Život kao poziv

Znakovi i strahovi u odabiru duhovnog poziva

Kada neka osoba osjeća poticaj za duhovni poziv, obično postoje neki znakovi koji mogu biti od pomoći. Važno je da budemo iskreni sami pred sobom, da ne glumimo jer je tu riječ o nama samima.

Postoje mnogi načini otkrivanja Božjega poziva.

Najčešći znakovi mogu biti:

- želim ostvariti nešto važno u svome životu za sebe i za druge;

- primjećujemo u svojoj nutrini da Bog od nas traži nešto više;

- iskreno suosjećanje s ljudima koji pate i traže pomoć;

- tzv. obični, normalni život koji sada živimo možda nam se sviđa, no ipak u svojoj dubini osjećamo da nešto nesotaje.

U svomu tome potrebno je biti iskren prema samome sebi i prema Bogu jer osoba koja je pozvana treba odgovoriti Bogu. Danas ima mnogo mladih osoba koje se boje duhovnog poziva i radije se skrivaju iza tisuću razloga da se ne odazovu. S druge pak strane, pogrešno je promatrati poziv od Boga kao nešto što čovjeka ne čini sretnim.

Ako nas Bog zove, darovat će nam sasvim sigurno i sve potrebno da bismo postali posvećena osoba. Tu je uvijek važno duhovno vodstvo preko kojega se može dotičnome pomoći, no s druge strane treba znati da se kvalitete razvijaju s vremenom dublje živeći poslanje. Smisao duhovnoga vodstva je pomoći osobi da otrije što zapravo Bog od nje želi, a ne da se npr. neku osobu uvjerava kako ima zvanje!

Strahovi i nesigurnost pri prepoznavanju i odlučivanju za duhovno zvanje

Sve govre navedeno vodi nas do zaključka da je duhovni poziv proces, kao uostalom i sve drugo u životu. Uvijek je bitno sjetiti se da se Bog 'skriva' kada zove, jer u nama ostavlja uvijek mjesta za slobodan izbor, inače to ne bi bio slobodan odgovor iz ljubavi. Zato je tino biti odlučan i s vjerom tražiti Božju volju kroz molitvu, sakramente, duhovne obnove i duhovno vodstvo.

Često puta nam se u razmišljanju i odluci za duhovni poziv znaju javljati određeni strahovi ili nesigurnosti, pa i  mnoga pitanja kao npr: je li to ono pravo? Da li me Gospodin, doista poziva da mu se stavim na raspolaganje? Pitanja i nesigurnosti je mnogo, ali odgovor i sigurnost nam može dati jedino Gospodin koji nas i poziva u službu.  

Prvi strah je: Nisam slobodan!

To si opravdavam time da već imam svoj životni progran, plan, već sam sredio svoj život ili ga već sređujem i tko će sada mijenjati taj životni stil i ritam.

I Abraham je sigurno tako razmišljao kada ga je Bog pozvao da napusti svoju zemlju, da mu se odazove i da krene u nepoznato, na daleki put. Oko sebe je okupljao mnogo ljudi koji su radili za njega, osiguravao je za njihove obitelji plaću. A sada bi se trebao uputiti na daleki put dovodeći u pitanje ne samo svoju fizičku i materijalnu sigurnost, nego i svih svojih radnika. No ipak, unatoč zabrinutosti, on vjeruje, odaziva se i kreće na daleki put. 

Drugi strah je: Nisam sposoban!

Netko može reći iz poniznosti da nije sposoban, ali također može tako reći da bi izbjegao odaziv, jer ga je strah ili nema snage učiniti onaj zadnji korak. 

Tipičan primjer nam je za to Mojsije koji razgovara s Bogom pred goručim grmom. Bog mu govori da ide pred faraona u Egipat i da traži od njega dopuštenje da Izraelci napuste Egipat. No, Mojsije iznosi pred Boga sve moguće argumente kako ne bi išao u Egipat. Na kraju, kada je sve svoje ljudske razloge iscrpio, go vori: "Tko sam ja da idem pred faraona?" (Izl 3, 11). 

Treći strah: Nisam dostojan!

Netko može reći da njegov život nije bio takav da bi se sada mogao dostojno odazvati duhovnome pozivu, da nije uvijek bio potpuno moralan na svim područjima života. Svatko od nas nosi svoje slabosti, pogreške, no i svatko od nas u sebi nosi i iskustvo Božje ljubavi i blizine koja se za nas brinula i usmjeravala nas na ispravan put. Isus nam govori istim riječima kao i apostolu Pavlu: "Dosta ti je moja milost." (2 Kor 12, 9). Zbog toga, vidjevši Božju blizinu u svojemu životu, Pavao govori: "Jer kada sam slab, onda sam jak!" (" Kor 12, 10).  

Četvrti strah: Ne znam gdje će me odgovor na poziv odnijeti, što će sve biti od toga!

To je potpuno krivo pitanje, jer npr. mladić i djevojka kada ulaze u brak, ne znaju kako će se razvijati njihov zajednički obiteljski život. I njihov život je, kao i osoba duhovnog poziva, pun neizvjesnosti i nesigurnosti, ali upravo u tome i jest 'čar' ljudkoga života. Uostalom, ni Blažena Djevica Marija nije tražila Anđela da joj dadne plan što će učiniti u slučaju bijeg u Egipat. To se jednostavno dogodilo, otišna je u nepoznato s Josipom i djetetom Isusom. U životu se, dakle, jednostavno mnoge stvari iznenada dogode, ali kad se već dogode također se iznenada i nađu mnoga rješenja!

Peti strah: Nemam dovoljno jamstvo!

