Posao, karijera ili zvanje?

Sveto pismo govori o povijesti spasenja u kojoj je Bog tijekom stoljeća pozivao pojedince da ispune zadamo im poslanje. Na Božji poziv ljudi su odgovarali odazivom i tako su poziv i idaziv postali međusobno isprepleteni kao dvije isprepletene niti koje su plele uže. Svako je zvanje bilo osobno upućeno pojedincu, uvijek je to bio jedinstveni događaj, no ujedno događaj za zajednicu i Crkvu. Nitko nije pozvan da bude osamljeni otok!

Što je to zvanje? Često se zvanje miješa s poslom, zanimanjem ili karijerom. Moram raditi da podmirim račune, prehranim obitelj, idem na ljetovanje.... Posao može biti vrlo naporan, ali on ne donosi nutarnje zadovoljstvo jer posao je sredstvo, a ne svrha. To nije zvanje.

U riječi zvanje prepoznaje se glagol zvati, obratiti se komu imenom da bi mu se nešto priopćilo. Zov traži odaziv. Odakle dolazi taj zov? U prvom redu iz naše nutrine. Svatko je od nas jedinstvena i neponovljiva osoba. Od ranoga djetinjstva čovjek pokazjje svoje osobine, naklonosti, što voli, a što ne, kakvi se talenti u njemu skrivaju. Često se događa da životne odluke donosimo pod utjecajem i zbog očekivanja roditelja, prijatelja, učitelja, medija, umjesto da slušamo nutarnji zov. Rabi Zusya zgodno reče: "U budućem svijetu ne će pitati: 'Zašto nisi bio Mojsije?2 Pitati će me: 'Zašto nisi bio Zusya?'"

Općenito govoreći, čovjekovo je zvanje da odgovori na Božji poziv. Svaki je čovjek pozvan da Boga upozna, da ga ljubi i služi mu. Isus će to izraziti riječima: "Dođi i slijedi me." Ispuniti volju Božju razlog je naše duboke radosti, ključ našega određenja, put u vječnu radost. Razlika je u tome kako će čovjek to posebno poslanje ostvariti. A čovjek taj poziv može realizirati kao samac, u braku ili u duhovnom staležu. Odgovor ne ovisi ni o poslu, niti o karijeri. 

Poziv na nasljedovanje Isusa Krista u svećeništvu ili redovništvu po sebi je milost. Općenito redovničke zajednice ili biskupije imaju tzv. promicatelja duhovnih zvanja. Mi zapravo takvo zvanje ne možemo promovirati. Ono uvijek dolazi od Boga i stoga: ili jest, ili nije! Nažalost, ljudi mogu odmoći u tome da mladi ne ostvare Božji poziv, a isto tako mogu im pomoći da ga oni sami otkriju i ostvare u nekoj zajednici. A po čemu će ga otkriti? Ako su vjerni Evanđelju i Kristovoj crkvi. Ako njeguju molitveni i sakramentalni život. Ako su spremni svoj život uložiti za opće dobro zajednice i za nasljedovanje Krista. 

Krist Gospodin, koji je osnovao Crkvu, brine se da u njoj ima dovoljno onih koji će ga izbližega slijediti (nasljedovati). Stoga On u svakome vremenu poziva neke da mu se na poseban način pridruže kao svećenici i/ili redovnici/ce. No, mnogi na taj poziv ne reagiraju i svijet će ostati bez njihova udjela u izgradnji boljega svijeta putem širenja Evanđelja. Poziv biti čovjek za druge, biti sredstvo Božje ljubavi, mira i pravde upućen je mladićima i djevojkama. Da budu sredstvo koje blista novim sjajem i nesebično se zauzima za novi i bolji svijet.  

Molitva kad razmišljaš o svome životnom pozivu

Gospodine Isuse,
dugo sam čekao ovaj trenutak.
Trebalo mi je vremena da razgovaram
s tobom 'u četiri oka', posebice da te slušam.

Da budem iskren, doista mi ne
prestaješ slati poruke.
Problem je što ih ne želim uvijek primiti.

