Ljepota posvećenog
života
Prvom nedjeljom došašća započinje nova liturgijska godina. Papa Franjo nadolazeću 2015. g., proglasio
je Godinom posvećenog života želeći na simboličan
način obilježiti 50. obljetnicu Drugog vatikanskog sabora i objave koncilskog
dekreta Perfectae caritatis.
U ekskluzivnom razgovoru, fra Jure
Šarčević, predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i
poglavarica te kapucinski provincijal otkrio nam je što Godina posvećenog
života znači hrvatskim redovnicima, kako će obilježiti "svoju"
godinu, zašto je odlučio biti fratar i još mnogo toga.
Fra Jure, papa Franjo proglasio je 2015. godinu Godinom posvećenog života.
Možete li nam, za početak, reći kakav je to posvećeni način života i tko ga
živi?
Termin „posvećeni
način život“ uglavnom se rabi, u novije vrijeme, za redovnike i redovnice, kao
i za vjernike laike svjetovnih ustanova. No, svetost nije rezervirana samo za
jednu kategoriju vjernika, nego za sve. To je jako lijepo rečeno u koncilskoj
dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium; u petom poglavlju gdje se
govori o općem pozivu na svetost. Svi mi, vjernici i redovnici, pozvani smo
živjeti i raditi oko vlastite svetosti.
Sigurni smo da vas je ta odluka posebno razveselila. Što hrvatskim
redovnicima, a što vama osobno znači Godina posvećenog života?
Svi redovnici i
redovnice su veoma zahvalni Svetom ocu Franji što je u prigodi 50. obljetnice
Drugog vatikanskog sabora i 50. obljetnice objave koncilskog dekreta Perfectae
caritatis odredio da ova 2015. bude Godina posvećenog života. Što nam
znači? Prije svega to da obnovimo svoje ideale i ražarimo plamen karizme svojih
utemeljitelja koji se možda zatomio i ne privlači nas više onako kako je bilo u
početku. Oživljavanjem toga plamena i ideala koji nas je nadahnuo i vodio
dosada, mi sami bit ćemo privlačniji onima koje svakodnevno susrećemo i kojima
smo dužni biti donositelji radosne vijesti, prije svega svojim životom, a onda
i riječju, ako nas, kako uči sv. Franjo Asiški, nadahne Duh Sveti.
Kao predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i
poglavarica imate doticaja s mnogim redovničkim zajednicama u našoj zemlji.
Kako se hrvatski redovnici i redovnice pripremaju za obilježavanje
"svoje" godine?
U ovom kratkom
razgovoru nije moguće nabrojiti sve inicijative koje hrvatsko redovništvo, u
zajedništvu sa svojim pastirima ili sami, pokreće kako bi se zauzeto uključilo
u proslavu ove posebne godine. Spomenut ću samo dvije na nacionalnoj razini.
Ove srijede (26. studenoga) u dvorani Vijenac Nadbiskupskog pastoralnog
instituta, održana je svečana promocija himne redovnika pod nazivom: „Hvala
redovnika“. To je multimedijalni projekt: himna i video spot na CD-u i DVD-u.
Himnu je otpjevao redovnički band aid sastavljen upravo za ovu priliku.
U njemu sudjeluje više od stotinu redovnica i redovnika različitih redova i
družbi koje djeluju u Hrvatskoj. U veoma kratkom vremenu, uz samo nekoliko
proba, zbor je izveo odličnu pjesmu, o čemu se, ako već niste, možete i sami
uvjeriti. On će, vjerujemo, nastaviti svoje djelovanje ne samo u ovoj godini
posvećenog života. Uz to, uoči nacionalnog hodočašća na Mariju Bistricu 14.
ožujka 2015. u zagrebačkoj katedrali organiziramo bdjenje mladih koje će biti u
petak 13. ožujka s početkom u 20 sati. Već sad pozivamo sve mlade redovnike/ce
i simpatizere da se odazovu na to bdjenje i duhovno pripremimo za veliko
slavlje na Mariji Bistrici. Bit će još puno događanja i inicijativa na
nacionalnoj, biskupijskoj ili mjesnoj razini. Dodajem još samo da će se
„Redovnički dani“, ove godine održavati u više gradova, a ne samo u Zagrebu i Splitu
kako je to bilo dosada.
