Posvećeni (redovnički) život: povijest i nastanak (1)

Papa Franjo na prvu nedjelju došašća otvorio je Godinu posvećenog života (njoj će biti posvećena 2015. godina). Ovim prilogom želim u kratkim crtama predstaviti povijest nastanka redovovničkog života.  

Što je to zapravo posvećeni život? Kada i kako je nastao?
Prema nauku II. vatikanskog sabora, svi su vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani na svetost. Sabor, ipak, posebnu pozornost posvećuje redovnicima i redovnicama u dekretu Perfectae caritatis (PC). Naziva ih onima "koji u većoj slobodi slijede Krista i izrazitije ga nasljeduju". Važnost redovništva u suvremenoj Crk­vi uvidio je sv. papa Ivan Pavao II. pa je Svijećnicu proglasio danom Bogu posvećenog života.

Prve početke redovništva u krš­ćanstvu već uočavamo u Djelima apostolskim (21,8-9). Redovnički život najprije je započeo je na Istoku. Već u 4. st. sveti Antun Pustinjak († 356.) počeo je u Egiptu živjeti pokorničkim i isposničkim životom. Ubrzo su se oko njega počeli okupljati i prvi sljedbenici (učenici), ali to još nije bio organizirani zajednički život, kaokav razumijevamo i imamo u današnjem smislu.Sveti Pahomije († 347.) prvi počinje organizirati zajednički život u samostanima. Vrlo dragocjene praktične i duhovne norme monaškim zajednicama je ostavio sv. Bazilije († 379) koji je živio u Kapadociji. Te se tradicije redovničkoga života nastavljaju u sljedećim stoljećima na Istoku, u Grčkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Rusiji i u drugim zemljama. I danas se monaški život njeguje u Katoličkoj i u Pravoslavnim Crkvama Istoka. U 4. st. i na Zapadu se počinje organizirati redovnički život.

Naime, sv. Augustin († 430.) u sjevernoj Africi postavlja temelje redovničkomu životu na Zapadu. Otac zapadnog monaštva sv. Benedikt († 547.) napisao je svoje slavno Pravilo. I njegova sestra sv. Skolastika († 547.) živjela je redovničkim životom. Monasi toga vremena posvećivali su se molitvi i radu, osobito studiju, poučavanju, prepisivanju vjerskih i književnih djela. Mnogi od njih bijahu misionari, kao npr. sv. Adalbert († 997.), biskup Praga, koji je vlastitom krvlju posvjedočio misijsko djelovanje na području poganskih Prusa.

U 13. stoljeću s tzv. «prosjačkim redovima» u Zapadnoj Europi počinju nicati novi oblici redovničkog načina života. Oni se zalažu u obdržavanju strogog siromaštva, živeći u neprestanoj molitvi i u isto vrijeme naviještaju Riječ Božju i slave sakramente, a žive u samostanskim zajednicama. Glavni utemeljitelji i predstavnici prosjačkog načina života jestu sv. Franjo Asiški († 1226.) u Italiji, odnosno sv. Dominik († 1221.) u Španjolskoj. U isto vrijeme nastaju i ustanove ženskoga redovničkoga života kao što je sv. Klare († 1253).

Daljnje buđenje redovničkoga života susrećemo u 16. st. u vrijeme Tridentskog sabora. Novi zahtjevi vremena našli su prikladne odgovore u pojavi novih ustanova posvećenoga života kao što je onaj kojega je utemeljio sv. Ignacije Lojola († 1556), s ciljem da se članovi njegove Družbe posvete raznovrsnim apostolskim djelatnostima. (Između mnogih redovničkih ustanova u to vrijeme nastaju i franjevci kapucini koji su se na osobit način posvetili propovijedanju i radu oko obraćenja protestanata).

Sv. Vinko Paulski, koji je nazvan "čudom ljubavi prema bližnjemu", osnovao je družbu Kćeri krš­ćanske ljubavi – milosrdnice. One su prvi ženski red sestara koje nisu morale živjeti u samostanima. Posvećuju se skrbi bolesnika i sirotinje.

