Zašto se katolički svećenici ne žene?

Pitanju se može se pristupiti s mnogo različitih načina. Celibat ili beženstvo - definira se kao stanje onoga koji je bez žene ili muškarca, zapravo onoga koji nije vezan brakom.

Celibat, poznato je, može biti svojevoljan, ali može biti i prinudan, već prema tome je li izabran slobodno ili je pak određen nekim okolnostima koje sprečavaju ili jednostavno onemogućuju stupanje u brak.

S kršćanskoga gledišta, slobodno izabran celibat kao način življenja afektivne spolnosti, kao oblik ljubavi, kao poseban poziv poprima posve pozitivno značenje. Uobičajeno se za taj oblik života, kako ističe »Enciklopedijski teološki rječnik«, koristi izraz »posvećeno djevičanstvo«. Tim se pojmom na razumljiv način označava svako slobodno odricanje od braka i od svakoga prakticiranja spolnosti radi posebnoga predanja »kraljevstvu nebeskom«, dok se celibatom označuje crkveni celibat.

U prvoj Crkvi - koja je isto bila obilježena mentalitetom opredjeljenja za celibat »radi kraljevstva nebeskoga« - svećenička služba nije bila povezana s obvezom celibata, a od 4. stoljeća, dekretima koje su potvrdili Elvirska (306) i Rimska (386) sinoda, počinje uvođenje zakona celibata za svećenike Latinske, tj. Rimokatoličke Crkve. Taj kanonski propis ili zakon potvrđen je tijekom stoljeća, a u naše je dane potvrđen osobito dekretom »Presbyterorum ordinis« Drugoga vatikanskog koncila i apostolskim pismom »Sacerdotalis coelibatus« pape Pavla VI.

Kako se ističe u dekretu »Presbyterorum ordinis«, premda između celibata i svećeništva ne postoji apsolutno nužna povezanost, »celibat uistinu mnogostruko pristaje svećeništvu« (PO 16). Spomenuti dokument među vrlinama koje su najpotrebnije za svećeničku ili prezbitersku službu navodi »ono raspoloženje duha po kojem su uvijek spremni tražiti ne svoju volju, nego volju onoga koji ih je poslao. Svojom odgovornom i dragovoljnom poniznošću i posluhom prezbiteri se suobličuju Kristu, osjećajući u sebi ono što je i u Isusu Kristu, koji 'je samoga sebe sništio uzevši narav sluge... te postao poslušan do smrti' (Fil 2, 7-8)«.

Crkva je uvijek uvelike cijenila - i to na poseban način u svećeničkom životu - »savršenu i trajnu suzdržljivost radi kraljevstva nebeskog, koju je Krist Gospodin preporučio i koju su tijekom vremena, pa i u naše dane, mnogi Kristovi vjernici dragovoljno prihvatili i hvalevrijedno obdržavali« (PO, 16). Naime, prema tumačenju istoga dekreta, suzdržljivost je ujedno znak i poticaj pastoralne ljubavi te osobit izvor duhovne plodnosti u svijetu. »Svećeništvo je, doduše, po svojoj naravi ne zahtijeva, kao što je vidljivo iz prakse rane Crkve i iz tradicije istočnih Crkava, gdje osim onih koji po milosnome daru zajedno sa svojim biskupima izabiru da će obdržavati celibat, ima također u najvišoj mjeri zaslužnih oženjenih prezbitera. A dok Sveti sabor preporučuje crkveni celibat, on nipošto ne kani izmijeniti onaj drukčiji način života, koji je legitimno na snazi u istočnim Crkvama. Sve one, pak, koji su već oženjeni primili prezbiterat, s puno ljubavi potiče da, ustrajući u svetome zvanju, i dalje nastave svoj život potpuno i velikodušno trošiti za povjereno im stado« (PO 16).

U istome se broju rečenoga dekreta objašnjavaju i drugi razlozi za život u celibatu: »Po obdržavanju beženstva radi kraljevstva nebeskoga prezbiteri se Kristu posvećuju na nov i izvanredan način, uza nj lakše prianjaju nepodijeljena srca, u njemu se i po njemu slobodnije predaju služenju Bogu i ljudima, slobodnije služe njegovu kraljevstvu i djelu višnjega preporoda te tako postaju sposobniji da u većoj mjeri prime očinstvo u Kristu« (PO 16).

Svećenici, znači, na taj način priznaju pred ljudima da se hoće nepodijeljeno predati povjerenoj im službi, da, naime, »vjernike zaruče s jednim Zaručnikom te da ih privedu Kristu kao čistu djevicu. Tako oni podsjećaju na onu Bogom ustanovljenu otajstvenu ženidbu koja će se potpuno očitovati u budućem životu, po kojoj Crkva ima jedinog Zaručnika - Krista. Osim toga, oni postaju živim znakom onoga budućeg svijeta, koji je po vjeri i ljubavi već prisutan, u kojem se djeca uskrsnuća neće ni udavati ni ženiti«, navodi isti broj. Beženstvo koje se iz tih razloga - utemeljenih u Kristu i njegovu poslanju - svećenicima isprva preporučivalo, bili je u Latinskoj Crkvi kasnije svima koji su imali primiti sveti red zakonom nametnuto. »Ovaj Sveti sabor ponovno odobrava i potvrđuje to zakonodavstvo s obzirom na one koji su određeni za prezbiterat, uzdajući se u Duhu da će Otac dobrostivo dati dar beženstva, koje je toliko u skladu sa svećeništvom Novog zavjeta, samo ako oni koji su po sakramentu reda dionici Kristova svećeništva, štoviše, i cijela Crkva, budu za taj dar ponizno i usrdno molili« (PO 16).

Katekizam Katoličke Crkve u br. 1579 doslovno kaže: »Svi zaređeni službenici u Latinskoj Crkvi, izuzevši stalne đakone, izabiru se redovito među neoženjenim vjernicima muškarcima koji imaju želju obdržavati celibat 'radi kraljevstva nebeskoga' (Mt 19, 12). Pozvani da se nepodijeljena srca posvete Bogu i 'onome što se na nj odnosi' (usp. Heb 5, 4), oni se potpuno predaju Bogu i ljudima. Celibat je znak toga novog života kome se posvećuje službenik Crkve; prihvaćajući celibat radosna srca, postaju znak budućega svijeta.«

Ako biste željeli znati još i više te upotpuniti svoje vjerničko i teološko znanje, preporučujemo Vam čitanje apostolskoga pisma »Sacerdotalis coelibatus« Pavla VI. u kojemu se iznose teološki razlozi za crkveni celibat i govori se o njegovu kristološkom, ekleziološkom i eshatološkom značenju - što smo mi tek ukratko naznačili, a može se sažeti u misao da »svećenički celibat izravnije sjedinjuje s Kristom, čini svećenike raspoloživijima za braću, to jest za Crkvu, te da je predokus i svjedočanstvo budućega života«.

Priređeno prema: GK, br. 3 (1856), 17.1.2010.

