"Doista, bit će kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan ‑ svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov." "Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: 'Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'" "Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: 'Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.'" "A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: 'Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao.' Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje! A gospodar mu reče: 'Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.'" "Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi." (Mt 25, 14 – 30)
Prispodoba o talentima (Mt 25, 14 – 30) jedna je od klasičnih evanđeoskih tekstova o zvanju. Prispodoba govori o osobama koje se odazivaju na Božji poziv i aktivno surađuju, ali i o onima koji to odbijaju. Gospodin nam otkriva da je ovaj „zli i lijeni sluga“ pomalo prisutan u svakome od nas.
.
"Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak.“
Otac nebeski povjerava svoj imetak svakomu svojemu djetetu. Ne povjerava mu svoj imetak da ga samo čuva, niti je taj imetak za promociju pojedinca, ili kao rješenje za izlazak iz krize (zvanja); to bi bilo skučeno i pojednostavnjeno tumačenje odnosa Stvoritelja i stvorenja. Otac nebeski pozivajući nas povjerava nam svoj imetak, povjerava nam ono što mu je najdragocjenije; on sam nam se povjerava. Naše ostvarenje u pozivu nije vezano samo uz nas, nego je ostvarenje Božjega dara u nama. Velika je tajna da preko nas Božji dar postaje vidljiv.
.
„… svakomu po njegovoj sposobnosti.“
Povjeravanje Božjega imetka je po mjeri svakoga pojedinca. Ljepota Božjega poziva se sastoji u tome da se neograničeni Božji projekt ostvaruje po čovjeku. U kršćanskom pozivu dolazi do izražaja paradoks: s jedne strane Bog se naginje prema čovjeku prilagođujući svoj projekt prema sposobnosti čovjeka i s druge strane uzdiže k sebi ograničenog čovjeka povećavajući njegove sposobnosti (talenti umnoženi). Tako Bog u ljudskoj povijesti ostvaruje tajnu svojega božanskoga otkupljenja.
Zato se zvanje ne može suženo gledati na samo ono što je netko sposoban činiti ili ne, nego je to prije svega Božji projekt s pojedincem.
.
„Uđi u radost gospodara svoga!“
Ako se zvanje rađa kada nam Bog povjerava svoj imetak, ono se izvršava kada se pozvani čovjek povjeri Bogu. Otac nebeski se raduje ukoliko njegovo dijete prihvati njegov dar i plan i ostvari ga. Raduje se jer može činiti velike stvari preko osobe koja mu je povjerila svoj život. Kako je lijepo znati da je Bog radost! I ne samo radost! Bog je zajedništvo. On ne može samo za sebe zadržati svoju radost, nego je dijeli s drugima. Dijeli je s onim koji je „u malome“, u svojoj ljudskoj ograničenosti bio vjeran. Bog daruje „mnogo“. Sjetimo se Isusova obećanja da će stostruko primiti i život vječni baštiniti onaj tko sve ostavi da bi ga slijedio. Tako se ljudski napor oko nasljedovanja Krista pretvara u božansku radost, odricanje u slobodu, usamljenost srca u sposobnost voljenja mnogih. Svako je zvanje poziv na istinsku, Božju radost. Postoji samo jedna žalost: ona odbijanje Božjega poziva.
.
„… sakrih talenat tvoj u zemlju“
Adam i Eva se nakon grijeha sakrivaju i bježe od straha od Boga. Oni su prvi pozvani koji se oglušuju o Božji poziv. Boga zamišljaju da je „strog, da žanje gdje nije sijao i kupi gdje nije vijao“. Oni zapravo u beznađu bježe od samih sebe. Istu stvar čini tko skriva Božji dar, tko se stidi, tko se boji da nije sposoban, tko misli da će ga Božji dar unesrećiti… I zato ga skriva u zemlju. Ali, tko može sakriti Božji dar? Koliko je mladih, skrivajući Božji dar u zemlju, izgubilo zauvijek njihovu sreću?!
.
„Onomu koji ima još će se dati, … a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima.“
Malo je čudna logika na završetku prispodobe. Ipak, i na kraju se govori o „umnažanju“. Onaj tko se povjeri Bogu i tko je poslušan njegovu pozivu, obilovat će. Njegov će život biti u svjetlu i radosti te u neprestanom suobličavanju Božjem planu s njim. Tko se, naprotiv, ne povjeri Bogu i ne odazove njegovu pozivu, izgubit će vlastiti život: ono što ima ili živi, jer tako je sam izabrao.
Za njega će se umnažati beznađe: bit će izbačen vani u tamu gdje, više od nikoga pozivan, ne zna gdje ići. Tu će biti plač i škrgut zubi.
|
Nema komentara:
Objavi komentar