Formacija u redovničkoj zajednici

Svećenikom i/ili redovnikom nitko ne postaje preko noći, nego se taj put sastoji od određenih odgojno-obrazovnih procesa. Program formacije od ulaska u samostan ili sjemenište pa sve do ređenja za svećenika uključuje razvoj osobe u duhovnom, osobnom, obrazovnom, kulturnom, svećeničkom i/ili redovničkom pogledu.

 

U procesu odgoja nastoji se mladu osobu usmjeriti prema cjelovitosti za život zajednice kao i za kvalitetu služenja u Crkvi. Stoga, odgoj u našoj redovničkoj zajednici jest proces koji uključuje nekoliko bitnih faza.

 

1. Proces razlučivanja

• a) osobna odluka
• b) razgovor s roditeljima
• c) razgovor s nekim svećenikom (duhovnikom)

2. Postulat(ura)

 

      U postulaturu ulaze mladići koji su već završili neku srednju školu, fakultet ili su možda već zaposleni. U ovoj početnoj fazi oni izbliza upoznavaju samostansko-redovnički život, a zajednica sa svoje strane upoznaje kandidate te im nastoji pomoći da sazriju u svojoj odluci nasljedovanja Krista i Evanđelja.

 

3. Novicijat (godina ''kušnje'')

• a) primanje i oblačenje redovničkog odijela ili habita
• b) vrijeme studija o redovničkim zavjetima, o franjevačkom načinu života i rada, dublje razumijevanje osobnog poziva na Bogu posvećeni život
• c) u redovitim prilikama novicijat ili ''godina kušnje'' traje godinu dana

4. Jednostavni (privremeni) zavjeti

• a) po završetku godine novicijata, novak podnosi Molbu za polaganje prvih redovničkih zavjeta
• b) pismeni odgovor Uprave provincije na Molbu za zavjete
• c) ako je odgovor pozitivan, novak se pripušta polaganju prvih zavjeta (siromaštvo, čistoća, poslušnost)
• d) upis na filozofsko-teološki studij (ako kandidat želi biti svećenik)

5. Svečani (doživotni) zavjeti

 

Redovnik s privremenim zavjetima nastavlja svoj duhovni i ljudski hod kroz teološki i odgojni studij u za to određenoj samostanskoj zajednici. U našoj Provinciji ta kuća odgoja za naše studente filozofsko-teološkog studija nalazi se u Zagrebu (samostan sv. Mihaela ark.)

Taj proces razvoja svakog kandidata, uz samostansku zajednicu, prati magistar ili odgojitelj. Nakon tri ili više godina života u privremenim zavjetima, kandidat treba provincijalu uputiti Molbu za polaganje doživotnih zavjeta. Po njima onda postaje i punopravnim članom Reda i Provincije.

 

 

6. Ređenje za đakona i svećenika

 

Redovnik sa svečanim (doživotnim) zavjetima, kad ispuni sve potrebne uvjete s obzirom na propisani studij i redovnički odgoj, može pristupiti primanju sv. Reda đakonata. Đakonat redovito traje od šest mjeseci do godinu dana. Vrijeme đakonata podijeljeno je na dva dijela: pohađanje posebnih predavanja i polaganje ispita važnih za kasnije svećeničko poslanje i djelovanje. Osim toga, đakonska godina predviđa i vršenje konkretnih zadaća u pastoralu u nekom našem samostanu ili župi. Nakon đakonske prakse slijedi primanje sv. Reda prezbiterata te konkretno svećeničko djelovanje.

 

 

Služiti Bogu i ljudima kao časni brat  

 

U duhovnom pozivu i redovničkoj zajednici osim svećenika moguće je biti i časni brat - brat laik. Naš Kapucinski red zasniva se na bratstvu, odn. na činjenici da smo svi međusobno braća. Zato kod nas, uz braću svećenike, kao punopravni članovi zajednice djeluju u braća laici. Oni danas mogu vršiti čitavi niz različitih i dragocjenih službi, upravo nužnih za normalno djelovanje samostana i zajednice, sudjelujući na taj način u poslanju Reda, naviještanju Evanđelja i njegova svjedočenja u svakodnevnom životu, često u vrlo jednostavnim i neznatnim službama i poslovima.

