Kako biti siguran da me Bog zove u duhovni poziv?

 

I u naše doba, - kada se čini da je Gospodinov glas zaglušen nekim „drugim glasovima“ -, Gospodin po cijelom svijetu k sebi izabire i poziva izabrane kako bi Ga izbliza i radikalnije slijedili te sudjelovati u Njegovu navještaju Evanđelja te poslanju Crkve. Zato je za sve vjernike važna osjetljivost i pozornost na slušanje i življenje Evanđelja, a na poseban način za radnike u vinogradu Gospodnjem, ond. briga za svećenička i redovnička zvanja. Postoje mnogi načini za prepoznavanje mogućeg Božjeg zova u duhovni poziv, a koji može biti svećenički i/ili redovnički.

 

Najčešći znakovi mogu npr. biti ovi:

• želiš ostvariti nešto važno u svome životu za sebe i za druge;
• osjećaš veliku suosjećajnost kada oko sebe vidiš ljude koji pate i traže pomoć; tvoje ti srce govori da služiš drugima;
• tzv. obični, normalni život koji trenutno živiš, možda ti se sviđa, no ipak u dubini sebe osjećaš da ti nešto nedostaje;
• netko je prepoznao u tebi dar poziva i predložio ti da bi mogao postati redovnik, redovnica ili svećenik;
• tvoj te odnos s Bogom po osobnoj i liturgijskoj molitvi te primanju sakramenata podupire, oživljuje, oduševljava na takav način da se osjećaš pozvanim podijeliti Božju radosnu vijest s drugima.

Treba biti iskren prema samome sebi i prema Bogu. Uočiti darove, ispitati motive svoga odabira ili možebitnih otpora. Zbog čega?

• zato jer samo mi, ja trebam(o) odgovoriti Bogu
• treba biti iskren zato jer su mnoge mlade osobe koje se boje duhovnoga zvanja, i radije se skrivaju preko tisuću razloga da se ne odazovu;
• Božji je poziv pogrješno promatrati kao nešto što ne čini sretnim.

Da bi tražitelji duhovnog poziva dobili stvarnu sliku o sebi, o onom što bi htjeli biti, odn. kako bi odgovorno i slobodno odgovorili na Božji poziv neophodno je tražiti Božju pomoć, ond. prosvjetljenje u molitvi. Osim toga, važna je i pomoć te osobni dijalog i povjeravanje nekomu tko je već odgovorio na Gospodinov poziv, tj. tko već živi u duhovnom pozivu. Blizina i riječi nekog svećenika, redovnika ili redovnice kadri su biti svjetlom na putu do konačnih odluka. Pomažu osobi usmjeravajući je da otkrije Božji plan s njom i da slobodno donese temeljnu životnu odluku. Bitno je odlučno i s vjerom tražiti Boga i hrabro odgovoriti ako osjetiš Božji poziv.

Razmišljanje o svećeničkom zvanju

   "Svećenik je pozvan da bude drugi Krist u daleko zasebnijemu i intimnijemu smislu nego običan kršćanin i redovnik. On mora na svijetu oživljavati sakramentalnu prisutnost i djelovanje Uskrsloga Spasitelja. On je vidljivo ljudsko sredstvo Krista koji vlada u Nebu, koji uči, posvećuje i vodi Crkvu po svojim pomazanim svećenicima. Svećenikove riječi nisu samo njegove riječi ili njegov nauk. One moraju biti nauk Onoga koji ga je poslao. Svećenikov rad s dušama mora doći do nečega što je više nego njegova siromašna ljudska snaga da savjetuje i tješi. Ma kako bili njegovi ljudski čini siromašni i slabi u sebi, mora ih podržavati sakramentalno djelovanje Isusa Krista i oživljavati taj rad božanskoga Duha.
 

