Božji poziv i čovjekov odaziv

U Svetom Pismu nalazimo mnoštvo prekrasnih tekstova koji nam progovaraju o Božjem izabranju, odn. o pozivu ljudima da Mu se stave na raspolaganje kako bi po njima mogao svim ljudima prenijeti svoju poruku o spasenju roda ljudskoga.

Tako npr. u divnom viđenju, Izaija se našao pred licem tri put svetoga Gospodina te bio obuzet velikim strahom i dubokim osjećajem svoje nedostojnosti. Ali, nastavlja sv. Pismo, Serafin čisti njegova usta žeravom i briše njegov grijeh te on, osjetivši se spremnim odgovoriti na poziv, kliče: "Evo me, mene pošalji!" (usp. Iz 6,1-2.3-8).

Isti slijed osjećaja prisutan je i u izvješću o čudesnom ribolovu, o kojem govori današnji ulomak iz Evanđelja. Pozvani od Isusa baciti mreže, usprkos tome što čitavu noć nisu ništa ulovili, Šimun Petar i drugi apostoli, povjerovavši u njegovu riječ, uloviše mnoštvo riba. Pred tim čudom, Šimun Petar se ne baca Isusu u zagrljaj kako bi time izrazio radost zbog neočekivanog ulova, već se, kao što izvješćuje evanđelist Luka, baca pred njegove noge govoreći: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!" (usp. Lk 5,10). Nato ga Isus poče bodriti: "Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!"; i, ostavivši sve, on pođe za njim.

Pavao također, podsjećajući da je bio progonitelj Crkve, govori kako je nedostojan zvati se apostolom, ali priznaje da je milost Božja učinila u njemu čuda i, usprkos vlastitim ograničenjima, povjerila mu zadatak i čast propovijedati evanđelje (usp. 1 Kor 15,8-10).

U ta tri iskustva vidimo kako istinski susret s Bogom potiče čovjeka prepoznati vlastito siromaštvo i nedostojnost, vlastito ograničenje i vlastiti grijeh. Ali, usprkos toj krhkosti, Gospodin, bogat milosrđem i oproštenjem, preobražava čovjekov život i poziva ga slijediti. Poniznost koju su posvjedočili Izaija, Petar i Pavao poziva sve one koji su primili dar Božjeg poziva da se ne usredotočuju na vlastita ograničenja, nego da svoj pogled čvrsto upru u Gospodina i na njegovo iznenađujuće milosrđe, kako bi obratili srce i nastavili, s radošću, "ostavljati sve" zbog Njega. On, naime, ne gleda ono što je važno za čovjeka: "čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu" (1 Sam 16,7), ljude, istina, siromašne i slabe, ali koji vjeruju u Njega i postaju neustrašivi apostoli i navjestitelji spasenja.

Kao vjernici i članovi Crkve nemojmo nikada smesti s uma da je - prije bilo kojega našega djela - iznad svega potrebno moliti Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju, a da oni koji osjete Gospodinov poziv - nakon njegova potrebnog razaznavanja - na njega uspiju odgovoriti velikodušno, ne pouzdavajući se u vlastite snage i sposobnosti, nego iznad svega otvarajući se Božjoj pomoći i djelovanju Njegove svete milosti.

Neka svi oni koji su se Gospodinu već odazvali ili će Mu se tek odazvati na poziv svakodnevno odgovaraju s radošću i punim predanjem i povjerenjem upravo onako kako je to učinila vjerna službenica Božja, Blažena Djevica Marija.

U današnje vrijeme kad je veća kriza "Odziva" nego "Poziva", duhovna zvanja - kako postojeća tako i nova - više od svega trebaju još žarču molitvu i podršku (osobnu i zajedničku).

Knjige franjevačko-kapucinske duhovnosti i svetosti

Želim znati, volim čitati!

Poštovani posjetitelju!