U bilo kojem pozivu, ili poslovima, nikada nećemo imati apsolutno jamstvo ili sigurnost. Ono što je bitno jest naša slobodna odluka. U traženju poziva veliku pomoć može imati duhovnik ili neka druga osoba, oni nas mogu usmjeravat, s nama tražiti Božju volju. Onaj tko nas prati može u nama lakše prepoznati klicu zvanja, no onaj tko treba donijeti konačnu odluku to mora učiniti apsolutno sam i u svojoj slobodi, dakle, bez ičijega nagovaranja ili obećavanje nekih stvari. Moramo se slobodno odlučiti, bez ikakvih ljudskih jamstava koja često mogu stvarati samo pomutnju i teret u čovjekovu srcu i glavi. 

Šesti strah: Bojim se doživjet ću neuspjeh!

Ako iskreno promišljamo i odazovemo se, nećemo doživjeti neuspjeh svoga izbora. Vjerujemo u Božju pomoć i njegovu milost. Kada osoba u svojoj slobodi potpuno predaje svoj život, tada unatoč raznim kušnjama ide naprijed. Sve dok si iskreno znamo, popt sv. Franje Asiškog, postavljati pitanje: Gospodine, što želiš da učinim?, ne možemo pogriješti. Bitno je sebi odgovoriti na ono što nosimo u svome srcu: "Gdje ti je blago ondje ti je i srce" (Sv. Augustin).

Ovi i slični strahovi i nesigurnosti uvijek će postojati, ali ako se ne odvažimo na ono više, nećemo postići svoje potpuno ljudsko i kršćansko ostvarenje. 

Molitva za duhovna zvanja

Oče, podigni među kršćanima
brojna i sveta svećenička i redovnička zvanja,
koja neka zadrže živu vjeru
te čuvaju zahvalnu supomenu
na Tvoga Sina Isusa
kroz propovijedanje njegove riječi
i podjeljivanje sakramenata, po kojima
neprestano obnavljaš svoje vjerne.

Daruj nam svete poslužitelje tvoga oltara,
koji neka budu pozorni i gorljivi čuvari Euharistije,
sakramenta najuzvišenijeg Kristova dara
za otkupljenje svijeta.

Pozovi služitelje svoga milosrđa, koji neka šire
radost tvoga praštanja, putem sakramenta Pomirenja.

Daj, Oče, da Crkva radosno prihvati
brojna nadahnuća Duha tvoga Sina
te se, poslušna tvojim poukama brine za zvanja
u svećeničkom služenju i redovničkom posvećenom životu.

Uzdrži biskupe, svećenike, đakone
posvećene redovnike i redovnice
i sve koji su kršteni u Krista,
da bi vjerno vršili svoje poslanje
u službi Evanđelja.

To te molimo po Kristu
našem Gospodinu. Amen.

Božji poziv

Draga braćo i sestre, liturgija ove pete nedjelje kroz godinu predstavlja nam temu Božjeg poziva. U divnom viđenju, Izaija se našao pred licem tri put svetoga Gospodina i obuzet je velikim strahom i dubokim osjećajem svoje nedostojnosti. Ali Serafin čisti njegova usta žeravom i briše njegov grijeh te on, osjetivši se spremnim odgovoriti na poziv, kliče: "Evo me, mene pošalji!" (usp. Iz 6,1-2.3-8).

Isti slijed osjećaja prisutan je i u izvješću o čudesnom ribolovu, o kojem govori današnji ulomak iz Evanđelja. Pozvani od Isusa baciti mreže, usprkos tome što čitavu noć nisu ništa ulovili, Šimun Petar i drugi apostoli, povjerovavši u njegovu riječ, uloviše mnoštvo riba. Pred tim čudom, Šimun Petar se ne baca Isusu u zagrljaj kako bi time izrazio radost zbog neočekivanog ulova, već se, kao što izvješćuje evanđelist Luka, baca pred njegove noge govoreći: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!" (usp. Lk 5,10). Nato ga Isus poče bodriti: "Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!"; i, ostavivši sve, on pođe za njim.

Pavao također, podsjećajući da je bio progonitelj Crkve, govori kako je nedostojan zvati se apostolom, ali priznaje da je milost Božja učinila u njemu čuda i, usprkos vlastitim ograničenjima, povjerila mu zadatak i čast propovijedati evanđelje (usp. 1 Kor 15,8-10). U ta tri iskustva vidimo kako istinski susret s Bogom potiče čovjeka prepoznati vlastito siromaštvo i nedostojnost, vlastito ograničenje i vlastiti grijeh. Ali, usprkos toj krhkosti, Gospodin, bogat milosrđem i oproštenjem, preobražava čovjekov život i poziva ga slijediti. Poniznost koju su posvjedočili Izaija, Petar i Pavao poziva sve one koji su primili dar Božjeg poziva da se ne usredotočuju na vlastita ograničenja, nego da svoj pogled čvrsto upru u Gospodina i na njegovo iznenađujuće milosrđe, kako bi obratili srce i nastavili, s radošću, "ostavljati sve" zbog Njega. On, naime, ne gleda ono što je važno za čovjeka: "čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu" (1 Sam 16,7), ljude, istina, siromašne i slabe, ali koji vjeruju u Njega i postaju neustrašivi apostoli i navjestitelji spasenja.

U ovoj Svećeničkoj godini, molimo Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju i da oni koji osjete Gospodinov poziv slijediti ga, nakon potrebnog razaznavanja poziva, znaju odgovoriti velikodušno, ne uzdajući se u vlastite snage, nego otvarajući se djelovanju milosti. Na osobit način, pozivam svećenike da ožive svoju velikodušnu raspoloživost odgovoriti svakoga dana na Gospodinov poziv istom onom poniznošću i vjerom kojom su to učinili Izaija, Petar i Pavao.

