Biti svećenik

Čovjek, Božje stvorenje, stvoren je iz ljubavi za ljubav i ne može živjeti bez ljubavi. Život čovjeka ostaje bez smisla, ako mu se ne objavi ljubav, ako se ne susretne s ljubavlju, ako je ne iskusi i ne usvoji, ako u njoj živo ne sudjeluje. Čovjek nije u punom smislu ostvario sebe kao osobu, ako nije ljubljen, i ako sam ne ljubi. Punina Božje ljubavi objavljena nam je i darovana u Isusu Kristu, Bogu i čovjeku. ”Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16). Isus Krist je savršena i potpuna objava Božje očinske ljubavi. Krist otkupljuje svakog čovjeka, postaje naše pomirenje pred Ocem. Vrhunac i potresni misterij Kristove ljubavi prema ljudima pokazuje se i ostvaruje na golgotskom križu, na kojemu Krist, kao vrhovni i jedini Svećenik, svome Ocu prinosi sebe za žrtvu pomirenja ljudi s Ocem na nebesima. U toj žrtvi dolazi do punog izražaja vječno Božje očinstvo i njegova ljubav, jer se Bog u Kristu Bogočovjeku raspetome iznova približava svakom čovjeku, susreće ga i otkupljuje. Krist umire na križu da nam zasvjedoči najveću ljubav… Da objavi ljudima ljubav, koja je veća od svega što je stvoreno, a ta ljubav je on sam, jer Bog je ljubav. A ljubav je uvijek veća od grijeha, od slabosti, od raspadljivosti stvorenja, jača je od smrti i mržnje. Ljubav je uvijek spremna podignuti i oprostiti, uvijek je spremna poći u susret izgubljenom sinu, ljubav je puna milosrđa, ona je rasipna u darivanju. Takva rasipna ljubav i milosrđe objavljeni su nam i utjelovljeni u Isusu Kristu, Osloboditelju i Spasitelju, snagom Božjeg Duha…

Krist – vrhovni svećenik

U Kristu vrhovnom Svećeniku, raspetom i uskrsnulom, u Kristu Otkupitelju čovjek otkriva samoga sebe, ponovo pronalazi svoj smisao, svoju vrijednost, svoje dostojanstvo djeteta Božjega. Čovjek, ako želi do dna shvatiti sebe i, uza svu svoju slabost i grešnost, ako želi upoznati svoju veličinu i svoje dostojanstvo, mora cijelim svojim bićem uroniti u stvarnost utjelovljenja i otkupljenja, mora temeljito upoznati osobu Isusa Krista. Tek tada počinje shvaćati, kolika mora biti vrijednost čovjeka, ako je ”Bog… dao svoga Sina Jedinorođenca”, da grešni i smrtni čovjek ”ne propadne, nego da ima život vječni. (Iv 3,16)”

Isus Krist prošao je kroz gradove i sela Palestine čineći dobro: uskrisivao je mrtve, liječio bolesne, tješio žalosne, branio siromašne i potlačene, tražio zalutale, opraštao grijehe, blagoslivljao djecu i sve ljude, plakao s onima koji plaču i radovao se s onima koji se raduju, naviještao je i pokazivao milosrđe, dobrotu i ljubav, objavljivao ljudima Oca i njegovo kraljevstvo, darivao im Boga i vodio ih njemu, bio posrednik između Boga i ljudi, i na koncu i život svoj dao da nas spasi.

Isus žarko želi da njegovo spasiteljsko djelo na zemlji nastave ljudi, njegovi nasljednici: papa, biskupi i svećenici i svi vjernici, svatko na svoj način. Prve je pozvao apostole, nazvao ih svojim prijateljima, povjerio im sve tajne što ih je čuo od Oca i poslao ih da nastave njegovo božansko poslanje u vjeri i ljubavi. Nakon njih već dvadeset stoljeća poziva, odabire i posvećuje ljude, one koje hoće, da nastave njegovo djelo. To odabranje velika je milost i dar. I uvijek je bilo, ima sada i bit će do konca svijeta mladih, smionih i velikodušnih mladića koji će, kad osjete Kristov poziv, iznenađeni i radosni s blaženim papom Ivanom Pavlom upitati: ”Kriste, zar si pozvao mene? Tvoje usne moje rekoše ime!”
 