Nakon što je 2008. godine izašao KAPUCINSKI MISAL, a u jesen 2010. velika POVIJEST REDA (Kapucini. Povijest jedne franjevačke obitelji), ovih dana hrvatski kapucini našoj vjerničkoj i čitateljskoj publici nude još jedno vrijedno djelo iz svoje duge i bogate povijesti i franjevačko-kapucinske duhovnosti.

Naime, upravo je iz tiska izašla knjiga s naslovom STOPAMA SVETACA. Kapucinski sveci, blaženici, časni i Sluge Božje. Ovo vrijedno djelo na preko 500. str. i u boji zajedno izdaju Kršćanska sadašnjost i Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića.

Naslovna stranica

Po sadržaju djelo je vrlo vrijedno i zanimljivo jer se po prvi puta na hrvatskom jeziku donose kratki životopisi svih dosad službeno proglašenih kapucinskih svetaca i blaženika, kao i za silno mnoštvo druge naše braće i sestra za koje postoji mogućnost da danas-sutra od Crkve i sami budu službeno proglašeni svetima i/ili blaženima. Nije naodmet istaknuti da naš Kapucinski red broji 15 svetaca, 45 blaženika, 137 časnih i slugu Božji.

Ova knjiga nema samo namjeru informiranja, nego i poticanja. Svi su Kristovi učenici, naime, pozvani na svetost. Na tome putu i životnom zadatku uvelike nam od pomoći mogu biti i sveci. Nasljedujući Krista i razne modele stetosti koje nam Crkva nudi preko svetaca i mi sami se možemo uspeti do vrhunaca svetosti. Zato ovo lijepo i vrijedno djelo preporučamo svima, a na poseban način mladima, kao i onima koji se zanimaju za franjevaštvo i duhovni poziv!

Istovremeno s izlaskom ove knjige o kapucinskim svetica tiskan je i tzv. KAPUCINSKI ČASOSLOV kao dodatak općem Časoslovu. Ovo pak djelo donosi samo vlastita slavlja svih naših svetaca i blaženika po datumu njihova liturgijskog spomena i to s kratkim životopisnim podacima i vlastitim čitanjima. Vrijednost ovog djela jest u tome što se u malo redaka sažima duhovna poruka dotičnog sveca i blaženika te je djelo ujedno prikladno za osobno duhovno čitanje i razmatranje.

Ako neko od ovih navedenih djela želite imati u svojim rukama slobodno nas možete kontaktirati putem pošte ili e-maila, a mi ćemo Vam knjige nastojati poslati gratis (besplatno)!

Fra Juro Šimić OFMCap 

sv. L. Mandića 41

10040 ZAGREB

E-mail: frajurofmcap@kapucini.hr

Knjiga o povijesti Reda

Kakav odgoj u sjemeništima?

Afektivni odgoj u sjemeništu mora ozbiljno uzimati u obzir prevladavajuću hipererotiziranu kulturu iz koje dolaze svećenički kandidati, a koja je sposobna umrtviti savjesti i zahvatiti cjelokupnu relacijsku sposobnost osobe – ustvrdio je kardinal Mauro Piacenza, pročelnik Zbora za kler, na predavanju održanom 10. svibnja u Torinu, na poziv teološkog fakulteta sjeverne Italije, pred biskupima, odgojiteljima i profesorima.

Govoreći o odgojnom procesu službenog svećeništva, kardinal je istaknuo kako se ima strogo voditi računa o tome da su svi rođeni nakon sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća i odrasli u kulturnom ozračju panseksualizma i hipererotičnosti, poticanih sredstvima društvene komunikacije, a posljedica je „srozavanje značenja afektivnosti“. Zapravo, umjetno odvajanje sjedinjujućeg vidika od oplodnje, nepovratno je suzilo široki opseg afektivnosti na prakticiranje spolnosti. Stoga je nužno postupno i korjenito usvajanje svijesti o borbi i pobjedi, u nama samima, promijenjene antropološke strukture izazvane prevladavajućom kulturom, što ona neprestano nameće – ustvrdio je kardinal Piacenza.