Ponekad ih otjeram glazbom, prijateljima, bukom...
No, usprsko tome, ne mogu zanijekati -
osjećam veliku prazninu, čak i ako se to izvana ne vidi.

Pa ipak, kada mi dođe tvoj smiren poziv: ''Hajde za znom'',
srce mi preplave tvoje svjetlo i mir.
Čim začujem ovaj poziv u dubini svoje duše,
pitam se kako to da si odabrao baš mene
između stotina i tisuća drugih mladih.

Ali zašto Gospodine? Zašto baš mene?
Što je toliko posebno u meni da me
pozivaš slijediti Te kao svog odabranog apostola?

Tada mi pada na pamet tvoj prvi
poziv učenicima i kažem si:
''A što je to bilo tako osobito
u Petru, Jakovu, Ivanu, Andriji...?
Nisu li i oni bili ljudi poput drugih?
Nisu li griješili poput svih drugih? Nisu li bili slabi, ponašali se
izdajnički i kukavički poput svih drugih?
A ipak si ih odabrao: "Ti nisi odabrao mene, ne, ja sam odabrao tebe."

Zapanjuje pomisao da ovi siromašni ribari s Tiberijadskog jezera
nisu nimalo oklijevali ostaviti na obali zauvijek,
'mrtve mreže' cijelog svog života.

A meni je tako teško ostaviti obitelj, udobnost moga doma, 
navezanost na djevojku (dečka), izglede da ostavim karijeru, 
svoje osobne planove, svoju slobodu... 
Ali s druge strane ti me također privlačiš 
i to nekom osobitom silom jer si mnogo više od bilo koje 
osobe ili stvari ovoga svijeta. 

Tvoja osobnost, krajnja širokogrudnost, 
nježnost prema nama, blagost srca i divota tvoga kraljevstva, 
sve me to strahovito privlači. 

Znam da ću uz tebe biti istinski sretan; znam da ćeš ugasiti
moju žeđ za vječnošću, i da ću s tobom trajno obilježiti 
ovaj svijet, čineći dobro u tvoje ime. 

Ali mojim se! Plaši me upuštanje u pustolovinu 
kojom riskiram sve, premda znam da njome mogu 
zadobiti sve. 
Gospodine, udijeli mi velikodušnost da krenem za tobom
bez ikakvog oklijevanja, da prerežem spone tugovanja 
koje me vezuju uz obalu i zadržavaju me 
da se ne otisnem na more svijeta, s Tobom, 
kapetanom moga broda. 

Podaj mi hrabost, podaj mi snagu. 
Znam da neću imati viđenja, ukazanja, 
ni ništa slično. Ipak, tvoj glas neće 
prestati jasno odjekivati mojom dušom 
i nesumnjivo me pozivati: "Hajte za mnom". 

Slijedit ću te, Gospodine. Slijedit ću te kamo god išao, 
i kamo god me vodio. Ići ću s tobom, 
nosit ću svoj križ i dizat ću se s tobom da spasim svijet. 

Molim te samo za tri stvari: 
podaj mi vjeru, velikodušnost i hrabrost; 
jednom riječju - vatrenu ljubav!  

Što sveci kažu o Bogu posvećenom životu?

Sveci nam daju dodatni uvid u posvećeni život. Naime, po njima je Bogu posvećeni život najsigurniji put u nebo i najbolje sredstvo za stvaranje svetaca i posvećivanja svijeta u kojemu živimo.

Po riječima sv. Tome Akvinskog, posvećen život je tako uzvišeno i veličanstveno stanje, da ''oni koji ulaze u neki red dobivaju iste milosti kao i osobe koje primaju krštenje''. Stoga se može reći da milosti kod polaganja svečanih (doživotnih) zavjeta nadilaze sve druge koje se mogu zaslužiti u ovom životu. Osobe koje se odluče na redovnički život mogu se u to potpuno pouzdati, jer njihov je put - križni put; najviši oblik ljubavi. Životom neprekidne molitve i žrtve, redovnik crpi s nebesa razne milosti, jednu za drugom, za obraćenje duša diljem svijeta. Biti redovnik znači postati mali suotkupitelj svijeta, sjedinjen s našim Gospodinom Bogom na križu. Posvećeni muškarci i žene nisu ni svjesni toga da održavaju opstojnost ovoga svijeta. A to su sposobni činiti jer su se odrekli puteva ovoga svijeta i mogu se nesmetano uzdići do neslućenih visina duhovnog života.