U Italiji sv. Angela Merici († 1540) osniva družbu za odgoj djevojaka (uršulinke). Družba svete Uršule, tj. uršulinke prvenstveno je osnovana kao bratovština bez zavjeta, bez zajedničkog života, bez posebnog odijela s ciljem da se bave odgojem ženske mladeži. Tijekom stoljeća razvilo se oko 40 ogranaka uršulinki U isto se vrijeme obnavljaju i već postojeći Redovi, a u Španjolskoj sv. Terezija Avilska († 1582) obnavlja muški i ženski ogranak karmelskog Reda.
Posljednjih stoljeća niču mnoge nove muške i ženske zajednice. Ti instituti posvećena života vrše različite oblike apostolata: pastoral, misije, poučavanje i odgoj, služenje bolesnicima i dr. II. vatikanski sabor svojim je naukom ojačao redovnički život u Crkvi. I u našem vremenu – punom nesigurnosti i traženja, dobra i zla – ne može izostati neprestano otkrivanje i produbljivanje toga nauka. I danas redovnici/ce – slijedeći Kristov primjer – trebaju biti svjedoci ljubavi Božje i čovjekove.

U posljednjim se desetljećima u mnogim narodima vodila tvrda borba protiv vjere i Crkve, što je uzrokovalo razaranje mnogih crkvenih struktura među kojima su i instituti posvećenoga života. Veliki događaj osamdesetih i devedesetih godina napokon su otvorili tračak nade. Ponovno su otvorene crkve i samostani. Ustanovilo se da je vjera još uvijek živa i da, usprkos mnogim gubicima, Crkva još uvijek postoji. Ostali su mnogi instituti posvećena života od kojih mnogi pripadaju velikoj franjevačkoj obitelji. Oni su za vrijeme progona svjedočili ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Danas je sve življa nada da će se posvećeni život ponovno razvijati i donositi svoje plodove.

Posvećeni žiovt i brak međusobno se podupiru

Premda nam nisu dostupna relevantna istraživanja koja bi ponudila odgovor na pitanje vrednuju li mladi jednako duhovno zvanje i brak, na temelju svakodnevnih situacija moglo bi se zaključiti kako to nikako nije slučaj. Naime, duhovni se poziv danas čak prenaglašeno doživljava kao »žrtva« onih koji su odgovorili na Božji poziv te postali svećenicima, redovnicima i redovnicama. Ne smije se zaboraviti da je život posvećen Bogu zapravo izbor iz ljubavi, izbor kojim se čovjek bezuvjetno daruje Bogu, kako bi sudjelovao u Božjem djelu te u služenju svojoj braći i sestrama.

 

 

Istina, žrtva je sveprisutna, jer se oni koji odgovore na poziv zavjetuju na beženstvo i djevičanstvo, odriču se bračnoga života, roditeljstva, potomstva i sve radosti koja s tim dolazi. Međutim, iz toga proizlazi još veća radost, viši cilj i veće dobro - bezuvjetno služiti Bogu. Jasno je da ovakav poziv neće osjetiti svi ljudi, kao što svi niti ne odgovore na njega, jer se za posvećeni život osoba mora iskreno darivati iz ljubavi i istinski sretno živjeti u beženstvu ili djevičanstvu.

S druge strane, bračni zavjet se danas doživljava suviše olako, kao da se zaboravlja da je brak, baš kao i duhovno zvanje, ustanovljen od Boga. Štoviše, brak i duhovno zvanje međusobno se podupiru i oplemenjuju.

U Katekizmu Katoličke Crkve stoji: »Tko ozloglašuje brak, zamračuje i slavu djevičanstva, tko ga hvali, umnaža divljenje koje pripada djevičanstvu...« Drugim riječima, vrijednost braka uzdiže i duhovni poziv na još višu razinu. Tako brak treba smatrati vrijednim i plemenitim, a posvećeni život još vrjednijim i plemenitijim. Isto je ustvrdio i sv. Ambrozije u svoj raspravi o djevičanstvu istaknuvši: »Uspoređujem dobre stvari s dobrim stvarima da se pojasni koje su odličnije.«

 

 

Za brak se također treba žrtvovati kako bi bio vrijedan i uspješan, a mnogi upravo tu ne pokazuju dovoljno razumijevanja i odgovornosti. Kao i kod duhovnog poziva, ta žrtva vodi k još većoj radosti i zadovoljstvu, vodi do osnaživanja povezanosti između muškarca i žene, međusobnog uvažavanja i bezuvjetne ljubavi.

Naposljetku, svaki je čovjek slobodan izabrati svoj životni put, ali da bi on doista bio i vrijedan, treba mu se pristupiti odgovorno, iskreno i s ljubavlju.