Kako dakle osmisliti uspješan odgoj za svećeničke kandidate, koji stižu iz spomenutog kulturnoga konteksta? Glede toga kardinal je istaknuo da „se tijekom odgoja ne smije utjecati cenzuri i površnom sučeljavanju s afektivnim pitanjem. To iziskuje sjemenišne poglavare „afektivno zrele osobe, izmirene sa sobom i s vlastitom psiho-afektivnom dimenzijom, da nisu frustrirani i da ne nastoje svoje neriješene probleme prenositi na druge. Osim toga, nužno je uvijek zadržati jasnu razliku između odgojitelja i odgojenika – primijetio je kardinal Piacenza.

Tko se priprema za svećenika mora svakako provesti čišćenje memorije, s duhovnog, moralnog i psihološkog stajališta. Stoga je nužno, makar glede savjesti, iskreno pripovijedanje vlastite afektivne prošlosti, što će duhovnom vođi omogućiti stvarno poznavanje osobne kandidatove prošlosti. Suvremen kultura naime ide za tim da mlade doslovno 'napumpa' slikama, dakle i pamćenjima koja su nekad bila nezamisliva – objasnio je kardinala dodajući kako se iz iskustva o proučavanju tužnih procesa o oslobađanju od svećeničkih obveza ređenja može zaključiti da se u pola sata zlog služenja internetom može vidjeti to što u prošlosti tijekom cijelog života nije bilo moguće.

Sve nepročišćene memorije tijekom odgoja i nepobijeđene zle navike izbijaju na površinu, izazivaju ozbiljne probleme psiho-afektivne ravnoteže i, katkada, vrlo bolna duševna, moralna i psihološka stanja. Osim toga, nastavio je kardinal, nužno je odgajati vlastitu afektivnu sadašnjost, glede sklonosti i glede težnji, da se ne dogodi da zamišljena psiho-afektivno-spolno svećenička budućnost bude sasvim različita od sjemenišne sadašnjosti.
Svijest da je karizma celibata nadnaravni dar Duha Svetoga, obvezuje da se u odgoju za celibat prizna apsolutno prvenstvo milosti. Jer unatoč važnom prinosu humanih znanosti, znanosti su se u prošlosti pogrješno primjenjivale ako ne i zlorabile, a psihologiju se smatralo općim lijekom za sva zla i za sve svećeničke kandidate. Naprotiv, dar celibatske karizme cvjeta, postupno se prihvaća i dozrijeva, sve do određivanja same psihološke osobnosti svećenika samo u intimnom, trajnom, zbiljskom i međusobnom odnosu s Isusom iz Nazareta, Gospodinom i Kristom. Intimnost s Bogom raste u molitvi i u svakodnevnom slavljenju Euharistije – istaknuo je kardinal.

Zaključujući predavanje, kardinal je ustvrdio da svako sjemenište ima biti zajednica ljudi koji su sreli Isusa Krista i čiji je život promijenio upravo taj susret s njim; sjemenišna zajednica može prihvatiti sva ograničenja, podnositi ih i rješavati, ali ima biti moleća zajednica koja odgaja buduće svećenike i za osobnu molitvu, za tišinu, za promišljanje i za stvarnu božansku intimnost – primijetio je kardinal.
Valja se trgnuti iz sna, prošlost nas je pretekla! Ako danas postoji pravi problem, kojega valja biti svjesni, to je problem krhkosti i svećeničkog identiteta koji nije i zbog nerijetkih teoloških kolebanja dovoljno određen i, što je još gore, vrlo se rijetko poklapa sa samim psihološkim identitetom kandidata – zaključio je kardinal Piacenza.

