Dođi i vidi...

Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: «Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!» Oni brzo ostave mreže i pođu za njim.
Mt 4, 18-20

DOĐI I VIDI…

Duhovna obnova za mladiće
koji razmišljaju i koji se zanimaju za duhovni poziv

Karlobag, 14. do 16. VII. '09.

Poštovani čitatelju!

Potaknuti pozitivnim iskustvom od prije dvije godine, ponovno smo se, u godini kada obilježavamo 800 obljetnicu od početka franjevačke karizme, odlučili organizirati svojevrsnu duhovnu obnovu za mladiće (OŠ, srednje i studente) koji razmišljaju i koji se zanimaju za svećenički i/ili redovnički poziv, odn. koji žele ljubiti ljude vodeći ih prema Istini koja oslobađa i usrećuje (papa Ivan Pavao II.).

Vjerujemo da će i o. g. susret svima koji razmišljaju o duhovnom pozivu biti izvrsna prilika da se, - u predivnom spoju i okruženju samostanske tišine, sunca i mora, a kroz predavanja, osobnu molitvu i razgovor, svjedočenje, zajedničku molitvu sa fratrima i kroz slavljenje euharistije, - otvore djelovanju Božje milosti i da si nastoje osobno, poput sv. Franje Asiškog, odgovoriti na životno pitanje: «Gospodine, što želiš da učinim».

Ovim putem pozivamo i molimo zainteresirane da nam se, radi smještaja i što bolje organizacije, barem tjedan dana prije početka susreta, predbilježe usmeno ili pismeno na kontakt adresu:

Fr. Juro Šimić, OFMCap
Sv. Leopolda Mandića 41
10040 ZAGREB - DUBRAVA
E-mail: juro-posavljak@kapucini.hr

Zainteresirani će, također, u kontaktu dobiti i sve daljnje potrebite informacije!

Budi i ti sjemeništarac. Zašto ne?

 

Poštovani!

Nalazimo se u razdoblju godine kada mnogi mladići završavaju OŠ i počinju  razmišljati  o tome koju srednju školu i zanimanje izabrati. Vrijeme izbora škole znak je ozbiljnog razmišljati o sebi i svojem daljnjem životu.
Vjerujemo da su neki od tih mladića nekada, ili možda još uvijek, razmišljali i o svećeničkom i/ili redovničkom pozivu kao svojem vlastitom načinu ostvarenja životnog sna.
 

Diljem naše domovine mnoge redovničke zajednice i biskupije za takve mladiće (koji razmišljaju  o duhovnom zvanju) imaju svoje odgojne ustanove u kojima im nastoje pomoći oko tog početnog zvanja koje s vremenom može sazreti do zrele odluke, odn. konačnog izbora zvanja i zanimanja.

Dolazak u takve odgojno-obrazovne ustanove drugačiji je od načina života koji postoji u vlastitim obiteljima ili npr. u đačkim domovima. Mala (dječačka) sjemeništa imaju, naime, za cilj odgajanike, mladiće, pobliže upoznati s Isusom Kristom i u njemu otkriti radost i ljepotu svećeničkog i/ili redovničkog života.

I naša redovnička zajednica ima svoje vlastito Sjemenište u Varaždinu. Njegova specifičnost je u tome što naši kandidati, za razliku od većine drugih sjemeništaraca, ne pohađaju vlastitu srednju školu (gimnaziju) nego se, ovisno o svojemu uspjehu u OŠ upusuju u odgovarajuću srednju školu.
Tako se oni zajednički druže i školuju sa svim svojim drugim vršnjacima, ali kod nas u našem Sjemeništu i samostani ti kandidati dobivaju dodatno duhovno vodstvo te vjersku i školsku naobrazbu, dakle, sve ono što će im kasnije biti od koristi ako bi krenuli putem duhovnog poziva odn. upisa na Katolički bogoslovni fakultet.