Uz godinu posvećenog života (2015.)

               Ljepota posvećenog života
 

Prvom nedjeljom došašća započinje nova liturgijska godina. Papa Franjo nadolazeću 2015. g., proglasio je Godinom posvećenog života želeći na simboličan način obilježiti 50. obljetnicu Drugog vatikanskog sabora i objave koncilskog dekreta Perfectae caritatis.

U ekskluzivnom razgovoru, fra Jure Šarčević, predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica te kapucinski provincijal otkrio nam je što Godina posvećenog života znači hrvatskim redovnicima, kako će obilježiti "svoju" godinu, zašto je odlučio biti fratar i još mnogo toga.
 

Fra Jure, papa Franjo proglasio je 2015. godinu Godinom posvećenog života. Možete li nam, za početak, reći kakav je to posvećeni način života i tko ga živi?

Termin „posvećeni način život“ uglavnom se rabi, u novije vrijeme, za redovnike i redovnice, kao i za vjernike laike svjetovnih ustanova. No, svetost nije rezervirana samo za jednu kategoriju vjernika, nego za sve. To je jako lijepo rečeno u koncilskoj dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium; u petom poglavlju gdje se govori o općem pozivu na svetost. Svi mi, vjernici i redovnici, pozvani smo živjeti i raditi oko vlastite svetosti.

Sigurni smo da vas je ta odluka posebno razveselila. Što hrvatskim redovnicima, a što vama osobno znači Godina posvećenog života?

Svi redovnici i redovnice su veoma zahvalni Svetom ocu Franji što je u prigodi 50. obljetnice Drugog vatikanskog sabora i 50. obljetnice objave koncilskog dekreta Perfectae caritatis odredio da ova 2015. bude Godina posvećenog života. Što nam znači? Prije svega to da obnovimo svoje ideale i ražarimo plamen karizme svojih utemeljitelja koji se možda zatomio i ne privlači nas više onako kako je bilo u početku. Oživljavanjem toga plamena i ideala koji nas je nadahnuo i vodio dosada, mi sami bit ćemo privlačniji onima koje svakodnevno susrećemo i kojima smo dužni biti donositelji radosne vijesti, prije svega svojim životom, a onda i riječju, ako nas, kako uči sv. Franjo Asiški, nadahne Duh Sveti.

Kao predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica imate doticaja s mnogim redovničkim zajednicama u našoj zemlji. Kako se hrvatski redovnici i redovnice pripremaju za obilježavanje "svoje" godine?

U ovom kratkom razgovoru nije moguće nabrojiti sve inicijative koje hrvatsko redovništvo, u zajedništvu sa svojim pastirima ili sami, pokreće kako bi se zauzeto uključilo u proslavu ove posebne godine. Spomenut ću samo dvije na nacionalnoj razini. Ove srijede (26. studenoga) u dvorani Vijenac Nadbiskupskog pastoralnog instituta, održana je svečana promocija himne redovnika pod nazivom: „Hvala redovnika“. To je multimedijalni projekt: himna i video spot na CD-u i DVD-u. Himnu je otpjevao redovnički band aid sastavljen upravo za ovu priliku. U njemu sudjeluje više od stotinu redovnica i redovnika različitih redova i družbi koje djeluju u Hrvatskoj. U veoma kratkom vremenu, uz samo nekoliko proba, zbor je izveo odličnu pjesmu, o čemu se, ako već niste, možete i sami uvjeriti. On će, vjerujemo, nastaviti svoje djelovanje ne samo u ovoj godini posvećenog života. Uz to, uoči nacionalnog hodočašća na Mariju Bistricu 14. ožujka 2015. u zagrebačkoj katedrali organiziramo bdjenje mladih koje će biti u petak 13. ožujka s početkom u 20 sati. Već sad pozivamo sve mlade redovnike/ce i simpatizere da se odazovu na to bdjenje i duhovno pripremimo za veliko slavlje na Mariji Bistrici. Bit će još puno događanja i inicijativa na nacionalnoj, biskupijskoj ili mjesnoj razini. Dodajem još samo da će se „Redovnički dani“, ove godine održavati u više gradova, a ne samo u Zagrebu i Splitu kako je to bilo dosada.

U poruci koju ste nedavno poslali zajedno s mons. Matom Uzinićem, predsjednikom Vijeća HBK-a za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, između ostalog govorite i o prevladavanju „krize zvanja“. Koji je po Vašem sudu glavni razlog te krize i kako se ona može prevladavati?

