Ima li smisla danas biti svećenik?

Ima li danas smisla uopće biti svećenik? Nije li taj poziv zastario? Nije li svećenika vrijeme pregazilo? Odgovarajući na ova i slična pitanja naš poznati profesor i bibličar o. Bonaventura Duha u knjizi «Pozdrav našemu vremenu» ovako kaže:

«Buntovno odgovaram: Nikada smislenije nego danas! Nikad ljepše nego danas!» Svećeništvo raste na tlu vjere. Ako današnjica ruši sve nadnaravne motivacije da budemo svećenici, onda nam omogućuje samo to da budemo čistiji i ljepši primjerci svećeništva. Možda je nekad značilo ljepši i sigurniji položaj u društvu. Postojala je mogućnost da se netko igra svećenika, mjesto da bude svećenik. Danas naprotiv, jedino ima smisla biti svećenik, a ne igrati se svećenika».

«Osim toga sjetimo se da je svećeništvo uvijek u dvostrukom odnosu. Prema ljudima i prema Bogu. Pa da se i ne isplati biti svećenikom zbog ljudi, još uvijek ostaje vrijedan našeg svećeničkog dara Bog».

«Ovu božansku opravdanost svećeništva ne smijemo nikada zaboraviti, pa nas nikada neće uhvatiti bespomoćnost i bezizlaznost».

«Što svijet manje treba svećenika, to mu je on sve potrebniji».

«Krist nikada nije bio manje potreban svijetu nego u golgotski čas. A ipak tada je vršio kulminantni čin povijesti svijeta».

Za duhovni poziv nikad nije kasno

 

Kako javlja poljska Katolička informativna agencija (KAI), proteklih dana Poljska biskupska konferencija odlučila je otvoriti sjemenište za kandidate koji imaju preko 35 godina života, a ta bi ustanova trebala započeti s radom u Krakovu u novoj akademskoj godini.

Kako je izjavio biskup Artur Mizinski, postoji potreba za otvaranjem takvoga sjemeništa jer je sve više onih koji osjete svećenički poziv nakon završenog studija, u tom razdoblju svog života. Rektori sjemeništa sve su više izvješćivali o velikom broju muškaraca koji imaju više od 35 godina života, a žele početi duhovnu formaciju, te su biskupi na nedavnom zasjedanju odlučili o pokretanju rada takve ustanove i odredili pisanje njezina statuta. Donja granica za kandidata bila bi 35 godina, a gornju biskupi još nisu utvrdili.

 

Sjemenište će, kako je još izvijestio KAI, biti pod nadležnošću Biskupske konferencije, ali bi s njim trebala upravljati jedna redovnička Družba koja ima svoje prostorije u Krakovu te će ih ustupiti za potrebe novog sjemeništa.

Obitelj i duhovno zvanje

Svako je duhovno zvanje zasebna i začuđujuća povijest susreta Božjeg poziva i ljudskog odgovora, milosti i slobode, dara i uzdarja. U tom osobnom susretu s Bogom koji zove najvažnija je osoba pozvanoga, njegov odgovor i nastojanje da trajno odgovara na Božji poziv. Tako se može dogoditi, a danas se to već događa, da duhovno zvanje izabere netko ne samo bez potpore roditelja nego i uz njihovo snažno protivljenje. Potom, stiglo je vrijeme kad sve manje kandidata za duhovno zvanje dolazi iz stabilnih bračnih i obiteljskih zajednica. To što netko ulazi u duhovno zvanje iz razorene obitelji, rastavljenih roditelja ili s roditeljima u brojnim problemima, ne znači da se neće ostvariti u duhovnom zvanju ili da će postati manje duhovan od nekoga čiji roditelji žive u stabilnom bračnom i obiteljskom zajedništvu.