Sveta Faustina kaže: "Danas mi je Gospodin obznanio svoju srdžbu prema čovječanstvu koje zavrjeđuje da mu se zbog grješnosti prikrate dani. Međutim, saznala sadm da opstojnost ovoga svijeta održavaju odabrane duše; tj. redovničke zajednice.

Ali, jao svijetu ponestane li ovih redovničkih zajednica! ... U samostanima također ima duša zbog kojih Moje Srce radosno treperi. Oni nose moja obilježja; stoga ih Nebeski Otac promatra s osobitim zadovoljstvom. Uzro su anđelima i ljudima. Brojem su neznatni. Oni su bedem svijeta pred pravičnošću Nebeskog Oca i sredstvo kojih ishode milosrđe ovomu svijetu. Ljubav i žrtve ovih duša održavaju opstojnost ovog svijeta.''

Sveta Terezija Avilska: "Premda se u početku nisam mogla voljno odlučiti za redovništvo, vidjela sam da je redovnički status najbolji i najsigurniji. I tako, malo po malo, uspjela sam samu sebe prisiliti i prigrliti ga. Borba je trajala tri mjeseca. (...) Čim sam obukla habit, Gospodin mi je odmah dao da shvatim kako pomaže onima koji smognu snage da Mu služe .... To mi je pričinilo tako veliko zadovoljstvo, da mi nikada nije ponestalo do danas."

Sveti Alfons Liguori: "Ako i onima koji daju čašu hladne vode u njegovo ime neće izostati obilna nagrada, kako li će tek silno i nezamislivo nagraditi redovnicu koja teži k savršenstvu za bezbrojna djela milosrđa koja danomice obavlja; za tolike meditacije, poslove, i duhovna čitanja; za silna djela mrtvljenja i božanske ljubavi koje svakodnevno prinosi Bogu na čast? Znate li da sva dobra djela učinjena zbog poslušnosti, i sukladno redovničkih zavjetima, zavrjeđuju znatno veću nagradu od djela svjetovnih ljudi?"

Sveta Terezija iz Anda: "Ako sam i smatrala svoj poziv većim od svih drugih poziva, sada ga dvostruko cijenim; jer sam sam vidjela i iskusila da je svetost (redovnika) veća od svih drugih presvetih ideala."

(...) Ponekad mi se čini da sanjam.... još uvijek ne mogu povjerovati u svoju neizmjernu sreću. Ljudi bez poziva ne mogu to razumjeti, jer za njih nema sreće u žrtvovanju; međutim žrtva prinijeta Bogu najveće je blaženstvo."

A na drugom mjestu također će napisati: "Samostan jest predvorje neba i za duše u njemu postoji samo Bog. Duša koja u samostanu ne živi u Bogu - unizuje ga. Samostan je potpuno prožet Bogom. On je Njegovo prebivalište. Redovničke duše su anđeli koji Mu se stalno klanjaju."

Biti ili ne biti: duhovni poziv ili brak?

Redovnički-posvećeni život

Pojam posvećeni život odnosi se na stanje kod kojeg se muškarci i žene javno zavjetuju na obdržavanje evanđeoskih savjeta (siromaštva, čistoće i poslušnosti), najčešće u kontekstu redovničke zajednice ili samostana.

Davanjem redovničkih zavjeta takvi muškarci i žene savršenije se žele pridržavati Isusovih uputa. Riječima samoga Božanskog učitelja, to su savjeti svima koji žele biti ''savršeni'' (usp. Mt 19, 10-12; Mt 19, 16-22; Mt 5, 48; Mk 10).
 