Marija, Majka i uzor svećenika

Marija, Majka i uzor svećenika: o toj je temi 18. prosinca 2009. godine govorio kapucini i propovjednik papinskog doma fra Raniero Cantalamessa u trećoj i posljednjoj adventskoj homiliji pred Svetim Ocem i članovima Rimske kurije u kapeli „Redemptoris Mater“ u Vatikanu.

Fra R. Cantalamessa je govorio o povlaštenom odnosu između Marije i svećenikâ, pozvanih radosno živjeti i darivati vjeru u Krista. Kakvi su odnosi između Marijinog majčinstva i apostolskog svećeništva? Zapitao se otac Cantalamessa ističući veliku sličnost između Marije i svećenika: Marija je po Duhu Svetome začela Krista, i nakon toga ga je othranila, nosila u svome krilu i rodila ga u Betlehemu; svećenik, po Duhu Svetomu, pomazan i posvećen pri ređenju, također je pozvan ispuniti se Kristom da ga potom objelodani te naviještanjem riječi i dijeljenjem sakramenata porodi u dušama – ustvrdio je propovjednik.

Premda je ta sličnost na objektivnome, milosnome planu, rekao je da sličnost također postoji na subjektivnoj razini. Svećenik se „ne smije ograničiti da drugima prenosi Krista, naučenog iz knjiga, prije nego Krist postane dio njegova tijela i krvi: Osobni se doprinos, zajednički Mariji i svećeniku, sažima u vjeri. Marija je – piše sv. Augustin – po vjeri začela i rodila, svećenik također u svome srcu po vjeri nosi Krista i po vjeri ga naviješta drugima – istaknuo je otac Cantalamessa.

Govoreći o Marijinu pouzdanju u Boga, rekao je kako se Marija našla u apsolutnoj samoći. Komu je mogla reći ono što je znala, što se zbilo? Jedino se mogla povjeriti Bogu. A Marija, kao i svaka mlada djevojka u Izraelu, znala je dobro što je pisalo u Mojsijevu zakonu, u 22. poglavlju Ponovljenoga zakona, to jest da djevojku koja na dan vjenčanja nije djevica, treba izvesti na očev kućni prag da je kamenuju seljani. Bog od stvorenjâ nikada ne iznuđuje pristanak, sakrivajući im posljedice – kazao je otac Cantalamessa. To je očevidno u svim velikim Božjim pozivima kako se vidi iz Šimunova proroštva Mariji da će joj mač probosti dušu. Evo zašto je Marija za nas radosni uzor. Marija je rekla Bogu Amen – neka mi bude po riječi tvojoj, cjeloviti amen s punim značenjem koje ta riječ ima u Bibliji, do te mjere da Isus biva Amen: da Oče, jer se tako tebi svidjelo. Marija je zaista Bogu rekla cjeloviti 'da', tako da je mogla obuhvatiti volju čitavoga čovječanstva. U tom trenutku je predstavljala sve nas. Marijina vjera je dakle slobodan čin ljubavi i poslušnosti, jer Bog želi jedino slobodne čine, premda ih je potaknula Božja milost – ustvrdio je otac Cantalamessa.

Podsjećajući kako II. vatikanski sabor tvrdi da je veličina Marije u vjeri, rekao je da je ona hodala i rasla u vjeri. Svi dakle trebaju i mogu nasljedovati Mariju u vjeri, a na poseban način to treba činiti svećenik. Vjernici odmah primijete vjeruje li neki svećenik, ili pastir, vjeruje li u ono što govori i slavi. Tko od svećenika prije svega traži Boga, odmah to primijeti; tko od njega ne traži Boga, lako ga se može zavesti kao što i on može lako prevariti svećenika, povlađujući mu da je važan, izvrstan, moderan, dok je u stvarnosti mjed koji ječi i cimbal koji zveči – kazao je otac Cantalamessa.

Podsjećajući na dvije kratke Marijine riječi koje svećenik izogovara tijekom ređenja: „Evo me“ i „Amen“, otac Cantalamessa je istaknuo kako svećenik uvijek mora na umu imati te riječi. Duhovna obnova katoličkog svećenika, koju želi Sveti Otac, bit će razmjerna zanosu kojim svatko od nas, svećenici i biskupi, iznova radosno izgovaraju: 'Evo me!' i 'Da, želim to!', obnavljajući pomazanje primljeno u ređenju. Isus je došao na svijet govoreći: „Evo, dolazim, da činim, Bože, tvoju volju!' (Heb 10,7). Primamo ga, ovoga Božića, s istim riječima: 'Evo, dolazim, Gospodine Isuse, da vršim tvoju volju“ – zaključio je otac Cantalamessa, OFMCap.

Tko su kapucini?

Poštovani posjetitelju!

Vjerojatno si čuo ili nekada pio cappuccino. Također si mogao pročitati ili u zoološkim vrtovima vidjeti da postoje i majmuni koji se zovu kapucini. Sve je to povezano s imenom jedne redovničke zajednice koja se zove kapucini. Možda si negdje čuo ili pročitao to ime, ili da je i sv. Leopold bio kapucin.
Sigurno si se i sam zapitao pa tko su, tko im je utemeljitelj, gdje ih sve ima, čime se bave..? Bezbroj ovakvih ili sličnih pitanja, a adekvatnog odgovora kod nas u Hrvatskoj teško je naći. Zašto? Zato što kod nas, na žalost, još uvijek ne postoje knjige o povijesti Reda, a koje bi zainteresiranima mogle ponuditi i koliko-toliko zadovoljavajući odgovor.

Kako se već duže vremena osjeća praznina i nedostatak literature o kapucinima, a kako bismo izašli u susret i potrebama svima onima koji se interesiraju za Red, provincijski promotor zvanja za sve zainteresirane čitatelje nastojao je prirediti jednu kratku i informativnu knjižicu o povijesti zajednice u svijetu i na našim, hrvatskim prostorima.

Djelo, iako skromno po broju stranica (64.), ipak je dosta informativno i bogato sadržajem i činjenicama o povijesti Reda u svijetu (I. i II. dio, str. 3-34.) i na našim prostorima (III. dio, str. 35-54). Pitanje redovničke formacije, odnosno kako se može postati kapucin - ukratko se obrađuje u IV. dijelu (str. 54.63).

Ukoliko želite ovu knjižicu imati u svojim rukama i nešto saznati o kapucinima, svoj besplatni primjerak možete imati ako kontaktirate priređivača:

Fra Juro Šimić OFMCap
promicatelj duh. zvanja

Sv. L. Mandića 41

10040 ZAGREB

e-mail: duhovno.zvanje@gmail.com

Svećenik mora biti ugodni Božji miris

Svaki bi svećenik morao širiti „dobri Božji miris u svijetu“ – ustvrdio je kapucin fra Raniero Cantalamessa, propovjednik Papinskoga doma, u drugoj adventskoj propovijedi pred Svetim Ocem i članovima Rimske kurije. Govoreći o svetosti udijeljenoj po svećeničkom pomazanju, propovjednik je osudio nevjernost svećenika zbog koje narod odbacuje Krista.