Višestruki su razlozi krize zvanja, posebice u nekim dijelovima svijeta, najviše u  sjeverozapadnim zemljama visokog standarda. Taksativno: nizak natalitet u mnogim zemljama, pa i kod nas u Hrvatskoj; ako nema djece, nema se tko odazvati za duhovno zvanje svećeničko ili redovničko. Zatim, liberalna društva i nestanak sigurnih vrednota. Sve je relativno (papa Benedikt XVI. govorio je o diktaturi relativizma), ništa sigurno. U takvom ozračju teško se opredijeliti za jedno zvanje koje traži odluku za cijeli život. Istiskivanje kršćanstva i kršćanske vizije iz javnog života i njeno guranje u sferu privatnoga, itd. otegotna je okolnost za izbor svećeničkog ili redovničkog zvanja. K tome valja dodati i nedosljednost i često neautentičnost života i nas u Crkvi. Kako prevladati krizu zvanja? Kratko: radosnim življenjem svoga zvanja, u slobodi i zajedništvu; darivanjem samoga sebe i služenjem drugima, osobito najpotrebnijima. Jednom riječju „izlaskom“ iz svoje zatvorenosti u otvorenosti Duhu Gospodnjem, da on preko nas djeluje.            

Na ovogodišnjem kapitulu Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Mandića, imenovani ste provincijalnim ministrom. Možete li nam iz prve ruke posvjedočiti o stanju novih zvanja u vašoj provinciji?

Bogu hvala, u posljednje vrijeme imamo doista lijep broj zvanja. Možda i ne našom zaslugom, posljednjih godina Bog nam šalje vrijedne mladiće. Na nama je da im omogućimo prepoznati njihovo zvanje, da ih usmjerimo i odgojimo da budu autentični kršćani, radosni redovnici i plodni svećenici u vinogradu Gospodnjem. U važnom poslu od velike su nam pomoći i braća drugih provincija našega Reda, a kojima u zajedničkim odgojnim centrima uvodimo naše mlade u život po Evanđelju kako kažu kapucinske Konstitucije.

Vrata vaših samostana otvorena su za mladiće koji razmišljaju o pozivu, zar ne? Samostan sv. Leopolda u Dubravi, u kojem i Vi stanujete, u više navrata imao je svojevrsni Dan otvorenih vrata. Kome se i kada zainteresirani mladići mogu javiti za posjet samostanu?

Povremeno mladićima nudimo mogućnost da na nekoliko dana dođu k nama u samostan sv. Leopolda te da zajedno s nama fratrima izbliza iskuse samostanski i redovnički način života, da zajedno s nama žive, mole, rade, razgovaraju. Želimo im na taj način pomoći da lakše spoznaju svoj životni put, te da se – ako ih Bog zove u duhovni poziv – i sami lakše odazovu, te da znaju što ih danas-sutra očekuje u konkretnom našem svećeničkom i redovničkom poslanju. U svakom našem samostanu zainteresirani mladići mogu se obratiti bilo kojem bratu i izraziti mu svoju želju za svećeničkim i/ili redovničkim pozivom i posvećenjem. Na razini naše hrvatske Provincije za promociju duhovnih zvanja na poseban način zadužen je fra Željko Cestar, a njemu u ovom važnom djelu, također, pomaže i nedavno ustanovljeno vijeće za duhovna zvanja koje ima i svoju vlastitu web-blog stranicu koju je pokrenuo fra Juro Šimić (http://duhovni-poziv.blogspot.com).

Fra Jure, u Vašoj bogatoj biografiji posebno se ističe služba generalnog savjetnika kapucinskog reda zbog koje ste dugi niz godina izbivali iz Hrvatske. Recite nam, što je obuhvaćala Vaša služba i jeste li tijekom njezina obnašanja primijetili razliku između redovničkih zajednica vani i u Hrvatskoj?