U kršćanskom životu općenito, a to osobito vrijedi za život u duhovnom pozivu, od odlučujuće je važnosti osobni susret osobe s uskrslim Kristom. Zvanje je čin odabranja slobodne i suverene Božje volje. Bog, po vlastitoj inicijativi, u ljubavi se obraća čovjeku izabirući ga prije njegova rođenja (usp. Jr 1,5; Gal 1,15) i prateći ga svojom ljubavlju kroz sav njegov život. Zvanje je potom čin stvarateljske, osobne i jedinstvene ljubavi Božje. Bog zove čovjeka po “imenu” (Iz 43,1), tj. stvara ga prema planu života koji ima za njega. Zvanje nije dakle nešto izvanjsko čovjeku, nego je upisano u dubine čovječjeg bića. Bog uspostavlja osoban i intiman odnos po kojem pozvani može i treba odgovoriti. Zvanje je stoga jedan vid božanske objave. Bog se pojavljuje kao partner čovjeku te s njim uspostavlja dijalog kako bi mu očitovao tko je, koje mjesto treba zauzeti i što činiti prema njegovu božanskome planu.

Za zvanje, također, možemo reći da je jedna dinamična stvarnost. Bog zove čovjeka u svakom trenutku njegova života. Stoga je zvanje životna stvarnost koja raste i sazrijeva u intimnome dijalogu između Gospodina, koji ne prestaje pozivati, i vjernika, koji ne prestaje odgovarati. Taj dijalog započinje u vremenu, a završava u vječnosti. Zvanje je i dar za jedno poslanje. Bog poziva svakoga čovjeka kako bi bio živo očitovanje njegove ljubavi prema čovječanstvu. Stoga Bog poziva, ali i osposobljuje pozvanoga na službu braći. Dakle, koliko će tko biti vjeran primljenom daru zvanja i poslanja veoma je osobno pitanje.

Svakako da će osoba koja dolazi iz skladne obiteljske sredine biti favorizirana u svojim stavovima te će određene životne poteškoće svladati s manje napora, ali i ona se mora osobno opredijeliti za vlastiti put nasljedovanja Krista. Samim tim što dolazi iz složne i zdrave obitelji, ne znači da će biti pošteđena kušnji i napasti.  

Ulogu obitelji u rastu i razvijanju sjemena duhovnih zvanja s pravom naglašavaju brojni crkveni dokumenti. Tako, primjerice, Lumen gentium obitelj naziva “kućnom Crkvom” (LG, 11), a dekret o odgoju i obrazovanju svećenika Optatam totius veli da obitelji “oživljene duhom vjere, ljubavi i pobožnosti djeluju kao prvo sjemenište” (OT, 2).

Govoreći o odgovornosti za svećenička zvanja Ivan Pavao II., u apostolskoj pobudnici Pastores dabo vobis, ističe kako je posebna odgovornost “povjerena kršćanskoj obitelji koja po snazi sakramenta ženidbe sudjeluje na vlastit i poseban način u odgojnom poslanju Crkve učiteljice i majke… Budući da je danas slika kršćanske obitelji u opasnosti, velika važnost mora se pridati obiteljskom pastoralu, tako da same obitelji budu ponovno ‘prvo sjemenište’ (OT, 2) u kojemu djeca od samoga početka mogu primati smisao pobožnosti i molitve te ljubavi prema Crkvi” (PDV, 41).

Autentično kršćansko obiteljsko ozračje, koje je sve teže ostvariti, samo po sebi favorizira ne samo ispravno oblikovanje kršćanske osobnosti nego i nastanak duhovnih zvanja. Roditelji bi svakako trebali biti veoma oprezni u određivanju životnog zvanja vlastite djece, jer bi lako mogli zaboraviti da nisu gospodari svoje djece, nego da su im povjerena Božja djeca kako bi ih, uz pomoć Crkve, ispravno odgojili te u život uputili. To upućivanje u kršćanski život ponajprije podrazumijeva naučiti dijete da otkrije vlastiti životni poziv/zvanje u životu uže ili šire crkvene zajednice.

