Razlučivanje poziva

''Postoji prekrasan način da se iskusi ljubav u životu: to je poziv na nasljedovanje Krista...'' 

                                                                (sv. Ivan Pavao II.)

 

 

Život kršćanina nije ništa drugo nego trajno osluškivanje. Kršćanin svojim nutarnjim ''uhom'' osluškuje govor stvarnosti koja ga okružuje i u kojoj se svakodnevno odvija njegov život. Sve što na svom putu susreće Božji je zov i Božji govor upućen njemu. Ništa nije za odbaciti, ničemu se ne bi trebao oglušiti. Osnovni stav koji bi čovjek treba usvojiti i trajno vježbati jest stav budnosti, osluškivanja, razlučivanja. Uvijek bismo trebali biti otvoreni otajstvu koje prožima našu svakodnevicu. Tada sve zadobiva neku tajanstvenu ljepotu i značenje. Sve postaje govor Boga koji u svojoj očinskoj dobroti proviđa za naš život i čini ono što je najbolje za nas. I ne samo to. U nama se počinje buditi, do tada neotkriveni, dinamizam ljubavi te i mi odlučujemo činiti, dati ono najbolje od sebe - za Boga, Crkvu, svijet, čovjeka. Bog za nas više nije samo onaj koji nama nešto čini ili daje, već postaje onaj koji nas zove imenom i povjerava nam određeno poslanje u svijetu. Takav stav prema Bogu, životu i svijetu imali su i brojni sveci.

 

Razlučivanje zvanja važan je moment u životu svake osobe jer je riječ o odluci koja mijenja čitavu budućnost osobe i usmjerava većinu kasnijih odluka. Kao i odluka za brak, i odluka za duhovni poziv po sebi je takva da smjera biti doživotna i nepromjenjiva, iako zbog različitih okolnosti obje odluke često završe kao privremeni i promjenjivi izbori. Razlučivanje zvanja nipošto nije vezano samo za odluku hoće li netko ući u samostan - ili u bogosloviju - ili će se opredijeliti za brak. Opredjeljenje doneseno jednom, najčešće u mladosti, nipošto nije dostatno za čitav život. Svatko će se mnogo puta, pa i godinama i desetljećima poslije, naći pred pitanjem je li dobro izabrao i nije li možda pogriješio u svojoj odluci. Razlučivanje zvanja stoga ima cjeloživotnu oznaku. Zbog toga tu osobinu nikada ne smijemo zanemariti niti misliti da smo mirni do kraja života jer smo jednom, već davno, nešto odabrali. Bilo bi idealno kada bi bilo tako, kada ne bi postojali problemi, napasti, kušnje i različite druge situacije koje život donose. Ključno je razlučiti zvanje - prvi i svaki drugi put - u odnosu prema Bogu i s Bogom. Ako ga razlučujemo osjećajima, stavljajući to kako se osjećam u prvi plan, a ne razlučujući razumom i vjerom, vrlo je vjerojatno da nećemo uspjeti niti u duhovnom pozivu niti u braku.

 

Životi svetaca i blaženika najbolji su nam primjer kako razlučiti zvanje u mladosti, tijekom života i na njegovu kraju. Oni nas, svaki na svoj način, uče kako ne zastati pred određenim zaprekama koje mogu dovesti do toga da se u životu ne obeshrabrimo te ne ostvarimo svoje zvanje: bilo redovničko, bilo svećeničko, bilo bračno i obiteljsko. Valja nam uvijek razlučivati životne okolnosti od svoje osobe i svojega života i ne dopustiti da neke stvari uvjetuju ili blokiraju nas i naše životne izbore. Sveci nas uče da nas životne okolnosti uvjetuju onoliko koliko im mi to dopustimo. Ako ih proživljavamo s Bogom, on će biti taj koji će voditi, oblikovati i usmjeravati naš život, a neće ulogu vođe i presudnog utjecaja preuzimati okolnosti niti drugi ljudi. 

Razlučivanje zvanja - bilo da tek o zvanju odlučujemo bilo da se oko izabranoga dvoumimo - dio je kara razlučivanja duhova te nema prvoga bez drugoga, a drugoga nema bez Duha Svetoga. Tko svoj život želi sam usmjeravati i voditi, taj je već u startu krivo razlučio. U svakoj etapi života sudrug i mjerilo razlučivanja treba biti Bog.  