Svetoj Djevici povjeravamo sva zvanja, osobito ona za redovnički i svećenički život. Neka Marija u svakom probudi želju izgovoriti vlastiti "da" Gospodinu s radošću i punim predanjem.

* Nagovor pape Benedikta XVI. uz molitvu Anđeo Gospodnji, nedjelja 7. veljače 2010.

Redovništvo je most prema Bogu

Posvećeni život je znak besplatnosti i ljubavi u društvu koje je u opasnosti da se uguši u vrtlogu kratkotrajnoga i dobiti, ustvrdio je papa Benedikt XVI. u homiliji na Večernjoj molitvi u bazilici sv. Petra na blagdan Gospodinova prikazanja, 2. veljače o. g., kada se u čitavoj Crkvi moli za zvanja posvećenoga života.

Obraćajući se redovnicama i redovnicima, Papa je istaknuo kako redovničko zvanje svjedoči izobilje besplatne Stvoriteljeve ljubavi te uzajamno traženje između Boga i čovjeka. Posvećena osoba, sama po sebi, takoreći predstavlja most prema Bogu za sve one koji ju sretnu, opomena je i usmjerenje. To je zahvaljujući posredovanju Isusa Krista, koji je Očev posvećeni. On je temelj. On, koji je dijelio našu krhkost, da bismo i mi mogli sudjelovati u njegovoj božanskoj naravi, kazao je Papa.

Govoreći kako je bitno zahvaljivati Gospodinu za posvećeni život, rekao je da bi svijet bio puno siromašniji da njega nije bilo. Zanemarujući površne procjene svrhovitosti, posvećeni je život važan upravo zbog toga što je znak besplatnosti i ljubavi, tim više u društvu koje je u opasnosti da se uguši u vrtlogu prolaznog i probitačnoga. Posvećeni život naprotiv svjedoči izobilje ljubavi koja potiče na gubljenje života kao odgovor na izobilje Gospodinove ljubavi, koji je poradi nas prvi izgubio svoj život, pojasnio je Benedikt XVI.

Govoreći izravno zajednicama koje žive u klauzuri, Papa je rekao da one sa svojom osobitom obvezom vjernosti Gospodinu, u prebivanju pod križem, često obavljaju vikarsku ulogu, sjedinjenje s Kristom Muke, uzimajući na sebe patnje i kušnje drugih i radosno prikazujući sve za spas svijeta.

Govoreći pak o posvećenim osobama koje osjećaju teret svakodnevnog umora, rekao je kako misli na stare redovnike i redovnice, na bolesne, na one koji u svome apostolatu nailaze na poteškoće. Nitko od njih nije beskoristan, jer ih Gospodin pridružuje prijestolju milosti. Oni su zaista dragocjen dar za Crkvu i za svijet, žedan Boga i njegove riječi, dodao je Papa.

Papa Benedikt XVI. o redovnicima

Korjenito nasljedovanje Isusa, to je jedna od brojnih definicija Benedikta XVI. o redovnicima, čiji se dan, tradicionalno, obilježava 2. veljače, na blagdan Gospodinova prikazanja.

Naziva ih se posvećeni a kao brojni drugi odabrali su nasljedovati Isusa, ali se možda ni u kome kao u njima u potpunosti, providno, ne nazire Njegov lik. Muškarci i žene nekog dana u njihovu životu su bili, poradi neke rečenice, susreta, duševnoga pokreta – zahvaćeni snagom karizme i stoga su se odrekli obiteljske ljubavi, dugogodišnjih osobnih planova, materijalne sigurnosti, taženja mjesta u društvu da omoguće neodoljivom nutarnjem nadahnuću da postanu obitelj, projekt, dobro i identitet. Njihova osobna povijest u vrijeme njihova poziva postaje povijest opće Crkve i umetak velikoga mozaika koji je evanđelje sagradilo u dvotisućnoj povijesti karizma. Na molitvi Večernje 2. veljače tijekom pontifikata, a koju će i sutra predvoditi s početkom u 17 sati i trideset minuta u bazilici svetoga Petra, Papa je s velikim poštovanjem i divljenjem tumačio obilježja posvećena života, nazvavši ga „posvemašnjim nasljedovanjem Isusa“.

Kao što je ustvari Isusov život, u poslušnosti i odanosti Ocu, živuća prispodoba o 'Bogu s nama', tako i stvarna privrženost posvećenih osoba Bogu i braći biva za današnji svijet rječiti znak kraljevstva Božjega (...). Njihovo je potpuno predanje u Kristove ruke i Crkve snažno i jasno naviještanje Božje nazočnosti našim suvremenicima. Dar svjetla, povlašteni put: brojne su definicije za izbor života koji zahtijeva, bez obzira na različite oblike u kojima se može očitovati, – tvrdi Sveti Otac – istu reakciju: „bezrezervni odgovor“ na Božji poziv. Tako se događa – primijetio je Papa – da „znak proturječja“ životâ sasvim potrošenih za nebesko kraljevstvo, u očitoj suprotnosti s logikom svijeta, otkriva svijetu „često zanemarivane istine“: Sa svojim primjerom nerijetko zbunjenome svijetu, koji ustvari sve više žudi za smislom, naviještaju da je Bog gospodar života. Birajući poslušnost, siromaštvo i čistoću poradi nebeskoga kraljevstva, svjedoče da nikakva privrženost i ljubav prema stvarima nije kadra sasvim zasititi srce; da je zemaljski život više-manje dugo iščekivanje susreta 'licem u lice' s božanskim zaručnikom.