   To ujedno objašnjava ljepotu i strah pred svećeničkim zvanjem. Čovjek, slab kao drugi ljudi, nesavršen kao i oni, možda manje nadaren nego mnogi kojima je poslan, nalazi se uhvaćen, a da ne može uteći, između beskrajnoga Kristova milosrđa i gotovo beskrajne strahote čovječjega grijeha. On mora osjećati u dubinama svoga srca nešto od Kristove samilosti za grješnike, nešto mržnje vječnoga Oca na grijeh, nešto neizrecive ljubavi koja tjera Božjega Duha da sažeže grijeh u žrtvenome ognju.
 

   Istovremeno može u sebi osjećati sve sukobe ljudske slabosti, neodlučnosti, plašljivosti, tjeskobu neizvjesnosti, bespomoćnosti i straha, neizbježivu privlačivost strasti. Sve što mrzi u sebi postaje mu još mrskije, radi njegova tijesna jedinstva s Kristom. Ali i zbog samoga svoga zvanja prisiljen je da se odlučno opre grješnoj stvarnosti u sebi i u drugima. Vezan je svojim zvanjem da se bori protiv toga neprijatelja. On ne može izbjeći tu bitsku. A ta je bitka takva da on sam ne može nikada pobijediti. Prisiljen je da dopusti samomu Kristu da se bori protiv toga neprijatelja u njemu. Mora se boriti na tlu što ga je izabrao Krist, a ne on sam. To je zemljište Kalvarijski brežuljak i Križ. Jer, da govorimo otvoreno, svećenik nema uopće nikakva smisla na tome svijetu nego da ovjekovječuje na njemu žrtvu Križa, i da umre s Kristom na križu iz ljubavi prema onima koje Bog hoće da po njemu spasi."

                          * Preuzeto iz: Thomas MERTON, Nitko nije otok

Što je duhovni poziv?

 

''Poziv nije kao neka matematička jasnoća, nego to je sigurnost vjere kao što je bio slučaj sa Abrahamom kojega Bog zove da krene u nepoznato. Ako tražimo stopostotnu sigurnost, nikada je nećemo susresti. Ljubav je milosni rizik, ali taj rizik stoji u rukama Božjim, ne našim. Zapravo sigurnost će rasti sve više kada se iskreno odgovori na ono što se traži.

Poziv je jasnoća da smo dio predivnoga i tajnovitoga Božjega plana, u kojemu svatko od nas u svojoj slobodi, slijedi onaj odaziv koji je već usađen u nama od samoga začeća.''

 

 

* * * * *

"Žarko vas potičem da u ovome ne štedite napora. Potičite sve svećenike, posvećene duše i svaku pojedinu obitelj. Neka svi preuzmu na se odgovornost koja im pripada za zvanja. Neka se nitko ne osjeća oslobođenim dužnosti da poradi za tu svrhu. Svima preporučam da stalno mole da Gospodin pošalje novih radnika u svoju žetvu. A napose vas potičem da mladima rado predstavljate svećeničko i redovničko zvanje kao Božji dar, kao milost za samu osobu i za cijelu zajednicu. No ne zatajiti to zvanje zahtjeva potpunu i neopozivu vjernost kada se slobodno odazovu božanskom pozivu. Siguran sam da će mnogi mladi znati odgovoriti na Božji poziv."

 

                                                (Blaženi Ivan Pavao II. )

O, Bože! Zar zoveš mene?

 

I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: “Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!” Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.
Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nad...ničarima i otiđu za njim.                                         

                                                                   (Mk 1, 16-20)

                                           ✦✦✦✦✦    ✦✦✦✦✦      ✦✦✦✦✦


“Bože, znaš ja ti nisam dostojan, ma ja sam divljak, pogledaj me kako se ponašam, pogledaj kako živim... a Ti me zoveš da se odazovem u Tvoju službu...!”
“Ma znaš, vrlo rado bih krenuo putem svećeništva, ali nisam ti ja za školu, pa jedva sam završio srednju... kad makar ne bi bilo studija...”
“Isuse, kako ću reći roditeljima? Ma ne, ne mogu im to napraviti, pa ja sam im jedinac, to će ih šokirati...”
“Rodbina, prijatelji... moja obitelj, oni nisu vjernici, kako će me razumijeti?...”


