Crkva, biskupi, svećenici... fratri

 

Katoličku Crkvu sačinjavaju svi kršteni koji ujedno tvore Božji narod, a koji praktično živi podijeljen po teritorijalnom principu u biskupijama.

Katolička Crkva hijerarhijska je ustanova. Riječ koju tako često upotrebljavamo ne samo za crkvene stupnjeve vlasti, nego i za stupnjevanje vlasti i poretka općenito, dolazi iz grčkog govornog područja, a znači »sveta vlast« (hieros = svet i arhos ‑ vladar, vođa). Hijerarhija Katoličke crkve danas se sastoji od pape, biskupa, svećenika, đakona i pripadnika nižih redova. Ovu vlast kršćani stječu primanjem sakramenta svetog reda koji ima tri stupnja: episkopat, prezbiterat i đakonat.

Ovi nazivi dolaze također iz grčkog jezika. Episkopos, ili kod nas stegnuto biskup, (grčki episkopos ‑ nadglednik) je najviši stupanj svećeništva. Prezbiter (presbis ‑ stariji) je pojam kojim se označavao starješina, ili jednostavno stariji, iskusniji čovjek, jer su za takve u prvom kršćanstvu birani iskusni obiteljski ljudi koji su svoje ukućane uzorno odgojili da mogu biti primjer i vođe ostalima. Ovaj je na rimskom upravnom području s vremenom dobio ime sacerdos, što je kod nas prevedeno kao svećenik. Đakon (diakonos ‑ poslužitelj kod stola ili suvremenim jezikom rečeno: konobar) je bio prvotno zadužen da se brine za siromahe i da poslužuje u liturgijskom slavlju.

 U ranom kršćanstvu biskup je bio središnji i glavni voditelj zajednice vjernika u jednom gradu. Njemu su pomagali svećenici, đakoni i ostalo pomoćno osoblje. On je slavio euharistiju ‑ misu i dijelio sakramente. Biskupi većih gradova (Jeruzalem, Antiohija, Aleksandrija, Rim i u četvrtom stoljeću Konstantinopol ‑ Carigrad) dobili su naziv patrijarh (od patria ‑ pleme i arhos ‑ vladar). Rimski biskup je s vremenom  dobio naziv papa (grčki papas ‑ otac) koji se (kao ni patrijarh), što se sakramenta reda tiče, ni po čemu ne razlikuje od biskupa.

 Kršćanstvo se na početku širilo uglavnom po gradovima, dok su stanovnici sela i dalje držali staru mnogobožačku vjeru, ali se samo zato nisu nazivali pogani jer riječ pagani znači jednostavno »seljaci«. Tek naknadno je ovaj pojam prihvaćen kao stručni naziv za pristaše nekršćanskih religija. Seosku zajednicu vjernika nije vodio biskup nego obični svećenik koji je na početku nazivan »seoskim biskupom« (grčki: horoepiskopos), dok nije dobio naziv parok (grčki paroikia - malo naselje), kod nas prihvaćeno kao župnik. Ovaj svećenik mogao je slaviti misu, ali neke sakramente nije mogao dijeliti (svećenički red i potvrdu ili krizmu) nego su vjernici odlazili u grad da im to podijeli biskup kao starješina pokrajinske zajednice vjernika.

 U suvremenom ustrojstvu Katoličke Crkve na čelu hijerarhije nalazi se rimski biskup ili Papa. U pojedinim crkvenim pokrajinama nalaze se nadbiskupije. Njima na čelu stoji nadbiskup, a na čelu tzv. sufraganskih biskupija stoje biskupi koji su u upravljanju svojom biskupijom potpuno samostalni i nisu ovisni o nadbiskupu. Biskupije pojedinih država sačinjavaju tzv. Biskupsku konferenciju (npr. Hrvatska biskupska konferencija). Što se kardinala tiče, to je više stvar časti nego upravnih struktura, jer u načelu kardinalom može biti imenovan i svećenik koji nije biskup.

 Pojedine biskupije dijele se na manje upravne jedinice tzv. dekanije kojima na čelu stoji dekan. Najmanja upravna jedinica je župa (ili parokija). Još jednom naglasimo da je svaki biskup samostalan u svojoj biskupiji. On ima svoje vijeće ili kaptol s određenim brojem vijećnika ‑ kanonika.