Za Crkvu je, dakle, svetkovina Gospodinova prikazanja prigoda da zahvali Kristu za trajnu vatru koja dvadeset stoljeća pali srce brojnih zaljubljenika u evanđelje. Plamen Duha Svetoga koji u velikodušnome srcu tih osoba – tvrdi Sveti Otac – „novim svjetlom“osvjetljava onaj posebni naglasak riječi Božje koja je u njihovo doba prosvijetlila utemeljitelje i utemeljiteljice raznih redovničkih ustanova. Duh Sveti privlači neke osobe da na korjenit način žive evanđelje i da ga pretaču u velikodušniji način nasljedovanja. Tako se iz njega rađa djelo, redovnička obitelj koja, sa svojom nazočnošću, na svoj način biva živo tumačenje Božje riječi. Nastajanje karizmi posvećenoga života – kaže II. vatikanski sabor – može se dakle tumačiti kao Kristovo očitovanje kroz vjekove, kao živo evanđelje koje se aktualizira u uvijek novim oblicima – kazao je Benedikt XVI. 2008. godine.

A kad životne teškoće i raznovrsni izazovi modernoga doba s namazom umora i obeshrabrenja, zatamne kristal redovničkoga zvanja, dragi redovnici – rekao je Papa 2007. godine – budite sigurni, jer je posvećeni život „božanski dar“, da ga sam Bog prema svojim nacrtima vodi dobrome svršetku“. A između brojnih uzora na kojima se moguće nadahnuti Benedikt XVI. je ukazao na svetoga Pavla: Možemo reći da on pripada onome mnoštvu „mističnih graditelja“, čiji je život ujedno kontemplativan i aktivan, otvoren Bogu i ljudima kako bi obavljao učinkovitu službu evanđelju – ustvrdio je Benedikt XVI. 2009. godine govoreći o svetome Pavlu.

Franjo Asiški, svetac div

"Jedno se sunce rodilo svijetu". Tim riječima, u Božanstvenoj komediji (Raj, 11. pjevanje), najveći talijanski pjesnik Dante Alighieri aludira na rođenje Franje, koje se zbilo krajem 1181. ili početkom 1182., u Asizu. Kako je pripadao bogatoj obitelji – otac mu je bio trgovac tkaninom –, Franjo je u mladosti živio razuzdano, gajeći, poput mnogih vršnjaka svoga doba, u srcu viteške ideale. S dvadeset godina sudjelovao je u jednom vojnom pohodu u kojem je pao u zarobljeništvo. Obolio je te je pušten na slobodu. Nakon povratka u Asiz, započeo je u njemu polagani proces duhovnog obraćenja, koji ga je potaknuo da malo po malo napusti svjetovni način življenja, kojim je do tada živio. Iz toga razdoblja njegova života potječu slavni događaji o susretu s gubavcem, kojem je Franjo, sišavši s konja, dao poljubac mira, i poruka Raspetoga u crkvici svetoga Damjana.
Tri put mu se raspeti Krist s križa obratio riječima: "Idi, Franjo, i popravi moju kuću koja se ruši." Te jednostavne Gospodinove riječi koje je Franjo začuo u crkvi Svetog Damjana kriju u sebi duboki simbolizam. Neposredno, sveti je Franjo pozvan popraviti tu crkvicu, ali ruševno stanje u kojem se nalazilo to zdanje simbol je dramatične i uznemirujuće situacije u kojoj se nalazila Crkva u tome vremenu, s površnom vjerom koja ne formira i ne preobražava život, sa slabo gorljivim klerom, s ohlađivanjem ljubavi; riječju, Crkva je bila uništena iznutra što je za sobom povlačilo i razbijanje jedinstva, s nastankom krivovjernih pokreta. Ipak, u toj Crkvi u rasulu u središtu stoji Raspeti i govori: poziva na obnovu, poziva Franju da svojim rukama popravi crkvicu Svetoga Damjana, simbol dubljeg poziva na obnovu same Kristove Crkve, svojom radikalnom vjerom i svojom oduševljenom ljubavlju prema Kristu.

Taj događaj, koji se vjerojatno zbio 1205. godine, podsjeća na jedan drugi sličan događaj koji se zbio 1207.: riječ je o snu pape Inocenta III. Ovaj je vidio u snu kako se bazilika Svetog Ivana u Lateranu, crkva majka svih crkava, ruši i jednog malo i beznačajnog redovnika kako svojim plećima podupire crkvu da se ne sruši. Zanimljivo je primijetiti, s jedne strane, da nije papa taj koji pomaže da se crkva ne sruši, već jedan mali i beznačajni redovnik, kojeg papa prepoznaje u Franji koji mu je došao u posjet. Inocent III. bio je moćni papa, velike teološke naobrazbe, kao i velike političke moći, ipak nije on taj koji obnavlja Crkvu, već mali i beznačajni redovnik: sveti Franjo, pozvan od Boga. S druge strane, međutim, važno je primijetiti da sveti Franjo ne obnavlja Crkvu bez ili protiv pape, već samo u zajedništvu s njim. Dvije stvarnosti idu jedna s drugom ukorak: Petrov nasljednik, biskupi, Crkva utemeljena na apostolskom nasljeđu i nova karizma koju Duh Sveti stvara u tome trenutku za obnovu Crkve. Zajedno raste prava obnova.