Je li moguće da se Božji miris pretvori u smrad? Moguće je ako onaj tko je zadužen da ga po milosti i službi širi, kao svećenik djeluje s „bezosjećajnim intelektualizmom“ ili, još gore, sablaznim držanjima koja priječe da se miris širi ili uzrokuje njegovo izopačenje. Propovjednik Papinskoga doma je slikovitim govorom potkrijepio razmišljanje posvećeno svećenicima, službenicima duha, kako ih naziva sveti Pavao. Kao i Krista, Bog je pomazao svećenika, a to pomazanje zahtijeva stvarne i vidljive učinke u svećeničkom životu. Biti pomazan znači dakle u životu imati Duha Svetoga kao nerazdvojivog druga, činiti sve u Duhu, u njegovoj prisutnosti, pod njegovim vodstvom (...) Takvo se stanje na vani očituje katkada kao ljupkost, staloženost, mir, a katkada kao vlast (...) Ono je obilježeno posebnom nutarnjom vedrinom čiji je plod lakoća i sposobnost djelovanja, ono je poput forme za atletičara ili nadahnuća za pjesnika – pojasnio je fra Cantalamessa.

Pomazanje po Duhu Svetome udjeljuje dakle stvarnu nutarnju moć. Ipak, prijeti mu opasnost zajednička svim sakramentima – primijetio je. A to je obredno i kanonsko shvaćanje ređenja, zaustavljanje na njegovoj valjanosti i zakonitosti, ne uzimajući u obzir važnost duhovnoga učinka, sakramentalne milosti, u ovome slučaju djelotvornosti pomazanja u svećeničkome životu. Sakramentalno pomazanje nas osposobljava vršiti neke svete dužnosti, poput upravljanja, propovijedanja i poučavanja; ovlašćuje nas, tako reći, činiti neke stvari, ali samim tim nam ne daje autoritet ili ugled; jamči apostolsko nasljedstvo ali samim tim ne jamči apostolski uspjeh. Ako se „pomazanje prima nazočnošću Duha Svetoga i njegov je dar, što možemo učiniti da ga steknemo – zapitao se otac Cantalamessa. Prije svega moliti. Postoji izričito Isusovo obećanje: Nebeski Otac će dati Duha Svetoga onima koji ga traže. Potom moramo razbiti zemljanu posudu poput grješnice u Šimunovoj kući. Posuda je naše ja, često naš bezosjećajni intelektualizam. Razbiti ga znači zanijekati sebe, izričitim činom prepustiti Bogu upravljanje našim životom. Bog ne može dati svoga Duha onome tko mu se sasvim ne preda – ustvrdio je propovjednik.

Ali nije sasvim jednostavno za nekoga svećenika shvatiti duboko značenje sakramentalnoga pomazanja, i utjecati mu se kao nekome izvoru. U tome se slučaju – rekao je otac Cantalamessa – događa kao s bočicom mirisa. Možemo je koliko hoćemo držati u džepu ili u rukama; ako ju ne otvorimo miris se neće osjetiti, a to je kao da ne postoji. Citirajući ulomak iz Pavlove poslanice Korinćanima, ustvrdio je: dobri Kristov miris u svijetu morao bi biti svećenički život. Ali apostol nas upozorava, dodajući: To blago imamo u zemljanim posudama. Jako dobro iz nedavnoga žalosnog i ponižavajućeg iskustva znamo što to znači. Isus je govorio apostolima: Vi ste sol zemlje, ali ako sol obljutavi, čime će se soliti? Onda ničemu ne služi, jedino se može baciti da ju ljudi gaze. Istinitost tih Kristovih riječi nažalost je pred očima svih. I pomazanje gubi miris ako se pokvari, pretvara se u svoju suprotnost, u smrad, i umjesto da privlači od Krista udaljuje– ustvrdio je otac Cantalamessa.

Brojni svećenici, koje ne poznaje svijet, u svojoj sredini šire dobri miris Krista i evanđelja – kazao je zaključujući propovijed citatom oca Lacordairea, francuskog redovnika iz 19. stoljeća o idealnom svećeniku. Živjeti usred svijeta bez ijedne želje za njegovim užitcima; biti član svake obitelji, a ne pripadati ni jednoj; dijeliti svaku patnju, čuvati tajnu, iscjeljivati rane; svaki dan ići od ljudi do Boga da mu ponudi njihovu odanost i molitve, a od Boga se vraćati ljudima donoseći im njegovo praštanje i nadu. Imati čelično srce za čistoću, a mesnato za ljubav (...) O Bože, kakav li je taj život? To je tvoj život, svećeniče Kristov – zaključio je fra R. Cantalmessa, OFMCap.

Obitelj: mjesto sazrijevanja svećeničkog i redovničkog poziva

Ovo je bila tema govora pape Benedikta XVI. za vrijeme Angelusa u zadnjoj nedjelji u mjesecu kolovozu o. g. Bio je kratak, sadržajan i vrlo pobudan govor. Važan je i stoga što se tiče obitelji koja stvara ozračje mladima za dobar izbor njihova poziva. Zato ga objavljujemo uz kratski komentar.

Papa jasno kaže: "Kad se supružnici velikodušno posvete odgoju djece, vodeći ih i usmjeravajući prema otkrivanju Božjega plana ljubavi, oni pripremaju plodni duhovni teren na kojemu klijaju i zriju pozivi u svećeništvo i u posvećeni život."

To je nepobitna činjenica poziva. Dovoljno je upitati svećenike, redovnike i redovnice što je utjecalo na to da su doživjeli poziv, gotovo svi će reći da je to bilo obiteljsko okruženje u kojemu su rasli. Ako i nisu u obitelji doživjeli konkretne poticaje prema svećeništvu i redovništvu, a imali su lijepo i zdravo ozračje u kojemu su rasli, onda je to siguran znak da su sazrijevali i slobodno se odlučivali za svoj poziv. Zato je i Papa posebno spomenuo sv. Moniku, majku sv. Augustina, "uzor i zaštitnicu kršćanskih majki".

U obitelji dolazi do izražaja velikodušnost supružnika u odgoju djece koju upućuju i usmjeravaju prema planu Božje ljubavi. Obitelji u kojima se poštuju Božje zapovijedi, pravo je tlo za rast Božjega poziva koji On šalje kada hoće i komu hoće.

Ne začuđjje da je Papa posebno istaknuo sv. Moniku koja je godinama molila za svoga sina i nije gubila nadu, iako nije vidjela konkretnoga ploda svojih molitava. Njezin primjer upravo pokazuje koliko je važna majka u svećeničkom pozivu. Papa kaže: "Nije prestala moliti za svoga sina Augustina i za njegovo obraćenje i doživjela je utjehu kada se vratio vjeri i primio krštenje."

Sveti otac jasno ističe: "Bog je uslišio molitve ove svete majke za koju je biskup iz Tagaste rekao: Nemoguće je da sin tolikih suza bude izgubljen." Doista, ne samo da se sv. Augustin obratio nego je odlučio prigrliti i monaški život i, kada se vratio u Afriku, osnovao je redovničku zajednicu. Isto tako sv. Augustin se nastojao odužiti svojoj majci tako što je u svojim poznatim Ispovijestima ispisao ponajlješće stranice o njoj koje su ikada napisane o majci u književnosti uopće.