Na čelu svih biskupija nalazi se Rimski biskup ili Papa, nasljednik apostola Petra na rimskoj biskupskoj stolici, koji upravlja čitavom Crkvom preko posebnih administrativnih jedinica ‑ kongregacija. Papa upravlja Crkvom zajedno s biskupima što se posebno izražava na općem saboru ili koncilu.

Papa imenuje biskupe na pojedine biskupije. Biskupi su nasljednici apostola. Oni vrše službu upravljanja mjesnom Crkvom. Biskup imenuje župnike na pojedine župe. Ukoliko je potrebno daje im jednoga ili više pomoćnika ‑ kapelana. Svećenici koji pripadaju jednoj biskupiji nazivaju se dijecezanskim svećenicima. Pojam dolazi od riječi dijeceza (grčki dioikein ‑ upravljati kućom), što je upotrebljavano za dio jedne pokrajine, provincije, a kasnije je pod tim shvaćena čitava pokrajina pa i crkvena. Znači, svećenici jedne mjesne Crkve dobili su naziv dijecezanski ili svjetovni svećenici, za razliku od redovnika. koji su u svojim redovima imali i redovničke svećenike.

Redovnici

 Redovnici ne spadaju na hijerarhijsku strukturu Crkve, ali spadaju na njezinu svetost. Redovnici nisu pojava koja se nalazi samo u kršćanstvu, nego i u mnogim velikim religijama. Bitni im je cilj posvećenje vjerskom životu, a da bi to postigli obdržavaju tri redovnička zavjeta: poslušnost, siromaštvo i čistoću (celibat).

 U ranom kršćanstvu su se pojedini vjernici zavjetovali na stroži način života, povlačili se u samoću ili čak u pustinju (odatle naziv pustinjaci) gdje su živjeli sami pa su nazvani monasi (od grčke riječi monos ‑ sam) i stanovali u monaškim naseobima ‑ manastirima (monasteria). Tako je u ranom kršćanstvu bio glasovit sv. Antun Pustinjak. Smatraju ga ocem kršćanskog redovništva.

Utemeljitelj istočnog monaštva je Bazilije Veliki (umro 379.). On je napisao redovničko pravilo (grčki kanon, a latinski regula), koje propisuje način monaškog života u poslušnosti, siromaštvu i čistoći pozivajući se na Isusove savjete, ali ne zapovijedi. Njegovi sljedbenici nazivaju se bazilijanci. Na Zapadu je poznat Benedikt iz Nursije (umro 547.)  koji je napisao Pravilo i osnovao redovničku zajednicu na Monte Casinu. Srž njegova pravila je: moli i radi! (latinski: Ora et labora!).

 U XIII. stoljeću javljaju se tzv. prosjački redovi (mendicantes) koje osniva Dominik (Red propovjednika) i Franjo iz Asiza (Manja braća). Dok se dotada nastojalo zadržati redovnike unutar zidova opatije, ova dvojica osnivača šalju svoju braću da propovijedaju i uče narod a da žive ne od bogatih posjeda nego od rada svojih ruku, pa i od toga da prose da bi pokazali koliko preziru bogatstvo da bi bili slobodni.

Redovnici, a ima ih vrlo različitih zajednica - bili svećenici ili ne (časna braća) -, u svom redovničkom, zajedničkom životu ravnaju se po posebnim svojim redovničkim pravilima koje odobrava papa. Redovnicima-svećenicima dijecezanski biskup može povjeriti gotovo sve službe u biskupiji, kao i dijecezanskim ili biskupijskim svećenicima, tj. onima koji su ređeni na titul biskupije te tvore biskupijski prezbiterij i na raspolaganju su za sve službe svome mjesnom biskupu.

Koja je razlika između dijecezanskkog svećenika, monaha, redovnika?

 Svećenik može biti monah, redovnik ili pak “svjetovni”, odn. “dijecezanski” (kod nas poznati i kao “petrovci”.
Svećenik u Katoličkoj Crkvi je čovjek koji je primio sakrament svetog reda, te stoga ima dužnost slaviti svetu misu, ispovijedati tj. davati oprost i dijeliti druge sakramente “in persona Christi” te obavljati pastoralne poslove, a ponekad i upravne. Svećenik može biti član neke biskupije, redovničke zajednice ili pak monaškom kućom (opatija ili samostan). Svi svećenici, bili oni dijecezanski, redovnički ili monaški, daju obećanje celibata i poslušnosti njihovim poglavarima:

          - Dijecezanski svećenik obećava poslušnost biskupu.