Vratimo se životu svetog Franje. Budući da ga je otac Bernardone korio zbog prevelike velikodušnosti prema siromašnima, Franjo je, pred asiškim biskupom, simboličnom gestom skinuo sa sebe svu odjeću, želeći se tako odreći očeve baštine: kao u trenutku stvaranja, Franjo nema ništa, već samo život koji mu je dao Bog, u čije se ruke predaje. Kasnije je živio kao eremit, sve dok se, 1208. godine, nije dogodio drugi temeljni događaj na putu njegova obraćenja. Slušajući ulomak iz Matejeva Evanđelja – Isusov govor apostolima poslanima u misiju –, Franjo se osjetio pozvanim živjeti u siromaštvu i posvetiti se propovijedanju. Pridružili su mu se i neki drugovi, te se 1209. uputio u Rim, kako bi papi Inocentu III. podastro projekt nove obnove kršćanskog života. Veliki ga je papa srdačno primio, shvativši da je pokret koji je pokrenuo Franjo od Boga. Asiški je siromašak shvatio da svaka karizma dana od Duha Svetoga treba biti stavljena u službu Mističnoga Tijela, koje je Crkva; stoga je uvijek djelovao u punom zajedništvu s crkvenom vlašću. U životu svetaca ne postoji kontrast između proročke karizme i karizme vlasti i, ako bi do kakve napetosti i došlo, oni znaju strpljivo čekati vremena Duha Svetoga.

Neki su povjesničari iz osamnaestog stoljeća kao i u prošlom stoljeću pokušali kreirati iza Franje o kojem govori tradicija, jednoga takozvanog povijesnog Franju, kao što se pokušava iza Isusa iz evanđelja stvoriti jednog takozvanog povijesnog Isusa. Taj povijesni Franjo ne bi bio čovjek Crkve, već čovjek izravno povezan samo s Kristom, čovjek koji je htio stvoriti pokret Božjeg naroda, bez kanonskih formi i bez hijerarhije. Istina je pak da je sveti Franjo imao stvarno veoma neposredan odnos s Isusom i s Božjom riječju, koju je htio nasljedovati sine glossa, takvu kakva jest, u svoj njezinoj radikalnosti i istinitosti. Istina je također da isprva nije kanio osnovati red s neophodnim kanonskim oblicima, već je, jednostavno, s Božjom riječju i Gospodinovom prisutnošću, htio obnoviti Božji narod, sabirući ga ponovno na slušanje riječi i poslušnost riječi po uzoru na Krista. Osim toga, znao je da Krist nije nikada "moj", već je uvijek "naš", da Krista ne mogu imati "ja" i da ne mogu obnoviti "sebe" protiv Crkve, njezine volje i njezina učenja, već da se samo u zajedništvu Crkve izgrađene na apostolskom nasljeđu obnavlja također poslušnost Božjoj riječi.

Istina je također da nije namjeravao osnovati novi red, već samo obnoviti Božji narod za Gospodina koji dolazi. Ali je s bolom i tugom shvatio da sve mora imati svoj red, da je također crkveno pravo nužno da bi se obnovi dalo oblik i tako je stvarno na cjelovit način, svim srcem, ušao u crkveno zajedništvo, s papom i s biskupima. Bio je uvijek svjestan toga da je središte Crkve euharistija, gdje Kristovo Tijelo i njegova Krv postaju prisutni. Po svećeništvu, euharistija je Crkva. Tamo gdje su prisutni i svećeništvo i Krist i crkveno zajedništvo, jedino tamo prebiva također Božja riječ. Pravi je povijesni Franjo – Franjo Crkve i upravo na taj način govori također nevjernicima, vjernicima drugih vjeroispovijesti i religija.

Franjo i njegova, sve brojnija braća, nastanili su se u Porcijunkuli, odnosno crkvi Svete Marije Anđeoske, svetome mjestu u pravom smislu riječi franjevačke duhovnosti. I Klara, djevojka iz Asiza iz plemićke obitelji, stupila je u Franjinu školu. Nastao je tako Drugi franjevački red, red klarisa, drugo iskustvo koje će donijeti velike plodove svetosti u Crkvi.

I nasljednik Inocenta III., papa Honorije III., svojom bulom Cum dilecti iz 1218. podupro je jedinstveni razvoj prve manje braće, koja su otvarala svoje misije u raznim zemljama Europe, pa čak i u Maroku. Franjo je 1219. godine dobio dopuštenje razgovarati, u Egiptu, s muslimanskim sultanom Melek-el-Kamelom, kako bi i ondje propovijedao Isusovo evanđelje. Želim istaknuti tu epizodu iz života svetoga Franje, koja je veoma aktualna. U dobu u kojem je vladao sukob između kršćanstva i islama, Franjo, oboružan samo svojom vjerom i osobnom blagošću, uspješno je kročio putovima dijaloga. Kronike nam govore o dobrohotnom i srdačnom prijemu na kojeg je naišao kod muslimanskog sultana. Model je to na kojem bi se i danas trebali nadahnjivati odnosi između kršćana i muslimana: promicati dijalog u istini, u međusobnom poštivanju i uzajamnom razumijevanju (usp. Nostra aetate, 3). Čini se kako je Franjo 1220. posjetio i Svetu zemlju, bacivši tako sjeme, koje će donijeti mnogo ploda: njegovi će duhovni sinovi učiniti od mjesta u kojima je živio Isus povlašteno polje svoga poslanja. Sa zahvalnošću mislim danas na velike zasluge Franjevačke kustodije u Svetoj zemlji.

Po povratku u Italiju, Franjo je predao upravljanje Reda svojem zamjeniku, fra Pietru Cattaniju, dok je papa Red, kojem je pristupao sve veći broj sljedbenika, povjerio zaštiti kardinal Ugolina, budućeg Vrhovnog svećenika Grgura IX. Sam utemeljitelj, sav posvećen propovijedanju koje je vršio s velikim uspjehom, sastavio je Pravilo, koje će kasnije odobriti papa.

U samotištu La Verna 1224. godine Franjo jer ima viđenje Raspetog u obliku serafina i iz susreta s Raspetim dobio je stigme; postaje tako jedno s raspetim Kristom: to je, dakle, dar koji izražava njegovo duboko poistovjećivanje s Kristom.

