Svako je zvanje Božji dar čovjeku

Postoji mnogo koncilskih i postkoncilnih dokumenata koji govore o duhovnim zvanjima, o kršćanskom odgoju, odgoju uopće, apostolatu laika i obnovi redovništva koji pomažu stvaranju povoljnijih ozračja u duhovnim zvanjima. Današnji mladi su u veoma nezgodnom vremenu za izbor zvanja. Duh vremena u kojemu žive nije lagano opisati. Zasićeni su pluralizmom i etički dezorijentirani, a s psihološkog aspekta su usmjereni na iskustveno tako da žele sve isprobati. Osjećaju sve veću nesigurnost i sve manju jasnoću u svijetu što im proizvodi frustracije. Svećenički i/ili redovnički poziv jest duhovno zvanje, ali i liječničko i svako drugo zvanje je duhovno ako je u službi čovjeka. Profano zvanje je svako zvanje u svjetlu Božjega nauma. Teologija i kultura zvanja obuhvaćaju oba pojma i oba su kompatibilna. Svako zvanje, posebno duhovno, ima svoju gramatiku zvanja koja je sastavljena iz tri dijela: teologije zvanja, pastorala i pedagogije zvanja. Svako je zvanje dar Božji čovjeku pa Crkva mora skrbiti za sva zvanja, evanđeoskim duhom prožimati civilna zvanja i tako doprinositi razvoju kulture zvanja. U teologiji zvanja jasno je da Bog poziva, čovjek odgovara. Čovjek u dijalogu s Bogom otkriva svoj poziv i prepoznaje darovano mu zvanje kao što su ga prepoznali Abraham, Marija, Jeremija… U teologiji zvanja naglasak je stavljen na Kristološki aspekt u kojem je Isus skica čovjeka. U tom smislu čovjekovo zvanje je dar pojedincu, ali i poklon zajednici.

Teologija duhovnih zvanja

Svako duhovno zvanje je tajna Crkve (misterium), poslanje svijetu (missio) i sakrament Krista u jednom širem smislu riječi jer je duhovno zvanje pozvano svjedočiti Krista. Crkva je majka svih duhovnih zvanja, a Marija je uzor duhovnih zvanja po slobodnom izboru i vjerničkom odgovoru. Duhovno zvanje nema samo svrhu osobnog usavršavanja, nego poslanja drugima. Crkva je zajednica pozvanih i mora skrbiti o zvanjima jer je to njezina bit i prioritet. Pastoral zvanja uvijek polazi od općeg i ide prema osobnome, orijentiran na osobu i zajednicu, pastoral je stalna pozivnica i uključuje sve, i mlade i stare. Odgajatelj vodi prema otkrivanju identiteta, on inicira i podupire samospoznavanje. Odgoj se i sastoji u samoodgoju. Odgajatelji nisu jedini faktori odgoja jer u naše vrijeme postoje i drugi vanjski faktori koji utječu na čovjekov odgoj, npr. medijski procesi. Teološke smjernice su jasne jer o njima govore crkveni dokumenti, ali su praktični koraci često magloviti. Praktične korake učiniti pravima je umijeće. «Odgoj je umijeće nad umijećima i inicijacija budućeg života i zato trebamo svjesnije 'baciti svoje mreže' usprkos burama, ne da nekoga ulovimo za sebe, nego da ga se ulovi za njega, za njegovo vlastito ja, i vlastiti identitet».

Svećeničko zvanje na velikoj kušnji zbog sekularizacije

Porast sekularizacije dovodi u tešku kušnju svećenički identitet, rekao je papa Benedikt XVI. govoreći sudionicima godišnjega skupa za biskupe, zaređene u posljednjih dvanaest mjeseci, koje je 21. rujna u Castel Gandolfu primio u audijenciju. Od svećenika povjerenih "očinskoj odgovornosti biskupa" Papa zahtijeva sklad između molitve i apostolata. Jedan od bitnih biskupovih zadataka jest upravo taj da primjerom i bratskom potporom pomogne svećenicima da vjerno slijede svoje zvanje i da sa zanosom i ljubavlju rade u Gospodnjem vinogradu, istaknuo je Benedikt XVI.