Taj Kristov poziv neodoljivo zahvaća, oduševljava i privlači, te stoga mnogi spremno govore: ”Svoju lađu sada ostavljam žalu, - odsad idem kamo šalješ me ti!” Ostavljaju sve i polaze za Kristom, postaju njegovi prijatelji da bi mu mogli potpuno pokloniti svu svoju ljubav, svoje mladenačke snove i sav svoj život. Dakle, uloga i poslanje svećenika jest da nastavi Kristovo djelo na zemlji, da bude utjelovljeni Krist među nama, da bude ispružena Kristova desnica prema svima koji su potrebni Kristove ljubavi i pomoći, da prolazi zemljom čineći dobro: da bude svima otac koji pomaže i tješi žalosne, siromašne, potlačene, napuštene; da kao brat traži zalutale; da bude svima prijatelj koji plače sa žalosnima, a raduje se s radosnima; da bude čovjek milosrđa, dobrote i ljubavi; da bude domoljub koji riječju i primjerom gaji, potiče i razvija kod ljudi zdravu ljubav prema rodu i Domovini; da bude učitelj koji ljude poučava i čuva od svih stranputica i usmjerava ih i vodi Bogu, da bude posrednik između Boga i ljudi; da u ime Božje oprašta grijehe i na ljude zaziva Božju milost i milosrđe i da ih po sakramentima rađa i u njima obnavlja puninu života, da ih hrani Božjom riječju i Božjim kruhom i tako vodi u kraljevstvo nebesko.

Svećenik – Kristov učenik

To je divna i nezamjenjiva uloga svećenika kao Kristova namjesnika i zamjenika. Zato dok na svijetu bude ojađenih s bilo kojeg razloga, željnih utjehe i pomoći koju pruža svećenik, dok bude grešnika željnih oproštenja, koje im u ime Kristovo daje svećenik, dok bude onih koji gladuju za Bogom i Božjom istinom i koji žele postići vječni život u Božjem kraljevstvu, - dok bude ljudi koji čeznu za takvim stvarnostima, bit će i svećenika, - a to znači do konca svijeta, dok čovjek bude živio na ovoj zemlji. Čovjek čezne za nepomućenom srećom, istinskom ljubavlju i trajnim životom. To ne može ostvariti za zemaljskog života, jer je taj život prolazan i pun križeva i nevolja. Te svoje čežnje čovjek u potpunosti može ostvariti jedino u zajedništvu s Bogom u vječnom životu, gdje je punina sreće i ljubavi koju nam nitko više ne može pomutiti i ugrabiti. U takav život vodi nas svećenik u ime Kristovo. Zato je svećenik potreban i u ovo naše vrijeme i bit će do konca svijeta.

Svećenik, da bi mogao ostvariti to svoje poslanje, biti posrednik između Boga i ljudi i Kristov vjerni namjesnik i zamjenik, treba se neprestano truditi i upotrijebiti sva sredstva i naravi i milosti da postane ono što Krist želi da on bude, ono što je i sam Krist bio: svećenik, pastir, učitelj. Kao svećenik pozvan je posvećivati i sebe i druge, prinositi žrtvu pomirenja i za sebe i za druge, moliti i za sebe i za druge, jer je ”i sam zaogrnut slabošću, zato mora i za sebe i za narod prinositi okajnice” (Heb 5,2-3). Čovjek sam po sebi nije svet ni savršen, ali ima potrebu i želju da to postane, a upravo je svećenik poslan i pozvan da mu pomogne to ostvariti. Krist je rekao da bolesni trebaju liječnika, a ne zdravi i da je došao spasiti ono što je izgubljeno (usp. Lk 5,31-32; 19,10). To je poziv i svećenika. Gdje je duhovna bijeda, gdje nema Boga, gdje ljudi ne osjećaju potrebu Boga, gdje ga odbacuju, tu je mjesto svećeniku; isto tako gdje su ljudi gladni i žedni Boga i njegove pravde, istine i ljubavi, i tu je mjesto svećeniku. On je pozvan da ljude blagoslivlje, da im oprašta grijehe, da im donosi Boga i vodi ih Bogu, da po molitvi i sakramentima posvećuje i sebe i narod, a Boga hvali i slavi. Zato on duguje vjernost i Bogu koji ga je odabrao i Crkvi, za koju je odabran, posvećen i poslan.