Da, bio sam punih dvanaest godina generalni savjetnik ili definitor, od 2000. do 2012. U upravi Reda bilo nas je osam plus generalni ministar. Svaki od nas bio je zadužen za jedan dio svijeta. Moja se posebna odgovornost protezala na zemlje Srednjoistočne Europe koje su uglavnom bile pod totalitarnim komunističkim režimom, odnosno za braću koji žive u tim zemljama, koje se prostiru od Islanda do Rusije, od Albanije, preko Balkanskih do Baltičkih i Nordijskih zemalja. Velik dio ovih zemalja nalazi se u tranzicijskim procesima što se itekako održava na život fratara i čitave Crkve u njima. Ovaj dio Europe, za koji sam izravno bio odgovoran obilježavaju različite kulture, jezici, religije, itd. Osim tri velike religije: katolicizam, pravoslavlje i islam, u nekima je posebno prisutan i protestantizam i druge religije. Zbog svega toga od njih se traži uvažavanje različitosti drugih, tolerancija, dijalog i ekumenska otvorenost na crti Drugog vatikanskog sabora. Moja je služba bila višeslojna. Jednom rečenicom, sastojala se u tome da budem veza između baze i centra (Rim), tako da centar dobiva prave informacije o stanju braće i vjernika s terena, a da braća, u različitim kulturnim, političkim sredinama, budu, da tako kažem, na istoj „valnoj dužini“ kao uprava Reda. Danas pravo animiranje braće zahtijeva decentralizirano djelovanje i prisutnost na terenu. Iz jednog centra nije moguće „vladati“ bez uskog odnosa i suradnje s terenom. Što se tiče razlike između pojedinih zajednica u različitim zemljama, ukratko se može reći da svaka zemlja ima svoje neke posebnosti, ali u bitnim stvarima redovničkog života u Kapucinskom redu postoji jedinstvo u mnogoobličnosti konkretnih oblika življenja.

Dolazite iz kraja koji je mnogim hrvatskim redovničkim zajednicama podario članove. Kako ste i kada odlučili na poseban način posvetiti svoj život Bogu? Što je u Vašem životu bilo odlučujuće da na taj poziv odgovorite i zašto ste baš odabrali braću kapucine?

Potječem iz Rame, kraja u Bosni i Hercegovini koji je Crkvi podario uistinu velik broj zvanja. I danas ih, hvala Bogu, ima. Odrastao sam uz franjevce, oni su mi bili katehete i učitelji. Druge svećenike praktički nisam ni poznavao. Još kao dječak vidio sam u franjevcima veliki ideal. Oni su me uvijek privlačili, njihov habit, njihova blizina narodu, ugled među ljudima… Pri kraju osnove škole, već sam razmišljao da i ja budem kao oni. A na završetku osmoljetke krenuo sam u franjevce, ali kapucine. Nije mi na početku sve bilo jasno što Bog od mene hoće učiniti. Malo pomalo sve je bivalo jasnije. Ja sam bio prilično siguran da me Bog vodi. Danas mi je to više nego jasno. Bez Njega ne bih mogao ništa učiniti.

Zašto je danas biti lijepo svećenik-redovnik?

U svako je vrijeme lijepo biti svećenik-redovnik, dobar, svet svećenik, a osobito u ovakvo kakvo je ovo naše kad su veliki izazovi i potrebe ljudi našega vremena. Redovničko i svećeničko zvanje nije nimalo lako, a koje jest? Kad se čovjek odazove i vjerno slijedi Božji poziv sigurno se ne vara što je izabrao taj put. U vjernosti Bogu, u žrtvi, pa i križu nalazi ljepotu i radost svoga života. Neće se prevariti onaj tko povjeruje onomu koji nas ljubi više nego li mi sami sebe. U Njemu se nalazi prava radost. Bogu je svatko od nas važan, mi pred njim nismo brojevi, već osobe s imenom i prezimenom. Kad Isus jednom svrne na vas pogled, nemojte mu se opirati. Imajte povjerenja u Njega. Dopustite mu da vas taj pogled prati kroz čitav vaš život i vašoj radosti neće biti kraja.

              * Razgovor  za portal www.pastoralmladih.hr vodila Martina Andrijević.

Neka pitanja kad netko osjeti Božji poziv

Pitanja

 

1. Kako mogu biti siguran/na u to da me Bog poziva u duhovni poziv?

 

2. Budući da su mnoge mogućnosti za ostvarenje duhovnog poziva, pitanje je gdje je najbolje za mene?

 

3. Jesam li za dijecezanskog svećenika?

 

4. Jesam li za redovnika (svećenika ili časnog brata), redovnicu (časna sestra)?  

 

5. Jesam li za zatvoreni-strogi samostanski život?

 

 

Odgovori

 

Budući da postoji različitost redovničkih zajednica i poslanja, to nekoga može prestrašiti i izazvati bojazan suočavanja s mnogim mogućnostima.
Donosim neke napomene koje mogu pomoći u takvoj situaciji.