           - Svećenik-redovnik obećava poslušnost svojem poglavaru (provincijalu).

           - Svećenik-monak obećava poslušnost opatu (ako živi u opatiji) ili prioru (ako živi u samostanu).

Dijecezanski svećenici ne zavjetuju se na siromaštvo te mogu posjedovati i nasljeđivati imovinu.
Redovnički svećenici polažu zavjete siromaštva, prepuštajući svoje prihode nadređenima, za dobrobit zajednice. Dakle, ako npr. kapucin ostvaruje prihod pišući knjige, on će taj prihod proslijediti čitavoj zajednici Kapucinskog reda..

Redovnici imaju jednostavne naslove ‑ titule: brat ili fratar (od latinskog frater) pa je uobičajeno da neki redovnici pred svoje ime stavljaju skraćenicu »fra«.
Riječ “fratar” dolazi od riječi od fraire (srednjovjekovnog provansalskog jezika) što znači “brat”. Ova je riječ nastala osnivanjem tzv. prosjačkih redova u kasnom srednjem vijeku, i to redova sv. Franje Asiškog (franjevci) i sv. Dominika (Red propovjednika). Ovi “novi redovnici” više nisu vezani uz opatije, već izlaze među ljude, propovijedajući i moleći, obrazujući i služeći bolesnima.

Svećenik koji pripada prosjačkom (redovničkom) redu je također fratar, a svećenik koji je dio monaške zajednice (kontemplativne) je monah.

No, redovnici i monasi ne moraju nužno biti i svećenici. Neki redovnici i monasi prepoznaju svoje zvanje kao časna braća unutar svoga reda ili zajednice te ne bivaju zaređeni za svećenike, ali polažu iste redovničke zavjete kao i oni koji kao redovnici bivaju zaređeni za svećenika.

Bratstvo je dar Božji u redovničkom životu

‘'Identitet i poslanje redovnika u Crkvi'', naslov je dokumenta koji su u prigodi zatvaranja Godine posvećena života u Rimu 14. prosinca predstavili kardinal Joao Braz de Aviz, pročelnik Zbora za Ustanove posvećenoga i društva apostolskoga života, i tajnik iste kongregacije José Rodriguez Carballo.

 

Ne samo braća redovnici naslovnici ovoga dokumenta, nego redovnice, svećenici, laici i čitava Crkva trebaju poznavati i vrjednovati vlastito zvanje, to je u prvom redu nasljedovanje Krista. Toliko je bogata Kristova osoba da svaki kršćanin svojim životom veliča neko njezino posebno obilježje. Neki se poistovjećuju s Kristom posvećujući se fizičkom radu kako bi gradili svijet i učinili ga gostoljubivijim za ljude, drugi naviještaju Radosnu vijest, vršeći svećeničku službu, neki se pak posvećujući poučavanju ili njegovanju bolesnika, a neki s Kristom, živeći u siromaštvu, čistoći i poslušnosti – istaknuo je kardinal Braz de Aviz.

 

Dodajući:

Jedno posebno obilježje Kristove osobe određuje redovničko poslanje i identitet, a to je bratstvo. Bratstvo, prema evanđelju, nije plod osobne želje, već Božji dar, a bratski život se sastoji u uzajamnom prihvaćanju, poštovanju, u skladnim bratskim odnosima, uzajamnoj potpori, dijeljenju duhovnih dobara, u opraštanju, u zajedničkom otkrivanju Božje volje, te u misijskoj suradnji i skrbi za najpotrebitije – zaključio je kardinal Braz de Aviz.

 

Nadbiskup je Carballo podsjetio na pismo koje je ondašnji kardinal Bergoglio 1986. godine napisao o snazi molitve za svećenička zvanja. Za zvanja u prvom redu treba moliti. To je rekao Gospodin, moramo dakle moliti – stoji u pismu. Nadbiskup je Carballo najavio da će posljednji tjedan Godine posvećena života, od 28. siječnja do 2. veljače 2016. u Rim stići oko šest tisuća redovnika iz cijeloga svijeta.

Kako znaš da Bog želi da budeš svećenik?

Život bez ljubavi nema smisla. Riječima pape Ivana Pavla II.: “Čovjek ne može živjeti bez ljubavi. On sam sebi ostaje nespoznatljivim bićem, život mu je besmislen ako mu se ne objavi ljubav, ako se ne susretne s ljubavlju, ako je ne iskusi i ne usvoji, ako živo u njoj ne sudjeluje. Upravo stoga Krist Otkupitelj – kao što je već rečeno – u potpunosti razotkriva čovjeka samome čovjeku.” (Ivan Pavao II., Redemptor Hominis, 10).
 