Franjina smrt – njegov transitus – zbio se 3. listopada navečer 1226. godine, u Porcijunkuli. Nakon što je blagoslovio svoje duhovne sinove, umire, prostrt na goloj zemlji. Dvije godine kasnije papa Grgur IX. uvrstio ga je među svece. Nedugo zatim u Asizu je njemu u čast podignuta velika bazilika, koja je dan-danas odredište mnoštva hodočasnika, koji ondje mogu častiti grob sveca i diviti se Giottovim freskama, slikara koji je na veličanstven način prikazao Franjin život.

Spomenuo sam da Franjo predstavlja alter Christus, bio je doista živa slika Krista. Zvali su ga također "Isusovim bratom". I doista, njegov je ideal bio slijedeći: biti poput Isusa; razmatrati Krista iz evanđelja, snažno ga ljubiti, oponašati njegove kreposti. Na osobit način, on je htio dati temeljnu vrijednost unutarnjem i izvanjskom siromaštvu, učeći tome siromaštvu također svoje duhovne sinove. Prvo blaženstvo iz Govora na gori – Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! (Mt 5,3) – našlo je svijetlo ostvarenje u životu i riječima svetoga Franje. Doista, dragi prijatelji, sveci su najvrsniji tumači Biblije; oni, utjelovljujući u svome životu Božju riječ, čine je privlačnijom no ikad, tako da nam ona stvarno govori. Franjino svjedočanstvo, koji je ljubio siromaštvo kako bi predano i potpuno slobodno nasljedovao Krista, nastavlja biti i za nas poziv njegovati nutarnje siromaštvo kako bi rasli u pouzdanju u Boga, ujedinjujući u sebi život u umjerenosti i nenavezanost na materijalna dobra.

Kod Franje se ljubav prema Kristu izrazila na osobit način u klanjanju Presvetom euharistijskom sakramentu. U Fonti francescane mogu se pročitati dirljivi izrazi, poput ovoga: "Sav ljudski rod strepi, sav svemir drhti i nebo kliče kada je na oltaru, u svećenikovim rukama, Krist, Sin Boga živoga. O neizmjerne li naklonosti! O ponizne li uzvišenosti: sam Gospodar svemira, Bog i Božji Sin, tako se ponizio da se skrio za naše spasenje pod neznatnim prilikama kruha" (Francesco di Assisi, Scritti, Editrici Francescane, Padova 2002., 401).

U ovoj Svećeničkoj godini, sviđa mi se također podsjetiti na preporuku koju je Franjo uputio svećenicima: "Kada budu htjeli slaviti misu čista srca neka s dubokim poštovanjem vrše pravu žrtvu presvetoga Tijela i Krvi Gospodina našega Isusa Krista" (Francesco di Assisi, Scritti, 399). Franjo je uvijek pokazivao veliko poštovanje prema svećenicima te je preporučivao da ih se uvijek poštuje, pa i onda kada su osobno toga malo dostojni. Kao razlog toga dubokog poštivanja navodio je činjenicu da su oni primili dar posvećivanja euharistije. Draga braćo u svećeništvu, ne zaboravimo nikada ovu pouku: svetost euharistije traži od nas da budemo čisti, da živimo dosljedno otajstvu koje slavimo.

Iz ljubavi prema Kristu rađa se ljubav prema osobama i prema svim Božjim stvorenjima. Evo jedne druge karakteristične crte Franjine duhovnosti: osjećaj sveopćeg bratstva i ljubavi prema svemu stvorenom, koji mu je nadahnuo slavnu Pjesmu stvorenja. To je veoma aktualna poruka. Kao što sam podsjetio u svojoj nedavnoj enciklici Caritas in veritate, održiv je samo onaj razvoj koji poštuje stvoreni svijet i koji ne šteti okolišu, a u ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan mira istaknuo sam kako je i izgrađivanje trajnoga mira vezano uz poštivanje okoliša. Franjo nas podsjeća da se u stvaranju očituje Stvoriteljeva mudrost i dobrohotnost. On prirodu shvaća upravo kao jezik u kojem Bog govori s nama, u kojem stvarnost postaje transparentna te možemo govoriti o Bogu i s Bogom.

Dragi prijatelji, Franjo je bio veliki svetac i radostan čovjek. Zbog svoje jednostavnosti, svoje poniznosti, svoje vjere, svoje ljubavi prema Kristu, svoje dobrote prema svakom muškarcu i svakoj ženi, bio je radostan u svakoj situaciji. Naime, između svetosti i radosti postoji dubok i neraskidiv odnos. Jedan je francuski pisac rekao da na svijetu postoji samo jedna žalost: ta da ne budemo sveti. Promatrajući svjedočanstvo svetoga Franje, shvaćamo da se u ovome krije tajna istinske radosti: postati sveti!

Neka nam Djevica, koju je Franjo ljubio nježnom ljubavlju, izmoli taj dar. Povjeravamo se njoj istim riječima Asiškog siromaha: "Sveta Djevice Marijo, nijedna od žena rođenih na svijetu nije ti nalik, kćeri i službenice svevišnjega Kralja i nebeskog Oca, Majko presvetoga Gospodina našega Isusa Krista, zaručnice Duha Svetoga: moli za nas… kod svoga presvetoga ljubljenog Sina, Gospodina i Učitelja" (Francesco di Assisi, Scritti, 163.).

 

* Kateheza pape Benedikta XVI., od 27. siječnja 2010.

Zašto se katolički svećenici ne žene?

Pitanju se može se pristupiti s mnogo različitih načina. Celibat ili beženstvo - definira se kao stanje onoga koji je bez žene ili muškarca, zapravo onoga koji nije vezan brakom.