Svećeničko poslanje, a još više biskupovo, rekao je Papa, puno je ogromnoga rada koji teži da ga neprestano i posve iscrpi. Teškoće rastu, a zadaće se umnažaju s rastom sekularizacije. Svećenički identitet je danas nažalost na velikoj kušnji zbog sekularizacije, istaknuo je Sveti Otac. Govoreći o molitvi, Papa je upozorio da bi moglo ponestati "životne snage, potpore u trenucima nesigurnosti i klonulosti, neiscrpnoga izvora misionarske gorljivosti i bratske ljubavi" ako se ne njeguje molitveni život, stoga je osobito preporučio da "biti na raspolaganju narodu ne smije umanjiti ili zatamniti raspoloživost prema Gospodinu. Vrijeme koje svećenik i biskup u molitvi posvete Bogu, uvijek je najbolje iskorišteno vrijeme", istaknuo je. Temeljni uvjet da svećenik bude plodonosan jest sjedinjenje s Gospodinom. U tome je tajna plodnosti njegove službe: samo ako je nacijepljena na Krista prava loza donosi plod, ustvrdio je Benedikt XVI.Bitni uvjet da svećenik "donosi dobre plodove jest da ostane sjedinjen s Gospodinom, da euharistija bude u središtu njegova svećeničkog života". Papa je podsjetio da je u prigodi 150. obljetnice preminuća Arškoga župnika proglasio Svećeničku godinu kako bi potaknuo nutarnju obnovu svih svećenika radi njihova snažnijeg i učinkovitijeg evanđeoskoga svjedočenja u današnjem svijetu.

Sveta je misa formativna u najdubljem smislu riječi, jer promiče uobličavanje Kristu i učvršćuje svećenika u njegovu pozivu. Neka euharistijsko slavlje rasvijetli čitav vaš i vaših svećenika dan, izlijevajući svoju milost i svoj duhovni učinak na žalosne, radosne, naporne i odmarajuće trenutke djelovanja i kontemplacije, poželio je Benedikt XVI.

Nasljedovati Isusa, Dobroga Pastira, za svakog je svećenika obvezan put posvećenja i osnovni uvjet za odgovorno vršenje pastoralne službe. Ako to vrijedi za svećenike, još više vrijedi za biskupe koji ne smiju zaboraviti da je jedan od bitnih zadataka biskupa upravo taj da primjerom i bratskom potporom pomogne svećenicama da vjerno slijede svoj poziv i da zanosno i s ljubavlju rade u Gospodinovu vinogradu, zaključio je Benedikt XVI.

Duhovno zvanje - otajstvo Božjeg izabranja

Crkvu ne sačinjavaju samo papa, biskupi, svećenici, redovnici i redovnice kako se to često puta prikazuje u društvu, a osobito u medijima. Katolički nauk Crkvu vidi i kao otajstveno 'Tijelo Kristovo'. Crkva je mnogo više doli jednostavan zbroj svih svojih članove ovdje na zemlji, jer ona u sebi sadrži i dimenziju svetoga, tj. Isusove otajstvene nazočnosti u Duhu Svetome kroz Božju riječ i sakramente (Usp. J. Ratzinger - V. Messori, Razgovor o vjeri, str. 43).

Polazeći od te teološke stvarnosti, Benedikt XVI. duhovna zvanja promatra u otajstvu Crkve. "U misteriju Crkve, mističnom Tijelu Kristovu, božanska snaga ljubavi mijenja čovjekovo srce čineći ga sposobnim prenijeti ljubav Božju braći. Tijekom stoljeća toliki muškarci i žene, preobraženi božanskom ljubavlju, posvetili su vlastite živote promicanju Kraljevstva Božjega ovdje na zemlji."

Stoga svaki pripadnik duhovnog zvanja, ali i svaki kršćanski vjernik laik ne bi smio nikada izgubiti iz vida da u Kristu, Glavi Crkve, koja je njegovo otajstveno Tijelo, svi kršćani zajedno čine, kako je naznačio sv. Petar, 'izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasi njegova slavna djela' (1 Pt 2,9).

Imajući na umu tu istinu kršćanske vjere, blagopokojni papa Ivan Pavao II duhovno zvanje je definirao kao otajstvo Božjeg izbaranja (usp. Ivan Pavao II., u: Dar i otajstvo). Jer kako kaže Sveto pismo: 'Ne izbraste vi mene, nego ja izabrah vas. I postavih vas da idete i rod donosite, i rod vaš da ostane' (Iv 15, 16), 'I nitko sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron' (Heb 5,4) 'prije nego što te oblikova u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te' (Jr 1,5).