Raspeti nas Krist uči što znači biti čovjek: sami ćemo sebe pronaći samo u najpotpunijemu davanju sebe.

 Kako se ovo može odnositi na svećeništvo? Svećenik je umro sebi da bi drugima dao život. Ispravno ga se naziva ocem jer dar njegove žrtve rađa djecu u vjeri. Predajući svoje tijelo zaručnici (Crkvi), on donosi život Božjoj obitelji. Čovjek ne postaje svećenikom kako bi pobjegao, nego pobjeđivao. Ne ulazi u sjemenište zato što ne može naći djevojku. Ulazi jer ljubi Boga i želi spašavati duše.

Prečesto razmišljamo o svećeništvu kao o nečemu što zahtijeva samo odricanja. Nikad ne zastanemo kako bismo razmislili o darovima koje svećenik prima, kao što je vlast otpuštanja grijeha i pretvaranje običnoga kruha u tijelo Boga. Kristovim riječima rečeno: “Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko… i u budućem vijeku život vječni“ (Mk 10,29-30). Ako osjećaš da te nešto vuče posvećenom životu, ne bježi od toga. To ne će nestati. Odloži sve strahove koji se mogu javiti i svaki dan moli Zdravomariju kako bi ti ona pomogla razlučiti svoj poziv.

Kad se osjetiš spremnim, razgovaraj s nekim svećenikom o svojim nutarnjim osjećajima. Možda možeš otići na duhovne vježbe ili u par dana u neki samostan da ti pomognu pri razlučivanju i konačnoj odluci. Učiniš li to, to automatski ne znači da si se upisao u bogosloviju ili samostan; to samo znači da si se otvorio kako bi malo bolje pogledao u samoga sebe i o svemu ozbiljnije promisliti. Možda ćeš otići s duhovnih vježbi ili sa susretom s nekom redovničkom zajednicom osjećajući duboki mir i sa spoznajom da svećenički i redovovnički poziv ipak nije za tebe. No, možda ćeš otići i s velikom vjerom i nadom da te Bog ipak k sebi zove.
Kako god se mi osjećali, trebali bismo uvijek nasljedovati hrabrost sv. Terezije, koja kaže: “Po svojoj slobodnoj volji, dragi Isuse, slijedit ću te kamo god išao u potrazi za dušama, koliko god me to koštalo i iz čiste ljubavi prema tebi.”

Molitva za čistoću

Najdraži Isuse!
Dobro znam da svaki savršeni dar, a iznad svih dar krjeposti čistoće, ovisi o najmoćnijoj od svih pomoći – tvojoj Providnosti, i da bez tebe stvorenje ne može učiniti ništa. Stoga te molim da obraniš, svojom milošću, krjepost i čistoću u mojoj duši, kao i u mojemu tijelu. Ako sam ikada po svojim osjetilima primio ikakav utjecaj koji bi mogao uprljati moju krjepost čistoće, ti, koji si vrhovni Gospodar mojih snaga, makni to od mene, da mogu čistim srcem napredovati u tvojoj ljubavi i službi te se krjepostan prikazivati u sve dane moga života na prečistomu oltaru tvojega božanstva. Amen.

Sv. Josipe, čuvaru djevica, moli za nas!
Sv. Josipe, strahu zlih duhova, moli za nas!
Bezgrješno Srce Marijino, moli za nas!