U poruci koju ste
nedavno poslali zajedno s mons. Matom Uzinićem, predsjednikom Vijeća HBK-a za
ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, između ostalog govorite
i o prevladavanju „krize zvanja“. Koji je po Vašem sudu glavni razlog te krize
i kako se ona može prevladavati?
Višestruki su razlozi
krize zvanja, posebice u nekim dijelovima svijeta, najviše u
sjeverozapadnim zemljama visokog standarda. Taksativno: nizak natalitet u
mnogim zemljama, pa i kod nas u Hrvatskoj; ako nema djece, nema se tko odazvati
za duhovno zvanje svećeničko ili redovničko. Zatim, liberalna društva i
nestanak sigurnih vrednota. Sve je relativno (papa Benedikt XVI. govorio je o
diktaturi relativizma), ništa sigurno. U takvom ozračju teško se opredijeliti
za jedno zvanje koje traži odluku za cijeli život. Istiskivanje kršćanstva i
kršćanske vizije iz javnog života i njeno guranje u sferu privatnoga, itd.
otegotna je okolnost za izbor svećeničkog ili redovničkog zvanja. K tome valja
dodati i nedosljednost i često neautentičnost života i nas u Crkvi. Kako
prevladati krizu zvanja? Kratko: radosnim življenjem svoga zvanja, u slobodi i
zajedništvu; darivanjem samoga sebe i služenjem drugima, osobito
najpotrebnijima. Jednom riječju „izlaskom“ iz svoje zatvorenosti u otvorenosti
Duhu Gospodnjem, da on preko nas djeluje.
Na ovogodišnjem kapitulu Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda
Mandića, imenovani ste provincijalnim ministrom. Možete li nam iz prve ruke
posvjedočiti o stanju novih zvanja u vašoj provinciji?
Bogu hvala, u
posljednje vrijeme imamo doista lijep broj zvanja. Možda i ne našom zaslugom,
posljednjih godina Bog nam šalje vrijedne mladiće. Na nama je da im omogućimo
prepoznati njihovo zvanje, da ih usmjerimo i odgojimo da budu autentični
kršćani, radosni redovnici i plodni svećenici u vinogradu Gospodnjem. U važnom
poslu od velike su nam pomoći i braća drugih provincija našega Reda, a kojima u
zajedničkim odgojnim centrima uvodimo naše mlade u život po Evanđelju kako kažu
kapucinske Konstitucije.
Vrata vaših samostana otvorena su za mladiće koji razmišljaju o pozivu, zar
ne? Samostan sv. Leopolda u Dubravi, u kojem i Vi stanujete, u više navrata
imao je svojevrsni Dan otvorenih vrata. Kome se i kada zainteresirani mladići
mogu javiti za posjet samostanu?
Povremeno mladićima
nudimo mogućnost da na nekoliko dana dođu k nama u samostan sv. Leopolda te da
zajedno s nama fratrima izbliza iskuse samostanski i redovnički način života,
da zajedno s nama žive, mole, rade, razgovaraju. Želimo im na taj način pomoći
da lakše spoznaju svoj životni put, te da se – ako ih Bog zove u duhovni poziv
– i sami lakše odazovu, te da znaju što ih danas-sutra očekuje u konkretnom
našem svećeničkom i redovničkom poslanju. U svakom našem samostanu
zainteresirani mladići mogu se obratiti bilo kojem bratu i izraziti mu svoju
želju za svećeničkim i/ili redovničkim pozivom i posvećenjem. Na razini naše
hrvatske Provincije za promociju duhovnih zvanja na poseban način zadužen je
fra Željko Cestar, a njemu u ovom važnom djelu, također, pomaže i nedavno
ustanovljeno vijeće za duhovna zvanja koje ima i svoju vlastitu web-blog
stranicu koju je pokrenuo fra Juro Šimić (http://duhovni-poziv.blogspot.com).
Fra Jure, u Vašoj bogatoj biografiji posebno se ističe služba generalnog
savjetnika kapucinskog reda zbog koje ste dugi niz godina izbivali iz Hrvatske.
Recite nam, što je obuhvaćala Vaša služba i jeste li tijekom njezina obnašanja
primijetili razliku između redovničkih zajednica vani i u Hrvatskoj?