U Katekizmu Katoličke Crkve (br. 916) čitamo:
''Redovnički stalež je jedan od načina upoznavanja 'intimnijeg' posvećenja, koje je ukorijenjeno u krštenju i znači potpuno predanje Bogu. U posvećenom životu Kristovi vjernici, po nadahnuću Duha Svetoga, žele izbližega slijediti Krista, predati se Bogu kojega ljube iznad svega te tako, težeći k savršenstvu ljubavi u službi Kraljevstva, u Crkvi označivati i naviještati slabu budućega vijeka.''

Blaženi papa Ivan Pavao II., u dokumentu Posvećeni život (Vita Consecrata), br. 32 piše: ''Što se tiče značenja svetosti Crkve, treba priznati objektivnu odličnost posvećenomu životu, koji odražava sam Kristov način života. Upravo zato u njemu postoji osobito bogato očitovanje evanđeoskih dobara i savršenije ostvarenje svrhe Crkve, koja je posvećenje čovječanstva. Posvećen život navješćuje i na neki način anticipira buduće vrijeme, kada se, dostigavši puninu onoga Kraljevstva nebeskog, koje već sada postoji u zametku i u tajni, sinovi uskrsnuća neće se ni ženiti, ni udavati, nego će biti kao Božji anđeli (usp. Mt 22,39)''.

Brak

Crkva naučava da je brak i posvećeni život ustanovio sam Božanski učitelj i da su oba staleža veoma vrijedna. Sukladno naučavanju Crkve, oba su zvanja neodvojiva jedno od drugog; ona se uzajamno jačaju i podupiru. Katekizam Katoličke Crkve (br. 1620.) ističe:
"Tko ozloglašuje brak, zamračuje i slavu djevičanstva, tko ga hvali, umnaža divljenje koje pripada djevičanstvu (...) Doista, ono što izgleda liječim samo u usporedbi s nečim što je ružno, ne može biti uistinu lijepo; ono pak što je bolje od nečega što se dobrim smatra, zaista je ljepše u potpunom smislu."

Oba zvanja trebamo smatrati pozitivnim i vrijednim. U tom se smislu brak smatra dobrim, a posvećeni život, boljim! Takav stav izražava i savjet apostola Pavla Korinćanima: "Tako, tko se oženi svojom djevicom, dobor čini, a tko se ne oženi, bolje čini." (1 Kor 7, 38).
Sveti Ambrozije, u svojoj raspravi o djevičanstvu, ponavlja: "Uspoređujem dobre stvari s dobrim stvarima, da se pojasni koje su odličnije." Crkva treba vjerne i svete obitelji da uredi svecima, bez kojih bi svijet nestao, u materijalnom i duhovnom smislu.

Naravno i nadnaravno

Crkva naučava da je brak naravno zvanje, jer je u skladu sa stvorenom ljudskom naravi od strane samoga nebeskog Stvoritelja. Naime, Božja nakana je da čovjek prirodno čezne za ljubavlju druge osobe i da želi osnovati vlastitu obitelj - ova je želja duboko usađena u srce svake osobe. Sam Gospodin želi da ljubimo isključivo njega, pa je tako On, Stvoritelj svega, ustanovio brak kao način otkrivanja svoje ljubavi čovječanstvu, i privlačenja čovjeka k sebi.
Papa Ivan Pavao II. je poučavao da je brak zemaljski predokus mističnog saveza Krista i njegove zaručnice, Crkve. Upravo po ovom zemaljskom predokusu saveza (po braku) muškarci i žene upoznaju i nebeske stvari.