                                            ✦✦✦✦✦✦✦✦       ✦✦✦✦✦✦✦✦✦

To su samo neka pitanja koja si postavlja svatko tko je u sebi osjetio klicu Božjeg poziva i želi odgovoriti na njega. I vjerujem da zaista mogu biti problem u onom konačnom odazivu. Nema ništa gore nego na početku svoga obraćenja i oduševljenja priopćiti stvar roditeljima, prijateljima, svojoj okolini, svima onima koji te poznaju reći da želiš biti svećenik, redovnik ili redovnica. Mučno je utoliko više ako nitko od tvojih bližnjih nije vjernik ili se negativno izjašnjava protiv Crkve, vjere ili Boga. To su velike traume koje mogu dovesti do toga da se nikada ne odlučimo poći za Njime.

                                                    ✦✦✦✦✦✦✦  ✦✦✦✦✦✦✦✦

Kako onda naći bezbolan put? Čini se da nema izlaza. No, vjeruj mi, izlaz uvijek postoji. Isus govori: “...hrabri budite, ja sam pobijedio svijet”

                                                                               (Iv 16,33).

                                                   ✦✦✦✦✦✦✦   ✦✦✦✦✦✦✦

Ako se nalaziš u takoj situaciji da si neodlučan radi bilo kojeg uvijeta koji te okružuje i sapinje, vjeruj mi prijatelju, teško da ćeš ostvariti svoj naum da se posvetiš Bogu onako kako čuješ u svome srcu. Zato je toliko tvrda ona Isusova riječ: “Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije mene dostojan. Tko više ljubi sina ili kćer, nije mene dostojan. Tko ne uzme križ svoj i ne ide za mnom, nije mene dostojan “ (Mt 10. 37).
Za odluku, jedna od najvažnijih stvari je: hrabrost. Učiniti taj prvi korak. Prepustiti se Onome koji me je pozvao. Prije toga prvoga koraka, mora postojati veliko povjerenje u tebi da će Bog voditi tvoju odluku, pa makar i ne onako kako si ti to zamišljao. Možda će posljedica biti i bolna, ali moraš znati da će Bog voditi tvoj život i urediti ga tako da će sve ispasti na dobro. I kada sklopiš hrabrost i povjerenje, dobiješ rezultat da te ništa ne može okrenuti protiv tvoje odluke: biti s Njime.

                                          ✦✦✦✦✦✦✦✦✦     ✦✦✦✦✦✦✦✦✦✦✦

Pokušaj čitati i razmatrati Sveto pismo. Pronađi odgovore koji se tiću tebe. Oni će ti dati snage da nastaviš dalje i doneseš pravu odluku.

                                           ✦✦✦✦✦✦✦✦✦✦    ✦✦✦✦✦✦✦✦✦✦✦

‘’I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.”

                                                                        (Mt 19, 29)

                                          ✦✦✦✦✦✦✦✦✦✦        ✦✦✦✦✦✦✦✦✦✦✦

Gospodine Isuse,
podaj puninu svog života svim ljudima,
naročito mladićima i djevojkama
koje pozivaš u svoju službu;
prosvijetli ih kod izbora;
podrži ih u vjernosti;
 učini da budu hrabri i spremni
darovati svoj život po Tvom primjeru,
 da bi drugi imali život.
                                                                    Blaženi Ivan Pavao II.

 

Ima li smisla danas biti svećenik?