Teško je ustvrditi koliku štetu čine roditelji koji onemogućuju dijete u ostvarivanju duhovnog zvanja, no sigurno je da roditelji koji nameću duhovno zvanje vlastitoj djeci čine štetu ne samo njima nego i zajednici (samoj obitelji, župi itd.).

Mnogo se raspravlja o tome koja je dob u kojoj se već može govoriti o autentičnim znakovima duhovnog zvanja u dječaka, odn. djevojčica. Općenito se smatra da se profesionalni interesi pojavljuju već u djetinjstvu, ali obično samo na razini mašte. Djeca zamišljaju što žele biti i često ih sve privlači. Kada je riječ o svećeničkom zvanju, istraživanja su pokazala da je svaki treći svećenik prvu naklonost za svećeničko zvanje osjetio prije 12 godine.

Na temelju takvih podataka smatra se da tzv. kasna zvanja zapravo i ne postoje, nego se samo radi o zvanjima neostvarenima na vrijeme. Sociolog Carrier proveo je istraživanje na rimskom svučilištu Gregoriana s oko 3000 studenata, a rezultati potvrđuju pretpostavku da se većina zvanja rađa u dječjoj dobi. Prvi poticaji obično potječu od obitelji, zatim od odgojne sredine: župe, neke crkvene organizacije itd. U više od 50 posto slučajeva poticaj dolazi od tih čimbenika.

Kada je riječ o utjecaju roditelja onda zapravo mislimo na opći stav obitelji prema religiji i crkvenim osobama. Ako je taj stav pozitivan i dobronamjeran, može biti poticaj za buđenje dječjeg zanimanja za ta zvanja. No ta prva sklonost nipošto nije neko trajno stanje, budući da u 50 posto slučajeva prva ideja zamre oko 15. godine. No, ako ambijent ostane i dalje dobronamjeran, uskoro, oko 16. ili 17. godine, dođe do novog poticaja.

Veliku ulogu u zanimanju i odluci za duhovno zvanje igra i majka. Jedno istraživanje pokazuje da se oko 68 posto slučajeva razvilo pod utjecajem majke, a samo 11 posto pod utjecajem oca. Psihološka istraživanja pokazuju da je za ispravan razvoj djeteta važna prisutnost i utjecaj oba roditelja, tj. i majke i oca. Otac naime “ima važnu ulogu u razvoju sposobnosti za međuljudske odnose'', a ti su, kad je riječ o duhovnom zvanju, od odlučujuće važnosti. I upravo se tu krije jedan od velikih problema u životu suvremenog društva koje je prozvano “društvom bez oca”, odn. društvo u kojem je muškarac ugrožen kao muškarac, kao suprug i kao otac. Svakako, samo obiteljsko ozračje, obiteljski odnosi tvore plodno tlo na koje pada sjeme zvanja te iz koje crpi snagu ispravnog rasta i sazrijevanja. Obiteljski život i religiozni život, kako ističe sociolog Carrier, “predstavljaju izvanrednu analogiju u ponašanju i u simbolima; ta činjenica sugerira da obitelj nije samo jedna institucija paralelna religiji, nego da je sama njezina struktura čini neposredno pogodnom za religioznu socijalizaciju djeteta, u čemu se ostvaruje jedna vrsta simbioze obiteljskihi duhovnih značajki''. Iz toga proizlazi da su roditeljski odnosi najizvrsniji model odnosa koje dijete uspostavlja i živi s drugima. I upravo po tom iskustvu ono će se postupno moći otvoriti odnosu s transcendentnim ‘Ti’.