Za razliku od toga, nadnaravno zvanje - duhovno - zvanje je koje nije od ovoga svijeta, ali živi u onom drugom svijetu. Crkva nas uči da su posvećeni muškarci i žene u nekom smislu zvijezde voditelj koje usmeravaju naše oči prema nebesima, onoam gdje braka nema (usp. Mt 22, 30: "Ta u uskrsnuću niti se žene niti udavaju nego su kao anđeli na nebu").
Na nebu će se djelokupno čovječanstvo sjediniti u mističnom braku s našim Gospodinom, i ovim će se ženidbenim savezom sjediniti jedni s drugima. U tom smislu, osobe posvećene Bogu "preskaču" zemaljski predokus u korist nebeskog braka. Christopher West navodi: "ne želeći nipošto umanjiti vrijednost spolnosti i braka, pravi kršćanski celibat pokazuje zapravo prema svom krajnjem ispunjenju."
Življenjem nebeske stvarnosti na zemlji, posvećene duše slobodne su nesmetano posvetiti svoje cijelo vrijeme i biće Bogu, poput ljubljene nevjeste koja se sva posvećuje svome suprugu.

* Zainteresirani mladići za duhovni poziv slobodni su kontaktirati: duhovno.zvanje@gmail.com

Stablo zvanja

Gdje postoji stablo svećenika?
Na kojoj njivi naći stablo sa redeovnicima?
U kojoj šumi pronaći ta rijetka stabla
koja rode svećenicima, redovnicima i redovnicama?

Jeste li ikad vidjeli takvo stablo, ikada na nj naišli?
Svakog dana mole mene biskupa neka učinim da bo stablo izraste?

Ali gdje je zemljište, rupa, voda, gnojivo?
Svake mi godine kažu neka se popnem na to stablo
da na njemu uberem svećenike i sestre,
tjeraju me neka ga potresem
da s njega padnu apostoli.

I otišao sam prolazio putevima
i idem od jedne kršćanske zajednice do druge
i posjećujem obitelji jednu za drugom:
Nemate li možda vi moje stablo,
stablo koje manjka u mojem voć njaku?

Niste li možda vi samo to rijetlo stablo
koje bi trebalo zasaditi na mojoj njivi?

Obitelji, budite dobra zemlja.
Kršćanske zajednice, budite rasadnici,
Odgojitelji, donosite dobru vodu,
Žene i muževi, djeco i mladi,
roditelji i odgojitelji,
svi zajedno tražimo stablo zvanja
moleći, radeći nešto,
bezuvjetno se pouzdavajući u Boga.

Sjeme - Božji poziv - bit će posijano
i iz njega će izrasti stablo zvanja
u sjeni velikog Križa
na slavnom suncu Uskrsnuća.

                      (Msgr. A. T. Sanon)

Papa Benedikt XVI. redovnicima i redovnicama: Iz osobnoga darivanja zrači sjetolost koja evangelizira ljude

U radostima i žalostima sadašnjega vremena, nemojte dvojiti da je Kristova kenoza već uskrsna pobjeda – istaknuo je papa Benedikt XVI. u propovijedi na Svetoj Misi koju je 2. veljače, na blagdan Prikazanja Gospodnjega, slavio u bazilici svetoga Petra. Istoga se dana slavio i XVII. svjetski dan posvećenoga života, stoga je Papa nazočne redovnike i redovnice pozvao da jačaju vjeru i da se ne pridružuju prorocima koji objavljuju kraj ili besmisao posvećenoga života u Crkvi naših dana.

Spasenje koje Isus daje svojemu narodu prolazi kroz nasilnu smrt koju će on pobijediti. Papa je u propovijedi govorio o Kristovoj žrtvi, o njegovu „prvosvećenstvu“, te o tomu da upravo zbog toga što je osobno trpio, Krist može doći u pomoć onima koji su u kušnji. I radost posvećena života – podsjetio je Sveti Otac – nužno prolazi kroz sudjelovanje u Kristovu Križu. Tako je bilo za Mariju, kojoj je bilo prorečeno da će joj mač probosti dušu. Njezino je trpljenje, trpljenje srca koje je samo jedno sa Srcem Sina Božjega, probodenoga zbog ljubavi. Iz te rane izbija Božja svjetlost, a također iz patnje, žrtava, darovanja sebe koje posvećene osobe žive iz ljubavi prema Bogu i prema drugima zrači ista ta svjetlost koja evangelizira ljude – istaknuo je Papa.