 

Brat laik, odn. redovnik koji nije svećenik, nije - kako neki misle - netko tko nije mogao završiti srednju školu ili fakultet, nego je to zvanje koje ima svoj duboki evanđeoski i kršćanski smisao, značenje i identitet. Kandidati za braću laike imaju u svemu zajednički foramciju (počevši od postulature pa do polaganja doživotnih zavjeta) s onima koji se u Redu pripremaju ili žele biti svećenici.

 

* Mladići zainteresirani za duhovni poziv - svećenički i/ili redovnički - u svojim pitanjima, dilemama i pojašnjenjima slobodni su kontaktirati:

 

Fra Juro Šimić, promicatelj duhovnih zvanja

Sv. L. Mandića 41, 10040 Zagreb

E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com



Duhovni poziv sv. Pija iz Pietrelcine

Rijetki su sveci poput Padra Pija već za života bili obdareni izvanrednim znakovima koji su na njega svratili pozornost čitavog svijeta: sv. rane ili stigme (1918.), tajanstveni miris koje je širilo njegovo tijelo, dar bilokacije i levitacije, čitanje srdaca, ozdravljenja i obraćenja pripisana njegovom zagovoru.
U jednoj prigodi izjavio je: ''Ja ne želim biti ništa drugo doli samo obični fratar i kapucin koji moli!'' I doista, bio je čovjek velike i žarke molitve i patnje. Spavao je na zemlji, s kamenom umjesto jastuka i svakodnevno je molio najmanje petnaest krunica. Ispovijedao je od jutra do mraka. Žarko je ljubio Boga braću ljude, a puninom svoga zvanja trajno je služio spasenju svojih bližnjih. Njegov životni program ostvarivao se vođenjem duša prema Bogu, sakramentalnim pomirenjem ljudi s Bogom te služenjem sv. Mise.  

Iako je već za života bio planetarno poznat, malo je poznato da je Padre Pio u početku oklijevao odgovoriti na duhovni poziv i to iz razloga što je već zarana naslućivao da će imati brojnih problema. A kroz život sva njegova predviđanja uglavnom su se i obistinila!

Odlazak u samostan

Odluku da svoju želju za služenjem Bogu ostvari upravo u Redu franjevaca kapucina, potaknulo je poznanstvo s fra Camilom iz samostana u Morconeu. Ovaj je redovnik povremeno navraćao u Pietrelcinu prikupljati priloge i živežne namirnice za svoju redovničku subraću. Nije bilo jednostavno odlučiti se. Francesco je osjećao poziv, ali je oklijevao, budući da je naslućivao kako će mu taj izbor priskrbiti mnogo patnji. Pripreme za ulazak u samostan započele su na proljeće 1902. godine. Francesco je tada imao petnaest godina. Nije više bio dijete. Dobro je shvaćao značaj koraka koji je trebao napraviti.

Odlazak u ''novi život''

Mogao je dugo razmišljati. Zapravo, njegova prva zamolba za prijem u Kapucinski red bila je odbijena, budući da nije bilo mjesta u samostanu gdje je trebao boraviti godinu dana u novicijatu, tj. provesti tzv. godinu redovničke kušnje. Odobrenje je stiglo tek u rujnu 1902. godine. Dana 6. siječnja 1903. Francesco je otputovao u svoj novi život. U to se vrijeme novicijat kod braće kapucina odvijao u Morconeu (pokrajina Campania), otprilike 17 kilometara udaljenom od Pietrelcine. Francesco je na put prema novom odredištu krenuo ujutro 6. siječnja, na blagdan Bogojavljenja, nakon sv. Mise u župnoj crkvi Pietrelcine i nakon što je pozdravio do suza ganute članove obitelji. U samostan su ga otpratili učitelj Angelo Caccavo i svećenik don Nicola Caruso. Nakon propješačenih 17 kilometara, oko podneva su stigli na samostanska vrata. Samostan u Morconeu, jednostavna građevina iz 16. stoljeća, bilo je hladan, ali ne i fratri kapucini koji su ga srdačno dočekali. Francesco je ondje susreo i fra Camilla, mladog sakupljača milodara kojega je toliko puta susreo u Pietrelcini i s kojim se bio sprijatelji.