Čimbenici djetetova rasta i sazrijevanja djeluju uzajamno jedni na druge te omogućuju religiozno buđenje i sazrijevanje. S druge strane, različitim dimenzijama ljudskog rasta i sazrijevanja danas je jako lako manipulirati te su stoga odgojitelji dužni voditi računa da odgoj djece u vjeri u Isusa Krista u socijalnom i kulturnom ozračju koje ne pomaže misliti i živjeti kršćanski, znači prije svega učvrstiti veze crkvene zajednice, jer se samo unutar žive mjesne, lokalne crkvene zajednice može ostvariti ispravno kršćansko sazrijevanje i rast djeteta u vjeri. Dok odrasli pomažu djeci da rastu u vjeri, djeca ih istodobno provociraju da se ispitaju žive li oni sami kršćanski te ih potiču na suočenje sa zahtjevima i ljepotom Evanđelja.

Blaženi Ivan Pavao II. mladima o duhovnom zvanju

 

Vama, mladi, kažem: ako osjetite Gospodinov zov, ne odbijte ga!

Radije se hrabro uključite u velike struje svetosti, koje su pokrenuli znamenite svetice i sveci u pratnji Krista.

Njegujte tipične čežnje vaše dobi, ali pristajte spremno uz Božji plan o vama, ako vas On poziva da tražite svetost u posvećenom životu.

Divite se svim djelima Božjim u svijetu, ali znajte uprijeti pogled u stvarnosti određene da nikad ne zađu.

Treće tisućljeće očekuje doprinos vjere i inventivnosti mnoštva posvećenih mladih, da svijet postane vedriji i sposobniji primiti Boga i u Njemu sve Njegove sinove i kćeri.

                (* Izvor: Vita consecrata)

Tragično sprečavanje duhovnog poziva

 

U jednoj župi živjela je jedna majka koja je svake prve subote u mjesecu davala slaviti misu za duhovna zvanja te je i sama rado sudjelovala na toj sv. Misi. Dotični župnik se radovao što ima takvih dobrih župljana koji prepoznaju i podržavaju veliku potrebu Crkve za duhovna zvanja. Ta ga je zauzetost i molitva hrabrila u njegovu svakodnevnom životu i zvanju.

Toj majci su s vremenom brojna djeca već podosta odrasla. Jednog dana došao joj je jedan sin koji je odlučio poći bogosloviju. Tu svoju želju i odluku mladić je najprije povjerio svojemu župniku. Župnik se veoma obradovao da je molitva njegove majke prvi plod donijela baš u njezinoj obitelji. Svjestan važnosti odluke župnik je savjetovao mladiću da o ovoj svojoj odluci stupanja u duhovni poziv razgovara sa roditeljima.

 

I doista jednog dana mladić povjeri svojoj majci odluku da želi poći u bogosloviju. No, ono što ga je zbunilo i iznenadilo bila je majčina reakcija: ''Ni govora! Nisam ja molila da Bog pozove moje dijete, nego nekoga drugoga.'' Tada mladić pokuša majci ukazati da ne može ona Bogu odrediti koga će pozvati k sebi. Na te njegove riječi majka se naruga rekavši: ''Da! Baš je tebe pozvao''! Nakon početne zbunjenosti mladić se malo pribere i smiri te odgovori svojoj majci: ''Mama, ne mogu ti ja to objasniti, ali ja se ne vidim u životu nigdje drugdje osim u duhovnom pozivu. To je moje ostvarenje.'' Mati je opet energično reagirala: ''Ne! Ma ni govora!''

 

