Osjetiti da imaš
duhovni poziv slično je zaljubljenosti. Osjetiš da je to ono pravo; ne postoji
odmah ta sigurnost, tražiš, provjeravaš, s radošću zamišljaš sebe kao
redovnicu, redovnika ili svećenika. Postaje ti bnekako sve blisko i privlačno što je povezano
s time: samostan, habit, spremnost na žrtvu i odricanje, produženi boravak u
crkvi, u tišini, u molitvi…
Duhovni poziv nije
kao neka naljepnica koju iznenada otkriješ na sebi, da ti ju je netko
prilijepio. To je Božji dodir tvoje duše, susret. I lako ga je prepoznati.
Naravno, nismo uvijek spremni odmah povjerovati u to, bježimo, postavljamo
tisuću pitanja, ali dok se ne odgovori na Božji poziv, u duši je nemir. Mi smo,
istina, nestalni, nesigurni, neodlučni. No vježbamo se u ustrajnosti, vjernosti
zadanoj riječi, molimo Gospodina za tu milost, osiguravamo si vrijeme za prisni
susret s Gospodinom. Bodrimo jedne druge da ustrajemo, radosno i predano u služenje Bogu i bratu čovjeku!
Nema komentara:
Objavi komentar