Podsjetivši potom da mnogobrojnim karizmama kontemplativnoga i apostolskoga života posvećene osobe surađuju u poslanju Crkve u svijetu, Sveti je Otac uputio tri poziva. Prije svega, valja jačati vjeru, spominjati se 'prve ljubavi' kojom je – kako je rekao Sveti Otac – Gospodin Isus Krist ugrijao vaše srce. Za to je potrebno biti s Njim, u tišini i klanjanju; te tako probuditi volju i radost dijeljenja života s Njim. Polazeći uvijek ponovno od tog susreta ljubavi, ostavljate sve kako biste bili s Njim i stavili se poput Njega u službu Bogu i braći.

Potom, Papa je pozvao na vjeru koja zna raspoznati mudrost od slabosti. U radostima i žalostima današnjega vremena, kada se počinju osjećati grubost i teret križa, nemojte dvojiti da je Kristova kenoza već uskrsna pobjeda. U društvima djelotvornosti i uspjeha, vaš život, obilježen slabošću malenih, razumijevanjem onih koji nemaju glasa, postaje evanđeoski znak osporavanja – rekao je Sveti Otac te na kraju uputio treći poziv, na obnovu vjere po kojoj postaju hodočasnici prema budućnosti.

Posvećeni je život, naime, hodočašće u traženju Lica koje se ponekad očituje, a ponekad prikriva. Neka to bude stalna težnja vašega srca u malim svakodnevnim koracima, kao i u važnim odlukama – rekao je Papa te istaknuo – Ne pridružujte se usputnim prorocima koji objavljuju kraj ili besmisao posvećenoga života u Crkvi, nego, zaodjenite se Isusom Kristom i obložite oružjem svjetlosti – kako potiče sveti Pavao – ostajući budni i pozorni.

Osvrnuvši se pak na Evanđelje blagdana Prikazanja Gospodnjega, Sveti je Otac istaknuo da, nakon rođenja prvorođenca, Marija i Josip izvršavaju sve što je propisano, i odlučuju to učiniti u Jeruzalemu. Glavni događaj stoga postaje „prikazanje“ Isusa u hramu, što znači – objasnio je Papa – čin prikazanja Sina Svevišnjega Ocu koji ga je poslao. Dijete Isus koji je prikazan u hramu isti je onaj koji će, kada odraste, od sebe učiniti žrtvu i prvosvećenika novoga Saveza – istaknuo je Sveti Otac.

Tijekom euharistijskoga slavlja bila je istaknuta i svjetlost, znak – kako je rekao Sveti Otac – koji očituje ljepotu posvećenoga života, a podsjeća na ulazak u hram Marije koja je u rukama nosila samu Svjetlost, utjelovljenu Riječ koja je došla kako bi Božjom ljubavlju rastjerala tmine svijeta. Neka Radosna vijest u vama bude življena, svjedočena, naviještana, i neka blista kao Riječ istine – istaknuo je Sveti Otac.

                                            Izvor: www.radiovaticana.va

Zašto i naš sin ne bi bio svećenik?

Svake se godine jedna nedjelja obilježava kao »Svjetski molitveni dan za zvanja«. To je poziv na molitvu za one koje Bog poziva na redovnički život, posebno na svećeništvo. Taj je dan i prigoda da razmislimo o svojoj roditeljskoj ulozi: kako možemo pomoći svojoj djeci da čuju Božji poziv i da na njega odgovore?

Obitelj, kolijevka zvanja

Uvijek je Bog onaj koji zove, ali on zove diskretno, kao »prosjak koji kuca na vrata«. Da bi naša djeca mogla čuti Božji poziv, pozornost im se mora usmjeriti na ovo pitanje: kakav naum Božja ljubav ima za mene? Ako ih odgajamo u skladu sa svojim osobnim naumom, ako im kažemo: »Htjeli bismo da budeš liječnik… da preuzmeš imanje… da se oženiš, itd.«, ponašamo se kao radiopostaje koje ometaju signale manje snažnih postaja. Sprječavamo ih da čuju što Bog od njih traži.