 

I Crkva je u trajnom osluškivanju stvarnosti. To je učinila i na Sinodi posvećenoj mladima, vjeri i razlučivanju zvanja, u listopadu 2018. godine, kao i na Svjetskom susretu mladih u Panami u siječnju ove, 2019., godine. Crkva hrabri mlade da s povjerenjem osluškuju Božji poziv i govor kroz njihovu osobnu životnu stvarnost kako bi otkrili i ostvarili onaj jedinstveni nauk koji Bog ima sa svakim od njih.

 

Papa Franjo svima poručuje: Riskiraj, jer tko ne riskira, taj ne hoda. A na našu bojazan što ako pogriješimo, odgovara: Više ćeš pogriješiti ako se ne pokreneš. Pokreni nas, Duše Sveti! U pravom smjeru - ostvarenju Očeva nauma, sa svakim od nas!  

Mladi, vjera i razlučivanje zvanja

Od 3. do 8. listopada 2018. godine u Rimu je održana Biskupska sinoda na temu: ''Mladi, vjera i razlučivanje zvanja''. Možda će netko zastati kod ovih zadnjih dviju riječi - razlučivanje zvanja - pitajući se ima li to kakve veze sa mnom. U pripremnom dokumentu Sinode ističe se da je svrha razlučivanja zvanja otkriti kako, u svjetlu vjere, naš svakodnevni niz izbora pretvoriti u korake prema punini radosti na koju smo pozvani. Drugim riječima: kako biti svet!

 

Kao nadahnuti tekst za bolje razumijevanje poslanja koje Crkva ima u odnosu na mlade, sinodskim ocima je poslužila zgoda iz Evanđelja po Luki kada dvojica učenika susreću Isusa na putu u Emaus (čitaj Lk 24, 13-35). Postavimo si pitanje: što bi se dogodilo da učenici nisu prepoznali poziv Duha da tom strancu što ih znatiželjno propitkuje odgovore protupitanjem te time, umjesto odbijanja, prihvate razgovor koji je obzirom na nedavne događaje u vrijeme Pashe mogao biti vrlo neugodno za njih. Učinili su izbor koji ih je ispunio radošću te su prepoznali Isusa, a onda su pošli drugima navijestiti tu Radosnu vijest.

 

Sinodski oci su slušali i mlade koji su iznijeli svoja iskustva, dileme i strahove, jer trebalo je odgovoriti na pitanje: što Crkva danas treba činiti bolje i više kako bi pomogla mladima i pratila ih na njihovu putu svetosti? Odgovor na to možda najbolje opisuju riječi pape Franje koje se nalaze u završnom dokumentu Sinode: ''Kako možemo ponovno probuditi veličinu i hrabrost donošenja velikih odluka, polet srca kako bi se uhvatilo u koštac s odgojnim i emotivnim izazovima? Postoji jedan izraz koji sam ponovio više puta: Riskiraj! Riskiraj. Tko ne riskira taj ne hoda. 'Ali što ako pogriješim?' Bogu hvala! Više ćeš pogriješiti ako se ne pokreneš'' (Govor u Vili Nazaret, 18. 6. 2016.).

 

Završni dokument Sinode podijeljen je u tri dijela znakovitih naslova: ''I pođe s njima'', ''Uto im se otvore oči'', ''U isti se čas digoše''. Svaki započinje jednim odjeljkom iz Lukina evanđelja koji opisuje put učenika u Emaus.

 

Dokument je prije svega namijenjen onima koji rade s mladima, ali i svakoj mladoj osobi koja si postavlja pitanja o životu, osobito kada treba razlučiti poticaje i donijeti odluku, tj. izabrati. Ocrtava današnje vrijeme i analizira kako u njemu žive mladi, njihova očekivanja i način razmišljanja. Tumači kako izgleda umijeće tog razlučivanja i kako prepoznati što nam to Duh govori. Na kraju svima koji trebaju dati duhovnu potporu mladima na putu razlučivanja govori kako da to učine. Naglašena je važnost osobnog praćenja mlade osobe pri razlučivanju jednako životnog zvanja koliko i svakodnevnog izbora.