Pod tim vidom papa Benedikt XVI. u svojoj poruci za svjetski dan molitve za Zvanja (2006. g.), podsjećajući na Isusovu preporuku o bitnosti molitvi za duhovna zvanja, naglašava: ''Žetva je velika, a poslenika malo! Zato molite gospodara žetve da pošalje poslenike u žetvu svoju' (Mt 9,37). I nastavlja Papa: "ne iznenađuje da, gdje se žarko moli, cvjetaju zvanja.". Izvorni i nezamjenjivi odnos svećenika s Kristom, ukorijenjen u sakramentu reda, zahtijeva logično drugi odnos, također potpun i trajan, s Crkvom i za Crkvu, Kristovu zaručnicu, njegovo tijelo produženo u vrijeme. Svećenik je službenik Krista, Glave i Pastira, za izgradnju njegova Tijela, koje je Crkva.

Drugi vatikanski sabor nas uči da tu službu zaređena osoba ne posjeduje kao vlastitu, već u sjedinjenju s biskupima i u ovisnosti o njima, u svojstvu 'suradnika', 'pomoći' i 'oruđa' (usp. LG 28 b). Novo otajstveno 'stanje', što nastaje u službeniku Kristovu u Crkvi biskupovim polaganjem ruku, ne postavlja ga uz ili iznad, već unutar naroda Božjega za koji se u Kristovo ime treba brinuti.

Osim svećeničkog poziva u Crkvi, na poseban način časno mjesto ima poziv na posvećeni redovnički život. Redovnici i redovnice po primjeru Marije iz Betanije, koja je 'sjela Gospodinu do nogu i slušala njegovu riječ' (Lk 10,39), iako izvršavajući različite službe na području ljudskog odgoja i brige za siromašne, u poučavanju ili u pomoći bolesnima, ne bi smjeli izgubiti iz vida da je prvenstveni cilj njihova života 'prva i glavna dužnost svih redovnika (...) kontemplacija božanskih istina i neprekidna sjedinjenost s Bogom u molitvi" (usp. Zakonik Kanonskog prava, kan. 663, 1). Iz tog otajstvenog susreta s Bogom i prepoznavajući znakove vremena, trebalo bi se na svim crkvenim razinama ostvarivati uzajamno zajedništvo pastira, laika i redovnika, što se sve više osjeća kao nutarnji zahtjev poslušnosti Duhu Svetome.

Molitva za zvanja

Gospodine Isuse!

Učini da tvoj poziv čuju mladi

koji su sposobni prepoznati tvoj glas.

Uputi im poziv na istinskiji

i svjedočni način života Evanđelja.

Kao što si nekoć pozvao

Mateja carinika, Petra, Andriju i Ivana

da budu ribari ljudi,

molimo Te ne prestani

ni danas pozivati sebi radnike (Mt 4, 18).

Ti koji si svoje apostole učio da se ne daju služiti

već da sami služe braći ljudima,

dopusti onima koje pozivaš da budu neumorni

u sebedarju, budni u molitvi, ustrajni u svetoj službi.

Molimo Te, daruj cijeloj Crkvi svećenika;

svećenika po svome srcu koji će se neumorno

i nesebično stavljati na raspolaganje

Crkvi i njezinu djelovanju u svijetu.

Ti si rekao: "Ja ću sebi podići vjerna svećenika,

koji će raditi po mom srcu i po mojoj želji" (1 Sam 2, 35).

Stoga Te molimo: daruj nam svetih i ustrajnih pastira naših duša

koji će djelovati po Tvome srcu i biti puni Duha Svetoga.

Neka im srca budu slobodna od navezanosti

na zemaljska dobra, daleko od svih vremenitih interesa,

neka revnuju za sveto Evanđelja

i dobro tvoga naroda i na na slavu Tvoga imena.

Daruj nam, Gospodine, svećenika i redovnika

koji će biti titi radosni u svome pozivu,

zbiljski vjerovati svome zvanju i poslanju,

pouzdano moliti, hrabro ispovijedati i svjedočiti vjeru,

koji će s dubokim uvjerenjem naučavati istinu,

koji će u svom životu ostvarivati program Blaženstava,

koji će znati nesebično sebe darivati

 kako bi mogli isto tako braću ljude ljubiti,

 biti blizu svima, osobito onima najpotrebnijima.

Daruj nam Gospodine, svetih i zauzetih svećenika! Amen.

