Ekskluzivni razgovor s novim krčkim biskupom

Fra Ivica Petanjak: Moje imenovanje priznanje je kapucinima, ali i svim redovnicama i redovnicima u Hrvatskoj

Ja ovo imenovanje shvaćam kao priznanje redovništvu općenito, nije tu riječ o mojim zaslugama. Kako sam pak ja odabran kao simbol tog priznanja to treba pitati one koji su odlučivali o tom imenovanju.
 

 

Franjevac-kapucin Ivica Petanjak novi je krčki biskup. Od kada je ta vijest objavljena u subotu (24. siječnja), čestitke i poruke potpore ne prestaju dolaziti na njegov mobitel, kao i pozivi njegovih prijatelja i članova obitelji.
Redovnik i svećenik s bogatim pastoralnim iskustvom i dokotratom iz crkvene povijesti na rimskoj Gregoriani (gdje je doktorirao tezom o dubrovačkom kapucinu iz 17. stoljeća Michelangelu Božidareviću koji je bio general Kapucinskog reda) ovih dana boravi u Zagrebu, gdje po prvi put nazoči zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije. Naš portal uspio je napraviti kraći razgovor s njim, njegov prvi interview od vijesti o imenovanju.

- Reakcije na vaše imenovanje za krčkog biskupa moglo bi se svesti pod jedan zajednički nazivnik – iznenađenje. I vi ste bili iznenađeni, kako ste sami rekli?

Mislim da je svatko tko je prošao ovo što sada ja prolazim bio iznenađen na neki način. Lagao bih kada bih rekao da nisam ranije čuo kako se i moje ime „vrti“ u tim nekim kombinacijama za neko od četiri biskupska mjesta, ali nije mi padalo na pamet kako bi to mogla biti krčka biskupija. To me je iznenadilo.

Ja sam sebi zamišljao kako će me netko prije svega ovoga pozvati i reći: Evo ti si jedan od kandidata, pa razmisli! ili nešto slično. A kada su mi to rekli bilo je – „uzmi ili ostavi“. Pitao sam: Pa, dobro koliko imam vremena razmisliti o tome? Rekli su da trebam odmah odlučiti (smijeh).

Pitao sam nuncija: A što ako ja to ne mogu, ako odlučim da nisam tome dorastao? Dobio sam odgovor: Pa dobro, kako će jedan redovnik koji se zavjetovao na poslušnost reći Papi „ne“ i to u godini posvećenog života!

- Koji osjećaji prolaze kroz glavu u takvim trenutcima? Nekakav strah od odgovornosti?

Nije tu riječ o strahu, nego prije uopće nisam niti razmišljao o mogućnosti takve službe. Ja sam fratar 25 godina, prije četiri mjeseca sam dobio premještaj u Osijek gdje sam se vratio nakon 32 godine, jer sam u tom gradu završio srednju školu i prošao kapucinsku formaciju. Dolazak u Osijek doživio sam kao povratak u grad mladosti, neko otvaranje novog razdoblja u kojem ću se, osim gvardijanske službe, baviti i poviješću. Nisam se niti raspakirao do konca, a sada se iznova moram pakirati. Naravno da je iznenađenje.

- Mediji su vaš imenovanje naglašavali jer se nakon dosta vremena dogodilo da je redovnik postao biskup!

Ja ovo imenovanje shvaćam kao priznanje redovništvu općenito, nije tu riječ o mojim zaslugama. Kako sam pak ja odabran kao simbol tog priznanja to treba pitati one koji su odlučivali o tom imenovanju.

Ali, znate kako je Isus rekao: Jedni siju, a drugi žanju. Naša provincija dala je čitav niz znamenitih redovnika. Neki su od njih poslije rata bili progonjeni, jedan kapucin je umro u komunističkom zatvoru – Anselmo Canjuga, glazbenik. Bilo je i velikih teologa poput Tomislava Janka Šagi- Bunića. Bilo je dakle onih koji su trpjeli za Crkvu i Isusa Krista, a bilo je i onih koji su sve dali Crkvi, a trpjeli su i ponekad nerazumijevanje iz same Crkve.

Potom Zdenko Tenšek, koji je također bio veliki teolog i koji je bio provincijal kada sam ja ušao u novicijat. Ili pater Hadrijan Borak koji je proveo 30 godina u Rimu, a potom se nakon Drugog vatikanskog koncila vratio u Hrvatsku i puno učinio za redovništvo.