 

Crkva mora biti sposobna hodati s mladima, a spoznati vrijednost slušanja onih koji žele da ih se čuje te naučiti slušati što govore dobar je početak tog hoda. Crkva - svećenik, redovnik, poslužitelj, laik - mora razumjeti mlade i svijet u kojemu žive. Sinodski oci iznose tri odlučujuća elementa današnjeg novog svijeta: novost digitalne transformacije društva, migrante kao jednu od paradigmi našeg vremena te prepoznavanje i reakcija na sve vrste zlostavljanja.

 

Mladi čovjek, bez iznimke, rođen je da bude otvoren punini života te mu treba utvrditi vjeru u vlastitu originalnost hoda prema punini života. Vjera je izvor razlučivanja zvanja. ''Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite'' (Iv 15, 16). Duh govori i djeluje kroz životne događaje svake osobe, a da bi se otkrilo njihovo značenje i donijelo odluku potrebno je razlučivanje koje opisuju tri glagola: prepoznati, tumačiti, izabrati, ocrtavajući time put kojim treba ići (usp. Evangelli gaudium, 51). U temelju razlučivanja možemo pronaći tri uvjerenja: da Duh Sveti djeluje u mojem srcu kroz osjećaje i želje, da je moje srce zbog svoje krhkosti i grešnosti podijeljeno radi oprečnih osjećaja i da svaki način života nameće neki izbor.

 

''Mi moramo biti sveti da bismo mogli pozvati mlade da to postanu'', ističe se u završnom dokumentu. ''Mladi vape za autentičnom, transparentnom, radosnom Crkvom koja zrači: samo Crkva svetaca može biti na visini tih zahtjeva. Mnogi mladi su je napustili jer u njoj nisu pronašli svetost, nego osrednjost, uznositost, podjele i korupciju. Nažalost, svijet je više zgrožen zloporabama nekih ljudi iz Crkve nego doživljajem svetosti njezinih članova. Stoga Crkva u cjelini mora učiniti odlučnu, neposrednu i korjenitu promjenu perspektive! Mladima su potrebni sveci koji će oblikovati druge svece, pokazujući da je 'svetost najljepše lice Crkve'. Postoji jezik koji svi muževi i žene, u svakom vremenu, mjestu i kulturi, mogu razumjeti jer je neposredan i blistav: jezik svetosti'' (br. 166).

Odakle dolaze nova duhovna zvanja?

 

Rezultati nedavno provedenog velikog istraživanja u Americi pokazuju da je prošle godine najmanje 240 kandidata položilo svoje vječne (doživotne) zavjete (izvor: CNA). Većina njih potječe iz mnogobrojnih obitelji te su pohađali katoličke škole

Istraživanje je proveo Centar za istraživanja apostolata Sveučilišta Georgetown, a analizu rezultata je objavilo Tajništvo za kler, posvećeni život i zvanja Američke biskupske konferencije. U istraživanju je sudjelovalo 530 od 730 nadređenih osoba u različitim vjerskim institucijama, tako da stopa odgovora iznosi 71 posto.

Upitnik je ispunilo 162 ispitanika (92 redovnice te 70 redovnika i svećenika) koji su prošle godine dali svoje vječne zavjete i zaređeni su za svećenike. Istraživanje pokazuje kako čak 80 posto redovničkih zajednica 2018. godine nije imalo niti jedno zvanje, dok ih je 13 posto imalo po jedno, a sedam posto dva ili više zvanja.

Prosječna starost redovnika i redovnica je 38 godina. Najmlađa osoba koja je položila vječne zavjete je imala 22 godine, a najstarija 72. Čak 70 posto redovnika i redovnica su bijelci, njih 16 se izjasnilo kao Azijci, a njih deset Latinoamerikanci. Dvije trećine ispitanika su rođeni u SAD-u, a na drugom mjestu je Vijetnam, gdje je rođeno osam budućih zvanja.