Celibat, poznato je, može biti svojevoljan, ali može biti i prinudan, već prema tome je li izabran slobodno ili je pak određen nekim okolnostima koje sprečavaju ili jednostavno onemogućuju stupanje u brak.

S kršćanskoga gledišta, slobodno izabran celibat kao način življenja afektivne spolnosti, kao oblik ljubavi, kao poseban poziv poprima posve pozitivno značenje. Uobičajeno se za taj oblik života, kako ističe »Enciklopedijski teološki rječnik«, koristi izraz »posvećeno djevičanstvo«. Tim se pojmom na razumljiv način označava svako slobodno odricanje od braka i od svakoga prakticiranja spolnosti radi posebnoga predanja »kraljevstvu nebeskom«, dok se celibatom označuje crkveni celibat.

U prvoj Crkvi - koja je isto bila obilježena mentalitetom opredjeljenja za celibat »radi kraljevstva nebeskoga« - svećenička služba nije bila povezana s obvezom celibata, a od 4. stoljeća, dekretima koje su potvrdili Elvirska (306) i Rimska (386) sinoda, počinje uvođenje zakona celibata za svećenike Latinske, tj. Rimokatoličke Crkve. Taj kanonski propis ili zakon potvrđen je tijekom stoljeća, a u naše je dane potvrđen osobito dekretom »Presbyterorum ordinis« Drugoga vatikanskog koncila i apostolskim pismom »Sacerdotalis coelibatus« pape Pavla VI.

Kako se ističe u dekretu »Presbyterorum ordinis«, premda između celibata i svećeništva ne postoji apsolutno nužna povezanost, »celibat uistinu mnogostruko pristaje svećeništvu« (PO 16). Spomenuti dokument među vrlinama koje su najpotrebnije za svećeničku ili prezbitersku službu navodi »ono raspoloženje duha po kojem su uvijek spremni tražiti ne svoju volju, nego volju onoga koji ih je poslao. Svojom odgovornom i dragovoljnom poniznošću i posluhom prezbiteri se suobličuju Kristu, osjećajući u sebi ono što je i u Isusu Kristu, koji 'je samoga sebe sništio uzevši narav sluge... te postao poslušan do smrti' (Fil 2, 7-8)«.

Crkva je uvijek uvelike cijenila - i to na poseban način u svećeničkom životu - »savršenu i trajnu suzdržljivost radi kraljevstva nebeskog, koju je Krist Gospodin preporučio i koju su tijekom vremena, pa i u naše dane, mnogi Kristovi vjernici dragovoljno prihvatili i hvalevrijedno obdržavali« (PO, 16). Naime, prema tumačenju istoga dekreta, suzdržljivost je ujedno znak i poticaj pastoralne ljubavi te osobit izvor duhovne plodnosti u svijetu. »Svećeništvo je, doduše, po svojoj naravi ne zahtijeva, kao što je vidljivo iz prakse rane Crkve i iz tradicije istočnih Crkava, gdje osim onih koji po milosnome daru zajedno sa svojim biskupima izabiru da će obdržavati celibat, ima također u najvišoj mjeri zaslužnih oženjenih prezbitera. A dok Sveti sabor preporučuje crkveni celibat, on nipošto ne kani izmijeniti onaj drukčiji način života, koji je legitimno na snazi u istočnim Crkvama. Sve one, pak, koji su već oženjeni primili prezbiterat, s puno ljubavi potiče da, ustrajući u svetome zvanju, i dalje nastave svoj život potpuno i velikodušno trošiti za povjereno im stado« (PO 16).

U istome se broju rečenoga dekreta objašnjavaju i drugi razlozi za život u celibatu: »Po obdržavanju beženstva radi kraljevstva nebeskoga prezbiteri se Kristu posvećuju na nov i izvanredan način, uza nj lakše prianjaju nepodijeljena srca, u njemu se i po njemu slobodnije predaju služenju Bogu i ljudima, slobodnije služe njegovu kraljevstvu i djelu višnjega preporoda te tako postaju sposobniji da u većoj mjeri prime očinstvo u Kristu« (PO 16).

Svećenici, znači, na taj način priznaju pred ljudima da se hoće nepodijeljeno predati povjerenoj im službi, da, naime, »vjernike zaruče s jednim Zaručnikom te da ih privedu Kristu kao čistu djevicu. Tako oni podsjećaju na onu Bogom ustanovljenu otajstvenu ženidbu koja će se potpuno očitovati u budućem životu, po kojoj Crkva ima jedinog Zaručnika - Krista. Osim toga, oni postaju živim znakom onoga budućeg svijeta, koji je po vjeri i ljubavi već prisutan, u kojem se djeca uskrsnuća neće ni udavati ni ženiti«, navodi isti broj. Beženstvo koje se iz tih razloga - utemeljenih u Kristu i njegovu poslanju - svećenicima isprva preporučivalo, bili je u Latinskoj Crkvi kasnije svima koji su imali primiti sveti red zakonom nametnuto. »Ovaj Sveti sabor ponovno odobrava i potvrđuje to zakonodavstvo s obzirom na one koji su određeni za prezbiterat, uzdajući se u Duhu da će Otac dobrostivo dati dar beženstva, koje je toliko u skladu sa svećeništvom Novog zavjeta, samo ako oni koji su po sakramentu reda dionici Kristova svećeništva, štoviše, i cijela Crkva, budu za taj dar ponizno i usrdno molili« (PO 16).