Ima li danas smisla uopće biti svećenik? Nije li taj poziv zastario? Nije li svećenika vrijeme pregazilo? Odgovarajući na ova i slična pitanja naš poznati profesor i bibličar o. Bonaventura Duha u knjizi «Pozdrav našemu vremenu» ovako kaže:

«Buntovno odgovaram: Nikada smislenije nego danas! Nikad ljepše nego danas!» Svećeništvo raste na tlu vjere. Ako današnjica ruši sve nadnaravne motivacije da budemo svećenici, onda nam omogućuje samo to da budemo čistiji i ljepši primjerci svećeništva. Možda je nekad značilo ljepši i sigurniji položaj u društvu. Postojala je mogućnost da se netko igra svećenika, mjesto da bude svećenik. Danas naprotiv, jedino ima smisla biti svećenik, a ne igrati se svećenika».

«Osim toga sjetimo se da je svećeništvo uvijek u dvostrukom odnosu. Prema ljudima i prema Bogu. Pa da se i ne isplati biti svećenikom zbog ljudi, još uvijek ostaje vrijedan našeg svećeničkog dara Bog».

«Ovu božansku opravdanost svećeništva ne smijemo nikada zaboraviti, pa nas nikada neće uhvatiti bespomoćnost i bezizlaznost».

«Što svijet manje treba svećenika, to mu je on sve potrebniji».

«Krist nikada nije bio manje potreban svijetu nego u golgotski čas. A ipak tada je vršio kulminantni čin povijesti svijeta».

Za duhovni poziv nikad nije kasno

 

Kako javlja poljska Katolička informativna agencija (KAI), proteklih dana Poljska biskupska konferencija odlučila je otvoriti sjemenište za kandidate koji imaju preko 35 godina života, a ta bi ustanova trebala započeti s radom u Krakovu u novoj akademskoj godini.

Kako je izjavio biskup Artur Mizinski, postoji potreba za otvaranjem takvoga sjemeništa jer je sve više onih koji osjete svećenički poziv nakon završenog studija, u tom razdoblju svog života. Rektori sjemeništa sve su više izvješćivali o velikom broju muškaraca koji imaju više od 35 godina života, a žele početi duhovnu formaciju, te su biskupi na nedavnom zasjedanju odlučili o pokretanju rada takve ustanove i odredili pisanje njezina statuta. Donja granica za kandidata bila bi 35 godina, a gornju biskupi još nisu utvrdili.

 

Sjemenište će, kako je još izvijestio KAI, biti pod nadležnošću Biskupske konferencije, ali bi s njim trebala upravljati jedna redovnička Družba koja ima svoje prostorije u Krakovu te će ih ustupiti za potrebe novog sjemeništa.

Obitelj i duhovno zvanje

Svako je duhovno zvanje zasebna i začuđujuća povijest susreta Božjeg poziva i ljudskog odgovora, milosti i slobode, dara i uzdarja. U tom osobnom susretu s Bogom koji zove najvažnija je osoba pozvanoga, njegov odgovor i nastojanje da trajno odgovara na Božji poziv. Tako se može dogoditi, a danas se to već događa, da duhovno zvanje izabere netko ne samo bez potpore roditelja nego i uz njihovo snažno protivljenje. Potom, stiglo je vrijeme kad sve manje kandidata za duhovno zvanje dolazi iz stabilnih bračnih i obiteljskih zajednica. To što netko ulazi u duhovno zvanje iz razorene obitelji, rastavljenih roditelja ili s roditeljima u brojnim problemima, ne znači da se neće ostvariti u duhovnom zvanju ili da će postati manje duhovan od nekoga čiji roditelji žive u stabilnom bračnom i obiteljskom zajedništvu.

U kršćanskom životu općenito, a to osobito vrijedi za život u duhovnom pozivu, od odlučujuće je važnosti osobni susret osobe s uskrslim Kristom. Zvanje je čin odabranja slobodne i suverene Božje volje. Bog, po vlastitoj inicijativi, u ljubavi se obraća čovjeku izabirući ga prije njegova rođenja (usp. Jr 1,5; Gal 1,15) i prateći ga svojom ljubavlju kroz sav njegov život. Zvanje je potom čin stvarateljske, osobne i jedinstvene ljubavi Božje. Bog zove čovjeka po “imenu” (Iz 43,1), tj. stvara ga prema planu života koji ima za njega. Zvanje nije dakle nešto izvanjsko čovjeku, nego je upisano u dubine čovječjeg bića. Bog uspostavlja osoban i intiman odnos po kojem pozvani može i treba odgovoriti. Zvanje je stoga jedan vid božanske objave. Bog se pojavljuje kao partner čovjeku te s njim uspostavlja dijalog kako bi mu očitovao tko je, koje mjesto treba zauzeti i što činiti prema njegovu božanskome planu.