Poruka pape Benedikta XVI. za svjetski dan molitve za zvanja 2011. godine

48. Svjetski dan molitve za zvanja, koji će se slaviti 15. svibnja 2011., na Četvrtu vazmenu nedjelju, poziva nas razmišljati o temi: “Predlagati zvanja u mjesnoj Crkvi”.

Prije sedamdeset godina časni sluga Božji Pio XII. osnovao je Papinsko djelo za svećenička zvanja. Kasnije su slična djela biskupi osnivali u mnogim biskupijama. Vodili su ih svećenici i laici, kao odgovor na poziv Dobrog Pastira, koji “vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira”, i reče: “Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju” (Mt 9, 36-38).

Umijeće promicanja i brige za zvanja nalazi svijetlu referentnu točku na stranicama Evanđelja gdje Isus poziva svoje učenike da ga slijede te ih poučava s ljubavlju i brižnošću. Ono što posebno privlači našu pozornost jest način na koji je Isus pozvao svoje najbliže suradnike da naviještaju Kraljevstvo Božje (usp. Lk 10, 9). Prije svega, jasno dolazi do izražaja da je prvi čin molitva za njih: prije nego će ih pozvati, Isus je proveo noć u osami, u molitvi, u osluškivanju Očeve volje (usp. Lk 6,12), u duhovnoj odvojenosti od svakodnevnih briga. Učenikov poziv rađa se upravo u prisnom razgovoru sa Ocem. Poziv na svećeničku službu i posvećeni život je u prvom redu plod stalnoga dodira s Bogom živim i ustrajne molitve koja se uzdiže “gospodaru žetve” bilo u župnim zajednica, bilo u kršćanskim obiteljima, bilo na molitvenim sastancima na kojima se moli za zvanja.

Gospodin je, na početku svoga javnog djelovanja, pozvao neke ribare, koji su se pripremali za ribolov na Galilejskom jezeru, obrativši im se riječima: “Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!” (Mt 4, 19). Pokazao im je svoje misijsko poslanje brojnim “znacima” koji su pokazatelj njegove ljubavi prema ljudima i dar Očeva milosrđa; učio ih je riječju i životom da budu spremni nastaviti njegovo djelo spasenja; na kraju, znajući “da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu” (Iv 13, 1), povjerio im je spomen svoje smrti i uskrsnuća, i prije nego će biti uzdignut na Nebo poslao ih je u čitav svijet zapovjedivši im: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28, 19).

Poziv koji Isus upućuje onome kojem kaže: “Slijedi me!” je u isti mah zahtjevan i uzvišen: on ih poziva da budu njegovi prijatelji, da slušaju izbliza njegovu riječi i žive s njim; uči ih potpunom predanju Bogu i širenju Kraljevstva prema zakonu evanđelja: “ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12, 24); poziva ih da napuste vlastitu skučenu volju, svoju ideju o samoostvarenju i urone u drugu volju, Božju volju i puste da ih ona vodi ona vodi i nadahnjuje život. Dao im je iskusiti bratstvo, koje se rađa iz te potpune otvorenosti za Boga (usp. Mt 12, 49-50) i koje je prepoznatljivi znak Isusove zajednice: “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13, 35).