''Rastanak sa svijetom''

Objedovao je u samostanu u zasebnoj maloj dvorani, a popodne su s njime razgovarali stariji redovnici koji su htjeli saznati ima li mladić intelektualne sposobnosti za ostvarivanje redovničkog i svećeničkog poziva. Nakon godine novicijata Francesco je, naime, trebao završiti tradicionalnu klasičnu poduku i nakon toga pohađati potrebiti teološki studij kako bi mogao postati svećenikom. Radilo se o srdačnom razgovoru nakon kojega su redovnici iznijeli pozitivno mišljenje i Francesco je bio službeno primljen u Kapucinski red. Iduća dva tjedna, nastavio je nositi civilno (građansko) odijelo i, zajedno s još deset kandidata, pripremao se, pod vodstvom iskusnog redovnika, za obred ''rastanka sa svijetom''. Radi se o sugestivnom obredu punom simboličnih značenja koji se slavio 22. siječnja 1903. godine.

Tog su se jutra Francesco i njegova redovnička subraća predstavili u velikoj samostanskoj crkvi. Prostrli su se pred oltarom i, prema drevnoj tradiciji Reda, sa sebe su svukli civilnu (građansku) odjeću koja je predstavljala svjetovni život, te obukli habit braće kapucina, simbol novog života. Kako bi se još više naglasilo odvajanje od svijeta, promijenili su svoje dotadašnje ime, a prezime su zamijenili nazivom rodnog mjesta. Francesco Forgione je tako postao fra Pio iz Pietrelcine, i tim se imenom nazivao i potpisivao do kraja zemaljskog života.

Razlučivanje poziva

''Postoji prekrasan način da se iskusi ljubav u životu: to je poziv na nasljedovanje Krista...'' 

                                                                (sv. Ivan Pavao II.)

 

 

Život kršćanina nije ništa drugo nego trajno osluškivanje. Kršćanin svojim nutarnjim ''uhom'' osluškuje govor stvarnosti koja ga okružuje i u kojoj se svakodnevno odvija njegov život. Sve što na svom putu susreće Božji je zov i Božji govor upućen njemu. Ništa nije za odbaciti, ničemu se ne bi trebao oglušiti. Osnovni stav koji bi čovjek treba usvojiti i trajno vježbati jest stav budnosti, osluškivanja, razlučivanja. Uvijek bismo trebali biti otvoreni otajstvu koje prožima našu svakodnevicu. Tada sve zadobiva neku tajanstvenu ljepotu i značenje. Sve postaje govor Boga koji u svojoj očinskoj dobroti proviđa za naš život i čini ono što je najbolje za nas. I ne samo to. U nama se počinje buditi, do tada neotkriveni, dinamizam ljubavi te i mi odlučujemo činiti, dati ono najbolje od sebe - za Boga, Crkvu, svijet, čovjeka. Bog za nas više nije samo onaj koji nama nešto čini ili daje, već postaje onaj koji nas zove imenom i povjerava nam određeno poslanje u svijetu. Takav stav prema Bogu, životu i svijetu imali su i brojni sveci.

 

Razlučivanje zvanja važan je moment u životu svake osobe jer je riječ o odluci koja mijenja čitavu budućnost osobe i usmjerava većinu kasnijih odluka. Kao i odluka za brak, i odluka za duhovni poziv po sebi je takva da smjera biti doživotna i nepromjenjiva, iako zbog različitih okolnosti obje odluke često završe kao privremeni i promjenjivi izbori. Razlučivanje zvanja nipošto nije vezano samo za odluku hoće li netko ući u samostan - ili u bogosloviju - ili će se opredijeliti za brak. Opredjeljenje doneseno jednom, najčešće u mladosti, nipošto nije dostatno za čitav život. Svatko će se mnogo puta, pa i godinama i desetljećima poslije, naći pred pitanjem je li dobro izabrao i nije li možda pogriješio u svojoj odluci. Razlučivanje zvanja stoga ima cjeloživotnu oznaku. Zbog toga tu osobinu nikada ne smijemo zanemariti niti misliti da smo mirni do kraja života jer smo jednom, već davno, nešto odabrali. Bilo bi idealno kada bi bilo tako, kada ne bi postojali problemi, napasti, kušnje i različite druge situacije koje život donose. Ključno je razlučiti zvanje - prvi i svaki drugi put - u odnosu prema Bogu i s Bogom. Ako ga razlučujemo osjećajima, stavljajući to kako se osjećam u prvi plan, a ne razlučujući razumom i vjerom, vrlo je vjerojatno da nećemo uspjeti niti u duhovnom pozivu niti u braku.

