Briga za duhovna zvanja

Duhovno zvanje - svećeničko i/ili redovničko - nezasluženi je Božji dar. Bog je njegov inicijator, On je onaj koji k sebi poziva i izabire radnike za rad u svome vinogradu. ”Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas” (Iv 15,16), govorio je Isus apostolima.

Bog zasigurno želi i hoće da njegova Crkva ima dovoljan broj duhovnih zvanja. Ali on želi i očekuje pri tome i našu suradnju, našu brigu, naše nastojanje, našu ljubav... No, iznad svega želi našu molitvu. Zato je na jednom mjestu i sam rekao-konstatirao: ”Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju”(Lk 10,2).

To je Gospodinov poziv svim njegovim sljedbenicima, a posebno svima onima koji su se uputili stazom prema duhovnom zvanju (svećenici, redovnici, bogoslovi, sjemeništarci, postulanti...).  

 

Gospodin se uvijek obraća našoj slobodnoj volji i pri tome uvijek očekuje naš slobodni odaziv. Svi oni koji se nalaze u ''staležu'' duhovnog poziva nikada ne  smiju zaboraviti da su - svjesno ili nesvjesno - postali kao 'grad na gori' ili pak 'kao svijeća na svijećnjaku'. U sve one koji su već postali svećenici i redovnici, tzv. vjernici laici ali i šira društvena javnost upiru svoj pogled, promatraju naš život i ponašanje, procjenjuju i ocjenjuju našu radost i zaljubljenost u zvanje, odn. Krista i njegovu zaručnicu, Crkvu; ocjenjuju i procjenjuju ozbiljnost i čvrstoću naše vjere; prosuđuju istinitost i jačinu naše ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku. Žele doznati da li je naše jednom javno izgovoreno ”DA!” Isusu Kristu, doista, neopozivo, radosno i beskompromisno.

Takav DA hoće osobu u cijelosti i zahtijeva vjernost i ustrajnost do kraja, ali zato omogućuje nadvladati životne sumnje, poteškoće i krize. Svjesni smo i mi i opni koji nas promatraju da je jedino takav Da dostojan odrasle i zrele osobe. Zato one, koji bi nas željeli nasljedovati, živo interesira da li je Isus zaista ideal i jedini smisao našeg života, da li smo njemu poklonili sve svoje snage, svoje planove, svoje probleme, svoju ljubav, sav svoj Ja. Žele saznati da li smo u njemu pronašli svoju sreću, svoj mir i smisao svoga života i da li imamo smisla za žrtvu i odricanje. Promatrajući i prosuđujući sve to, lako i brzo prosude i uvide, da li je netko od nas zaista i zadovoljan u svome zvanju, ili se osjeća izgubljenim i nezadovoljnim. Život u bilo kojem duhovnom zvanju, život je u duhovnoj stvarnosti, u Božjem svijetu.

Da bi se u toj stvarnosti dobro osjećalo i radosno živjelo, treba je zavoljeti i prihvatiti čitavim svojim bićem imajući ispravnu nakanu. Ako bi netko ušao u duhovno zvanje s materijalnom računicom, da bi što lagodnije s malo truda proživio život, taj bi posve promašio, bio bi nezadovoljan, nesretan. Posljedica toga je ili napuštanje duhovnog zvanja ili, ako ostane u njemu, počinje se pretvarati i živjeti dvostrukim životom. Takav život nužno rađa nemirom, grižnjom savjesti, rađa paklom u duši, te dotični postaje vjernicima na sablazan, makar koliko se on trudio da prikrije svoje pravo stanje, jer se nemirna savjest ne može posve ni ušutkati ni prekriti.