Nasljedovanje Krista i danas je zahtjevno: to znači naučiti trajno upirati pogled u Isusa, dobro ga upoznati, slušati ga u Riječi i susretati se s njim u sakramentima; to isto tako znači naučiti suobličiti svoju volju njegovoj. To je prava škola odgoja za sve koji se pripremaju za svećeničku i službu i posvećeni život, pod vodstvom mjerodavnih crkvenih vlasti. Gospodin neizostavno poziva, u svim razdobljima života, sudjelovati u njegovu poslanju i služiti Crkvi u zaređenoj službi i posvećenom životu, a Crkva “je pozvana čuvati taj dar poziva, cijeniti ga i njegovati: ona je odgovorna za rađanje i sazrijevanje svećeničkih i redovničkih zvanja” (Ivan Pavao II., posinodska apostolska pobudnica Pastores dabo vobis, 41), naročito u naše doba kada se čini da je Gospodinov poziv zaglušen “drugim glasovima” i da poziv na njegovo nasljedovanje dajući vlastiti život izgleda previše težak, svaka kršćanska zajednica i svaki vjernik moraju svjesno prihvatiti obvezu promicati duhovna zvanja. Važno je hrabriti i podupirati one koji pokazuju jasne znakove poziva na svećenički poziv i redovničko posvećenje, da osjete toplinu čitave zajednice dok budu davali svoj pristanak Bogu i Crkvi. I ja sam ih potičem kao što sam to učinio onima koji su odlučili ući u sjemenište i kojima sam napisao: “I to ste dobro učinili, jer će ljudi uvijek, pa i u ovom našem vremenu u kojem je tehnologija zavladala svijetom i dobu globalizacije, trebati Boga koji se pokazao u Isusu Kristu i koji nas okuplja u sveopćoj Crkvi, da bismo s njim i po njemu naučili živjeti u istini i sačuvali i svojim životom pokazali mjerila prave ljudskosti” (Pismo sjemeništarcima, 18. listopada 2010.).

Potrebno je da čitava mjesna Crkva bude sve osjetljivija i pozornija prema pastoralu zvanja, odgajajući na obiteljskoj i župnoj razini kao i na razini udruga, napose djevojčice, dječake i mlade ljude – kao što je Isus činio sa apostolima – da sazrijevaju u istinskom i prisnom prijateljstvu s Gospodinom, njegovanom u osobnoj i liturgijskoj molitvi; da se nauče pomnom i plodonosnom slušanju Božje riječi, putem sve veće prisnosti sa Svetim pismom; da shvate da prihvaćanje Božje volje ne poništava i ne uništava osobu, već omogućuje čovjeku otkriti i slijediti najdublju istinu o samome sebi; da žive besplatnost i bratstvo u odnosima s drugima, jer se samo otvarajući Božjoj ljubavi nalazi prava radost i puno ostvarenje vlastitih težnji. “Predlagati duhovna zvanja u mjesnoj Crkvi” znači imati hrabrosti pokazati, putem pomnog i primjerenog pastorala zvanja, taj zahtjevni put nasljedovanja Krista, koje je, budući da ima duboki smisao, kadro obuhvatiti cio čovjekov život.

Obraćam se osobito vama, draga subraćo u episkopatu. Da bi poslanje spasenja u Kristu nastavili i sve više širili, važno je “[promicati] što im je više moguće svećenička i redovnička zvanja, uz osobitu skrb za misijska zvanja” (Dekr. Christus Dominus, 15). Gospodin treba vašu suradnju da bi njegovi pozivi mogli doprijeti do srcâ onih koje je izabrao. Pazite koga ćete izabrati za službu u dijecezanskom centru za zvanja, koji predstavlja dragocjeno sredstvo promicanja i organiziranja pastorala zvanja i molitve kojeg ovaj podupire i jamči njegovu djelotvornost. Želim vas također, draga subraćo biskupi, podsjetiti na brigu opće Crkve za pravednu razdiobu svećenika u svijetu. Vaša raspoloživost prema biskupijama koje oskudijevaju zvanjima, postaje Božji blagoslov za vaše zajednice a za vjernike je svjedočanstvo svećeničke službe koja se velikodušno otvara potrebama čitave Crkve.