 

Životi svetaca i blaženika najbolji su nam primjer kako razlučiti zvanje u mladosti, tijekom života i na njegovu kraju. Oni nas, svaki na svoj način, uče kako ne zastati pred određenim zaprekama koje mogu dovesti do toga da se u životu ne obeshrabrimo te ne ostvarimo svoje zvanje: bilo redovničko, bilo svećeničko, bilo bračno i obiteljsko. Valja nam uvijek razlučivati životne okolnosti od svoje osobe i svojega života i ne dopustiti da neke stvari uvjetuju ili blokiraju nas i naše životne izbore. Sveci nas uče da nas životne okolnosti uvjetuju onoliko koliko im mi to dopustimo. Ako ih proživljavamo s Bogom, on će biti taj koji će voditi, oblikovati i usmjeravati naš život, a neće ulogu vođe i presudnog utjecaja preuzimati okolnosti niti drugi ljudi. 

Razlučivanje zvanja - bilo da tek o zvanju odlučujemo bilo da se oko izabranoga dvoumimo - dio je kara razlučivanja duhova te nema prvoga bez drugoga, a drugoga nema bez Duha Svetoga. Tko svoj život želi sam usmjeravati i voditi, taj je već u startu krivo razlučio. U svakoj etapi života sudrug i mjerilo razlučivanja treba biti Bog.  

 

I Crkva je u trajnom osluškivanju stvarnosti. To je učinila i na Sinodi posvećenoj mladima, vjeri i razlučivanju zvanja, u listopadu 2018. godine, kao i na Svjetskom susretu mladih u Panami u siječnju ove, 2019., godine. Crkva hrabri mlade da s povjerenjem osluškuju Božji poziv i govor kroz njihovu osobnu životnu stvarnost kako bi otkrili i ostvarili onaj jedinstveni nauk koji Bog ima sa svakim od njih.

 

Papa Franjo svima poručuje: Riskiraj, jer tko ne riskira, taj ne hoda. A na našu bojazan što ako pogriješimo, odgovara: Više ćeš pogriješiti ako se ne pokreneš. Pokreni nas, Duše Sveti! U pravom smjeru - ostvarenju Očeva nauma, sa svakim od nas!  

Mladi, vjera i razlučivanje zvanja

Od 3. do 8. listopada 2018. godine u Rimu je održana Biskupska sinoda na temu: ''Mladi, vjera i razlučivanje zvanja''. Možda će netko zastati kod ovih zadnjih dviju riječi - razlučivanje zvanja - pitajući se ima li to kakve veze sa mnom. U pripremnom dokumentu Sinode ističe se da je svrha razlučivanja zvanja otkriti kako, u svjetlu vjere, naš svakodnevni niz izbora pretvoriti u korake prema punini radosti na koju smo pozvani. Drugim riječima: kako biti svet!

 

Kao nadahnuti tekst za bolje razumijevanje poslanja koje Crkva ima u odnosu na mlade, sinodskim ocima je poslužila zgoda iz Evanđelja po Luki kada dvojica učenika susreću Isusa na putu u Emaus (čitaj Lk 24, 13-35). Postavimo si pitanje: što bi se dogodilo da učenici nisu prepoznali poziv Duha da tom strancu što ih znatiželjno propitkuje odgovore protupitanjem te time, umjesto odbijanja, prihvate razgovor koji je obzirom na nedavne događaje u vrijeme Pashe mogao biti vrlo neugodno za njih. Učinili su izbor koji ih je ispunio radošću te su prepoznali Isusa, a onda su pošli drugima navijestiti tu Radosnu vijest.