Osam mitova o redovničkom životu

Suprotno općeraširenim pogrešnim shvaćanjima, redovničke zajednice nisu sastavljene od pjevuckavih svećenika, prepredenih časnih sestara i mušičavih crkvenih dama spremnih da vas udare po prstima.
U našoj neumjerenoj, medijima rukovođenoj kulturi, javno mišljenje može postati iskrivljeno kada poznati film, televizija ili časopisi promiču staromodni stereotip redovničkog života. Uz neke iznimke, pouzdani medijima-nadahnuti model redovničke osobe je ili ogorčena žena u širokom habitu koja škljoca zglobovima prstiju ili otupjeli stari muškarac u talaru koji šeće pogrbljen i nešto mrmlja na jeziku koji je odavno mrtav. Kao mladi ljudi, potaknuti na življenje redovničkog života, susretali smo ovakve portrete, zajedno s mnoštvom drugih, ne samo pogrešnim nego također i potencijalno opasnim za budućnost redovničkog života. Mnogo mladih ljudi ni ne pomišlja o redovničkom životu zbog pogrešnih predodžbi koje skupljaju iz različitih izvora, uključujući i katoličke. Mi bismo htjeli raskrinkati osam mitova o redovničkom životu i ilustrirati ljepotu, zadovoljstvo i psihološko zdravlje koje netko potencijalno može pronaći u ovom jedinstvenom životnom stilu.

PRVI MIT: Redovničke zajednice izumiru.
Čuvši ovaj mit, ne možemo pomoći a da se ne prisjetimo scene iz filma «Carstvo uzvraća udarac (Zvjezdani ratovi)» kada duh Bena Obi-Wan Kenobija objašnjava mudracu Yodiju da je mladi Luke Skywalker njihova jedina nada, posljednji od nekad moćne i glasovite grupe. Iako je broj redovnika i redovnica u opadanju, za razliku od sredine dvadesetog stoljeća kada je rastao, većina redova funkcionira bolje od Jedi vitezova! Postoji na stotine muških i ženskih redovničkih zajednica. Svaka od njih ima svoju osobitu karizmu – ili duhovnost – i mnoge još primaju svake godine nove članove. Iako neke redovničke zajednice izumiru, druge napreduju. Redovništvo je opstalo stoljećima, prolazeći kroz razdoblja rasta i opadanja, i nastavit će i dalje živjeti ako se pravilno prilagode potrebama crkve i svijeta.

DRUGI MIT: Sestre predaju po školama, a svećenici govore Misu.
Redovničke zajednice znaju da su ljudska bića rođena s mnoštvom darova od Boga. Jedan od ciljeva redovničkog života jest odrediti kako darovi pojedinca mogu biti iskorišteni u služenju Bogu i crkvi. Pokušavajući postaviti ljude na mjesta za koja nisu pripremljeni ili za koja nemaju talenta, to ne predstavlja put ka slavljenju Boga. Dok su poučavanje i predsjedanje Euharistijom dvije važne službe povjerene muškarcima i ženama koji žive redovnički život, postoje na stotine drugih načina kako služiti. Unutar redovničkog staleža nalaze se liječnici, pravnici, ekonomisti, pisci, upravitelji, arhitekti, inženjeri, znanstvenici, umjetnici i glumci. Redovništvo je način življenja, a ne smjernica za posao.

TREĆI MIT: Polaganje zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti je strano.
Za pretpostaviti je da siromaštvo, čistoća i poslušnost neće vjerojatno umanjiti slušanost liste Top 10 Davida Lettermana, kao jedan od načina dobrog provoda. Ali postoji bogatstvo u ovim zavjetima koje se obično izgubilo u općepogrešnim shvaćanjima. Redovnički zavjeti, poput zavjeta ženidbe, služe kao sredstvo ka većem konačnom cilju. Tri sveopća zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti dozvoljavaju nam da služimo širokom sloju ljudi. Zavjeti osiguravaju slobodu koja nam dopušta angažirati se u svijetu na poseban način, manje ograničeni materijalnim poslovima, obiteljskim obvezama, pa čak i našim osobnim interesima. Nadalje, zavjeti služe kao protukulturalno svjedočanstvo, osobito u svijetu koji prenaglašava novac, seks i moć. Zavjeti služe kao podsjetnik da su idoli, koje ponekad slijedimo, slabe zamjene za ljubav Božju, koja neprekidno poziva sve ljude da autentično žive svoj poziv.