Jednog jutra majka ustane i vidi mladićevu sobu i krevet prazan, a njega nema nigje u kući ali ni u dvorištu. Brzo je shvatila kako je sin svoju odluku odlučio sprovesti u djelo unatoč žestokom majčinu protivljenju. Otac je oko mladićeva izbora bio suzdržan, pa ga je to dodatno ohrabrilo da 'umakne' u bogosloviju. Međutim, majka se odmah spremila i krenula sina vratiti kući. Stigla je i pozvonila na vrata bogoslvije s pitanjem da li se tu nalazi njezin sin. Vratar je, ne znajući o čemu se sve točno radi, odmah bezazleno priznao da je rano jutros k njima stigao jedan statisti mladić. Na te njegove riječi mladićeva majka je odmah počela vikati i tražiti da joj se sin mora odmah vratiti kući. Nije vrijedilo nikakvo uvjeravanje da odgovorni u bogosloviji tu nemaju nikakvu odgovornost, nego da je to isključivo slobodna odluka dotičnog mladića. Kada je mladić čuo silnu strku i galamu, odlučila je oko svega ne praviti veliki problem te se sa svojom majkom vratio kući. Došavši natrag u obiteljski dom šutio je danima ne razgovaravši ni s kim od ukućana. Njegovu ocu sve je to teško palo pa ga je pokušao na razne račine raspološiti i utješiti. Kada je na svoje oči u uši to vidjela i čula majka, nastala je među roditeljima teška prepirka. Takvo stanje je potrajalo nekoliko mjeseci sve dok mladić nije psihički i fizički obolio.

 

Nakon skoro godinu dana majka dolazi istom župniku s molbom da služi misu za mladićevo zdravlje uz riječi: ''Strašno sam pogriješila jer sam Bogu stala na put do zvanja i sreće moga dragog sina''. Dvije godine iza toga župnik je vodio sprovod tog istog mladića. Roditeljskom plaču pri tome nije bilo kraja. Župnik nije mogao moliti od majčinog plakanja i kukanja. No, smirenim joj je glasom tada rekao: ''Sada više nema nikakve koristi o kukanja i plakanja, nego je bolje početi činiti pokoru i moliti za dušu ovog plemenitog mladića. No, možda još više potrebno je moliti za dušu ove sebične majke.''

Bog nam progovara kroz iskustva

 

Bog se neprestano obraća čovjeku, kruni svoga stvaranja. Bog, kao naš Dobri Otac, neprestano bdije nad nama te progovara našemu srcu. Poput laganog povjetarca stupa u kontakt s onima koji pozorno slušaju Njegov glas. Onaj tko pozorno osluškuje može čuti glas Oca koji svakome progovara na poseban način. Bog, naime, jest onaj koji nikada ne šuti. Isus kao utjelovljena Riječ Očeva i danas obilazi kucajući na ljudska srca i neprestano nas poziva k našem iskonskom Stvoritelju i Svedržitelju.

Kada je u pitanju duhovni poziv, tada je važno istaknuti da nikome od nas netko nije došao i jednostavno rekao: „Dođi, slijedi me!“, a mi brže-bolje bez razmišljanja krenuli ne znajući kuda i kamo. Zato kažemo da je duhovni poziv jedan interaktivni proces, tj. dijalog - između Boga i čovjeka.

 

Ako, naime, pogledamo na glavne, tj. tipične pozive  izabranika u Bibliji, vrlo lako možemo iščitati da se uvijjek ocrtava jedan vrlo sličan obrazac.
Bio to Abraham, Mojsije, Samuel, Jeremija, Marija, Isus ili Petar, svi su oni na neki način čuli Božji glas, često u unutrašnjosti svoga srca, ali ponekad i kroz vanjska iskustva.
Bez obzira kako su oni čuli Božji glas, svaki od tih modela iz Biblije konačno odgovara velikodušno i otvoreno. Nakon nekog vremena njihovi pozivi izgledaju očiti i određuju tko oni zapravo jesu. No, to nije slučaj na početku.

U početku svatko od njih odgovara smeten i kroz sumnju. Prva reakcija svakoga od njih je varijacija na temu "Ne ja, Gospodine!" "Ja sam premlad" (Jeremija) ili "Ja mucam" (Mojsije) ili "Ja sam previše grešan" (Petar i Izaija) ili "Kako ja mogu začeti i roditi sina Božjega?" (Marija).

Kada je riječ o duhovnom pozivu tada je potrebno istaknuti da je duhovno zvanje prije svega i iznad svega "Božji dar", dar primljen ne po našim zaslugama, kvalitetama i sposobnostima, jer Bog - za razliku od nas ljudi - ne gleda oči nego srce! U rađanju i razvoju duhovnog poziva uvijek je posrijedi osluškivanje Božjega glasa, jer nam Bog o sebi progovara kroz naša unutarnja i vanjska iskustva i događanja.  