Kao pastir svećenik je vođa povjerenog naroda, kojega brani od grijeha i stranputica, hrani Božjom riječju i Božjim kruhom, vodi na sočne pašnjake Božje istine, upućuje ga pravim stazama spasenja. To se ostvaruje naviještanjem cjelovite Kristove evanđeoske nauke i poruke, a ne neke svoje nauke ili filozofskih sistema i ljudskih mišljenja. Svećenik pravi pastir daje se i žrtvuje u potpunom sebedarju za one kojima je poslan. Prema njima usmjeruje sve svoje želje i prohtjeve, sve svoje radosti i žalosti, sve svoje snage, u jednu riječ čitava sebe. Svećenik pravi pastir čini i jest ono što Krist želi i što Božji narod s pravom očekuje da on čini i bude. Tada svećenik s pravom može reći, poput sv. Pavla: ”Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). On mora biti spreman odreći se mnogočega i darovati i svoj život za svoje stado, i tako prema Kristovoj riječi dokazati najveću ljubav.

Svećenik je i učitelj. Njegova odgovorna dužnost jest naviještanje cjelokupne evanđeoske poruke svim ljudima. Isus je rekao apostolima, a time i svim njihovim nasljednicima: ”Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju” (Mk 16,15). ”Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode… učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” (Mt 28, 19a. 20a). Zato je svećenik dužan propovijedati Riječ, učiti, poticati, opominjati, uvjeravati, prijetiti, zapovijedati – u zgodno i nezgodno vrijeme, sa svom strpljivošću i poukom, kako nas potiče Druga poslanica Timoteju (usp. 2 Tim 4, 1-2). Mnogi ljudi žive daleko od evanđelja. Ta bi činjenica trebala uznemiriti svakoga propovjednika, natjerati sve svećenike da neumorno potiču i poučavaju, da bi na taj način Božja riječ mogla doprijeti do svakoga.

Svećeništvo - čin osobnog predanja

Svećenik je samo onda onakav kakav bi po svome zvanju trebao biti, ako čitav svoj život unese u svoje zvanje, ako se zaista trudi da svim silama svoga života u vjeri, nadi i ljubavi, ostvaruje svoje svećeničko poslanje. Njegov život jest njegovo zvanje, a njegovo zvanje njegov život. On je svećenik uvijek i svugdje. Stoga on nema privatnog života, koji bi on mogao živjeti neovisno od svoga svećeništva. Njegovo svećeništvo treba biti zakon njegova osobnog života. Njegovo kršćanstvo je njegovo svećeništvo i obratno. On bi trebao biti svjetlo na svijećnjaku Crkve, svjetlo koje gori od ulja njegova srca, i tako istrošiti svoj život da bi drugima osvijetlio put prema nebu. Svećeničkoj službi može se udovoljiti samo ako se u nju uloži sav život. Ako svećenik istinski i duboko ne živi ono što drugima propovijeda, ako njegov život nije sukladan njegovim riječima, njegove riječi bit će prazne, bit će mjed koja ječi i praporac koji zveči, bit će riječi koje je lijepo čuti, ali koje ne djeluju i ne privlače, koje nitko ozbiljno ne shvaća i zato ne prihvaća. Time bi on u stvari izdao svoj svećenički poziv. Stoga svaki svećenik treba i sam ostvarivati u svome životu ono na što druge potiče. Tek na taj način on postaje pravi svjedok i istinski navjestitelj Božje riječi. Svećenik je pozvan posvećivati ljude, a da bi to mogao uspješno ostvarivati mora i sam biti svet, to jest mora se ozbiljno i trajno truditi i nastojati da se i sam posveti.

Latinska mudrost kaže: ”Nemo dat, quod non habet!” Nitko ne može dati ono, što i sam nema. Potrebno je da svećenik bude čovjek Božji, čovjek vjere i molitve. Karl Rahner napisa: ”Vjera današnjeg svećenika ili je vjera molitelja, gotovo bi se moglo reći mistički kontemplativnog svećenika, ili je uopće nema. Ta vjera danas zacijelo nije moguća kao privatni luksuz jedne pobožnjački lijepe duše. Ona mora iz nas provreti pod pritiskom užasne teškoće života u njegovu djelovanju i njegovoj muci. Ali svećenik mora biti svećenik molitve, ako želi biti vjernik i glasnik vjere… Moramo biti svećenici koji mole, koji moleći izdržavaju tamu života i onda kad je njihova molitva dioništvo na Isusovoj muci Getsemanija i na molitvi Bogomnapuštenoga na križu. Samo tako moći ćemo biti onakvi (svećenici)-vjernici, kakvi oni danas trebaju biti, ako uopće želimo da ih bude”.
                   (Karl Rahner, Sluge Kristove, razmatranja o svećeništvu, izd. Vrelo Života, Sarajevo 1978., str. 22)

