Život kao raskrižje

 

Čovjek se svakodnevno nalazi pred mogućnošću izbora za koja možemo kazati da su mala životna raskrižja. Čim se probudi može odabrati: ustati te ići nešto raditi ili pak može ostati i nadalje ležati i ljenčariti? Život – suprotno dosta raširenim shvaćanjima o sudbini – nije hodnik kroz koji pojedinac mora proći, te mu je već unaprijed određeno koliko dugo i kako će živjeti. Čovjek kao slobodno biće kreira vlastitu sudbinu svakodnevno se opredjeljujući za ovo ili ono. Ipak, neke odluke imaju trajno usmjeruju daljnji tijek života. To su ona raskrižja na kojima bi čovjek morao sam dati odgovor na pitanje kojim putem krenuti dalje. Obitelj, društvena zajednica i Crkva bi mu trebali u tome pomoći. Jedno od takvih životnih raskrižja jest odabir zvanja koji stoji pred mladima po završetku osnovnog, a onda – još važnije – srednjoškolskog obrazovanja.

U tom je periodu, koji predstavlja svojevrstan šok za mladu osobu, od krucijalnog značaja jest svakako zdrava podrška njegovih najbližih. No, ujedno tu leži i najveća opasnost: pod izlikom pomaganja često se zna nametati svoje mišljenje i projecirati svoje želje i planove, a ne dobro i budućnost same osobe. Naime, iskustvo nam govori kako nije mali broj onih koji su pod željama i navalama svojih roditelja i najbližih u vlastitoj želji i odluci popustili te se odlučili za nešto o čemu nikada nisu niti razmišljali niti sebe doživljavali. Dakle, izabrali su nešto što uopće nisu željeli!

Premda svaki – ili barem velika većina – roditelj želi svome djetetu sreću i sve najbolje u životu, time što mu nametne koje će zvanje odabrati može vrlo lako postići suprotno.
     U svojoj knjizi Pastoral mladih i usmjeravanje zvanja Juan E. Vecchi naglašava kako bi roditelji i odgajatelji trebali „nastojati poticati mlade da se pitaju i razmišljaju, pozivati ih da se izraze, probuditi želju da pokušaju i odvaže se živjeti u skladu s evanđeljem“. To je način kako izbjeći opasnost nametanja svoga mišljenja i ujedno put kako pomoći mladom čovjeku da sam otkrije što bi želio biti u životu. Jer, na najvažnija životna pitanja svatko mora osobno dati odgovor.

Promatrano iz kršćanske perspektive, zvanje jest dijalog. Za svakoga pojedinačno Bog je spremio „mapu“ na kojoj je ucrtan put k osobnoj sreći. Na čovjeku je hoće li pristati na taj Božji plan. To je područje gdje stvor može svome Stvoritelju reći: „NE“. Suradnja, dakle, s Njim jest uvijek stvar slobodnog pristanka. Stoga je opravdano ustvrditi da nas Bog bez nas neće spasiti!

     Ako čovjek u svojoj slobodi ne surađuje s Bogom, onda postaje rob te iste slobode. Opravdavajući svoje postupke tvrdnjama kako „ima pravo“ misliti i činiti drugačije čovjek ima mogućnost postati zatočenik vlastitih misaonih konstrukcija u kojima životnu sreću želi ostvariti bez Boga. Rezultat takvog stava je uvijek porazan. Zato je pitanje izbora zvanja vezano uz pitanje smisla života. To je ustvrdio i blaženi papa Ivan Pavao II. u završnom dokumentu Kongresa o svećeničkim zvanjima i o zvanjima posvećena života u Europi (održan u Rimu 1997.) a nosi naslov: Nova zvanja za novu Europu napisavši:

"Nevolja koja vlada u svijetu mladih otkriva, i u novim naraštajima, hitna pitanja o značenju egzistencije, što dokazuje da nitko i ništa ne može ugasiti u čovjeku pitanje smisla i želju za istinom. Za mnoge je to tlo na kojemu se temelji traganje za zvanjem."

Kada Biblija govori o zvanju, želeći istaći dinamiku dijaloga, koristi riječ „poziv“. Uz njega je u načelu vezano poslanje, koje ne ovisi isključivo o ljudskim sposobnostima.

      Dovoljno se samo prisjetiti: pomazanja Davida za kralja (1Sam 16,1-13) ili poziva u proročku službu Jeremije (Jr 1,4-10). Kada ljudi pristaju na Božji plan On im omogućava i podnositi teret koji ide uz to. Prva Crkva je kršćanstvo, čiji je vrhunac bila svetost, smatrala pozivom. Zato je kršćanin mogao biti u bilo kojem zvanju i ostvariti svoj prvotni poziv. To će naš blaženi Ivan Merz uzeti za svoj životni moto te kazati: „Katolička vjera je moje životno zvanje“. Zato se ističe da grijeh priječi ostvarenju kršćaninovog ili, univerzalnije rečeno, čovjekovog životnog poziva. Kvalitativni skok u ljudskoj povijesti koji se dogodio Isusovim dolaskom vezan je za ovu čovjekovu dimenziju, pa Crkva naučava: „Što god je Isus učinio, rekao i trpio imalo je za cilj da palog čovjeka obnovi u njegovom prvotnom pozivu“ (KKC 518).

Iz do sada rečenoga mogli bismo zaključiti je izbor zvanja ima religiozne elemente jer je pitanje čovjekove suradnje s Bogom. Zato je nužno stvoriti ambijent u kojem će mladi lakše prepoznavati što je njihov istinski životni poziv. Već ranije spomenuti Juan E. Vecchi će zato reći: „Akcija u korist zvanja, ne može se ograničiti na brigu za pojedince. Treba naprotiv poticati, na crkvenom i društvenom polju, kulturu poziva: to znači pogled na život kao na dar i služenje, a ne kao na individualnu želju da se ostvari nešto do čega nam je stalo ili postigne to da se bude netko“.
 

      U ovaj kontekst se uklapa i govor o duhovnim zvanjima u koja Bog i danas poziva. Obitelj i zajednica ne bi smjela biti prepreka, nego bi se trebala ponašati onako kako nas to uči II. vatikanski koncil riječima:

„Kršćanski supružnici jedno drugome, svojoj djeci i ostalim članovima svoje obitelji suradnici su milosti i svjedoci vjere. Oni su svojoj djeci prvi prenosioci vjere i odgojitelji…razborito im pomažu u izboru njihova zvanja, i ukoliko u njima otkriju sakralno zvanje, trebaju ga brižno podržavati“. (AA 11)