Talenti i zvanje

"Doista, bit će kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan ‑ svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov." "Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: 'Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'" "Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: 'Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.'" "A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: 'Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao.' Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje! A gospodar mu reče: 'Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.'" "Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi." (Mt 25, 14 – 30)   Prispodoba o talentima (Mt 25, 14 – 30) jedna je od klasičnih evanđeoskih tekstova o zvanju. Prispodoba govori o osobama koje se odazivaju na Božji poziv i aktivno surađuju, ali i o onima koji to odbijaju. Gospodin nam otkriva da je ovaj „zli i lijeni sluga“ pomalo prisutan u svakome od nas.  . "Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak.“   Otac nebeski povjerava svoj imetak svakomu svojemu djetetu. Ne povjerava mu svoj imetak da ga samo čuva, niti je taj imetak za promociju pojedinca, ili kao rješenje za izlazak iz krize (zvanja); to bi bilo skučeno i pojednostavnjeno tumačenje odnosa Stvoritelja i stvorenja. Otac nebeski pozivajući nas povjerava nam svoj imetak, povjerava nam ono što mu je najdragocjenije; on sam nam se povjerava. Naše ostvarenje u pozivu nije vezano samo uz nas, nego je ostvarenje Božjega dara u nama. Velika je tajna da preko nas Božji dar postaje vidljiv.  . „… svakomu po njegovoj sposobnosti.“   Povjeravanje Božjega imetka je po mjeri svakoga pojedinca. Ljepota Božjega poziva se sastoji u tome da se neograničeni Božji projekt ostvaruje po čovjeku. U kršćanskom pozivu dolazi do izražaja paradoks: s jedne strane Bog se naginje prema čovjeku prilagođujući svoj projekt prema sposobnosti čovjeka i s druge strane uzdiže k sebi ograničenog čovjeka povećavajući njegove sposobnosti (talenti umnoženi). Tako Bog u ljudskoj povijesti ostvaruje tajnu svojega božanskoga otkupljenja. Zato se zvanje ne može suženo gledati na samo ono što je netko sposoban činiti ili ne, nego je to prije svega Božji projekt s pojedincem.  . „Uđi u radost gospodara svoga!“   Ako se zvanje rađa kada nam Bog povjerava svoj imetak, ono se izvršava kada se pozvani čovjek povjeri Bogu. Otac nebeski se raduje ukoliko njegovo dijete prihvati njegov dar i plan i ostvari ga. Raduje se jer može činiti velike stvari preko osobe koja mu je povjerila svoj život. Kako je lijepo znati da je Bog radost! I ne samo radost! Bog je zajedništvo. On ne može samo za sebe zadržati svoju radost, nego je dijeli s drugima. Dijeli je s onim koji je „u malome“, u svojoj ljudskoj ograničenosti bio vjeran. Bog daruje „mnogo“. Sjetimo se Isusova obećanja da će stostruko primiti i život vječni baštiniti onaj tko sve ostavi da bi ga slijedio. Tako se ljudski napor oko nasljedovanja Krista pretvara u božansku radost, odricanje u slobodu, usamljenost srca u sposobnost voljenja mnogih. Svako je zvanje poziv na istinsku, Božju radost. Postoji samo jedna žalost: ona odbijanje Božjega poziva.  . „… sakrih talenat tvoj u zemlju“   Adam i Eva se nakon grijeha sakrivaju i bježe od straha od Boga. Oni su prvi pozvani koji se oglušuju o Božji poziv. Boga zamišljaju da je „strog, da žanje gdje nije sijao i kupi gdje nije vijao“. Oni zapravo u beznađu bježe od samih sebe. Istu stvar čini tko skriva Božji dar, tko se stidi, tko se boji da nije sposoban, tko misli da će ga Božji dar unesrećiti… I zato ga skriva u zemlju. Ali, tko može sakriti Božji dar? Koliko je mladih, skrivajući Božji dar u zemlju, izgubilo zauvijek njihovu sreću?! . „Onomu koji ima još će se dati, … a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima.“   Malo je čudna logika na završetku prispodobe. Ipak, i na kraju se govori o „umnažanju“. Onaj tko se povjeri Bogu i tko je poslušan njegovu pozivu, obilovat će. Njegov će život biti u svjetlu i radosti te u neprestanom suobličavanju Božjem planu s njim. Tko se, naprotiv, ne povjeri Bogu i ne odazove njegovu pozivu, izgubit će vlastiti život: ono što ima ili živi, jer tako je sam izabrao. Za njega će se umnažati beznađe: bit će izbačen vani u tamu gdje, više od nikoga pozivan, ne zna gdje ići. Tu će biti plač i škrgut zubi.

Početak godine postulature

Provincijal fra Jure postulantima predaje znak TAU

 

Dana 2. listopada 2015. godine u krugu samostanske zajednice u Varaždinu jednostavnim obredom kojega je vodio provincijal fra Jure Šarčević započela je službeno godina postulature, odn. uvođenja u redovnički franjevačko-kapucinski način života i rada po Evanđelju i nadahnuću našeg Serafskog oca Franje. 