 Početak poziva može, naime, počivati na nekom konkretnom doživljaju i poticaju na dobro (nečiji primjer života, propovijed, susret s nekom osobom, poticajna knjiga, životopisi svetaca i sl.).

Ako je osoba zaista pozvana, u njoj raste svijest o pozivu koji se očituje u različitim situacijama kroz koje Bog vodi dušu. Takvi događaji su samo znakovi koje nam Bog daje da bismo u svom životu otkrili poziv i postali ga svjesni. Poziv je tajnovit, nastaje u dubini duše i upravo se stoga otkriva u trenutcima molitve, samoće i tišine. Tajna poziva, njegova privlačnost i snaga kojom se borimo za njegovo ostvarenje, na samom nam početku ne otkriva svu njegovu dubinu, ljepotu, a pogotovo ne njegovu vrijednost. On živi u nama i onda kada nas privlače stvari protivne Božjem zakonu i onda kad je naša ljestvica vrjednota okrenuta naopačke. Unatoč tim prilikama Bog sa svakom osobom ima svoj plan pa tako i s onom osobom koju zove da ga pobliže slijedi kao svećenik i/ili redovnik. Božji planovi su jedno, a naša htijenja drugo. Često su to duge i mučne borbe naše naravi, koja uvijek ponovno nastoji skrojiti život po svojoj mjeri i oduprijeti se tako tihom upornom glasu u dubini vlastitog srca. Sve ove mukotrpne borbe osobu jačaju, čine je zrelijom i sposobnom odgovorno postupati. Mnogim takvim borbama često se pridruže borbe s okolinom, s bližnjima, koji ne mogu shvatiti što se to zbiva s pozvanom osobom.  Sam Isus kaže: „Ne shvaćaju toga svi nego samo oni kojima je dano“ (Mt 19,12).

 

Bog niti danas ne prestaje pozivati radnike u žetvu svoju. No, uvijek ostaje pitanje jesu li pozvani spremni odgovoriti na upravljeni Božji poziv, spremno i nesebično ostaviti sve, izgubiti svaku sigurnost, prekinuti s prošlošću, živjeti sadašnjost, a budućnost prepustiti njegovu vodstvu i poći poput Abrahama u nepoznato! Božji poziv koji u pozvanom izaziva izvanredan lom i diskontinuitet s vlastitom prošlošću trenutak je u kojemu pozvani ne doživljava prosvjetljenje svog vlastitog života. Božji poziv koji uključuje čovjekov odaziv upravo je suprotno - skok u prazno! Jedina sigurnost koju osoba u trenutku Božjeg poziva može posjedovati jest vjera, tj. povjerenje u Boga da će djelo koje je u njemu započeo voditi do kraja.

 Prve znakove duhovnog poziva redovito prati sumnja i zbunjenost - možda čak i zabrinutost. Zato je važno ostati vjeran razgovoru i prijateljevanju s Bogom (osobna molitva, čitanje Svetog Pisma, duhovni razgovor i pratnja...). Samo u jačoj povezanosti s Bogom raste osjećaj za jasnoću o onome što je pravo dobro za tebe; onome što će tebi i tvojoj duši donijeti mir i radost!
 

Poštovani čitatelju i mladiću!

Ako u ovom trenutku razlučuješ svoj poziv i ako osjećaj nesigurnost, vjeruj da ti Bog govori i da ćeš, ako Mu se predaš, ako se potrudiš slušati i odgovoriti, i sam - poput našeg duhovnog utemeljitelja i nadahnitelja sv. Franje Asiškog - naći svoj put.

