ponedjeljak, 3. ožujka 2014.

Tragično sprečavanje duhovnog poziva

 
U jednoj župi živjela je jedna majka koja je svake prve subote u mjesecu davala slaviti misu za duhovna zvanja te je i sama rado sudjelovala na toj sv. Misi. Dotični župnik se radovao što ima takvih dobrih župljana koji prepoznaju i podržavaju veliku potrebu Crkve za duhovna zvanja. Ta ga je zauzetost i molitva hrabrila u njegovu svakodnevnom životu i zvanju.
Toj majci su s vremenom brojna djeca već podosta odrasla. Jednog dana došao joj je jedan sin koji je odlučio poći bogosloviju. Tu svoju želju i odluku mladić je najprije povjerio svojemu župniku. Župnik se veoma obradovao da je molitva njegove majke prvi plod donijela baš u njezinoj obitelji. Svjestan važnosti odluke župnik je savjetovao mladiću da o ovoj svojoj odluci stupanja u duhovni poziv razgovara sa roditeljima.
 
I doista jednog dana mladić povjeri svojoj majci odluku da želi poći u bogosloviju. No, ono što ga je zbunilo i iznenadilo bila je majčina reakcija: ''Ni govora! Nisam ja molila da Bog pozove moje dijete, nego nekoga drugoga.'' Tada mladić pokuša majci ukazati da ne može ona Bogu odrediti koga će pozvati k sebi. Na te njegove riječi majka se naruga rekavši: ''Da! Baš je tebe pozvao''! Nakon početne zbunjenosti mladić se malo pribere i smiri te odgovori svojoj majci: ''Mama, ne mogu ti ja to objasniti, ali ja se ne vidim u životu nigdje drugdje osim u duhovnom pozivu. To je moje ostvarenje.'' Mati je opet energično reagirala: ''Ne! Ma ni govora!''
 
Jednog jutra majka ustane i vidi mladićevu sobu i krevet prazan, a njega nema nigje u kući ali ni u dvorištu. Brzo je shvatila kako je sin svoju odluku odlučio sprovesti u djelo unatoč žestokom majčinu protivljenju. Otac je oko mladićeva izbora bio suzdržan, pa ga je to dodatno ohrabrilo da 'umakne' u bogosloviju. Međutim, majka se odmah spremila i krenula sina vratiti kući. Stigla je i pozvonila na vrata bogoslvije s pitanjem da li se tu nalazi njezin sin. Vratar je, ne znajući o čemu se sve točno radi, odmah bezazleno priznao da je rano jutros k njima stigao jedan statisti mladić. Na te njegove riječi mladićeva majka je odmah počela vikati i tražiti da joj se sin mora odmah vratiti kući. Nije vrijedilo nikakvo uvjeravanje da odgovorni u bogosloviji tu nemaju nikakvu odgovornost, nego da je to isključivo slobodna odluka dotičnog mladića. Kada je mladić čuo silnu strku i galamu, odlučila je oko svega ne praviti veliki problem te se sa svojom majkom vratio kući. Došavši natrag u obiteljski dom šutio je danima ne razgovaravši ni s kim od ukućana. Njegovu ocu sve je to teško palo pa ga je pokušao na razne račine raspološiti i utješiti. Kada je na svoje oči u uši to vidjela i čula majka, nastala je među roditeljima teška prepirka. Takvo stanje je potrajalo nekoliko mjeseci sve dok mladić nije psihički i fizički obolio.
 
Nakon skoro godinu dana majka dolazi istom župniku s molbom da služi misu za mladićevo zdravlje uz riječi: ''Strašno sam pogriješila jer sam Bogu stala na put do zvanja i sreće moga dragog sina''. Dvije godine iza toga župnik je vodio sprovod tog istog mladića. Roditeljskom plaču pri tome nije bilo kraja. Župnik nije mogao moliti od majčinog plakanja i kukanja. No, smirenim joj je glasom tada rekao: ''Sada više nema nikakve koristi o kukanja i plakanja, nego je bolje početi činiti pokoru i moliti za dušu ovog plemenitog mladića. No, možda još više potrebno je moliti za dušu ove sebične majke.''

Nema komentara:

Objavi komentar