 

Sinodski oci su slušali i mlade koji su iznijeli svoja iskustva, dileme i strahove, jer trebalo je odgovoriti na pitanje: što Crkva danas treba činiti bolje i više kako bi pomogla mladima i pratila ih na njihovu putu svetosti? Odgovor na to možda najbolje opisuju riječi pape Franje koje se nalaze u završnom dokumentu Sinode: ''Kako možemo ponovno probuditi veličinu i hrabrost donošenja velikih odluka, polet srca kako bi se uhvatilo u koštac s odgojnim i emotivnim izazovima? Postoji jedan izraz koji sam ponovio više puta: Riskiraj! Riskiraj. Tko ne riskira taj ne hoda. 'Ali što ako pogriješim?' Bogu hvala! Više ćeš pogriješiti ako se ne pokreneš'' (Govor u Vili Nazaret, 18. 6. 2016.).

 

Završni dokument Sinode podijeljen je u tri dijela znakovitih naslova: ''I pođe s njima'', ''Uto im se otvore oči'', ''U isti se čas digoše''. Svaki započinje jednim odjeljkom iz Lukina evanđelja koji opisuje put učenika u Emaus.

 

Dokument je prije svega namijenjen onima koji rade s mladima, ali i svakoj mladoj osobi koja si postavlja pitanja o životu, osobito kada treba razlučiti poticaje i donijeti odluku, tj. izabrati. Ocrtava današnje vrijeme i analizira kako u njemu žive mladi, njihova očekivanja i način razmišljanja. Tumači kako izgleda umijeće tog razlučivanja i kako prepoznati što nam to Duh govori. Na kraju svima koji trebaju dati duhovnu potporu mladima na putu razlučivanja govori kako da to učine. Naglašena je važnost osobnog praćenja mlade osobe pri razlučivanju jednako životnog zvanja koliko i svakodnevnog izbora.

 

Crkva mora biti sposobna hodati s mladima, a spoznati vrijednost slušanja onih koji žele da ih se čuje te naučiti slušati što govore dobar je početak tog hoda. Crkva - svećenik, redovnik, poslužitelj, laik - mora razumjeti mlade i svijet u kojemu žive. Sinodski oci iznose tri odlučujuća elementa današnjeg novog svijeta: novost digitalne transformacije društva, migrante kao jednu od paradigmi našeg vremena te prepoznavanje i reakcija na sve vrste zlostavljanja.

 

Mladi čovjek, bez iznimke, rođen je da bude otvoren punini života te mu treba utvrditi vjeru u vlastitu originalnost hoda prema punini života. Vjera je izvor razlučivanja zvanja. ''Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite'' (Iv 15, 16). Duh govori i djeluje kroz životne događaje svake osobe, a da bi se otkrilo njihovo značenje i donijelo odluku potrebno je razlučivanje koje opisuju tri glagola: prepoznati, tumačiti, izabrati, ocrtavajući time put kojim treba ići (usp. Evangelli gaudium, 51). U temelju razlučivanja možemo pronaći tri uvjerenja: da Duh Sveti djeluje u mojem srcu kroz osjećaje i želje, da je moje srce zbog svoje krhkosti i grešnosti podijeljeno radi oprečnih osjećaja i da svaki način života nameće neki izbor.

 

''Mi moramo biti sveti da bismo mogli pozvati mlade da to postanu'', ističe se u završnom dokumentu. ''Mladi vape za autentičnom, transparentnom, radosnom Crkvom koja zrači: samo Crkva svetaca može biti na visini tih zahtjeva. Mnogi mladi su je napustili jer u njoj nisu pronašli svetost, nego osrednjost, uznositost, podjele i korupciju. Nažalost, svijet je više zgrožen zloporabama nekih ljudi iz Crkve nego doživljajem svetosti njezinih članova. Stoga Crkva u cjelini mora učiniti odlučnu, neposrednu i korjenitu promjenu perspektive! Mladima su potrebni sveci koji će oblikovati druge svece, pokazujući da je 'svetost najljepše lice Crkve'. Postoji jezik koji svi muževi i žene, u svakom vremenu, mjestu i kulturi, mogu razumjeti jer je neposredan i blistav: jezik svetosti'' (br. 166).