Bog nam progovara kroz iskustva

 

Bog se neprestano obraća čovjeku, kruni svoga stvaranja. Bog, kao naš Dobri Otac, neprestano bdije nad nama te progovara našemu srcu. Poput laganog povjetarca stupa u kontakt s onima koji pozorno slušaju Njegov glas. Onaj tko pozorno osluškuje može čuti glas Oca koji svakome progovara na poseban način. Bog, naime, jest onaj koji nikada ne šuti. Isus kao utjelovljena Riječ Očeva i danas obilazi kucajući na ljudska srca i neprestano nas poziva k našem iskonskom Stvoritelju i Svedržitelju.

Kada je u pitanju duhovni poziv, tada je važno istaknuti da nikome od nas netko nije došao i jednostavno rekao: „Dođi, slijedi me!“, a mi brže-bolje bez razmišljanja krenuli ne znajući kuda i kamo. Zato kažemo da je duhovni poziv jedan interaktivni proces, tj. dijalog - između Boga i čovjeka.

 

Ako, naime, pogledamo na glavne, tj. tipične pozive  izabranika u Bibliji, vrlo lako možemo iščitati da se uvijjek ocrtava jedan vrlo sličan obrazac.
Bio to Abraham, Mojsije, Samuel, Jeremija, Marija, Isus ili Petar, svi su oni na neki način čuli Božji glas, često u unutrašnjosti svoga srca, ali ponekad i kroz vanjska iskustva.
Bez obzira kako su oni čuli Božji glas, svaki od tih modela iz Biblije konačno odgovara velikodušno i otvoreno. Nakon nekog vremena njihovi pozivi izgledaju očiti i određuju tko oni zapravo jesu. No, to nije slučaj na početku.

U početku svatko od njih odgovara smeten i kroz sumnju. Prva reakcija svakoga od njih je varijacija na temu "Ne ja, Gospodine!" "Ja sam premlad" (Jeremija) ili "Ja mucam" (Mojsije) ili "Ja sam previše grešan" (Petar i Izaija) ili "Kako ja mogu začeti i roditi sina Božjega?" (Marija).

Kada je riječ o duhovnom pozivu tada je potrebno istaknuti da je duhovno zvanje prije svega i iznad svega "Božji dar", dar primljen ne po našim zaslugama, kvalitetama i sposobnostima, jer Bog - za razliku od nas ljudi - ne gleda oči nego srce! U rađanju i razvoju duhovnog poziva uvijek je posrijedi osluškivanje Božjega glasa, jer nam Bog o sebi progovara kroz naša unutarnja i vanjska iskustva i događanja.  

 Početak poziva može, naime, počivati na nekom konkretnom doživljaju i poticaju na dobro (nečiji primjer života, propovijed, susret s nekom osobom, poticajna knjiga, životopisi svetaca i sl.).

Ako je osoba zaista pozvana, u njoj raste svijest o pozivu koji se očituje u različitim situacijama kroz koje Bog vodi dušu. Takvi događaji su samo znakovi koje nam Bog daje da bismo u svom životu otkrili poziv i postali ga svjesni. Poziv je tajnovit, nastaje u dubini duše i upravo se stoga otkriva u trenutcima molitve, samoće i tišine. Tajna poziva, njegova privlačnost i snaga kojom se borimo za njegovo ostvarenje, na samom nam početku ne otkriva svu njegovu dubinu, ljepotu, a pogotovo ne njegovu vrijednost. On živi u nama i onda kada nas privlače stvari protivne Božjem zakonu i onda kad je naša ljestvica vrjednota okrenuta naopačke. Unatoč tim prilikama Bog sa svakom osobom ima svoj plan pa tako i s onom osobom koju zove da ga pobliže slijedi kao svećenik i/ili redovnik. Božji planovi su jedno, a naša htijenja drugo. Često su to duge i mučne borbe naše naravi, koja uvijek ponovno nastoji skrojiti život po svojoj mjeri i oduprijeti se tako tihom upornom glasu u dubini vlastitog srca. Sve ove mukotrpne borbe osobu jačaju, čine je zrelijom i sposobnom odgovorno postupati. Mnogim takvim borbama često se pridruže borbe s okolinom, s bližnjima, koji ne mogu shvatiti što se to zbiva s pozvanom osobom.  Sam Isus kaže: „Ne shvaćaju toga svi nego samo oni kojima je dano“ (Mt 19,12).

 

Bog niti danas ne prestaje pozivati radnike u žetvu svoju. No, uvijek ostaje pitanje jesu li pozvani spremni odgovoriti na upravljeni Božji poziv, spremno i nesebično ostaviti sve, izgubiti svaku sigurnost, prekinuti s prošlošću, živjeti sadašnjost, a budućnost prepustiti njegovu vodstvu i poći poput Abrahama u nepoznato! Božji poziv koji u pozvanom izaziva izvanredan lom i diskontinuitet s vlastitom prošlošću trenutak je u kojemu pozvani ne doživljava prosvjetljenje svog vlastitog života. Božji poziv koji uključuje čovjekov odaziv upravo je suprotno - skok u prazno! Jedina sigurnost koju osoba u trenutku Božjeg poziva može posjedovati jest vjera, tj. povjerenje u Boga da će djelo koje je u njemu započeo voditi do kraja.

 Prve znakove duhovnog poziva redovito prati sumnja i zbunjenost - možda čak i zabrinutost. Zato je važno ostati vjeran razgovoru i prijateljevanju s Bogom (osobna molitva, čitanje Svetog Pisma, duhovni razgovor i pratnja...). Samo u jačoj povezanosti s Bogom raste osjećaj za jasnoću o onome što je pravo dobro za tebe; onome što će tebi i tvojoj duši donijeti mir i radost!
 

Poštovani čitatelju i mladiću!

Ako u ovom trenutku razlučuješ svoj poziv i ako osjećaj nesigurnost, vjeruj da ti Bog govori i da ćeš, ako Mu se predaš, ako se potrudiš slušati i odgovoriti, i sam - poput našeg duhovnog utemeljitelja i nadahnitelja sv. Franje Asiškog - naći svoj put.

  * Za sva moguća pitanja, dileme i pojašnjenja u vezi duhovnog poziva zainteresitani mladići slobodni su kontaktirati:  

                    Fra Juro Šimić OFMCap
                    promicatelj duhovnih zvanja
                  E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com