Kršćanske su obitelji "male Crkve"

Nije tako bilo samo sa sv. Augustinom. Papa kaže, spominjući život sv. Bazilija Velikod i sv. Grgura Nazijanskog: "Povijest kršćanstva puna je brojnih primjera svetih roditelja i autentičnih kršćanskih obitelji koje su pratile živote velikodušnih svećenika i pastira Crkve." Uistinu, možemo reći da su sveci postajali svetima jer su u svojim obiteljima imali potporu i pratnju. To im je bila uporišna točka na koju su uvijek mogli računati, napose u trenutcima kušnji, izazova i progonstava. Budući da je svećenik uvijek na ispitu svoga vremena i trajno se prosuđuje njegov život, obitelj je kao baza u kojoj nalazi poticaj i snagu, a katkad sklonište i zaštitu.

Na kraju Angelusa papa Benedikt XVI. iskreno želi da u ovoj Svećeničkoj godini "kršćanske obitelji postanu male Crkve u kojima će moći biti prihvaćeni i cijenjeni svi pozivi i sve karizme koje daje Duh Sveti." To je i najveća zadaća kršćanskih obitelji. Koliko molimo za duhovna zvanja, trebamo moliti i za duhovnost u kršćanskim obiteljima. Trebamo, jednostavno, moliti za kršćanske obitelji da doista budu "male Crkve" iz kojih će dolaziti svećenička i redovnička zvanja za našu "veliku Crkvu."

Što hoćeš da učinim?

Posve mi je jasno, Učitelju, da si me pozvao kako bi me poslao. I kako sam se lomio za sigurnost da je poziv Tvoj, tako se lomim da prepoznam putove kojima želiš upraviti moje korake. Stojim pred Tajnom poziva i poslanja, stojim i pretvaram se u pitanje: Što želiš da učinim? Za što me želiš upotrijebiti? Zašto si me pozvao? Komu me šalješ?

Neću plakati nad vremenima u kojima si me pozvao biti. I neću reći da je meni i onima oko mene danas teže nego li je bilo onima od jučer. Ipak, prepoznajem da je čovjek danas umorniji, da je mnogo više zalutalih i opterećenih, da su ljudi slomljeni. Eto, tu sam pozvan biti! Čovjek kojemu me šalješ jeedva vjeruje drugom čovjeku, pa i Ti ne prolaziš najbolje. Nameće se svijet bez Tebe. "Bez Boga, bez gospodara!" I sada bih trebao kao Tvoj glas proći ovim svijetom i vikati da je to ludost, zabluda?! Vikati sigurno neću, glas mi se neće čuti po trgovima, niti ću reklame lijepiti po ulicama. Istina se nikada ne nalazi uz put! Radije bih usvojio tvoju logiku: kucati, čekati i, ako mi se otvori, ući.

Život kao kucanje

Kucati? Čini mi se da bi Ti volio, i da to od mene tražiš, da moj život bude kucanje. Moja riječ, susret s drugim u Tvome imenu, moje shvaćanje križa, moj odnos prema nepravdi i trpljenju, moj iskustvo umiranja, snaga uskrsne pobjede u shvaćanju života, zahvalnost jer sve primam iz Tvoje ruke i jer sve Tebi pripada - sve je to provokacija. To je kucanje: bez prisile i nenametljivo. Ta, i Ti si govorio: "Hoće li tko za mnom..." Neka život Tvoga svećenika bude provokacija, izazov, sugestija, alternativa... Ponuda Tebe u dručkijosti postojanja. Moj oblik života neka bude kucanje na vrata drugih koji do mene žive. O, kada bih mogao biti jedno s Tobom, pa da moje kucanje bude Tvoje kucanje, moja riječ - Tvoja riječ, moj život - Tvoj život u meni i u svijetu...

Život kao čekanje

Čekati? Da, to je to: logika zrna posijanog u zemlju. Logika sjemena - Tvoja logika! Sav se istrošiti i ne vidjeti plod svoga rada. Ne, ne zanosim se da sam ja štogod sposoban uraditi! Ja sam Tvoj svećenik samo onoliko koliko ti u meni stvaraš, koliko dopuštam da Tvoj Duh po meni obnavlja zemlju. Pa i tada, kada si Ti u meni i po meni djelatan u svijetu, pozvan sam izdržati istinu da uvijek nisi prihvaćen, da nisi uvijek dobrodošao, da su Ti vrata zatvorena, da si ismijan, da si nepostreban, da si višak... Ništa čudnoga! Nije drugačije bilo ni svih onih godina kada si hodao Galilejom, nudeći (ne namećući!) sebe kao zalog nečega novog, trajno. I tako, dijelim sudbinu s Tobom znajući da će Gospodin dovršiti što započe za me. I da neće djelo ruku svojih zapustiti!

Ipak, priznat ću da sam često velikodušno dočekan - upravo zbog Tvoje prisutnosti u meni. Mnogi me pozivaju da imam dijela u njihovim životima, da im život pomognem tkati, da budem njihova veza s Tobom... Mnogi od mene očekuju da im otkrijem Tvoju volju i da im pomognem njihovu volju uskladiti s Tvojom... Mnogi su koji dolaze i kucaju na vrata moga života i traže da im u Tvoje ime pomognem nositi križ, da im dadnem utjehu vjere, da im korake usmjerim Tebi... I tada sam pozvan čekati! Kada kažem sebi (ponekad i drugima!) da sam učinio što sam bio dužan učiniti i da sam sluga beskoristan, i tada u muci očekujem rast Tvoga kraljevstva u njiha. Bit ću iskren i reći da sam neizmjerno radostan kada vidim plod toga rasta i preobrazbu života. Hvala Ti što si me izabrao i pozvao!

Ti i ja

No, ima nešto što me zastrašuje! Znam vrlo dobro da je moje svećeništvo od Tebe i da je ono dar za druge. Ipak, zastrašuje me (i zadivljuje!) spoznaja da u meni drugi Tebe vide! Ma, ja to želim i za tu milost mol.im, ali osjećam nekakav čudan jaz između Tebe i mene! Plaše me moja neznatnosti i nedostojnost, i veličina i snaga Tvoje prisutnosti kojom si djelatan u onome što činim! Zastrašuju me riječi: "Kada vidim svećenika, još više se zaljubim u Krista!" Ili: "Za mene je svećenik Isus na zemlji!" Što ja činim, činiš Ti! Što ja govorim, govoriš Ti! Gdje ja dolazim, dolaziš Ti! Tko bi to mogao shvatiti? Tiko zaslužiti? To je Tvoj čisti, besplatan dar! Dar Tvojoj zaručnici - Crkvi - da uzraste do punine i da se Ti u njezinu životu proslaviš! Taj dar joj pružaš po mojim drhtavim riječima, po mojim umornim koracima i mojim grješnim rukama. Idi od mene, Gospodine, grješan sam čovjek! Čujem Te kako mi uzvraćaš da mi je dosta Tvoja milost, jer se snaga u slabosti usavršuje! Jedini Svećeničke, pomozi mi da izdržim Tvoje ruke kojima si obavio moj život! I pomozi mi da ostanem vjeran svim Tvojim obećanjima!