Drugi je vatikanski koncil izrijekom podsjetio da “dužnost promicanja svećeničkih zvanja pripada svoj kršćanskoj zajednici, a to joj valja činiti ponajprije punim kršćanskim životom” (Dekr. Optatam totius, 2). Želim zato uputiti posebni bratski pozdrav i poticaj onima koji na razne načine surađuju u župama sa svećenicima. Na osobit se način obraćam onima koji mogu pružiti vlastiti doprinos pastoralu zvanja: svećenicima, obiteljima, katehistima, animatorima. Svećenicima poručujem da budu kadri dati svjedočanstvo zajedništva s biskupom i ostalom subraćom, da bi zajamčili plodno tlo na kojem će poniknuti svećenička zvanja. Neka obitelji budu “nadahnute duhom vjere, ljubavi i pobožnosti” (isto), kadre pomoći svojim sinovima i kćerima da velikodušno prihvate poziv na svećeništvo i posvećeni život. Katehisti i animatori katoličkih udruga i crkvenih pokreta, uvjereni u svoje odgojno poslanje, neka se trude “da tako odgajaju mlade koji su im povjereni da bi mogli osjetiti Božji poziv i rado ga slijediti” (isto).

Draga braćo i sestre, vaše zauzimanje u promicanju i u brizi za zvanja stječe puninu smisla i pastoralnu djelotvornost kada se ostvaruje u jedinstvu Crkve i upravljeno je k služenju zajednici. Zato je svaki moment života crkvene zajednice – kateheze, odgojni susreti, liturgijska molitva, hodočašća u svetišta – dragocjena mogućnost da se u Božjem narodu, osobito kod djece i mladeži, pobudi osjećaj pripadnosti Crkvi i odgovornost odgovora na poziv na svećeništvo i posvećeni život, izabran slobodno i svjesno.

Sposobnost njegovati zvanja je karakteristični znak vitalnosti neke mjesne Crkve. S pouzdanjem i ustrajno zazivajmo pomoć Djevice Marije, da se, primjerom njezina prihvaćanja Božjeg nauma spasenja i njezinim djelotvornim zagovorom, uzmogne širiti u svakoj zajednici raspoloživost reći “da” Gospodinu, koji poziva uvijek nove radnike za svoju žetvu. S tom željom, svima od srca udjeljujem svoj apostolski blagoslov.

                                                                                                Papa Benedikt XVI.

Vatikan, 15. listopada 2010. 

Što je poziv?

Svatko od nas dao bi drukčiji odgovor na to pitanje, no jasno je da je svatko od nas pozvan. Prvenstveno je to poziv na svetost, poziv na život s Bogom po Kristu, upućen svim ljudima kako bi prihvatili Božje kraljevstvo koje se približilo.

Poziv se očituje kroz različite oblike konkretnog života i ima dva načina ostvarivanja:

      1. posredan – kroz brak, obitelj, izvršavanjem svojih društvenih i kršćanskih dužnosti,

      2. neposredan - kroz svećeničko ili redovničko zvanje. Ovaj se sastoji u posebnom Božjem zahvatu u život pojedinca, a ostvaruje se slobodnom odlukom i dragovoljnim prihvaćanjem evanđeoskih savjeta.

Nikome od nas nije došao netko i jednostavno rekao: „Dođi, slijedi me!“, a mi brže-bolje bez razmišljanja krenuli ne znajući kuda i kamo. Zato je važno razlikovati postojanje poziva i samu svijest poziva.

Poziv je unutarnji treptaj duše koja počinje tragati za nečim višim, drugačijim, nedohvatnim i neshvatljivim. Osoba koju Bog zove s vremenom započinje novi život, drugačiji od dosadašnjeg, a da i sama u početku toga ne bude svjesna. Takva osoba na nov način sluša Božji glas. Početak poziva može počivati na nekom konkretnom doživljaju i poticaju na dobro (nečiji primjer života, propovijed, susret s nekom osobom, poticajna knjiga, životopisi svetaca i sl.).