Istraživanje također pokazuje kako je 90 posto duhovnih zvanja kršteno u Katoličkoj Crkvi kao bebe, a njih 10 posto su se izjasnili kao obraćenici. Prosječna dob obraćenja na katolicizam je 19 godina. Nadalje, 78 posto prošlogodišnjih duhovnih zvanja u Americi su odgajali roditelji katolici. 20 posto redovnika su odrasli kao jedinci, 18 posto ima još jednog brata i sestru, njih 34 posto još dvoje ili troje braće i sestara, dok je njih čak 45 posto odgajano u obiteljima s petero ili više djece.
 

50 posto prošlogodišnjih zvanja je pohađalo katoličke osnovne škole, 38 posto katoličke srednje škole, a njih 10 posto katoličke fakultete. Zanimljivo je da je petina ispitanika završila fakultet prije nego što je ušla u formaciju. Čak devet posto ispitanika je moralo odgoditi ulazak u formaciju zbog dugova nastalih radi školovanja. Prosječan iznos duga je bio 35 tisuća dolara, koji su pokrivali radeći ili su to za njih otplatili članovi obitelji.

Čak 85 posto duhovnih zvanja su u djetinjstvu i mladosti bili čitači, ministranti ili izvanredni akoliti. Čak 90 posto ispitanika je prije ulaska u formaciju imalo dnevni molitveni život i redovito sudjelovalo na euharistijskim klanjanjima.

Više od 50 posto ispitanika je prije 19. godine života počelo promišljati o pozivu, a u tome su ih najprije podržali prijatelji, drugi vjernici, svećenici, a tek onda članovi obitelji. 50 posto ispitanika je izjavilo kako ih je barem jedna osoba pokušala odgovoriti od poziva, a to su najčešće bili prijatelji, školski kolege, roditelji i rodbina. Gotovo svi ispitanici su prije ulaska u formaciju sudjelovali u raznim programima za buduća zvanja.

Susret za mladiće koji razmišljaju o duhovnom zvanju

 

 

Mladiće koji osjećaju želju za duhovnim zvanjem - svećeničkim i/ili redovničkim - pozivamo na ''VIKEND SUSRET NAŠE ZAJEDNICE - DOĐI I VIDI'' od 11. do 13. siječnja 2019. godine (susret počinje s okupljanjem 11., a završava s objedom 13. siječnja).

 

Dragi prijatelju!

         Po primjeru sv. Franje Asiškog - čovjeka koji je nadahnuo i nas - i Ti zajedno s nama uđi u dubinu svoga srca te tamo pronađi odgovor na svoje životne čežnje i traženja.

         Ako osjećaš da te Bog zove da mu izbližega služiš - ako je duhovni poziv ono što doista u srcu osjećaš kao nemir i radost, tj. ono što uistinu želiš i tražiš - možda je ovaj susret prvi korak na tom važnom i lijepom putu.
 

        Dok razmišljaš o svome životu i budućnosti možda će Ti susret s nama fratrima kapucinima pomoći pri konačnoj životnoj odluci. Neka ti u tome na poseban način bude izazov, poticaj i primjer život i djelo sv. Franje Asiškog, našeg duhovnog utemeljitelja i nadahnitelja, našeg zemljaka i zaštitnika sv. Leopolda Bogdana Mandića, sv. Padra Pija i mnoge druge naše svete i velike kapucinske braće.   

** Zainteresirani mladići za dolazak na ''VIKEND SUSRETU NAŠE ZAJEDNICE - DOĐI I VIDI'' neka kontaktiraju:

 

FRA JURO ŠIMIĆ OFMCap

promicatelj duhovnih zvanja

E-mail: frajurofmcap@gmail.com
duhovno.zvanje@gmail.com

''Bože, daj nam duhovnih zvanja, ali nikako ne moje dijete!''