  * Za sva moguća pitanja, dileme i pojašnjenja u vezi duhovnog poziva zainteresitani mladići slobodni su kontaktirati:  

                    Fra Juro Šimić OFMCap
                    promicatelj duhovnih zvanja
                  E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com

Briga za duhovna zvanja

Duhovno zvanje - svećeničko i/ili redovničko - nezasluženi je Božji dar. Bog je njegov inicijator, On je onaj koji k sebi poziva i izabire radnike za rad u svome vinogradu. ”Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas” (Iv 15,16), govorio je Isus apostolima.

Bog zasigurno želi i hoće da njegova Crkva ima dovoljan broj duhovnih zvanja. Ali on želi i očekuje pri tome i našu suradnju, našu brigu, naše nastojanje, našu ljubav... No, iznad svega želi našu molitvu. Zato je na jednom mjestu i sam rekao-konstatirao: ”Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju”(Lk 10,2).

To je Gospodinov poziv svim njegovim sljedbenicima, a posebno svima onima koji su se uputili stazom prema duhovnom zvanju (svećenici, redovnici, bogoslovi, sjemeništarci, postulanti...).  

 

Gospodin se uvijek obraća našoj slobodnoj volji i pri tome uvijek očekuje naš slobodni odaziv. Svi oni koji se nalaze u ''staležu'' duhovnog poziva nikada ne  smiju zaboraviti da su - svjesno ili nesvjesno - postali kao 'grad na gori' ili pak 'kao svijeća na svijećnjaku'. U sve one koji su već postali svećenici i redovnici, tzv. vjernici laici ali i šira društvena javnost upiru svoj pogled, promatraju naš život i ponašanje, procjenjuju i ocjenjuju našu radost i zaljubljenost u zvanje, odn. Krista i njegovu zaručnicu, Crkvu; ocjenjuju i procjenjuju ozbiljnost i čvrstoću naše vjere; prosuđuju istinitost i jačinu naše ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku. Žele doznati da li je naše jednom javno izgovoreno ”DA!” Isusu Kristu, doista, neopozivo, radosno i beskompromisno.

Takav DA hoće osobu u cijelosti i zahtijeva vjernost i ustrajnost do kraja, ali zato omogućuje nadvladati životne sumnje, poteškoće i krize. Svjesni smo i mi i opni koji nas promatraju da je jedino takav Da dostojan odrasle i zrele osobe. Zato one, koji bi nas željeli nasljedovati, živo interesira da li je Isus zaista ideal i jedini smisao našeg života, da li smo njemu poklonili sve svoje snage, svoje planove, svoje probleme, svoju ljubav, sav svoj Ja. Žele saznati da li smo u njemu pronašli svoju sreću, svoj mir i smisao svoga života i da li imamo smisla za žrtvu i odricanje. Promatrajući i prosuđujući sve to, lako i brzo prosude i uvide, da li je netko od nas zaista i zadovoljan u svome zvanju, ili se osjeća izgubljenim i nezadovoljnim. Život u bilo kojem duhovnom zvanju, život je u duhovnoj stvarnosti, u Božjem svijetu.

Da bi se u toj stvarnosti dobro osjećalo i radosno živjelo, treba je zavoljeti i prihvatiti čitavim svojim bićem imajući ispravnu nakanu. Ako bi netko ušao u duhovno zvanje s materijalnom računicom, da bi što lagodnije s malo truda proživio život, taj bi posve promašio, bio bi nezadovoljan, nesretan. Posljedica toga je ili napuštanje duhovnog zvanja ili, ako ostane u njemu, počinje se pretvarati i živjeti dvostrukim životom. Takav život nužno rađa nemirom, grižnjom savjesti, rađa paklom u duši, te dotični postaje vjernicima na sablazan, makar koliko se on trudio da prikrije svoje pravo stanje, jer se nemirna savjest ne može posve ni ušutkati ni prekriti.