Božji naum je naum ljubavi. Bog zove iz ljubavi, a mi mu iz ljubavi odgovaramo. Obitelj je povlašteno i nezamjenjivo mjesto na kojem se otkriva veličina ljubavi. Gledajući roditelje kako se vjerno ljube, živeći svakodnevnu zahtjevnost bratske ljubavi, djeca uče – ne samo razumom nego cijelim bićem – da ljubav nije nejasan osjećaj, više ili manje prolazan, nego slobodna i zahtjevna odluka koja traje i koja obuhvaća cijelog čovjeka: ljubi se srcem, razumom i tijelom.

Bog nas poziva da mu odgovorimo u slobodi. Ne postaje se svećenik ili redovnica iz obveze, nego iz osobne odluke donesene u potpunoj slobodi. Bog hoće sinove, a ne robove. Bez slobode nema prave ljubavi, a sloboda se odgaja. »Osoba se ostvaruje življenjem slobode u istini. Ljubav se ne smije shvatiti kao sposobnost da se čini bilo što; ona znači sebedarje. Još više: znači unutarnju stegu dara. U pojmu dara nije sadržana samo slobodna inicijativa subjekta nego i dužnost. Sve se to ostvaruje u ‘zajedništvu osoba’. Eto nas u samom srcu obitelji.«¹

Dobar svećenik najprije je dobro izgrađen čovjek. Sigurno je da Bogu ništa nije nemoguće i da se milost katkad iskazuje na čudesne načine u pogrješno izgrađenim, čak potpuno neuravnoteženim osobama, poput divnog cvijeta koji raste na isušenoj zemlji. Svi pak vrtlari znaju da je berba to bolja što je bolja zemlja. Bog sije, ali mi moramo pripremiti zemlju. Ako je zemlja bogata, dobro obrađena, dobro pripremljena, sjeme ima sve mogućnosti da donese stostruk plod.

Dobar je svećenik sretan što je muškarac, a dobra je redovnica sretna što je žena. Ne posvećuje se svoj život Bogu u svojevoljnom celibatu iz straha ili zbog odbacivanja seksualnosti. Naprotiv, što bolje shvaćamo ljepotu seksualnosti u Božjem naumu (koja se ne svodi na »genitalnost«), to više shvaćamo veličinu posvećenog celibata. Na tom je području uloga obitelji ključna.² »Tijekom adolescencije«, piše jedna redovnica, »gledajući svjedočanstvo ljubavi i nježnosti svojih roditelja, bila sam uvjerena da je brak vrlo lijep i dobar. U obitelji smo mnogo razgovarali o ljubavi i o seksualnosti«.

Želimo li doista da bude svećenika?

»Zahvalni smo Gospodinu što je od nas htio učiniti svoje službenike«, piše Ivan Pavao II. prigodom pedesete obljetnice svojega svećeničkog ređenja. »Zahvalni smo i ljudima, posebno onima koji su nam pomogli da dođemo do svećeništva, i onima koje je Božja providnost stavila na put našega zvanja. Svima zahvaljujemo, počevši od roditelja koji su za nas bili mnogostruki Božji dar.«³

Bog će možda i nekog od naših sinova pozvati na svećeništvo. Na nama je da mu damo mogućnost da taj poziv čuje i da na njega odgovori.

Želimo li doista da bude svećenika?

Ako živimo u nekom velikom gradu, moguće je da i ne trpimo od manjka svećenika. Možda smo za vrijeme odmora ipak imali priliku izbliza vidjeti na kakve poteškoće nailaze mnoge župne zajednice, posebno na selu. Te poteškoće imaju i svojih pozitivnih posljedica, posebno zato što potiču laike da u potpunosti preuzmu odgovornosti koje proizlaze iz krštenja i potvrde. Pa ipak, koliko god laici bili sposobni i odani, nikad ne će moći zamijeniti svećenike. Najljepše i najgorljivije nedjeljne službe bez svećenika⁴ nikad ne će vrijediti koliko najjednostavnija misa.

Jesmo li spremni prihvatiti da Gospodin zove na svećeništvo jednog – ili više naših sinova?