 

U mnogim crkvama diljem svijeta svakodnevno se moli za duhovna zvanja. Postoje i molitvene zajednice koje stavljaju naglasak na molitvu za zvanja i za odaziv na duhgovni poziv. Na to nas sam Gospodin Isus poziva kada kaže: „Žetva je velika ali radnika malo. Molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Lk 10, 3). Kao vjernici radujemo se svakome pozivu jer vidimo da su naše molitve uslišane, radujemo se jer Bog podiže svoje sluge koje će voditi njegovo stado. Radujemo se jer preko njih Bog na sve nas izlijeva svoje milosrđe. Preko Bogu posvećenih osoba i svećenika na nas se izlijeva njegova ljubav. Po njima ovaj svijet opstaje. Teška rečenica, ali s ovoliko zla u svijetu čudo je da se nismo sami uništili. Možda baš molitva, predanje, tišina, skrovitost i žrtva tih ljudi jest ono što drži ovaj svijet. Ne želim umanjiti nikoga ili nekoga uzveličati jer smo u Crkvi svi jedno, zajednica koja čini jedno otajstveno tijelo Kristovo, tijelo koje ima svoje udove te svaki dio tijela ima neku funkciju. No konkretno, ovo su ljudi koji su se odrekli svijeta da bi bili Isusovi, da bi preko Njega bili za sve nas. Bog ih uzima od svijeta da bi bili za svijet, ali s Bogom.

 

Često se čuje: “Bože, udijeli nam novih duhovnih zvanja…”. No, problem nastaje ako moje dijete dobije zvanje ili kaže da osjeća poziv, onda nastaje grč ili izričito protivljenje. Naravno da ima obitelji koje se raduju kada im dijete dobije poziv. Bogu hvala, to bi trebalo biti normalno, no ovdje se pitam što je s onima koji se tome protive. Ako obitelj ne vjeruje u Boga, Isusa, Crkvu, itd., mogu shvatiti odakle protivljenje, jer oni ne mogu ni početi shvaćati što se u njihovome djetetu događa pa misle da život baca u prazno. Shvaćam i vjernike jer se boje da im dijete baca život u prazno. Onda žele to spriječiti jer je to „moje“ dijete. Dakle, na kraju dođe na isto pitanje koje glasi: “Je li dijete vlasništvo?” Vlasništvo je stvarno pravo koje nositelju (u ovome slučaju roditelju) daje najpotpuniju pravnu vlast nad stvari (djetetom). Vlasnik je ovlašten činiti sa svojom stvari sve što nije protupravno. Je li dijete vlasništvo? Ili je dijete dar? Ako je dar onda nije vlasništvo. Osoba nikako ne može biti vlasništvo. Dijete nikako ne može biti predmet s kojim ja radim što hoću. Dar je iskaz ljubavi. Dijete je dar roditeljima, dar Božji i pred tim darom roditelji imaju odgovornost. Mene moji roditelji nisu „birali“; možda su me htjeli, možda sam došao iznenada, možda me čak nisu ni htjeli, ali su me dobili. Nisu mogli birati ništa na meni – oči, kosu, visinu, težinu, itd. Ništa nisu mogli birati, ja sam im dan kao dar.

 

Problem nastane kada se taj dar počne smatrati vlasništvom, kada si uzimam za pravo da tome daru određujem što će činiti. Kako ja shvaćam svoje dijete – kao dar ili vlasništvo? Ako si roditelj uzme za pravo da je njegovo dijete vlasništvo koje njemu pripada u jednu ruku se stavlja na mjesto Boga. Naravno da je dužnost roditelja upozoriti, zaštiti i spriječiti da si dijete ne nanese zlo. Ali zar je zlo ako Bog nekoga zove da mu se preda, da ga slijedi na jedan poseban način, da mu se posveti i preda svoj život? Zar je zlo ako dijete moli za svoje roditelje? Zar je zlo ako će njihovo dijete cijeli život činiti dobro a da za to ništa ne traži? Zar je zlo ako će se moliti, ako će spašavati druge duše, pa možda baš duše svojih roditelja? Je li to zlo? Nisi li ti taj koji činiš grijeh svojemu djetetu, nisi li ti taj koji ostvaruje ono što je Isus rekao: Mislite li da sam došao mir dati na zemlju? Nipošto, kažem vam, nego razdijeljene. Ta razdijeliti će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice, otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv majke (Lk 12, 51-53). Zašto to činiti? Shvaćam bol i nerazumijevanje, ali kada se ide protiv svojega djeteta baš se ovo navedeno ostvaruje. Onda krivac postaje roditelj, a dijete žrtva koja najviše pati radi onih udaraca koji joj nanose njezini najbliži.