 

1. Obnovi svoju vjeru u Božju providnost. Bog te poziva, on će učiniti sve da upoznaš redovničku zajednicu u koju te poziva.

 

2. Vjerujući Bogu, nije potrebno istražiti svaku mogućnost, svaku biskupiju, redovničku zajednicu, svaku odgojnu ustanovu.

 

3. Ono što ovisi o tebni nije poziv - nego odgovor!

 

4. Ako si u mogućnosti pronađi si svećenika ili duhovnog vođu.

 

5. Dobro je razgovarati s onima koji su ti bliski i u koje imaš povjerenja.

 

6. Tvoj interes je samo jedan dio poziva. Drugi dio poziva je interes zajednice o tebi.

 

7. Uvijek postoji element rizika u nasljedovanje poziva. Rijetko ćeš biti 100% siguran/sigurna da te Bog poziva, ali bi trebao/trebala biti 100% siguran/sigurna da to želiš pokušati ostvariti.

 

Praktični koraci

 

 1. Posjeti mjesta koja te zanimaju.

 

2. Provedi neko vrijeme s onom zajednicom čiji te način života zanima.

 

3. Vidi postoji li nekakav klik, ako se osjećaš kao kod kuće.

 

4. Razgovaraj s nekim članom zajednice ili s njime budi neko vrijme u kontaktu.

 

5. Prestani razmišljati o sebi i mogućem neuspjehu (kasnijem napuštanju).

 

6. Počni razmišljati kako bi mogao/mogla više Bogu služiti i drugim ljudima pomoći.

 

7. Moli se svakodnevno i čitaj redovito Sveto pismo.

 

8. Pristupaj redovito sv. sakramentima (napose ispovijedi i pričesti).

 

9. Pronađi svog osobnog duhovnog pratitelja.

 

10. Ne brini se ako si na početku prestrašen/prestrašena. Znaj da je pred novim stvarima to kod čovjeka sasvim normalno.

 

11. Ne brini se što bi prijatelji mogli misliti o tebi. Kada je u pitanju duhovni poziv to je isključivo ''stvar'' između tebe i Krista.

 

12. Ne zaboravi, nisi sam/sama na ovom putu. Mnogo ih je već prošlo kroz ono što ti sada prolaziš. Mnogi su Ti spremni pomoći u tvojoj odluci.

 

Uvijek biti svjestan, da mnogi svećenici, redovnici/ce, vjernici laici koje Ti niti ne poznaješ i koji tebe ne poznaju, mole za tebe i tvoju hrabrost da Gospodinu - poput Blažene Djevice Marije - rekneš: Neka mi bude, Gospodine, po tvojoj voji!  

Svećenički poziv

Imam jedan problem, nadam se da će te mi pomoći.. Od malena sam sanjao o svećeničkom životu i to neprestano govorio svima. Kako sam došao u srednju školu, prestao sam o tome govoriti i moji roditelji su pomislili da me ta kako oni nazivaju "faza" prošla. Sada sam maturant i prije otprilike godinu dana mi se ta želja povratila. I usitinu, to želim biti svim srcem i dušom. Prije mjesec dana sam to rekao roditeljima i oni su to jako lose prihvatili, čak što više, uopće im se ne sviđa ta moja želja. U obitelji trenutno vlada jedna čudna atmosfera. Roditelji imaju samo mene i malo su stariji ljudi. U jednu ruku ih i razumijem, ali ne znam što da radim. Inače, mi smo praktični vjernici i ne znam odakle se stvorilo toliko opiranje. Što da učinim, molim vas, pomozite mi.
                                                                                                             Robert Erk

Dragi Roberte!
Prije nego što ti odgovorim na pitanje koje postavljaš dopusti da se osvrnem na prvi dio tvog pisma. Spominješ želju iz djetinjstva koja ti se „vratila“ kao maturantu. Iskreno se nadam da je tvoj poziv i sazrio, da si sam dobro odvagnuo i svoje razloge podijelio s nekim kompetentnim, da znaš „kakav“ svećenik želiš biti (dijecezanski, redovnički – kojega reda) itd.