Ja tim ljudima nisam ni do malog prsta, ali oni su učinili velike stvari za našu provinciju i Crkvu u Hrvatskoj. I mislim da sam na neki način ja, bez svojih zasluga, ušao u taj niz.

S druge strane, mislim da je ovo priznanje svim redovnicama i redovnicima u Hrvatskoj. Koristim ovu prigodu da se zahvalim braći i sestrama koji su me ovih dana zasuli čestitkama na koje naprosto ne stignem pojedinačno odgovoriti. Imam dojam da su oni ovo imenovanje prepoznali i doživjeli i kao priznanje za njihov rad. Ništa od svega toga nije moja zasluga.

- Koliko situacija redovnika u biskupskoj konferenciji može donijeti neke promjene za redovništvo i njegov status?

Pa, sigurno da može. Evo, tu je i isusovac Valentin Pozaić koji je pomoćni biskup zagrebački i naprosto je dobro da redovništvo ima dva glasa koji će ga u episkopatu predstavljati.

S druge strane biskupska služba je čast i ja ovo imenovanje doživljavam, kako sam rekao, kao čast svim redovnicama i redovnicima. Ali, treba napomenuti kako su i mnogi dijecezanski svećenici koji su bili konzultirani pridonijeli ovom imenovanju.

- Gledao sam jedan vaš video komentar snimljen nedugo nakon izbora pape Franje. Tada ste komentirali kako Papa želi biti “Papa s narodom” što je vidljivo iz njegovih prvih poteza. Hoćete li i vi pokušati biti “biskup s narodom”?

Kada je nedavno bila mala svečanost u Osijeku nakon objave mog imenovanja, tada je mons. Marin Srakić, nadbiskup u miru đakovački, izrekao jedan hvalospjev kapucinima. On je inače franjevački trećeredac i razmišljao je o novicijatu kod nas. Nabrojao je sve te kapucine koji su igrali veliku ulogu u životu Slavonaca. Kapucini su uvijek imali tu blizinu s narodom, da. Da sam bio neki pustinjak, sigurno nikada ne bih bio imenovan za biskupa. Kada sam bio provincijal, nastojao sam svaki dan imati misu na kojoj ću imati, barem kratku, homiliju. Ja tako doživljavam ulogu svećenika – on mora biti s narodom, jer bez naroda je ništa.

- Biskupska služba ima i svoji administrativnih zahtjevnosti?

Ja sam u službi provincijala (službu provincijalnog ministra Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića obnašao je od 2005. do 2011., op. a.) također imao te administrativne zadaće, tako da znam što me otprilike čeka. Pada mi na pamet izreka sv. Grgura Velikog koji je, kada je postao papa, otprilike rekao: Dok sam bio monah mogao sam i jezik zauzdati i uživati u miru, a sada kada sam papa moram ići gdje mi se ne ide i slušati ono što mi se ne sluša.

Tako je i s biskupskom službom – sigurno ću morati ići tamo gdje mi se ne ide i slušati ono što mi se ne sluša. Ali, tako je kod svih ljudi koji imaju svoj posao i svoje odgovornosti. Uostalom, takve situacije Isus koristi za obraćenje.

- Koliko poznajete situaciju u biskupiji u koju dolazite?

Moram biti iskren, ne previše. Ja sam do prije četiri mjeseca bio župnik u riječkoj župi Gospe Lurdske i u Dekanatu sam se često susretao s svećenicima iz te biskupije. Često sam išao slaviti mise na Krk. Ali, ja tamo dolazim s priznanjem da mi treba pomoć ljudi oko mene. Ja nisam nikakav „veliki biskup“, nego samo jedan od njih koji sa svojim svećenicima želim raditi na dobrobit naroda.

- Riječ je o dijelu Hrvatske koji dobrim dijelom živi od turizma, a ta situacija traži i specifičan pastoral?

Čujte, Bog ima svoje puteve i djeluje na najrazlitije načine. Dok sam bio župnik u Rijeci, bio sam u župi u centru grada i uvijek smo imali puno ispovijedanja. Ostao sam zadivljen životom velikog broja mladih koji tako dosljedno žive svoje kršćanstvo da se mi svećenici moramo posramiti. Mladi su postali kvasac društva i na tome treba raditi.

Sjećam se situacije kada mi se ispovijedao jedan mladić i dojmio me se njegov način života. Pitao sam ga: A od kada ti tako živiš duboko kršćanski, jesi li odgajan katolički? Rekao mi je da se obratio i da mu se to dogodilo na – Zrću!