Gospodine, želim samo jedno: sve koje mi stavljaš u život učvrsti u Tebi! Ti budi početak i kraj svega što činim. Ti budi poticaj i nadahnuće. Sve što činim neka bude u Tvome imenu. Slave od sijeta ne tražim. Ti mi budi nagrada! Jer, Tebi imati - to je sve. Posve logično: biti Tvoj svećenik, a mimo Tebe htjeti i željeti bilo što drugo, graniči s ludosti.

Uporabi me za dobro drugih, za slavu Tvoga kraljevstva u njihovim životima! Sva moja riječ, svako otajstvo koje si mi povjerio da ga drugima dijelim, svaki susret u Tvome imenu, sve što riječju ili djelom činim, neka u onima među kojima jesam bude poticaj da traže Darovatelja radije negoli darove. I neka se toliko ne zanose Tvojim čudesima koliko oblikovanjem Tvoje misli u svojim srcima! To hoćeš da učinim: da u drugima Tebe oživim! Pa da i oni i ja možemo reći da ne živimo više mi, nego u nama živiš Ti!

Sv. Franjo Asiški i franjevački Red

*Prigodom obilježavanja osamstote obljetnice (1209-1209) usmenog odobrenja Franjina Pravila po Evanđelju donosimo tekst o sv. Franji i franjevačkom Redu iz pera fra I. Gavrana.

1. Kako je sv. Franjo našao svoj poziv?Začetnik franjevačkog pokreta jest Franjo, sin trgovca Petra Bernardona, iz grada Asiza u srednjoj Italiji. U ranoj mladosti bio je pun snova o divnoj budućnosti. I njegov je otac također mnogo očekivao za svoga sina; od svoje troje djece najviše je volio njega i radio na tom da mu on bude nasljednik u trgovini, da bude još bogatiji i uspješniji trgovac nego on i da s vremenom dobije možda uglednu javnu službu u svom gradu. Sam Franjo zanosio se vojničkom slavom: biti vitez a onda, možda, postati i plemić.

To su razumljivi snovi gotovo svakog mladog čovjeka: biti priznat, moćan, biti i važiti kao junak, a bogatstvo treba da omogući slobodu i užitke. Ali, nekim čudnim djelovanjem, sve su se tri karijere o kojima su on i njegov otac sanjarili - trgovačka, viteška, činovnička - izjalovile.
Rodio se 1182. i proveo dječaštvo i prvu mladost, pored rada u očevoj prodavaonici, u veselim zabavama s drugovima, kojima se svojom ličnošću nametnuo kao vođa. Biti trgovac bilo mu je malo pa se priključio, g. 1202., svojim sugrađanima u nekom okršaju, u kojem se hrabro borio, ali - kako mu je četa doživjela poraz - bio je i sam zarobljen. Ostao je u tamnici više mjeseci a kad je izašao, obolio je i gotovo umro... Ta bolest bila je prilika da se po prvi put ozbiljno pozabavi osnovnim životnim pitanjem - "zašto, čemu sam na svijetu?" Kao vjernik znao je odgovor na to pitanje kao i ono što bi on morao učiniti, ali se toga bojao... Stoga se on, ozdravivši, ponovo bacio u vrtlog zabava. Ali, u njemu se nešto promijenilo - misli koje su mu dolazile u bolesti kao da su sada tiho u njemu i dalje djelovale.

Pokušao je naći smirenje u novom cilju - da ponovo krene u vojsku: možda će tamo steći slavu pa i plemstvo. Nabavio je konja i skupu opremu srednjovjekovnog ratnika, uzeo osobnog slugu i opskrbio se lijepim odijelom i novcem pa krenuo na bojište, prema jugu Italije. Otišao je samo dan hoda, do Spoleta, i na noćištu usnio san, u kojem je čuo riječi: "Tko ti, Franjo, može više dati - gospodar ili sluga?" Kad je on na to odgovorio: "Pa, gospodar", glas je dalje nastavio: "Zašto onda tražiš slugu a ne gospodara?" Franjo je shvatio taj glas kao da mu govori Krist i upitao ga što treba da čini? Glas mu je rekao: "Vrati se kući!"

Mladi je ratnik poslušao, ne osvrćući se na ismijavanje rodnog grada. Sad je bio još zamišljeniji, pitajući se: "Što li to Bog, što Krist, od mene traži?" Često je razmišljao, zalazio u neku spilju, da bude sasvim sam sa sobom. Kao da se pitao: a tko je to moj bog? Slavu je već odbacio! Ostalo je bogatstvo, novac. I tu je došao do toga da se ne može ljubiti i novac i Boga. Već tada Franjo se odlučio za Boga i prigrlio siromaštvo, gospođu Bijedu (kako ju je zvao), kao nešto što ga vodi Bogu. Trebalo je to i na djelu pokazati, iskušati se, da vidi da možda sam sebi ne laže. Pošao je tako na hodočašće u Rim, razdao sav novac što ga je imao, pa čak i svoje lijepo odijelo razmijenio s nekim prosjakom za njegovo, i sam prosio s drugim prosjacima. Bila je to velika pobjeda i on je u sebi osjetio duboku radost... odrekao se slave i bogatstva, da bude Božji!

Ali, u njemu je ostala njegova sjetilnost. Hoće li ona biti preča nego Bog? Jednog je dana mogao i to provjeriti: na cesti blizu Asiza naišao je na iznakažena jadnika - gubavca. Uzmaknuo je obuzet strahom i gađenjem. No tada mu je iskrslo pitanje: "Jesi li ili nisi za Boga? Sad pokaži na djelu!" Vratio se hrabro gubavcu, zagrlio ga, utisnuo mu nešto novca u sakatu ruku... Nastavio je tako i potražio druge gubavce i molio ih da mu oproste što su mu se ranije grstili te obećao ponovno dolaziti i pomagati im. Poljubio ih je u usta, darivao i otišao.

* Iz oporuke sv. Franje, g. 1226 . (zadnji mjesec pred smrt)
Gospodin je dao meni, bratu Franji, da ovako započnem činiti pokoru. Budući da mi je, dok sam bio u grijesima, bilo odviše odurno gledati gubavce, sam me je Gospodin doveo među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. A kad sam odlazio od njih, ono što mi se prije činilo odurnim, preokrenulo mi se u duševnu i tjelesnu slast. I nešto kasnije ostavio sam svijet.

Tako je pobijedio sebe, predao se Bogu i osjetio "veliku slatkoću u duši i tijelu". Sad je čekao da "sljedeći potez" napravi Bog - da vidi što treba dalje da čini.