Majko i oče, zar mislite da Bog, ukoliko od vas traži toliku žrtvu, neće stostruko uzvratiti? Ako traži tvoje dijete, misliš li da neće dati stostruko utjehe, radosti i milosti? Ako ti svojemu djetetu želiš toliko toga dati, koliko više Bog koji je i tvoj otac tebi želi dati. Ne boj se, sve će ti dati. Reći ćeš: “Sve je to lijepo ali neka ne dira moje dijete, ono neka se ženi ili udaje, neka nastavi lozu, neka nastavi firmu, neka raste i upozna život. Što će u nekakvome samostanu moljakati?” Što ti sve to vrijedi ako je ono nesretno? Ako je nesretno u samostanu, ako shvati da nema poziv vratiti će se bolji ili bolja. Ako shvati da je poziv, da se želi predati Bogu, onda znaš da je najradosnija ili radosniji. Ne izabraste vi mene nego Ja izabrah vas (Iv 15, 16), kaže Isus. Zar stvarno želimo ići protiv Boga i misliti da smo jači i pametniji? Ne izabire da bi upropastio, izabire da bi spasio.

 

Navodim primjer. Jedna obitelj je imala samo jednu kćer koja im je bila sve. Ta obitelj je bila jako utjecajna u svojemu gradu, jer je bila jako imućna. Obitelj je bila katolička, i to praktična u svakom smislu, pomagali su sestrama, išli redovito na svetu misu, svima su pomagali. Jednoga dana njihova kćer je rekla da osjeća poziv i da želi u samostan, i to zatvoreni. Roditelji su sutradan otišli do sestara i majci priorici samostana rekli: „Znajte, ako naša kći uđe u vaš samostan ili je vi primite, obećavamo vam da vam u ovome gradu nitko neće pomoći, u ovome gradu nećete imati više nikoga“. Nekada roditelji misle da spašavaju svoje dijete, i to je Bogu hvala potrebno, ali u ovome slučaj su ovo rekli svome djetetu jer je ona svakako ušla u samostan.

 

Ti nikako ne možeš shvatiti što se događa u srcu tvog djeteta, ako ono ima poziv, ako Bog polako radi u srcu. Ne možeš shvatiti što i kako on radi jer ti to ne proživljavaš. Mi nismo vlasnici svojih života a kako onda možemo biti vlasnici života svoje djece? Tvoje dijete kada pristane na poziv, kada se odluči prikazati Bogu i njemu predati, ono ne prestaje biti tvoje dijete, ono tada još više postaje tvoje jer dublje shvaća svoje roditelje. Budi mu podrška i oslonac. Nemoj mu biti neprijatelj jer ćeš ga onda izgubiti. Ne možeš zaustaviti Božje, možeš jedino toliko zla i štete napraviti,  možeš razarati umjesto da gradiš.

 

Nema ti majko ili oče većega blagoslova nego dati Bogu svoje dijete koje on zove. Moli za svoje dijete, ono će svakako moliti za tebe. Ja mogu svoje dijete dati ili ne dati da ide za svojim pozivom a da ono svakako ode. Ako dijete ima poziv i na taj poziv kaže „DA“, onda njemu prestaje biti od velike važnosti što će reći roditelji. Stalo mu je do toga jako, ali ono je već u srcu reklo “da”, a protiv srca ne može nitko. Žena kaže Isusu „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao! On odgovori: Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“ (Lk 11, 27-28). Isus je prihvatio ženino blaženstvo i time rekao blažene sve majke i očevi koji se brinu i odgajaju svoju djecu. Pa kako onda nisu još blaženiji ako njemu daruju svoju djecu? Tvoje dijete ne gubi život nego ga dobiva na jednoj razini koju ti ne možeš shvatiti. Ono ga dobiva u punini jer Bog je život, Bog je punina, On je svako i jedino dobro, On je izvor svega dobroga i svakoga blagoslova kojega po tvojemu djetetu izlijeva na tebe. Raduj se.

A što ako Bog mene zove!?