 Postulaturu su započeli:

 

Branko Petrićević (Rama/Rumboci, BiH)

Marko Nedić (Tolisa, BiH)

Dario Tolić (Zagreb)

Mislav Šebečić (Zagreb)

Anto Pranjkić (Brčko, BiH)

Marko Mofardin (Pula) 

Mirko Šafarić (Osijek)
Marijan Katičić (N. Gradiška)

 

Obredu primanja prisustvovala su braća samostanske zajednice u Varaždinu te naši đaci-sjemeništarci. 

 

Naše nove kandidate na njihovom put sazrijevanja u vjeri i hodu prema novicijatu preporučujemo u Vaše molitve!

 

Početak postulature u Lendinari (Italija)

 

Dana 5. listopada kratkim i svečanim obredom u 15,00 sati u krugu samostanske obitelji započela je talijanskom gradiću Lendinara godina postulature. Zajednička je to postulatura za više talijanskih provincija, Hrvatske i Slovenije.

Ove godine u postulaturu su primljena četvorica kandidata iz Italije, četvorica iz Slovenije, dvojica iz Turske te dvojica iz Hrvatske: Mario Berišić i Marin Berišić.

 

Postulanti u Lendinari: Mario i Marin Berišić

 

Obred redovničkog oblačenja

Čestitke novim novacima

Na liturgijski spomendan sv. Mateja, apostola i evanđeliste (21. rujna) u Tortoni upriličeno je oblačenje novaka za više talijanskih provincija te za kandidate iz Hrvatske i Mađarske: Marco Rossi (Provincija Emilia Romagna, Italija); Herve Viode Kouassi, Antoni Romeo (Provincija Genova, Italija); Luca Savoldelli, Antonio Ratti, Franco Fiolini (Provincija Lombardija-Milano, Italija), Raffaele Corvaglia (Provincija Piemonte, Italija); Fabio Burla (Provincija Venezia, Italija), Josip Stanković (Hrvatska); Anton Varaniuk (Mađarska).

 

Iako je godina novicijata kanonski već započela 7. rujna, činom primanja redovničkog odijela iz ruku magistra novaka fra Lorenza Mottia željelo se i na izvana podržati mlade fratre na njihovu putu odluke većeg i radikalnijeg života sv. Evanđelja po primjeru sv. Franje Asiškog.

 

Novaci pjesmom animiraju euharistiju

 

Sam čin predaje i primanja habita upriličen je za vrijeme mise u 11 sati koju je predvodio fra Roberto Rossi Raccagni. Nakon prigodne homilije te blagoslova i oblačenja habita svi okupljeni svećenici i drugi fratri bratskim zagrljajem iskazali su čestitku novacima te ih ohrabrili na njihovu započetom putu. Po završetku misnog slavlja druženje je nastavljeno uz prigodni domjenak u velikom samostanskom blagovalištu.

 

Fra Josip Stanković oblači habit

 

Ovom velikom i radosnom događaju iz Hrvatske prisustvovali su fra Željko Cestar i fra Juro Šimić.

 

 

Završetak novicijata i polaganje prvih zavjeta

 

U gradu Tortoni ((Italija) 12. rujna upriličena je svečanost završetka novicijata i polaganje prvih zavjeta petnaestorice novaka iz nekoliko talijanskih kapucinskih provincija, Hrvatske i Mađarske. Svečano misno slavlje u svetištu Madona della Guardia (Tortona) započelo je u 16 sati, a predvodio ga je provincijal iz Provincije Torino fra Antonio Gambaro. Liturgijsko pjevanje animirao je zbor sastavljen od fratara kapucina i njihovih suradnika. Na Misi su sudjelovali i brojni fratri kapucini pristigli iz raznih Provincija te članovi obitelji, suradnici i prijatelji zavjetovanika.

Obred polaganja zavjeta upriličen je nakon homilije, a zavjete su novaci polagali u ruke svojih provincijala ili njihovih delegata. Uz polaganje zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti novac su iz ruku magistra fra Lorenza Lottia primili i redovničko odijelo te Pravilo i Konstitucije Manje braće kapucina.

 Za Hrvatsku kapucinsku provinciju sv. Leopolda B. Mandića zavjete su u ruke provincijalova delegata fra Gorana Rukavine položili: fra Dominik Silađi iz župe Feričanci, fra Dejan Lecić iz Zagreba, fra Ivan Vuković iz Požege te fra Tomislav Trandler iz Zagreba. Poslije misnog slavlja upriličeno je u samostanskim prostrima druženje i čestitanje.

 

Svoju daljnju redovničku formaciju naši novozavjetovani članovi nastavljaju u Milanu.