Naravno, ne želim reći da se na Zrću događaju dobre stvari, nego je riječ o tome kako Bog sve može okrenuti na dobro.

- Od kuda vaša ljubav prema povijesti?

Mislim da je to povezano s poviješću moje obitelji. Potičem iz gradića Zrina na Banovini koji je teško stradao za vrijeme Drugog svjetskog rata (u rujnu 1943. partizani su upali u selo i pobili muškarce, a ostalo stanovništvo rastjerali, op. a.). Mi smo kao djeca znali od roditelja slušati o tim razaranjima, o kojima naravno nismo smjeli govoriti izvan kuće. Mislim da me ta želja za upoznavanjem vlastite povijesti odvela u znanost.

- Tko vam je stradao u obitelji?

Oba djeda su mi tada ubijena. Mojoj baki ubijeno je petoro braće. Partizani su upali u naselje, sve spalili. Do dana današnjeg nitko se tamo ne može vratiti, zemlja je konfiscirana.

- Kao čovjek s takvom obiteljskom tragedijom, kako gledate na ove ideološke podjele među Hrvatima koje i danas živimo?

Ta će podijeljenost trajati dok se ne prizna istina o počinjenim zločinima. Tko god da je počinio zlo – komunisti, fašisti ili nacisti – ono mora biti prepoznato i takvim proglašeno. Ne može se povijest pisati jednoznačno, crno-bijelo.

Rekao sam kako je u mojoj obitelji postojalo sjećanje na ono što nam je počinjeno. Ali, nikada nisam u svojoj kući čuo neki poziv na mržnju ili osvetu, nikada. Moji su osjećali jad zbog toga što se nije moglo pričati o partizanskim zločinima, osjećali su se obespravljeni. Ali, moja obitelj nikada ništa nije gradila na mržnji.

Moji su mi pričali kako su se žene iz djeca iz 1945. željeli vratiti u Zrin. Došli su na željezničku postaju u Hrvatsku Kostajnicu, a od tamo ih je vratio neki partizanski general, stavili su ih na vlakove i odvezli u Slavoniju. A da su se vratili, te iste obitelji bi sada za Domovinskog rata doživjeli istu sudbinu kao te 1943. Bili bi ili mrtvi ili prognani.

Treba biti svjestan svoje povijesti, ali ne može se ništa graditi na mržnji. Treba pokušati živjeti s Bogom. On im svoje puteve i nagrađuje svaki naš korak u pozitivnom smjeru.

- Koja je vaša omiljena molitva, kako se najčešće molite?

To vam se mijenja s vremenom. U posljednje vrijeme najčešće se molim tako što sjedim u tišini i pred Boga dovodim sve one koje znam, koji su me tražili za molitvu, sve one koje sam vjenčao i krstio. Sada, od kada se ovo dogodilo, često se molim Duhu Svetom, za njegovo vodstvo i mudrost.

- Koja su duhovna djela, osim Biblije naravno, utjecala na vas?

Jako volim čitati Anselma Grüna. Henri Nouwen i njegov “Povratak izgubljenog sina” mi je jako važan. Kada sam bio provincijal, prolazio sam kroz jedno teško razdoblje i tada sam puno čitao privatna pisma Majke Terezije u knjizi “Dođi, budi moje svijetlo”. To mi je otvorilo oči. Također, čitam puno Ratzingera.

- A omiljeni svetac?

Svaki dan se molim sv. Leopoldu Mandiću, sv. Franji i sv. Klari. Ali, ima jedan kapucin koji je jako utjecao na mene i o njemu sam pisao doktorsku tezu – fra Mihael Anđeo(Michelangelo) Božidarević koji je bio general našega Kapucinskog reda. Kada su mu sestre prorokovale da će biti general, otišao je na duhovnu obnovu i stavio na papir sve svoje duhovne i tjelesne mane, kako bi pokazao Bogu da nije dostojan za tu službu. On nije kanoniziran, ali jest kapucinski kandidat za oltar. I ja sam se u jednom trenutku počeo moliti za njegov zagovor. Kada je krenulo sve ovo s pričom oko imenovanja molio sam mu se: Michelangelo moj, znaš kako mi je. Pomozi mi (smijeh). Ali, odgovorna služba nije me mimoišla, kao niti njega.

Za portal www.bitno.net razgovarao Goran Andrijanić.