ČETVRTI MIT: Redovnički život je život patnje.
Kad to bila istina, nitko se od nas ne bi htio pridružiti! Realistično, koje god zvanje osoba odabere donijet će sa sobom nešto patnje; ovo je stvarnost ljudskog bivstvovanja. Važno pitanje o kojem se dade raspravljati jest, služi li ta patnja ili žrtvovanje nekom uzvišenijem cilju i čini li me sretnim? Životni poziv, bilo u braku, samački život ili redovnički život, treba biti odabran zato što netko osjeća da je pozvan živjeti na određeni način. Očekivati život bez patnje je nestvarno, jer netko može očekivati život sastavljen samo od ljubavi i sreće. Kao što roditelji žrtvuju mnogo stvari zbog svoje djece, muškarci i žene u redovničkom životu žrtvuju se za puk Božji. Ponekad ova žrtva može uključivati patnju, ali to je učinjeno za druge, a ne za svoj vlastiti spas. Redovnici i redovnice, poput većine zdravih ljudi, ne nadaju se patnji, ali ako žive autentično, u ljubavi, patnja će se od vremena do vremena pojaviti. Na sreću, Bog nam je često prisutniji kada patimo.

PETI MIT: Redovnici su supersveti.
Mi smo ljudi, a to znači da postoji čitav spektar redovničkih temperamenata u redovničkim zajednicama, od onih koji Krista proživljavaju na mističan, neposredan način do onih koji ga otkrivaju preko službe, od onih koji više vole krunicu i euharistijsko klanjanje do onih koji više vole eksperimentalne oblike molitve. Jedinstveni faktor koji je zapravo važan jest: svi su Isusovi učenici, jedinstveno pozvani da dijele duhovnost svojih zajednica sa svima drugima, širom Crkvom i svijetom. Masa ljudi smatra redovnički život zabavnim i interesantnim, dok on također stvara izazove. Ali to je životna istina općenito, zar ne?

ŠESTI MIT: Redovnici su poslušnici.
Redovnici se zavjetuju na poslušnost, a ne na podložnost i zloupotrebu te poslušnosti. Većina sestara, braće i svećenika koje poznajemo ima više sličnosti s Lone Rangerom nego s Tontom. Redovi se nadaju zrelosti, uravnoteženim, neovisnim, visoko motiviranim, kreativnim kandidatima, a ne slabim, podložnim, ovisnim trutovima.
Poslušnost znači slušati, prije nego li slijepa podložnost. Poput svih ljudi, redovnice i redovnici su pozvani osluškivati Boga, te potrebe svoga reda i Crkve. Poslušnost zahtijeva zrelo slušanje i dijalog između redovnika i njegovog starješine. Redovničke osobe su pozvane staviti na raspolaganje svoju molitvu, želje, talente, strahove i radosti tako da starješine mogu donositi uputne odluke koje će biti najbolje za tu osobu, pojedinačnu zajednicu, red i Crkvu. Celibatska čistoća i jednostavno življenje neophodni su za življenje redovničkog života, ali zavjet poslušnosti je najizravnije vezan s obavljanjem istinske svrhe redovničke zajednice.

SEDMI MIT: Redovnici se odriču svojih obitelji i prijatelja.
Nakon ulaska u redovništvo, odnosi s obitelji i prijateljima se mijenjaju, ali nikad ne prestaju. Kao što se međuljudski odnosi mijenjaju nakon vjenčanja, promjena se događa i kod redovnika, također. Kakvoća promjene je različita, ovisno o tipu zajednice u koju osoba ulazi. Strogo zatvorene kongregacije podrazumijevat će manje posjeta s prijateljima izvana i s obitelji. Ali većina je redovničkih zajednica apostolskog tipa – znači da su usredotočene na služenje, a članove se potiče da imaju zdrave, trajne odnose s onima koje vole. Ovi odnosi se nikad ne zamjenjuju zajednicom, iako mi ponekad možemo poželjeti da se to ostvari, barem zakratko.

OSMI MIT: Redovnici su aseksualni.
Pitanje: Kako zoveš osobu koja je aseksualna? Odgovor: To nije osoba. Aseksualni ljudi ne postoje. Spolnost je dar od Boga i zato, sastavni dio našeg ljudskog identiteta. Oni koji potiskuju svoju seksualnost ne žive kako ih je Bog stvorio da budu: puni života i zdravi. Zbog toga, oni su uglavnom nesretni.
Svi su ljudi pozvani od Boga da žive čisto, što znači da imaju poštovanja prema daru svoje seksualnosti. Redovnice i redovnici se zavjetuju na celibatsku čistoću, što znači da žive svoju seksualnost pazeći na svoje ponašanje. Zavjet čistoće ne znači da netko potiskuje svoju muževnost ili ženstvenost. Spolnost i spolni odnos su dvije vrlo različite stvari. Dok se redovničke osobe uzdržavaju od spolnih odnosa, to ne znači da postaju aseksualna bića, nego prije trebaju biti svjesni onoga što znači biti muškarac ili žena. Zavjet čistoće također ne znači da netko neće imati bliske odnose, odnose pune ljubavi sa ženama ili muškarcima. Zapravo, takvi odnosi znak su življenja zavjeta na ispravan, zdravi način. Življenje redovničkog zavjeta čistoće nije uvijek lagano, ali može biti vrlo lijepi izraz ljubavi prema Bogu i drugima.