Problem s tvojim roditeljima i nije tako rijedak kako ti se možda čini. Mnogi roditelji (ponekad samo otac, rjeđe majka) pa čak i praktični vjernici znaju se opirati ideji da baš njihovo dijete izabere duhovni poziv i da ga tako zauvijek „izgube“. Ukoliko je riječ o jedincu sinu, kao što je tvoj slučaj, tu je i pitanje budućeg potomstva, nasljedstva, obiteljskog imena... Možda je najteže suočiti se s činjenicom – pa moji roditelji nisu baš tako nesebični njihova ljubav za mene nije tako bezuvjetna kako sam ja mislio. Obično se tako i ne usudimo razmišljati, barem ne svjesno a tome pomažu i roditeljski razlozi: pa mi te volimo i želimo ti najbolje a onda slijedio onaj neizgovoreni dio – samo učini ono što mi smatramo najboljim za tebe. Konačno to roditeljsko opiranje može biti i ono „Bog piše po krivim crtama našega života". Kao maturant ti si još uvijek jako mlad a svećeničko zvanje, ono pravo i istinsko jako je zahtjevno i izazovno.

Ova prva „prepreka“ koju trebaš proći može ti pomoći da si uzmeš vremena i još jednom dobro o svemu razmisliš na način kako sam gore opisao a također i u shvaćanju i prihvaćanju činjenice da svećenički put donosi mnogo iznenadnih prepreka tamo gdje se ne bi nadali i od ljudi od kojih to ne bi očekivali. Ipak ukoliko budeš dovoljno blag, odlučan i uporan tvoji će roditelji popustiti, shvatiti da te ne gube već dobivaju veliko, neprocjenjivo blago koja jedna, osobito vjernička obitelj može imati – sina svećenika.
U svemu tome neka te prati Majčinski blagoslov!

                                                                                                                     p. Antun V.   

 

Izvor: laudato.hr

Duhovni poziv: nezasluženi Božji dar

Duhovni poziv je Božji dar primljen ne po našim osobnim zaslugama, kvalitetama i sposobnostima, nego kao dar čiste i ne­sebične Božje ljubavi, koja pozvanoga ne ostavlja u pasivnosti već ga poziva na odgo­vor ljubavi i potpuno predanje Očevu vod­stvu. To je dar koji je često u suprotnosti s našim osobnim mjerilima i ljudskim očeki­vanjima, jer Bog je onaj, koji za razliku od čovjeka, ne gleda oči već srce!

Bog je onaj koji je tijekom cijele povije­sti spasenja neprestano očitovao čudesnost svojega djelovanja pozivajući svoje izabra­ne na radikalno življenje Božjega zakona i neprestano traženje i vršenje Božje volje! Tako u Starom zavjetu, u teškim i kri­znim trenutcima povijesti svojega naro­da, Bog upućuje svoj poziv prorocima. Odgovorivši na Božji poziv cijeli njihov život i djelovanje postaju apel i proroč­ki znak narodu da se približilo vrijeme njihova obraćenja i ponovnoga povratka Bogu, ili u protivnom, vrijeme njihove propasti i odbačenosti. U Novom za­vjetu, u svome Sinu, Bog upućuje poziv na još radikalnije nasljedovanje i vršenje Božje volje prema evanđeoskim savjeti­ma čistoće, siromaštva i poslušnosti.

Bog i danas zove
 

Bog ni danas ne prestaje pozivati radni­ke u žetvu svoju. No, jesu li pozvani spremni odgovoriti na Božji poziv, ostaviti sve, izgu­biti svaku sigurnost, prekinuti s prošlošću, živjeti sadašnjost a budućnost prepustiti njegovu vodstvu, i poći poput Abrahama u nepoznato?!

Božji poziv, koji u pozvanom izaziva izvanredni lom i diskontinuitet s vlastitom prošlošću, trenutak je u kojemu pozvani ne doživljava prosvjetljenje svoga vlastitoga života. Božji poziv, koji uključuje čovjekov odaziv, upravo je suprotno - skok u prazno! Jedina sigurnost koju osoba u trenutku Božjega poziva može posjedovati jest živa vjera u Božju moć i vjernost svojim obećanjima, tj. povjerenje u Boga da će dje­lo koje je u njoj započeo voditi do kraja.

Na upravo navedenim značajkama du­hovnoga poziva temelji se odluka pozvane osobe da radosno odgovori Božjem pozivu i u životu radikalno ostvari svoj put naslje­dovanja Krista, slijedeći Njegov primjer poslušnosti Očevoj volji i predanosti srca bez kompromisa i uzmicanja pred žrtvom križa!