Imamo li dovoljno povjerenja u njega, vjerujemo li da će nam u danom trenutku dati sve potrebne milosti da bismo mu na konkretan način, s radošću, bez navezanosti i bez nasilja nad samim sobom, prikazali svojega sina? Mislimo li na budućnost svoje djece u duhu potpune raspoloživosti, želeći za njih najbolje, što znači vršenje Božje volje, pa makar ona ne bila uvijek (ili često!) u skladu s našim osobnim načinom gledanja na stvari?

Da bi naša djeca mogla doista slobodno odgovoriti na Božji poziv, važno je da ih ne pritišćemo teretom svojih ljudskih ambicija… u kojem god smjeru one išle. Tko je bio odgojen s idejom da će biti »pekar kao njegov otac«, oklijevat će odgovoriti na poziv da ne bi razočarao oca. Ima s druge strane ljudi koji žele da im sin bude svećenik pa to stalno ponavljaju (»Uvijek smo sanjali da ćemo imati sina svećenika!«), ali to nije pravedno, i može čak opasno umanjiti njegovu slobodu izbora.

Gospodin je onaj koji zove, ali čovjek odgovara. Drugim riječima: Gospodin sije malo sjeme zvanja na svećeništvo, a mi moramo obrađivati zemlju da bi sjeme proklijalo i raslo u najboljim uvjetima i da bi donijelo ploda. U tome je naše roditeljsko poslanje: kao odgojitelji, mi smo poput vrtlara koji obrađuju i gnoje zemlju, čupaju korov, odstranjuju kamenje i puževe. To konkretno radimo kad djeci dajemo sve ono što će im pomoći da se izgrade. Crkva treba svećenike koji će biti doista odrasli, solidni, uravnoteženi, zadovoljni svojim muškim identitetom, koji su spremni živjeti u svijetu kakav jest. Milost ne dokida narav. Odgajati svećenike sutrašnjice ne znači samo naučiti ih moliti. To znači i pomoći im da budu ljudi sa stavom, dobro ih izgraditi.

Kako u obitelji govorimo o svećenicima?

Djeca – pa i ona najmanja – slušaju i pamte što govorimo u nevezanim razgovorima oko stola. U katoličkim obiteljima dosta se često govori o župniku ili o kojem drugom svećeniku, ali ne uvijek na pozitivan način. Naši opravdani zahtjevi u odnosu na kler prečesto se izražavaju u obliku više ili manje žustre kritike: »Trebali bi uraditi ovo, trebali su učiniti ono…« Kako će naši sinovi poželjeti postati svećenici ako je u njihovoj obitelji svećenik uvijek predmet ogovaranja? Kako da imaju volju postati svećenici ako neprestano kukamo nad problemima Crkve i nad teškim životom svećenika, zaboravljajući da je svećeničko zvanje (kao i svako drugo zvanje) poziv na sreću?

Povjerimo sve to Gospodinu u molitvi. Molitva nas ne oslobađa od obveze da djelujemo, ali ostaje primarna. Bog sam naučit će nas – svojim tihim načinom – kakve svećenike želi za svoju Crkvu: svete svećenike, sigurno… Ali koga i koliko? Njegove misli nisu naše misli. Nije riječ o tome koliko nam svećenika želi dati, nego koje nam svećenike želi dati, kada i kako bude htio. Za to smo mu potrebni mi. Budimo sigurni da će nam u izobilju dati dar razlučivanja i potrebnu snagu za svakodnevno odgajanje svećenika sutrašnjice.

* Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji”)
——————————————————————————————
¹  Ivan Pavao II., Pismo obiteljima, 2. veljače 1994.
²  Usp. ovdje str. 169, »Za doista ljudsku seksualnost«.
³  Pismo pape Ivana Pavla II. svećenicima za Veliki četvrtak 1996., u jubilarnoj godini njegova svećeništva.
⁴  Zbog nedostatka svećenika u Francuskoj postoje nedjeljne liturgije koje vode laici, u kojima se drži samo služba riječi i dijeli sveta pričest. (op. prev.)