Katekizam Katoličke Crkve u br. 1579 doslovno kaže: »Svi zaređeni službenici u Latinskoj Crkvi, izuzevši stalne đakone, izabiru se redovito među neoženjenim vjernicima muškarcima koji imaju želju obdržavati celibat 'radi kraljevstva nebeskoga' (Mt 19, 12). Pozvani da se nepodijeljena srca posvete Bogu i 'onome što se na nj odnosi' (usp. Heb 5, 4), oni se potpuno predaju Bogu i ljudima. Celibat je znak toga novog života kome se posvećuje službenik Crkve; prihvaćajući celibat radosna srca, postaju znak budućega svijeta.«

Ako biste željeli znati još i više te upotpuniti svoje vjerničko i teološko znanje, preporučujemo Vam čitanje apostolskoga pisma »Sacerdotalis coelibatus« Pavla VI. u kojemu se iznose teološki razlozi za crkveni celibat i govori se o njegovu kristološkom, ekleziološkom i eshatološkom značenju - što smo mi tek ukratko naznačili, a može se sažeti u misao da »svećenički celibat izravnije sjedinjuje s Kristom, čini svećenike raspoloživijima za braću, to jest za Crkvu, te da je predokus i svjedočanstvo budućega života«.

Priređeno prema: GK, br. 3 (1856), 17.1.2010.

Marija, Majka i uzor svećenika

Marija, Majka i uzor svećenika: o toj je temi 18. prosinca 2009. godine govorio kapucini i propovjednik papinskog doma fra Raniero Cantalamessa u trećoj i posljednjoj adventskoj homiliji pred Svetim Ocem i članovima Rimske kurije u kapeli „Redemptoris Mater“ u Vatikanu.

Fra R. Cantalamessa je govorio o povlaštenom odnosu između Marije i svećenikâ, pozvanih radosno živjeti i darivati vjeru u Krista. Kakvi su odnosi između Marijinog majčinstva i apostolskog svećeništva? Zapitao se otac Cantalamessa ističući veliku sličnost između Marije i svećenika: Marija je po Duhu Svetome začela Krista, i nakon toga ga je othranila, nosila u svome krilu i rodila ga u Betlehemu; svećenik, po Duhu Svetomu, pomazan i posvećen pri ređenju, također je pozvan ispuniti se Kristom da ga potom objelodani te naviještanjem riječi i dijeljenjem sakramenata porodi u dušama – ustvrdio je propovjednik.

Premda je ta sličnost na objektivnome, milosnome planu, rekao je da sličnost također postoji na subjektivnoj razini. Svećenik se „ne smije ograničiti da drugima prenosi Krista, naučenog iz knjiga, prije nego Krist postane dio njegova tijela i krvi: Osobni se doprinos, zajednički Mariji i svećeniku, sažima u vjeri. Marija je – piše sv. Augustin – po vjeri začela i rodila, svećenik također u svome srcu po vjeri nosi Krista i po vjeri ga naviješta drugima – istaknuo je otac Cantalamessa.

Govoreći o Marijinu pouzdanju u Boga, rekao je kako se Marija našla u apsolutnoj samoći. Komu je mogla reći ono što je znala, što se zbilo? Jedino se mogla povjeriti Bogu. A Marija, kao i svaka mlada djevojka u Izraelu, znala je dobro što je pisalo u Mojsijevu zakonu, u 22. poglavlju Ponovljenoga zakona, to jest da djevojku koja na dan vjenčanja nije djevica, treba izvesti na očev kućni prag da je kamenuju seljani. Bog od stvorenjâ nikada ne iznuđuje pristanak, sakrivajući im posljedice – kazao je otac Cantalamessa. To je očevidno u svim velikim Božjim pozivima kako se vidi iz Šimunova proroštva Mariji da će joj mač probosti dušu. Evo zašto je Marija za nas radosni uzor. Marija je rekla Bogu Amen – neka mi bude po riječi tvojoj, cjeloviti amen s punim značenjem koje ta riječ ima u Bibliji, do te mjere da Isus biva Amen: da Oče, jer se tako tebi svidjelo. Marija je zaista Bogu rekla cjeloviti 'da', tako da je mogla obuhvatiti volju čitavoga čovječanstva. U tom trenutku je predstavljala sve nas. Marijina vjera je dakle slobodan čin ljubavi i poslušnosti, jer Bog želi jedino slobodne čine, premda ih je potaknula Božja milost – ustvrdio je otac Cantalamessa.

Podsjećajući kako II. vatikanski sabor tvrdi da je veličina Marije u vjeri, rekao je da je ona hodala i rasla u vjeri. Svi dakle trebaju i mogu nasljedovati Mariju u vjeri, a na poseban način to treba činiti svećenik. Vjernici odmah primijete vjeruje li neki svećenik, ili pastir, vjeruje li u ono što govori i slavi. Tko od svećenika prije svega traži Boga, odmah to primijeti; tko od njega ne traži Boga, lako ga se može zavesti kao što i on može lako prevariti svećenika, povlađujući mu da je važan, izvrstan, moderan, dok je u stvarnosti mjed koji ječi i cimbal koji zveči – kazao je otac Cantalamessa.

Podsjećajući na dvije kratke Marijine riječi koje svećenik izogovara tijekom ređenja: „Evo me“ i „Amen“, otac Cantalamessa je istaknuo kako svećenik uvijek mora na umu imati te riječi. Duhovna obnova katoličkog svećenika, koju želi Sveti Otac, bit će razmjerna zanosu kojim svatko od nas, svećenici i biskupi, iznova radosno izgovaraju: 'Evo me!' i 'Da, želim to!', obnavljajući pomazanje primljeno u ređenju. Isus je došao na svijet govoreći: „Evo, dolazim, da činim, Bože, tvoju volju!' (Heb 10,7). Primamo ga, ovoga Božića, s istim riječima: 'Evo, dolazim, Gospodine Isuse, da vršim tvoju volju“ – zaključio je otac Cantalamessa, OFMCap.