Jednom zgodom svratio se izvan grada u crkvicu sv. Damjana pokraj ceste da se pred slikom propetog Isusa pomoli. Vjerojatno je molio upravo za uputu - što treba dalje da čini. Dok je klečao, čuo je glas Raspetoga: "Idi i popravi moju Crkvu, koja se ruši!" - Okrenuo se oko sebe, vidio da je crkvica ruševna, i bez daljnjeg pomislio da se taj nalog odnosi upravo na tu crkvu. Za to mu je trebalo novca, pa dok mu je otac bio na putovanju, prodao je dosta sukna i tako dobiveni novac odnio svećeniku one crkvice. Svećenik je - razborito - odbio novac, ali je prihvatio njegov dobrovoljni rad. Franjo je ujedno našao sebi neko sklonište znajući kako će otac biti bijesan kad se vrati i sve dozna. Nakon prijetnji i kazni, otac se na koncu obratio sudu, biskupovu sudu, da "dozove sina pameti".

* Molitva sv. Franje u času obraćenja, u dobi od 24 godine (pred slikom raspeća u crkvi sv. Damjana) oko g. 1206.

Najviši, divni Bože, prosvijetli tminu moga srca i daruj mi pravu vjeru, čvrstu nadu i savršenu ljubav. Daj mi, Gospodine, tako osjećati i spoznati da ispunim Tvoj sveti nalog koji si mi uistinu dao. Amen.

Na suđenju biskup je zatražio da Franjo vrati novac, jer otac ima na to pravo. Mladić je spremno rekao: "Hoću, pa i više od toga". Uz novac, skinuo je sa sebe i odijelo i vratio ga ocu. To je bio konačan raskid s obitelju; postupio je tako jer je bio uvjeren da mora slušati ono što mu Bog veli. Biskup mu je dao staro odijelo svoga vrtlara a kasnije mu je neki prijatelj dao obično pustinjačko odijelo. Nastavio je s popravljanjem crkvice sv. Damjana moleći sugrađane za koji kamen za gradnju crkve i koji komad kruha za hranu. Pratilo ga je ismijavanje, nabacivanje blatom i kamenjem, izrugivanje. Ali, on je ustrajao.
Napokon, nakon nekog vremena, došlo je do promjene u ponašanju njegovih sugrađana. Franjo nije uzvraćao uvrede, nije se branio od udaraca; u duši je sebi govorio: i pravo je što se tako ponašaju jer sam griješio. Malo pomalo njegovo je ponašanje iznudilo poštovanje ljudi, koji su osjetili - taj čovjek postupa tako jer sluša glas svoje savjesti. Franjo je popravio još dvije tri crkvice, silno veseo što je izvojštio pobjedu nad sobom i što sluša Boga.

2. Pojava novog bratstva

Onda je došlo do novog Božjeg "poteza" 24. veljače 1209, kad je Franji bilo oko 27 godina. Franjo je na misi čuo evanđelje o poslanju apostola: kako treba da navješćuju kraljevstvo nebesko i da sa sobom ne nose ni novca, ni torbe, ni dvaju odijela, ni cipela, ni štapa (Mt 10,10). Franjo je zadrhtao od zanosa, jer mu je tu, kako mu se činilo, dat gotov program života i rada. Toga jutra nastao je franjevački pokret! Franjo je odmah odbacio cipele, pojas i ogrtač. Svoju je tuniku opasao užetom. Kasnije ga je zima prisilila da ipak nosi ogrtač (plašt). Počeo je propovijedati asiškom svijetu.

To je lako kazati, ali je za to trebalo goleme hrabrosti i poniznosti da se on, neškolovan, upusti u taj posao. Govor mu je bio jednostavan i kratak, a govorio je o Kristu, o manama i krepostima, o miru i ljubavi. Nastupao je bez grdnji i osuđivanja, bez deklamiranja, bez govorničkih ukrasa i trikova. Ipak je osvajao, jer je govorio, neposredno i iz srca, ono što je osjećao. A njegovo uvjerenje, njegov život i čar njegove ličnosti pridobivali su slušatelje.
Slijedeće godine već se jedanaest ljudi priključilo njemu a potjecali su iz raznih slojeva. Željeli su živjeti zajedno s njim. On ih je primio ali je tražio da ostave sve što imaju i da to dadnu siromasima, da nastoje prevladati svoje grijehe i mane i da budu poslušni onom tko bude na čelu njegove male zajednice, a bili su to naizmjence. Umjesto pravila, napisao im je nekoliko izreka iz evanđelja. Njegova živa riječ bila im je mjesto pisanih propisa.

Franjo nije želio osnovati Red. Ionako je u kršćanskom svijetu već bilo mnogo samostana. To su bile čvrsto organizirane ustanove, u jakim zgradama, s velikim posjedima, svjetovi za sebe, ekonomski snažni i osigurani. Iako su bili vrlo zaslužni za širenje vjere, za promicanje kulture, iako su omogućivali pobožan život s Bogom, oni nisu bili ono što je Franjo želio i što je Bog, po njegovu uvjerenju, od njega tražio.
Franjo se nije zatvarao pred svijetom i od svijeta, nego je živio u svijetu. Nije se osiguravao ekonomski, jer je brigu za sebe i svoje prepuštao Bogu, koji se brine i za vrapce. Htio je, za razliku od ondašnjih redovnika, propovijedati svijetu Krista svojim životom prema Evanđelju i svojim riječima.

Tako su Franjo i njegovi g. 1209. otišli u Rim da zatraže odobrenje od Crkve da smiju upravo tako živjeti. Na preporuku asiškog biskupa primio ih je papa Inocent III. i - odbio im molbu. Mislio je: radi se o nekom novom i sumnjivom redu a - zar nema dosta postojećih? No, pod utjecajem nekog sna, u kojem je s grozom gledao kako se ruši majka rimskih crkava, lateranska bazilika, a podupire je da se ne sruši, upravo onaj siromašak kojem je odbio molbu, (ali sigurno - i po savjetu nekih kardinala), dozvao je ponovno Franju i dao mu usmeno odobrenje.
Franjo i njegova braća živjela su nakon toga u kolibama od šepera ili od ćerpiča oko male Gospine crkvice, zvane Porcijunkula (= Djelić) podno Asiza; nju su mu darovali benediktinci. Tamo su molili, trapili se, odatle su odlazili na propovijedanje i tamo se vraćali. S vremenom su se Franjina braća namnožila, proširila su se i po drugim mjestima Italije pa je bilo potrebno i drugdje osnovati boravišta (loca), skromna kao i ono prvo. Već za deset godina njihov je broj premašio tri tisuće. U početku, u tom pokretu nije bilo nikakve organizacije a sad ih je taj broj prisilio da misle na nju. Sastajali su se dvaput godišnje o Miholjdanu i o Duhovima) na opće kapitule kod Porcijunkule i tu se dogovarali. Tu su se g. 1217. i podijelili u pokrajine (provincije); na čelo svake postavio je Franjo provincijalnog ministra (doslovno: pokrajinskog poslužitelja), da se brine za povjerenu braću. Da se bratstvo ne bi raspalo u pojedine pokrajine, postavio je jednog generalnog ministra (općeg poslužitelja), koji se imao brinuti za cjelinu.

