš život i djela ukazuju na Boga: „Neka ljudi vide vaša dobra djela te slave Oca vašega koji je na nebesima“ (Mt 5, 16). Što kvalitetnije živimo poziv na svetost utoliko kvalitetnije ostvarujemo svoje poslanje: svjedočimo Boga i omogućujemo drugima da ga upoznaju i slave.

B) Duhovno zvanje (poziv)

U tom općem pozivu na suradnju i prijateljstvo, Bog neke osobe poziva i na jedan prisniji vid prijateljstva i zajedništva s Njime: poziva ih da ga izbližega slijede u redovničkom i svećeničkom životu. To uključuje djevičanski oblik života koji se sastoji u želji za jednom jedinom stvari, a to je sam Bog. I mi to nazivamo duhovni poziv. Taj poziv danas je sve više u krizi. Zašto je to tako? Je li Bog taj koji ne poziva ili je problem u čovjeku koji se ne odaziva? Jedno je sigurno: Bog jednako poziva i danas kao i u drugim vremenima. Pitanje je uvijek čujem li Božji glas koji me poziva i koliko sam spreman odazvati se. Sam Isus je rekao: „Mnogo je zvanih, malo izabranih“ (Mt 22,14) i na drugom mjestu: „Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9, 37-38).

 

Važnost obiteljskog odgoja za prepoznavanje duhovnog poziva

Za rađanje i prepoznavanje duhovnog poziva kod mladih od velike je važnosti obiteljsko ozračje. Istina, Bog može pozvati, i ponekad poziva, djecu i iz onih obitelji koje ne žive uzornim kršćanskim životom. No, ipak najčešće se poziv rađa unutar zdravih kršćanskih obitelji koje odišu krepostima i žive kršćanske vrednote.

Nažalost mnogi roditelji se danas plaše svoje dijete darovati Bogu u duhovnom zvanju. Ovom konstatacijom, ne želimo osuđivati roditelje, želimo samo reći da je to pokazatelj njihova odnosa s Bogom: to je znak male vjere i još manje ljubavi. Vjerovati, prema jednoj srednjovjekovnoj tal. terminologiji znači „cor dare“, što u prijevodu znači „dati srce“.

Prema tome vjeruješ u Boga ako si spreman/a potpuno mu se predati, svim srcem mu se darovati. Potrebna je, dakle, vjera i ljubav da se u Božjem pozivu prepozna dar i čast. Na to podsjeća i potiče i Sluga Božji papa Ivan Pavao II, u svojoj apostolskoj pobudnici o Posvećenom životu, kad veli:

„Vi, roditelji, zahvaljujte Gospodinu ako je pozvao u posvećeni život neko od vaše djece. Treba smatrati – kao što je uvijek bilo – velikom čašću što Gospodin pogleda na jednu obitelj i izabere nekoga od njezinih članova da bi ga pozvao da poduzme put evanđeoskih savjeta! Njegujete želju da date Gospodinu neko od vaše djece za rast ljubavi Božje u svijetu. Koji bi vam plod bračne ljubavi mogao biti ljepši od toga?“ (Vita consecrata, br. 107).

Papa traži od roditelja ne samo spremnost da daruju svoje dijete Bogu nego i da njeguju želju da Bog iz njihove obitelji pozove neko od njihove djece.

Poziv je iznad svega inicijativa Božja. Ali kršćanski odgoj je prije svega taj koji omogućuje velikodušni odgovor na poziv Božji: „U krilu obitelji roditelji trebaju svojoj djeci, riječju i primjerom, biti prvi vjerovjesnici, i gajiti u svakome njemu vlastito zvanje, a posebno ono sveto“ (KKC 1656).
   Tako „ako roditelji ne žive evanđeoske vrijednosti, mladić i djevojka teško mogu razabrati poziv, shvatiti potrebu za žrtvama s kojima se treba uhvatiti u koštac, procijeniti ljepotu cilja koji treba dostići. Naime, upravo, u obitelji mladi stječu prva iskustva evanđeoskih vrijednosti, ljubavi koja se dariva Bogu i drugima. Potrebno je također da oni budu odgojeni za odgovornu uporabu vlastite slobode, da budu raspoloženi živjeti, prema svome zvanju, najuzvišenije duhovne stvarnosti“ (Vita consecrata, 107).

Poziv mladima

    I na kraju, zaključimo riječima blaženog pape Ivana Pavla II., koje je on uputimo mladima: „Vama, mladi, kažem: ako osjetite Gospodinov zov, ne odbijajte ga! Radije se hrabro uključite u velike struje svetosti, koje su pokrenuli znamenite svetice i sveci u pratnji Krista. Njegujte tipične čežnje vaše dobi, ali pristajte spremno uz Božji plan o vama, ako vas On poziva da tražite svetost u posvećenom životu. Divite se svim djelima Božjim u svijetu, ali znajte uprijeti pogled u stvarnosti određene da nikada ne zađu“ (Vita consecrata, 106).