Misli za razmišljanje

Za očekivati je od onih koji su se odazvali Kristu u duhovnom pozivu da su to, uistinu, i učinili slobodno i promišljeno te prvenstveno iz vjere i ljubavi prema Kristu, odn. Evanđelju. Stoga je veoma važno da se svaki član 'duhovnog staleža' često i istinski zapita: da li sam još uvijek zaista sretan u svome zvanju? Da li uzvraćam Kristu ljubav za ljubav? Da li istinski ljubim Gospodina: svom dušom, svim srcem, svim umom svojim? Da li ljubim njegovu zaručnicu, tj. Crkvu ”kao što ju je Krist ljubio te sebe predao za nju? (Ef 5, 25).

Da bismo kao svećenici i/ili redovnici uspjeli ostati uvijek vjerni svojem zvanju i svojoj prvoj ljubavi - Kristu, nužno je imati hrabrosti prihvatiti žrtvu i odricanje, jer naš poziv to zahtijeva, a svijet i vjernici to od nas očekuju. Budući da se naš život treba bazirati na čvrstoj vjeri, odn. da trebamo živjeti od vjere i to one proživljene koja je čak spremna ići i do polaganja život za svoje prijatelje (usp. Iv 15, 13), više nego svi drugi, potrebno je neprestano se propitivati:

   1) kakva je naša vjera i kolika je naša ljubav prema Kristu?

     2) da li mi, doista, u svakom pogledu vjerujemo Bogu, Njegovoj pisanoj i objavljenoj Riječi (Biblija, Isus Krist)?

     3) da li je ljubav prema Bogu ispred svih naših drugih mogućih ljubavi?

 

Takva vjera i ljubav trebaju prožimati i oblikovati naš život, svaki naš dan i djelovanje. Ako nam je, možda, vjera oslabila, izblijedila, ako nam je ljubav ohladila, ako bježimo od žrtve i odricanja, ako smo posumnjali u svoj identitet i u smisao svoga odabira i poslanja, onda mi teško više možemo bilo koga oduševiti za duhovni poziv. Takvi svojom pojavom, a možda nažalost i riječima, odvraćaju mlade od duhovnog poziva.

Svaka naša obitelj veliku brigu i pašnju posvećuje za svoj pomladak. Zato je, doista, žalosno ako svećenik i/ili redovnik ne ulažu brigu i trud da potaknu i 'pronađu' nova duhovna zvanja. No, još je žalosnije čuti i doživjeti da - zbog bilo kojeg osobnog razloga ili nezadovoljstva - odvraća mlade od duhovnog poziva. Takvi nagrđuju lice Crkve, ali ujedno i sijeku granu na kojoj i sami sjede!

Uvelike moramo biti svjesni, da odaziv novih kandidata u duhovni poziv, ali i njihova ustrajnost na započetom putu, ponajviše ovisi upravo o svima nama koji smo već - vremenski duže ili kraće - svećenici i/ili redovnici. Ovo se na osobit način odnosi na odgojitelje i ustanove u koje se naši mladi primaju, odgajaju i sazrijevaju. Naime, odgajanici promatraju svoje odgojitelje i zajednice u kojima se nalaze. Upravo u odgojnim ustanovama - ovisno o onome što vide ili dožive - njihovo zvanje ili dozrijeva ili vene. Zato se svi zaduženi za formaciju mladih trebaju truditi da im daju dobar primjer i poticaj, da im budu prijatelji, svjedoci vjere... i sve to trebaju više svojim radosnim životom u svećeništvu, molitvom, žrtvom, apostolatom, nepodijeljenim i radosnim predanjem Kristu. Jedino u takvom ozračju nova duhovna zvanja mogu dozrijevati te danas-sutra možemo imati dobre svećenike i/ili redovnike.   

Dužnost i sveta obveza svećenika, redovnika i redovnica, vjernika pojedinaca kao i cijele župne zajednice, jest moliti i činiti što je više moguće za duhovna zvanja. Ako želimo ostati vjerni Kristu i poslanju Crkve, nitko od navedenih ne bi smio, sve gore navedeno, zanemariti i mimoići.