Franjo je u evanđelju našao Kristov nalog da se evanđelje propovijeda svima. Stoga je uzeo križ i njime razdijelio svijet na četiri strane i u svaku poslao određen broj braće. To je bio početak širenja njegovog pokreta izvan Italije i početak njegovih misija. Braću je poslao u Portugal, Španjolsku, Francusku, Njemačku, Ugarsku i Siriju. Osnovane su nove provincije izvan Italije. Za sebe je odabrao Egipat pa je nekako živ prodro kroz bojne redove do egipatskog sultana... Melek-El-Kamela, da mu pokaže Božji put i da ga nagovori da prijeđe u kršćansku vjeru. Franjina pojava i nastup duboko su se dojmili sultana ali bi obraćenjem on - u najmanju ruku - izgubio prijestolje. To mu se nije dalo. Otpustio je Franju na častan način i dao mu dozvolu da pohodi sveta mjesta...

3. Franjino bratstvo pretvara se u Red i Franjina smrt
Već za Franjine odsutnosti iskrsnule su velike teškoće među njegovom braćom. Bilo je potrebno staviti neke čvršće propise u tu zajednicu a da ona ipak ne izgubi pečat Franjina duha: da se živi po evanđelju ali sa što manje propisa i sa što više osobne slobode, sa što više poziva na ljubav. U tom poslu pomogao je Franji kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX. Tako je, uz veliki napor, Franjo sastavio konačno pravilo od dvanaest poglavlja, koje je papa odobrio. Time je Franjino bratstvo ipak postalo crkveni red i, što dalje, sve će to više postajati.

Spomenuto putovanje, napori oko sastavljanja Pravila, bolesti, gotovo su uništile slabo Franjino tijelo. Obolio je na slezeni i na jetri, patio ga je želudac, mučila ga malarija i bolest očiju (trahom?), koje je zadobio dok je bio u Egiptu. Bolovi su bili veliki a primitivni načini ondašnjeg liječenja (paljenje usijanim željezom) učinili su njegovo stanje još gorim. Franjo je svoju muku podnosio strpljivo - u zajednici sa Spasiteljem. Kao da mu sve to nije bilo dovoljno, zamolio je Krista da mu dopusti osjetiti muke njegova raspeća. Bog mu je uslišio tu molbu i dao mu da osjeti one užasne bolove, iza kojih su mu na tijelu ostali znakovi svetih pet Isusovih rana. To je bio završni čin onoga pobjeđivanja samog sebe i potpunog predavanja Bogu i izljeva ljubavi prema njemu, što ga je započeo kao mladić u spilji kod Asiza.

Ostalo je još - da umre. Junački je skupio sve svoje divovske duševne snage i u onim užasnim danima pred smrt izdigao se iznad boli i spjevao svoju "Pjesmu stvorenja", pjesmu zahvalnosti i radosti, kojoj na svijetu nema ravne. Preminuo je pri zalasku sunca 4. listopada 1226, u dobi od 44 godine.

4. Privlačnost Franjevačkog redaVeć u 13. stoljeću Franjevački red je narastao na više od 30.000 članova, ne brojeći tu II. red (sestre sv. Klare), ni III. (svjetovni) red. Zašto su ljudi tako hrpimice nagrnuli u ovaj red, jednostavan, siromašan, ekonomski nesiguran?

Ne govorimo ovdje o djelovanju milosti, jer je to ljudskom domišljanju sakriveno. Za života sv. Franje sigurno ih je privlačila kao magnet ličnost tog sveca: tako iskreno i tako junački predana Bogu, a onda tako mila, suosjećajna prema čovjeku i prema živim i neživim stvorovima. To djelovanje sigurno se nastavilo i poslije smrti u sjećanjima i anegdotama o njemu. Prvi članovi, iako je svaki bio izrazit pojedinac i ličnost za sebe, nosili su na sebi neke Franjine crte: štovanje Krista u njegovom ljudskom liku, jednostavnost, veselost i bezbrižnost, te istinske kršćanske kreposti poniznosti, dobrote i ljubavi, uz herojsko odricanje, ukratko: svetost manjeg ili većeg stupnja. Red je bio izrazito demokratičan: nije se gledalo kakvog je tko podrijetla i koliko mu je obrazovanje, nego spremnost - živjeti prema evanđelju. I ustrojstvo Reda bilo je dotad nečuveno ravnopravno: bez viših i nižih, nego svi između sebe braća. I taj bratski odnos privlačio je ljude, jer je ublažavao strogost pokore i teškoću neimaštine.

* Sv. Franjo o svom Redu

Nakon razmatranja, Sv. Franjo je pao u zanos i kad se povratio iz njega rekao je svojoj braći (iza g. 1210):

Ohrabrite se, dragi moji, i veselite se u Gospodinu. Nemojte se žalostiti što nas ima prividno samo malo. Neka vas ne straši što smo ja i vi neuki, jer mi je uistinu Gospodin pokazao: Bog će dati da porastemo do velikog mnoštva, umnožit će nas i proširiti do granica Zemlje... Vidio sam mnoštvo ljudi koji žele obući naše odijelo i da s nama žive po pravilu svetog i sretnog redovničkog života. Vidio sam kako se ovamo skupljaju iz gotovo svakog naroda: dolaze Francuzi, žure se Španjolci, priključuju im se Nijemci i Englezi i grne ovamo golemo mnoštvo iz raznih drugih jezika.

5. Razvoj Reda i podjeleAli, velik broj članova donio je sa sobom i opasnosti i teškoće.
Franjo je svojom ljubavlju i svojom svetošću bio orao, koji se zanosnim uzletom dizao sve više i više. Na njemu kao da se teret tijela, privlačenje k zemlji, nisu opažali. Kod drugih se, posebno onih koji nisu osobno poznavali Franju, ljudska slabost prije ili kasnije pokazala: pokušali su letjeti, ali nije išlo, bili su previše teški pa ih je zemlja privlačila. Tako je došlo do toga da je bilo članova koji su nosili vanjsku oznaku franjevca ali su vrlo malo sličili sv. Franji.
To se pokazalo uvijek iznova u razvoju Reda.
Bilo je revne braće, koja su htjela vjerno slijediti Franju, vršiti njegovo Pravilo bez olakšica i bez tumačenja koja bi ga obezvrijedila pa su se smatrali obvezanima vršiti i njegovu Oporuku. Neki su u tom i pretjerali pa su nazvani "duhovnjacima". Drugi su smatrali da je Pravilo, takvo kakvo je, običnim ljudima nemoguće provoditi u život.

Te napetosti i sukobi u Redu produžili su se i kasnije, u 14., 15. i 16. stoljeću, jer su neki naginjali ublažavanju strogosti i bili za život u velikim samostanima s određenim posjedima a drugi za vjerno opsluživanje Pravila, bez trikova raznih tumačitelja i bez olakšavanja. Ovi su prozvani opslužiteljima (opservantima) a oni prvi konventualcima (samostancima).