Da, bio sam punih
dvanaest godina generalni savjetnik ili definitor, od 2000. do 2012. U upravi
Reda bilo nas je osam plus generalni ministar. Svaki od nas bio je zadužen za
jedan dio svijeta. Moja se posebna odgovornost protezala na zemlje
Srednjoistočne Europe koje su uglavnom bile pod totalitarnim komunističkim režimom,
odnosno za braću koji žive u tim zemljama, koje se prostiru od Islanda do
Rusije, od Albanije, preko Balkanskih do Baltičkih i Nordijskih zemalja. Velik
dio ovih zemalja nalazi se u tranzicijskim procesima što se itekako održava na
život fratara i čitave Crkve u njima. Ovaj dio Europe, za koji sam izravno bio
odgovoran obilježavaju različite kulture, jezici, religije, itd. Osim tri
velike religije: katolicizam, pravoslavlje i islam, u nekima je posebno
prisutan i protestantizam i druge religije. Zbog svega toga od njih se traži
uvažavanje različitosti drugih, tolerancija, dijalog i ekumenska otvorenost na
crti Drugog vatikanskog sabora. Moja je služba bila višeslojna. Jednom
rečenicom, sastojala se u tome da budem veza između baze i centra (Rim), tako da
centar dobiva prave informacije o stanju braće i vjernika s terena, a da braća,
u različitim kulturnim, političkim sredinama, budu, da tako kažem, na istoj
„valnoj dužini“ kao uprava Reda. Danas pravo animiranje braće zahtijeva
decentralizirano djelovanje i prisutnost na terenu. Iz jednog centra nije
moguće „vladati“ bez uskog odnosa i suradnje s terenom. Što se tiče razlike
između pojedinih zajednica u različitim zemljama, ukratko se može reći da svaka
zemlja ima svoje neke posebnosti, ali u bitnim stvarima redovničkog života u
Kapucinskom redu postoji jedinstvo u mnogoobličnosti konkretnih oblika
življenja.
Dolazite iz kraja koji je mnogim hrvatskim redovničkim zajednicama podario
članove. Kako ste i kada odlučili na poseban način posvetiti svoj život Bogu?
Što je u Vašem životu bilo odlučujuće da na taj poziv odgovorite i zašto ste
baš odabrali braću kapucine?
Potječem iz Rame,
kraja u Bosni i Hercegovini koji je Crkvi podario uistinu velik broj zvanja. I
danas ih, hvala Bogu, ima. Odrastao sam uz franjevce, oni su mi bili katehete i
učitelji. Druge svećenike praktički nisam ni poznavao. Još kao dječak vidio sam
u franjevcima veliki ideal. Oni su me uvijek privlačili, njihov habit, njihova
blizina narodu, ugled među ljudima… Pri kraju osnove škole, već sam razmišljao
da i ja budem kao oni. A na završetku osmoljetke krenuo sam u franjevce, ali kapucine.
Nije mi na početku sve bilo jasno što Bog od mene hoće učiniti. Malo pomalo sve
je bivalo jasnije. Ja sam bio prilično siguran da me Bog vodi. Danas mi je to
više nego jasno. Bez Njega ne bih mogao ništa učiniti.
Zašto je danas biti lijepo svećenik-redovnik?
U svako je vrijeme
lijepo biti svećenik-redovnik, dobar, svet svećenik, a osobito u ovakvo kakvo
je ovo naše kad su veliki izazovi i potrebe ljudi našega vremena. Redovničko i
svećeničko zvanje nije nimalo lako, a koje jest? Kad se čovjek odazove i vjerno
slijedi Božji poziv sigurno se ne vara što je izabrao taj put. U vjernosti
Bogu, u žrtvi, pa i križu nalazi ljepotu i radost svoga života. Neće se
prevariti onaj tko povjeruje onomu koji nas ljubi više nego li mi sami sebe. U
Njemu se nalazi prava radost. Bogu je svatko od nas važan, mi pred njim nismo
brojevi, već osobe s imenom i prezimenom. Kad Isus jednom svrne na vas pogled,
nemojte mu se opirati. Imajte povjerenja u Njega. Dopustite mu da vas taj
pogled prati kroz čitav vaš život i vašoj radosti neće biti kraja.
Nema komentara:
Objavi komentar