Za zvanje, također, možemo reći da je jedna dinamična stvarnost. Bog zove čovjeka u svakom trenutku njegova života. Stoga je zvanje životna stvarnost koja raste i sazrijeva u intimnome dijalogu između Gospodina, koji ne prestaje pozivati, i vjernika, koji ne prestaje odgovarati. Taj dijalog započinje u vremenu, a završava u vječnosti. Zvanje je i dar za jedno poslanje. Bog poziva svakoga čovjeka kako bi bio živo očitovanje njegove ljubavi prema čovječanstvu. Stoga Bog poziva, ali i osposobljuje pozvanoga na službu braći. Dakle, koliko će tko biti vjeran primljenom daru zvanja i poslanja veoma je osobno pitanje.

Svakako da će osoba koja dolazi iz skladne obiteljske sredine biti favorizirana u svojim stavovima te će određene životne poteškoće svladati s manje napora, ali i ona se mora osobno opredijeliti za vlastiti put nasljedovanja Krista. Samim tim što dolazi iz složne i zdrave obitelji, ne znači da će biti pošteđena kušnji i napasti.  

Ulogu obitelji u rastu i razvijanju sjemena duhovnih zvanja s pravom naglašavaju brojni crkveni dokumenti. Tako, primjerice, Lumen gentium obitelj naziva “kućnom Crkvom” (LG, 11), a dekret o odgoju i obrazovanju svećenika Optatam totius veli da obitelji “oživljene duhom vjere, ljubavi i pobožnosti djeluju kao prvo sjemenište” (OT, 2).

Govoreći o odgovornosti za svećenička zvanja Ivan Pavao II., u apostolskoj pobudnici Pastores dabo vobis, ističe kako je posebna odgovornost “povjerena kršćanskoj obitelji koja po snazi sakramenta ženidbe sudjeluje na vlastit i poseban način u odgojnom poslanju Crkve učiteljice i majke… Budući da je danas slika kršćanske obitelji u opasnosti, velika važnost mora se pridati obiteljskom pastoralu, tako da same obitelji budu ponovno ‘prvo sjemenište’ (OT, 2) u kojemu djeca od samoga početka mogu primati smisao pobožnosti i molitve te ljubavi prema Crkvi” (PDV, 41).

Autentično kršćansko obiteljsko ozračje, koje je sve teže ostvariti, samo po sebi favorizira ne samo ispravno oblikovanje kršćanske osobnosti nego i nastanak duhovnih zvanja. Roditelji bi svakako trebali biti veoma oprezni u određivanju životnog zvanja vlastite djece, jer bi lako mogli zaboraviti da nisu gospodari svoje djece, nego da su im povjerena Božja djeca kako bi ih, uz pomoć Crkve, ispravno odgojili te u život uputili. To upućivanje u kršćanski život ponajprije podrazumijeva naučiti dijete da otkrije vlastiti životni poziv/zvanje u životu uže ili šire crkvene zajednice.

Teško je ustvrditi koliku štetu čine roditelji koji onemogućuju dijete u ostvarivanju duhovnog zvanja, no sigurno je da roditelji koji nameću duhovno zvanje vlastitoj djeci čine štetu ne samo njima nego i zajednici (samoj obitelji, župi itd.).