 

Živjeti ljepotu i zahtjevnost Isusove Radosne vijesti u današnjem svijetu više možda nego ikada prije zahtijeva svojevrsnu kršćansku ''ludost'' koju preporučuje apostol Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima. Suprotstaviti se ''mudrosti'' ovoga svijeta znači biti drugačiji i težiti za nečim oku nevidljivim, tragati za Istinom koja te u svijetu obilja čini duboko gladnim Vječnosti.

Duhovni poziv sam osjetio kada sam imao 20. godine (negdje po prilici za vrijeme treće godine studija). Bio je to vrlo snažan osjećaj, koji se odjednom pojavio i posve me šokirao. Trajao je nekoliko mjeseci tijekom kojih sam bojažljivo u srcu sve više pristajao da zaista pođem tim putem. No, onda je osjećaj poziva najednom nestao, kao da ga nije bi bilo..'' Rođen sam 1993. godine. Odrastao sam u vjerničkoj obitelji. Imam još jednu stariju sestru. Roditelji su nas svake nedjelje vodili na Misu i cijela se obitelj nastojala uključiti u župne aktivnosti. S vremenom sam počeo pjevati u zboru mladih i čitati na Misi. Mnoga sam lijepa iskustva i prijateljstva stekao sudjelujući na brojnim susretima i događajima za mlade, kao što su Planinarski križni put, Modrave, Taize susreti, susreti Hrvatske katoličke mladeži, hodočašća, duhovne obnove, itd. Stalno sam bio aktivan u Crkvi ili negdje blizu svećenika tako da su i moji roditelji teško pratili sva ta događanja. Završio sam redovito srednju školu, a potom i studij farmacije.

Duhovni poziv

Duhovo zvanje po prvi puta sam intenzivnije doživio za vrijeme prvih godina studija. Bio je to snažan osjećaj, koji se najednom pojavio i posve me obuzeo. To iskustvo trajalo je nekoliko mjeseci tijekom kojih sam bojažljivo u srcu sve više pristajao uz misao da zaista pođem tim putem. No, onda je osjećaj poziva najednom nestao, kao da ga nikada nije biti bilo. Ostao sam pomalo zbunjen pa sam Bogu rekao da ću nastojati živjeti kako sad do sada i živio: završiti fakultet, naći si posao... a ako me On zaista želi za sebe - neka mi ponovno dadne jasan znak. Tako je i bilo...! Vidjevši kako su duhovna zvanja veliki blagoslov za župu iz koje dolazim i kako je moja župa po tom pitanju siromašna, dobio sam nutarnji poticaj da počnem moliti za duhovna zvanja općenito, a posebno za svoju župu. To je postala najčešća nakana mojih molitava. Upravo je molitva za duhovna zvanja odigrala važnu ulogu i u mome vlastitom životu, jer se u meni javilo pitanje: ''A što ako Bog mene zove?'' S druge strane, želio sam da se u mome životu vrši volja Božja, da budem tamo gdje On želi da budem, da činim ono što Bog želi da činim. Bog, kao naš dobri Otac, želi za svoju djecu samo ono najbolje. K tome je i Sveznajući pa sigurno najbolje zna gdje ću i kako živjeti uistinu sretan i ispunjen život. Tako sam donio odluku da ću se, ako me Bog zove k sebi na posvećeni život, tom pozivu u konačnici i odazvati. 

Nakon završenog fakulteta postao sam pomalo nestrpljiv pitajući se kako će izgledati moja budućnost. Da li da počnem raditi, planirati obitelj...? Početkom 2015. godine bio sam na jednom hodočašću i, iz te svoje nestrpljivosti i brojnih pitanja, kao nakanu toga hodočašća odlučio sam moliti Gospodina da do kraja godine nekako dobijem odgovor na pitanje kako će otprilike izgledati neka moja budućnost: obiteljski i poslovni čovjek ili kao svećenik/ili redovnik. Zapravo sam Bogu dao svojevrsni rok za ispunjenje mojih molitvi! 

''Ti si taj kojega zovem k sebi!''