Ako je osoba zaista pozvana, u njoj raste svijest o pozivu koji se očituje u različitim situacijama kroz koje Bog vodi dušu. Takvi događaji su samo znakovi koje nam Bog daje da bismo u svom životu otkrili poziv i postali ga svjesni. Poziv je tajnovit, nastaje u dubini duše i upravo se stoga otkriva u trenutcima molitve, samoće i tišine. Tajna poziva, njegova privlačnost i snaga kojom se borimo za njegovo ostvarenje, na samom nam početku ne otkriva svu njegovu dubinu, ljepotu, a pogotovo ne njegovu vrijednost. On živi u nama i onda kada nas privlače stvari protivne Božjem zakonu i onda kad je naša ljestvica vrjednota okrenuta naopačke. Unatoč tim prilikama Bog sa svakom osobom ima svoj plan pa tako i s onom osobom koju zove da ga pobliže slijedi. Božji planovi su jedno, a naša htijenja drugo.

 Često su to duge i mučne borbe naše naravi, koja uvijek ponovno nastoji skrojiti život po svojoj mjeri i oduprijeti se tako tihom upornom glasu u dubini vlastitog srca. Sve ove mukotrpne borbe osobu jačaju, čine je zrelijom i sposobnom odgovorno postupati. Mnogim takvim borbama često se pridruže borbe s okolinom, s bližnjima, koji ne mogu shvatiti što se to zbiva s pozvanom osobom.  Sam Isus kaže: „Ne shvaćaju toga svi nego samo oni kojima je dano“ (Mt 19,12).

Poziv s vremenom postaje sve jači i postupno mijenja osobu, njene dosadašnje navike, njeno ponašanje i stavove. Osoba koju Bog zove postupno kroz molitvu otkriva Njegov plan i odlučuje hoće li odgovoriti na Božji poziv. Odgovori li osoba na Božji poziv, možemo govoriti o zvanju koje je izraz Božje ljubavi i naklonosti prema čovjeku,  očituje se u sklonosti prema određenom načinu života i nastojanju da ga se ostvari i to u sasvim konkretnim situacijama.

To znači htjeti prihvatiti i živjeti redovnički život, a za to su potrebne psihološke, moralne i fizičke sklonosti koje kroz samoodgoj osobe sazrijevaju i vode zrelom i odgovornom načinu života. Dubina, ljepota i vrijednost poziva u životu osobe raste čitavog života. Voljeti svoj poziv uči se iz dana u dan, uvijek ponovno, rastući u ljubavi prema Kristu Zaručniku i onima s kojima živimo i radimo.

"Tko voli svoju djecu i budućnost Crkve"

Strah roditelja: Iz pastoralnog pisma kardinala C. M. Martinija roditeljima

(*U drugom dijelu ovoga svog pisma kardinal govori o svećeničkom pozivu te potiče roditelje da se ne boje ako im sin izrazi želju postati svećenik. 


Kardinal ovako o tome piše:  

"Nerijetko primjećujem kod roditelja određeni strah, nelagodnost pred mogućnosti da im sin poželi biti svećenik. Katkad i roditelji sjemeništaraca pokazuju određeni nemir s obzirom na budućnost svojih sinova kao da se pitaju: 'Kakav to život očekuje moga sina, kad postane svećenik, hoće li biti sretan, ili će se osjećati osamljen?'

Želio bih odgovoriti na neka od postaljenih pitanja. Onaj koji želi biti dobar svećenik, mora biti spreman nositi svoj križ, koji je prisutan u životu svakog kršćanina. Njegovo služenje neće uvijek biti pravo vrjednovano, u vršenju odgovornosti naići će na kritike i nerazumijevanja. Ipak, premda mnogi to ne razumiju, svećenički život ima puno lijepih strana i radosti.