Redovnice i redovnici nisu čudaci; oni zrcale ostatak Crkve kojoj služe: postoje introvertirani i ekstrovertirani, visoki i maleni, stari i mladi, debeli i mršavi, nepobožni i pobožni, šaljivi i ozbiljni, i sve između toga. Oni pokušavaju živjeti isti prvotni poziv kao i svi drugi kršćani, a to je: navještanje i življenje Evanđelja. Ipak, redovnici to čine kao članovi reda koji služi Crkvi i svijetu na osobit način. Poput bračnog i samačkog života, redovnički život može biti čudesan, ispunjen, uzbudljiv i, svakako, normalan. On također može biti protukulturalan i pozitivno izazovan. To je on za nas i za mnoge druge.
Ako si mislio da je redovnički život zastario, nefunkcionalan ili mrtav, nadamo se da sada možeš gledati mimo stereotipova i uvidjeti da je redovništvo dar Crkvi i svijetu.

Autori

David Nantais SJ, Scott Opperman SJ

Susret s B. D. Marijom u traženju poziva

Čitajući Bibliju nailazimo na mnoge likove, no nijedan od njih ne odiše tolikom jednostavnošću kao što je to u Evanđeljima slučaj sa Blaženom Djevicom Marijom. Iako u njima ne nalazimo njezin detaljan opis, ipak Marija ispunja svakog čovjeka koji iskreno pristupa čitanju Svetoga Pisma.
Bog je izabrao Mariju da bude majka njegovome Sinu. Ona u svojoj slobodi izriče svoj DA. Od toga trenutka njezina povijest postaje i naša povijest.
Marija nas uči da se ne bojimo odvažiti na poziv koji se osjeća u srcu. Problem današnjega vremena je što se previše gleda na vlastito JA, moje JA u kojemu će meni biti dobro, ne vodeći računa da je čovjek stvoren da bi taj svoj JA ostvario darujući svoj život za nekoga drugoga (bilo u obitelji ili kao posvećena osoba).
Marija je pokazala sa svojim otvorenim srcem prema Bogu da kada ne razumijemo mnoge stvari i događaje, onaj temelj koji nas vodi kroz život jest upravo ljubav, ispunjen dubokom vjerom i povjerenjem. Kada se tako živi i slijedi unutarnji govor osoba osjeća mir. Mnogi danas traže sigurnost za svoje životne odabire, no Marija nas uči da je najvažnije da budemo ljudi vjere i ljubavi, jer to je onaj temelj za napraviti onaj odlučni korak prema pozivu kojega se osjeća.
Danas se mnogo govori da ima sve manje i manje duhovnih poziva. Kada se gleda brojčano, to je istina. No kada bi se moglo pogledati u ljudska srca otkrili bi veliki broj ljudi koji su pozvani na duhovni poziv, no blokiraju ih strahovi i nesigurnost vjere.
Marija nam je primjer jake vjere i odlučnosti da znademo slušati Božji glas. Neka Marijin DA postane i naš DA!

Molitva B. D. Mariji za odgovor na duhovno zvanje

Marijo, Majko moja i Majko naša!

Upravljam svoj pogled k Tebi koja si odabrana biti Majkom našega Gospodina, Isusa Krista. Molim Te za Tvoj majčinski blagoslov.

U trenutku anđelovog navještenja Ti si bezuvjetno pristala na veliku zadaću koju je za Tebe naš nebeski Otac pripremio.

Pogledaj na mene i na moju tjeskobu koja već godinama uznemiruje moje srce u strahu pred Božjim pozivom. Znam da me Gospodin zove posvetiti svoj život, znam da me zove u samostan, ali nemam hrabrosti poput Tebe reći:" Evo me!"
Molim Te, upravljaj mojim koracima da moj život bude ispunjen smislom na putu prema vječnoj sreći. Amen.
- jedna srednjoškolka -