Mnogo se raspravlja o tome koja je dob u kojoj se već može govoriti o autentičnim znakovima duhovnog zvanja u dječaka, odn. djevojčica. Općenito se smatra da se profesionalni interesi pojavljuju već u djetinjstvu, ali obično samo na razini mašte. Djeca zamišljaju što žele biti i često ih sve privlači. Kada je riječ o svećeničkom zvanju, istraživanja su pokazala da je svaki treći svećenik prvu naklonost za svećeničko zvanje osjetio prije 12 godine.

Na temelju takvih podataka smatra se da tzv. kasna zvanja zapravo i ne postoje, nego se samo radi o zvanjima neostvarenima na vrijeme. Sociolog Carrier proveo je istraživanje na rimskom svučilištu Gregoriana s oko 3000 studenata, a rezultati potvrđuju pretpostavku da se većina zvanja rađa u dječjoj dobi. Prvi poticaji obično potječu od obitelji, zatim od odgojne sredine: župe, neke crkvene organizacije itd. U više od 50 posto slučajeva poticaj dolazi od tih čimbenika.

Kada je riječ o utjecaju roditelja onda zapravo mislimo na opći stav obitelji prema religiji i crkvenim osobama. Ako je taj stav pozitivan i dobronamjeran, može biti poticaj za buđenje dječjeg zanimanja za ta zvanja. No ta prva sklonost nipošto nije neko trajno stanje, budući da u 50 posto slučajeva prva ideja zamre oko 15. godine. No, ako ambijent ostane i dalje dobronamjeran, uskoro, oko 16. ili 17. godine, dođe do novog poticaja.

Veliku ulogu u zanimanju i odluci za duhovno zvanje igra i majka. Jedno istraživanje pokazuje da se oko 68 posto slučajeva razvilo pod utjecajem majke, a samo 11 posto pod utjecajem oca. Psihološka istraživanja pokazuju da je za ispravan razvoj djeteta važna prisutnost i utjecaj oba roditelja, tj. i majke i oca. Otac naime “ima važnu ulogu u razvoju sposobnosti za međuljudske odnose'', a ti su, kad je riječ o duhovnom zvanju, od odlučujuće važnosti. I upravo se tu krije jedan od velikih problema u životu suvremenog društva koje je prozvano “društvom bez oca”, odn. društvo u kojem je muškarac ugrožen kao muškarac, kao suprug i kao otac. Svakako, samo obiteljsko ozračje, obiteljski odnosi tvore plodno tlo na koje pada sjeme zvanja te iz koje crpi snagu ispravnog rasta i sazrijevanja. Obiteljski život i religiozni život, kako ističe sociolog Carrier, “predstavljaju izvanrednu analogiju u ponašanju i u simbolima; ta činjenica sugerira da obitelj nije samo jedna institucija paralelna religiji, nego da je sama njezina struktura čini neposredno pogodnom za religioznu socijalizaciju djeteta, u čemu se ostvaruje jedna vrsta simbioze obiteljskihi duhovnih značajki''. Iz toga proizlazi da su roditeljski odnosi najizvrsniji model odnosa koje dijete uspostavlja i živi s drugima. I upravo po tom iskustvu ono će se postupno moći otvoriti odnosu s transcendentnim ‘Ti’.

Čimbenici djetetova rasta i sazrijevanja djeluju uzajamno jedni na druge te omogućuju religiozno buđenje i sazrijevanje. S druge strane, različitim dimenzijama ljudskog rasta i sazrijevanja danas je jako lako manipulirati te su stoga odgojitelji dužni voditi računa da odgoj djece u vjeri u Isusa Krista u socijalnom i kulturnom ozračju koje ne pomaže misliti i živjeti kršćanski, znači prije svega učvrstiti veze crkvene zajednice, jer se samo unutar žive mjesne, lokalne crkvene zajednice može ostvariti ispravno kršćansko sazrijevanje i rast djeteta u vjeri. Dok odrasli pomažu djeci da rastu u vjeri, djeca ih istodobno provociraju da se ispitaju žive li oni sami kršćanski te ih potiču na suočenje sa zahtjevima i ljepotom Evanđelja.