Svećenik je prije svega čovjek mnogostrukih ljudskih odnosa: posvećuje svoje vrijeme čovjeku. Svećenik ne susreće čovjeka iz bilo koje osobne koristi nego da im podari nešto što ne može nitko drugi dati, a to je duhovno bogatstvo. Pred njim se otvaraju srca, događa se susret po sakramentu ispovijedi i otvoren je put da se čuje Božja riječ koja iscjeljuje i oprašta. Ma koliko svećenik osjećao svoju ljudsku ograničenost odgovornosti na izazove koje postavlja današnji svijet, i zbog svojih slabosti potreban je kajanja, ipak u konačnici osjeća utjehu jer je mogao ljudima pružiti kruh Života i zagrljaj Božjeg oproštenja."

Moliti za zvanja! A kako?

Često puta čujemo, a i sami se vjerojatno pitamo, kako moliti za zvanja? Može se na mnogo načina, i mi to najčešće činimo općenito. A dobro bi bilo moliti i za sasvim konkretne osobe s kojima smo mi kao vjernici došli u poseban dodir. To bi molitvi dalo bliskost i osobnu notu. Čini mi se da bi bilo dobro da svaki katolik moli za svećenike, žive i pokojne, s kojima se osobno susretao i susreće i od kojih je primao svete sakramente.
Recimo, sjetiti se u molitvi svećenika koji nas je krstio, koji nas je prvi put ispovjedio i pričestio, svih onih koji me i dan-danas ispovijedaju i pričešćuju, za biskupa koji me je krizmao; oženjeni: za onoga tko me je vjenčao, bolesnici: za onoga tko mi je dao bolesničko pomazanje. S druge pak strane bilo bi dobro da svećenik moli za sve one koje je bilo kada krstio, ispovjedio, pričestio, vjenčao, kao bolesnika opremio, za sve pokojne kojima je sprovod vodio, za sve koje je poučavao i propovijedao im, navješćujući im Radosnu vijest usmeno ili pisanim putem. Dakako da će vjernici određene župe moliti za svoje svećenike: župnike, kapelane, za svoje časne sestre koje djeluju u župi, da će roditelji i rodbina moliti posebno za svoju djecu i rođake u duhovnim zvanjima, što se najčešće i čini. Koliko bi se takvom molitvom osoba povezalo! Eto divnoga molitvenog umreženja, duhovnoga interneta posebne vrste.

Ako Bog posve ispuni svećenika, redovnika, redovnicu, onda oni imaju snage svjedočiti svoj svećenički ili redovnički identitet, živjeti svoje zvanje radosno. A takav onda privlači i oduševljava. Svatko želi biti sretan i radostan u životu. Na primjeru sretnih svećenika i redovnika mladi će najbolje vidjeti da je to moguće ostvariti. To je, uz Božji poziv, najbolja promidžba duhovnih zvanja. A da bi uslijedio i Božji poziv i odziv mladih ljudi, potrebna je molitva, i to ustrajna.
Danas se na sve strane govori o krizi svećeničkih i redovničkih zvanja. No, što zapravo znači kriza? Drago nam je čuti i pročitati da u pojedinim dijelovima svijeta/Crkve raste broj duhovnih zvanja; žao nam je kad čitamo da taj broj znatno opada upravo kod nas u Europi i u drugim dijelovima gospodarski najrazvijenijeg dijela svijeta. Međutim, kod ovoga nije riječ samo o broju. Zašto? Pa zato što Crkva ne živi od statistike. Riječ je o nečemu drugom, puno većem i važnijem: o kvaliteti onih koji duhovno zvanje nose i žive. Kardinal Puljić jednom prigodom napisa da «krizu zvanja u najvećoj mjeri treba gledati povezano s krizom svjedočenja».

Svi smo se mi u životu oduševili nečijim dobrim primjerom. To je bio poticaj da smo uopće počeli razmišljati, ali i krenuti tim ostim putem, odn. da smo izabrali upravo svoje zvanje. Sluga Božji Ivan Pavao II. je poticao ne samo na molitvu za duhovna zvanja, nego da svaki svećenik odgoji sebi nasljednika. Na konkretnom primjeru to se najbolje uči. Jesmo li spremni dati takav dobar konkretan primjer?