Misli za razmišljanje

Za očekivati je od onih koji su se odazvali Kristu u duhovnom pozivu da su to, uistinu, i učinili slobodno i promišljeno te prvenstveno iz vjere i ljubavi prema Kristu, odn. Evanđelju. Stoga je veoma važno da se svaki član 'duhovnog staleža' često i istinski zapita: da li sam još uvijek zaista sretan u svome zvanju? Da li uzvraćam Kristu ljubav za ljubav? Da li istinski ljubim Gospodina: svom dušom, svim srcem, svim umom svojim? Da li ljubim njegovu zaručnicu, tj. Crkvu ”kao što ju je Krist ljubio te sebe predao za nju? (Ef 5, 25).

Da bismo kao svećenici i/ili redovnici uspjeli ostati uvijek vjerni svojem zvanju i svojoj prvoj ljubavi - Kristu, nužno je imati hrabrosti prihvatiti žrtvu i odricanje, jer naš poziv to zahtijeva, a svijet i vjernici to od nas očekuju. Budući da se naš život treba bazirati na čvrstoj vjeri, odn. da trebamo živjeti od vjere i to one proživljene koja je čak spremna ići i do polaganja život za svoje prijatelje (usp. Iv 15, 13), više nego svi drugi, potrebno je neprestano se propitivati:

   1) kakva je naša vjera i kolika je naša ljubav prema Kristu?

     2) da li mi, doista, u svakom pogledu vjerujemo Bogu, Njegovoj pisanoj i objavljenoj Riječi (Biblija, Isus Krist)?

     3) da li je ljubav prema Bogu ispred svih naših drugih mogućih ljubavi?

 

Takva vjera i ljubav trebaju prožimati i oblikovati naš život, svaki naš dan i djelovanje. Ako nam je, možda, vjera oslabila, izblijedila, ako nam je ljubav ohladila, ako bježimo od žrtve i odricanja, ako smo posumnjali u svoj identitet i u smisao svoga odabira i poslanja, onda mi teško više možemo bilo koga oduševiti za duhovni poziv. Takvi svojom pojavom, a možda nažalost i riječima, odvraćaju mlade od duhovnog poziva.

Svaka naša obitelj veliku brigu i pašnju posvećuje za svoj pomladak. Zato je, doista, žalosno ako svećenik i/ili redovnik ne ulažu brigu i trud da potaknu i 'pronađu' nova duhovna zvanja. No, još je žalosnije čuti i doživjeti da - zbog bilo kojeg osobnog razloga ili nezadovoljstva - odvraća mlade od duhovnog poziva. Takvi nagrđuju lice Crkve, ali ujedno i sijeku granu na kojoj i sami sjede!

Uvelike moramo biti svjesni, da odaziv novih kandidata u duhovni poziv, ali i njihova ustrajnost na započetom putu, ponajviše ovisi upravo o svima nama koji smo već - vremenski duže ili kraće - svećenici i/ili redovnici. Ovo se na osobit način odnosi na odgojitelje i ustanove u koje se naši mladi primaju, odgajaju i sazrijevaju. Naime, odgajanici promatraju svoje odgojitelje i zajednice u kojima se nalaze. Upravo u odgojnim ustanovama - ovisno o onome što vide ili dožive - njihovo zvanje ili dozrijeva ili vene. Zato se svi zaduženi za formaciju mladih trebaju truditi da im daju dobar primjer i poticaj, da im budu prijatelji, svjedoci vjere... i sve to trebaju više svojim radosnim životom u svećeništvu, molitvom, žrtvom, apostolatom, nepodijeljenim i radosnim predanjem Kristu. Jedino u takvom ozračju nova duhovna zvanja mogu dozrijevati te danas-sutra možemo imati dobre svećenike i/ili redovnike.   

Dužnost i sveta obveza svećenika, redovnika i redovnica, vjernika pojedinaca kao i cijele župne zajednice, jest moliti i činiti što je više moguće za duhovna zvanja. Ako želimo ostati vjerni Kristu i poslanju Crkve, nitko od navedenih ne bi smio, sve gore navedeno, zanemariti i mimoići.