No, za takvu odluku, osim vjere i potpu­noga predanja Božjem vodstvu, potrebna je i srtaga duha, odlučnost volje, kao i zrelost osobe spremne potpuno uložiti sebe i svoj život u ostvarenje ideala koje je otkrila i prepoznala u Kristu.

Stoga onima koji osjećaju Božji poziv želim reći: „Ne boj se! Poslušaj glas svoje­ga srca i hrabro kreni za Onim koji te prvi uzljubio, zavolio i pozvao! Ne boj se biti apostol Srca iz ljubavi prema Čovjeku na križu probodenom! Put je to radosti, živo­ta ispunjenog smislom i srećom, iskustva da se isplati živjeti za druge, ali i put žrtve, odricanja i svakodnevnog opredjeljenja za Njega! No Isus, koji te pozvao, ostaje vjeran svojim obećanjima. Ta sam nam je rekao: 'I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.' (Mt 19, 29) Prihvati izazov Božjega poziva, odriješi konop svoje životne lade i zaplovi uzburkanim morem svijeta zajedno sa svojim kormilarom Kri­stom i Njegovu radosnu vijest živi, svjedoči i navješćuj drugima!"

 

Molitva rađa nova zvanja
 

Živimo u vremenu u kojemu se možda više nego ikada osjeća kriza duhovnih zvanja (redovničkih i svećeničkih). I dok pokušavamo pronaći uzroke takvom stanju u obiteljima koje broje sve manje djece, u župnim zajednicama koje na dovoljan način ne svje­doče Krista na autentičan, živ i radikalan način, u društvu u kojemu su duhovne vrijednosti izgubile svoje mjesto na vrhu ljestvice ljudskih vrjednota, u vremenu u kojemu su ljubav, žrtva i odricanje izgubi­li svoj smisao, a vjera i život shvaćene kao dvije potpuno različite dimenzije čovjekova bića, zaboravljamo i nekako u drugi plan stavljamo uvijek važeći Božji poziv i zadatak upućen svi­ma nama: "Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju" (Mt 9,38)! Dakle, na duhovni poziv nikoga se ne može natjerati niti ikakvim obećanjima pridobiti, nego je duhovno zvanje potrebno izmoliti i za ostanak u njemu trajno moliti.

Iako je Bog gospodar svojega vinograda koji poziva i šalje radnike u žetvu svoju, sve nas zajedno pozviva da ustrajnom molitvom i autentičnim životom pripravimo plodno tlo za buđenje, rast i razvoj duhovnih zvanja.

Prvi zavjeti

U subotu, 6. rujna, crkva sv. Antuna opata u mjestu Corte di Costa Volpino (Lovere, Italija) bila je premala da primi sve vjernike koji su se sabrali na svečanost polaganja prvih redovničkih zavjeta u
međuprovincijskom novicijatu u Loverama. Pod svetom misom u 16,00 sati koju je predvodio provincijal hrvatskih kapucina, fra Jure Šarčević, šestorica mladića javno su izrekla svoje prve redovničke zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti u Redu manje braće kapucina. Uz provincijala fra Juru, koncelebrirala su i još dvojica talijanskih provincijala fra Reberto Genuin iz provincije Venecija i fra Sergio Pesenti iz provincije Lombardija (Milano) te drugih 50-ak svećenika.
Uz provincijala fra Juru iz hrvatske kapucinske provincije bila su još dvojica svećenika fra Ivica Vrbić i fra Juro Šimić, te četvorica budućnih novaka u Tortoni (Dejan Lecić, Ivan Vuković, Dominik Silađi, Tomislav Trandler) i trojica novih postulanata u Lendinari (Josip Stanković, Andrej Miškatović, Dalibor Stričević).

Nakon homilije fra Jure Šarčevića uslijedio je sam obred polaganja zavjeta. Fra Jure je primio zavjete trojice hrvatskih kandidata – fra Josipa Ćibarića iz Zagreba, fra Tadeja Fabića iz Kotoribe te fra Maria Urbana iz Strizivojne, dok je provincijal fra Roberto primio zavjete trojice kandidata iz Provincije Venecija. Nakon sv. Mise u prostorijama župnog pastoralnog Centra sv. Dominik Savio uslijedilo je bratsko druženje i okrepa.

 

S lijeva na desno: fra Tadej, fra Jure (provincijal), fra Mario, fra Josip