I Isus se često povlačio na molitvu. Ako svećenik nije čovjek molitve, ako sam ne upotrebljava sva sredstva da bi se što više posvetio, ni druge neće voditi do svetosti, neće ih voditi Bogu. Za sve ovo potrebna je jaka i čvrsta vjera, potrebno je oduševljenje za Isusa Krista i potpuno trajno sebedarno predanje njemu, u stvari potrebna je zaljubljenost u Krista i njegovo evanđelje.

Svećenik – svjedok evanđeoske radosti

Ljudi od svećenika s pravom očekuju takvo svjedočenje i dužan im ga je davati, i na taj način bit će navjestitelj radosne evanđeoske poruke spasenja, bit će navjestitelj Isusa Krista i njegove ljubavi. Jedino tako postat će i ostati Kristov prijatelj. Njegovo svećeništvo ga obvezuje da čitav život ostane u potpunosti vjeran svome pozivu, da ga živi radosno i oduševljeno, pun milosnog žara, pun duha Božjega, čvrst i postojan u vjeri. Isus svećenika ne napušta, daje mu svoju milost, samo ne smije ni on njega napustiti. Svećenik može i sagriješiti, jer je čovjek, ali tu je Krist koji ga čeka, ponovo poziva na vjernost i oprašta sve njegove slabosti i nevjernosti, kao otac izgubljenom sinu, jer je Krist rasipan u dobroti i ljubavi. Svećenik je uzet iz naroda, postavljen za narod, da svima bude sve. Zato treba ljubiti povjereni narod, pa će i narod biti uz njega. I Bog će biti s njim i narodom koji mu je povjeren.

Svećenik je čovjek Kristov. Ljudi trebaju vidjeti i osjetiti, da je u svećeniku prisutan Krist, da je on zaljubljen u Isusa, i da je njemu poklonio sve sposobnosti svoga uma i srca, svoje oči, uši, usta, ruke i noge, da bi Isus preko njega i po njemu poučavao, poticao i opominjao, da bi njegovim očima vidio i srcem osjetio gdje treba donijeti Božju riječ i utjehu, gdje treba ublažiti materijalnu bijedu, gdje treba riječ oproštenja, ohrabrenja i utjehe izgovoriti. Tada će ljudi htjeti i moći povjerovati njemu kao samom Kristu. Potrebno je također napomenuti da je veoma važno da svećenik bude zadovoljan i radostan u svome zvanju. Da bude radosni, nasmijani, vedri i neumorni propovjednik radosne evanđeoske poruke.
Da propovijeda Kristovo evanđelje s oduševljenjem, s uvjerenjem, s radošću, postojano i neumorno, zanesen i opijen Kristovom radošću, zaljubljen u Krista i Crkvu, zaljubljen u narod kojemu je poslan. Mora nastojati sačuvati tu radost i vedrinu i onda kada nadođu križevi i patnje, jer je po sebi neshvatljivo, da onaj koji u sebi nosi i drugima naviješta radosnu evanđeosku poruku, da može biti i izgledati nezadovoljan, tužan, nesretan. Tada bi njegovo naviještanje te poruke postalo neuvjerljivo.

Svećenik treba ljubiti druge da bi i sam bio ljubljen. Treba iskazivati ljubav i prijateljstvo svim ljudima, a posebno onima kojima je poslan, ljubiti ih istinski, bez računice. Treba smoći snage da ljubi i one koji mu ne budu uzvraćali ljubav, pa i one koji ga koji ga možda budu mrzili, jer nam je Krist naredio da ljubimo i neprijatelje. Svećenik treba ljubiti Kristovom ljubavlju, nezainteresirano, sebedarno, ne očekujući da mu se uzvrati. Onaj koji uspije tako ljubiti, i sam će osjetiti i doživjeti da mu ljudi uzvraćaju ljubav.

Svećenik bi trebao tako živjeti da pri koncu života mogne reći: ”Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak” (2 Tim 4,7-8).