Tada sam iz dubine svoga srca Bogu predao u ruke svoju budućnost, vjerujući da će se On o tome nekako pobrinuti. U tom trenutku u duši mi je nastao veliki mir i bio sam siguran da će moja molitva biti uslišana i budućnost otkrivena. Tako je, doista, i bilo! Ubrzo se u duši ponovno počeo javljati osjećaj da me Bog zove na nešto više i uzvišenije. Kad god bih se molio za nova duhovna zvanja, u meni je odzvanjalo: ''Ti si taj kojega želim za sebe!'' Nisam bio siguran je li to uistinu Božja volja, no osjećao sam kako je sazrelo vrijeme prave odluke. Zato sam razgovarao sa nekim svećenicima, a još više s Bogom moleći Ga da mi pokaže što uistinu želi od mene. U samo nekoliko tjedana život me je uvjerio da je Božja volja za mene da budem Njegov službenik. Odazvao sam Mu se, ali s pouzdanjem u Njegovu pomoć i milost da će u svakom trenutku biti sa mnom, jer sam svjestan da po svojim snagama i sposobnostima neću biti u stanju živjeti posvećeni život na način kako nas to uči Evanđelje i primjeri svetaca. U redovničku zajednicu franjevaca kapucina dovela me njihova jednostavnost i spontanost kao i život sv. Franje Asiškog i brojnih svetaca i blaženika njihova Reda. U zajednicu sam konačno ušao nakon završetka obveza na fakultetu, tako da sam do kraja 2017. godine ne samo dobio odgovor o svojoj budućnosti nego sam i već ušao u samostan. Ovdje me iz dana u dan sv. Franjo Asiški, Padre Pio i sv. Leopold sve više privlače k sebi, a Isus Krist oblikuje za sebe i poziva me da živim puninu ljubavi i života u sjedinjenju s Njim, po uzoru na našu i Njegovu Majku Mariju, hodeći njezinim putem poniznosti i ljubavi. 

                                                                           Ivan S. (postulant braće kapucina)  

Upoznaj život u samostanu i promisli o svom životu

 

 

U današnjem svijetu i društvu mladi čovjek se - zbog pomanjkanja smisla i životnih ideala - sve teže odlučuje na izbor životnog poziva i zanimanja. Mnogi ne znaju niti koju bi školu ili fakultet upisali i što bi u životu ''za stalno'' htjeli biti!  
 

Dragi prijatelju!
 

Ako u bubini svoga bića osjećaš da te Bog zove na nešto veće i uzvišenije (kao što je npr. duhovni poziv) pozivamo te da pogledaš u dubinu svoje duše i odvažiš se zapitati: koji je istinski Božji plan za mene (tebe)?!

 

Možda je, biti svećenik - biti redovnik, i tvoj životni poziv? Služiti Bogu i ljudima - kao svećenik i redovnik - najveća je i najljepša životna avantura. Ako je to ono što, doista, želiš i tražiš, možda je ovo prvi mogući korak na putu tvoje životne odluke. Sv. Franjo Asiški, čovjek koji je nadahnuo nas, možda će na isti način nadahnuti i tebe da spoznaš svoj životni put. Možda je duhovni poziv i tvoj životni poziv!? Zašto ne i o tome razmišljati i tim putem krenuti. Bog ti zasigurno neće uskratiti svoju pomoć da tim putem možeš i odvažno hoditi. Bog k sebi ne zove samo one koji su ''sveti i savršeni'', nego nesavršene i grješne ljude. On nas vodi za ruku, potiče i hrabri kako bi na nama pokazao svoju slavu i neizmjernu snagu ljubavi i milosrđa. U pozivu je uvijek bitno imati na pameti da se Bog skriva kada zove nekoga sebi, jer u nama ostavlja mjesta za slobodan izbor (jer inače to ne bi bio odgovor iz ljubavi). Zato je bitno biti odlučan i s vjerom tražiti Boga kroz molitvu, sakramente, duhovne obnove, duhovno vodstvo i tome slično.  

 

 

Ako razmišljaš o duhovnom pozivu - svećeničkom i/ili redovničkom - pozivamo te da neko vrijeme proživiš s nama fratrima kapucinima, da zajedno molimo, radimo, razgovaramo... Možda ćeš na taj način spoznati što Bog doista od tebe želi!

 

Kontakt osoba za susret:

 

Fra Juro ŠIMIĆ OFMCap

E-mail: frajurofmcap@gmail.com