Veliki zastupnici "opslužiteljstva" bili su sveci Bernardin Sijenski, Ivan Kapistran, Jakov Markijski i Albert iz Sarteana: oni su htjeli bliskost Franjinu idealu ali nisu nikako željeli raskid i cijepanje Reda. Da bi život za jedne i za druge bio nekako moguć opservanti su dobili svoje odijeljene samostane i posebne poglavare a samo im je opći poglavar (generalni ministar) bio zajednički s konventualcima. Takvo stanje, očito, nije moglo dugo potrajati pa je papa Leon X. g. 1517. potpuno odijelio opservante od konventualaca.

No i kod opservanata znao je zanos popustiti pa su se onda ponovo pojavljivale nove struje, tako npr. u Italiji koncem 15. i u 16. st. reformirani, koji su zaveli silnu strogost, ali su ipak općom upravom ostali vezani s opservantima. U Španjolskoj su se pojavili vrlo strogi bosonogi franjevci sv. Petra Alkantarskog, u Francuskoj rekolekti i drugdje drugi.

Poseban Red nastao je od opservanata i konventualaca u 16. st.; bili su nazvani kapucinima i nastavili su vrlo uspješno djelovati sve do danas. Papa Leon XIII. ponovo je objedinio g. 1897. iscjepkani franjevački prvi Red i priznao kao zasebne samo tri Reda: opservante (OFM), konventualce (OFMConv) i kapucine (OFMCap).

6. Djelovanje Franjevačkog reda
Unatoč ovim unutarnjim borbama, koje su se uglavnom vodile oko opsluživanja siromaštva, djelovanje Reda bilo je i snažno i vrlo korisno. Naravno, ovdje iznosimo samo najbitnije stvari.

a) To su najprije unutarnje misije: obraćanje kršćanskog puka, koji je nerijetko zanemario svoj vjerski život i odao se manama: mržnji, oholosti, svađama, a vodeći krugovi nepravdi i raskalašenom životu. U svakom stoljeću (a osobito u 15.) nastupali su apostolski nadahnuti franjevci i vraćali ljude kršćanstvu. Napomenimo barem neke: velikog sv. Antu Padovanskog iz XIII. st., milog i duhovitog sv. Bernardina Sijenskog, sv. Ivana Kapistrana i sv. Jakova Markijskog iz XV. st. između stotina i tisuća drugih. To su bili ljudi koji su vraćali svijet Bogu a brinuli se i za mir i dostojanstvo čovjeka, ne samo u moralnom nego i u materijalnom pogledu: oni su otvorili prve kreditne kuće (montes pietatis) da zaštite ljude od lihvara!

b) Tu su zatim sjajne franjevačke izvanjske misije. Ovdje možemo spomenuti samo najvažnije: Kinu i daleki Istok, kamo su franjevci prodrli već u 13. st.; među njima se ističe osobito Ivan iz Montekorvina, koji je i misu već tada govorio na kineskom i sam pripremao domaće misionare da nastave njegov rad, i mnogi drugi za njim. Uz Kinu, zašli su i u Japan, na Filipine, Indiju, Perziju, Mongoliju, Afriku.

Blistavo poglavlje franjevačkog djelovanja predstavljaju i američke misije, koje su oni neumorno i trajno držali. Spominjem samo Srednju Ameriku a osobito Meksiko, zatim Čile, Peru, Ekvador, Argentinu, Boliviju, Brazil i napokon Sjevernu Ameriku, gdje se najviše ističe Kalifornija. Tu i danas imena gradova svjedoče da su ih osnovali franjevci: San Francisco, Santa Clara, San Bernardino, Sacramento, Santa Fe, San Antonio, Los Angeles... Njihovo je značenje tamo ne samo vjersko (jer su učinili kršćanskima te krajeve), nego i humano, jer su pružali urođenicima i kulturu i štitili ih pred bezdušnim djelovanjem konkviskadorske vojske a kasnije od sebičnih činovnika, osnivali uzorne upravne jedinice (reducciones). Kalifornija je svoju zahvalnost tim ljudima izrazila tako što je u dvoranu kipova na Kapitolu u Washingtonu stavila fra Junipera Serra među ostale američke junake i zaslužne muževe. Oni su upoznali zapadni svijet po prvi put s mnogim otkrićima, o kojima bijelci nisu ništa znali (npr. o Niagari - fra Louis Hennepin), isto onako kao što su franjevački misionari prije Marka Pola upoznali Evropu s Kinom.

Izvanredne zasluge stekli su franjevci za kršćanske svetinje u Svetoj zemlji. Svojim fermanom egipatski kalif Bibais II. dopustio je g. 1309. "redovnicima od konopca", i to samo njima, da borave kod Sv. groba u Jeruzalemu i u Betlehemu. Robert Anjou i žena mu Sancia Napuljska kupili su g. 1333. za golemu svotu Sv. grob i Blagovalište, dali ih u pravni posjed franjevcima i obećali da će u Jeruzalemu i Betlehemu uzdržavati dvanaest redovnika. Unatoč tim pravnim odredbama franjevci su ovdje, i u 14. st. i kasnije, morali trpjeti brojna nasilja, otimanja, iznuđivanja, progonstva i ubijanja, ali su se održali sve do našeg vremena.

c) Iako je sam Franjo bio neobrazovan, i premda prvotni smjer u Redu nije pogodovao studiju, još za života sv. Franje a pogotovo kasnije, tijekom 13. i 14. stoljeća, zablistali su franjevci i na području školstva i stekli, zajedno s dominikancima, najveći ugled na sveučilištima - Parizu, Oxfordu, Kölnu i na mnogim drugim školskim središtima. Dovoljno je spomenuti četiri blistava predstavnika: sv. Bonaventuru, Rogera Bacona, Ivana Duns Scota i Rajmunda Lulskog, da se vidi kako su osvojili same vrhunce u filozofiji, teologiji i znanostima svoga doba. Oni su se nadahnjivali onim što je za Franju i njegov Red značajno: ulogom Kristovom u svijetu, postavljajući ga u samo žarište svijeta, i naglašavali su prvenstveno mjesto ljubavi i volje u čovjekovom životu, u životu svake osobe pa i u životu Božjem. Bili su prožeti ljubavlju i prema stvorenim stvarima. Sv. Bono je bio, po svom mističnom zanosu za Krista, kao neki novi sv. Franjo, ali je u sebi nosio ono čega sv. Franjo nije imao: duboko obrazovanje i sposobnost organizatora. Ivan Duns Scot najdublji je mislilac među srednjovjekovnim filozofima i teolozima; da nije suviše kratko živio (samo 43 godine), vjerojatno bi ostvario i veliku sintezu srednjovjekovne misli. Roger Bacon je sjajni preteča kasnijeg znanstvenog shvaćanja i osvajanja svijeta, neke vrste Leonardo svog vremena. A Rajmund Lulski je mislilac koji je strastveno zanesen naumom da sve privede Bogu i Kristu, pri čemu je ujedinjavao mišljenje i djelovanje.