Takva postavka Sjemeništa i formacije u njemu je i u skladu s onim što naučava II. vatikanski sabor kad kaže: "... neka (pitomci) provode život, koji će se slagati s mladenačkom dobi, mladenačkim duhom i razvitkom i neka se taj život posvema prilagodi zahtjevima zdrave psihologije...". Također, isti Sabor savjetuje da njihovo srednjoškolsko obrazovanje treba urediti tako „da ga učenici mogu nastaviti drugdje bez ikakve teškoće, ukoliko odaberu drugi životni poziv“ (Dekret „Optatam totius“, o odgoju i obrazovanju svećenika, br. 3).

Poštovani mladiću!
 

Slijediti Krista po primjeru sv. Franje i sv. Leopolda Bogdana Mandića svakako može biti jedan od životnih izazova, a zasigurno može biti i Božji dar.

Ukoliko si zainteresiran, javi nam se.
 

Radujemo se tebi i tvojemu dolasku u našu sredinu i zajedničkoj pripremi te koračanju prema svećeničkom i redovničkom djelovanju u našem Kapucinskom redu po primjeru i nadahnuću sv. Franje Asiškog!

FRA JURO ŠIMIĆ OFMCap 

promicatelj duhovnih zvanja

E-mail: frajurofmcap@gmail.com

Poziv i zvanje

Zvanje, u povijesti spasenja i nasljedovanju Isusa Krista, besplatni je Božji poziv. Bog, kada zove, on i stvara. To ponajbolje vidimo u mijenjanju imena onih koje k sebi poziva: kada Bog sklapa savez s Abramom, govori mu: „Nećeš se više zvati Abram, nego Abraham“ (Post 17, 5); Jakov, poslije borbe s anđelom Gospodnjim, čuje: „Nećeš se više zvati Jakov, nego Izrael“ (Post 32, 29); kada je Šimun predstavljen Isus, Učitelj mu kaže: „Zvat ćeš se Kefa, što znači Petar“ (Iv 1, 42); Savlu mijenja ime u Pavao (usp. Dj 13, 9).

Bog djeluje i spašava pozivajući. U Starom zavjetu možemo otkriti, među brojnim zvanjima, ono Abrahamovo (Post 12, 25; Heb 11, 8-19; Rim 4; Gal 3), Mojsijevo (Izl 2, 23-4, 18; 6, 2-12; 7, 1-8), Jošuino (Još 1, 1-18), Gideonovo (Suci 6, 11-24); Izaijino (Iz 6, 1-13), Jeremijino (Jer 1, 4-19), Ezekijelovo (Ez 1, 1-3, 15).
U Novom zavjetu znakovita i poznata su ona Dvanaestorice učenika (Mk 3, 13-16), prve četvorice učenika (Mk 1, 16-20; Mt 4, 18-22; Lk 5, 1-11), Mateja (Mt 9, 9), Andrije, Petra, Filipa i Natanaela (Iv 1, 35-51), Pavla (Dj 9, 1-30; 22, 3-21; 26, 9-23; Gal 1, 11-24; 1 Kor 15, 8-11).
Božji poziv je uvijek besplatni i slobodni izbor, i njegov se blagoslov širi na sve druge. Poziv i blagoslov Abrahamov znači također i blagoslov za njega i za njegovo potomstvo (Post 12, 3; 18, 18; 22, 18). Marijino zvanje i njezin odgovor u vjeri nosi sa sobom blagoslov i radost za sav ljudski rod: rođenje Mesije, našega Gospodina i Otkupitelja (Lk 2, 10-11).

Zvanje u Bibliji ne predstavlja nam savršene muževe ili žene. Svi oni imaju također svojih „manjkavosti“. Abraham, kako bi sačuvao vlastitu kožu u Egiptu, savjetovao je Sari da uđe u faraonov harem (usp. Post 12, 10-20); ista se Sara smije kada čuje anđelovu priču o svojoj budućoj trudnoći (usp. Post 18, 9-15); Jakov vara svoga brata Ezava (usp. Post 25, 29-34); David se predstavlja kao čovjek bez mnogo skrupula (usp. 2 Sam 11, 1-27; 12, 1-25). Sami učenici, kao Juda Iškariotski, izdaju Isusa (usp. Mt 26, 14-16; Mk 14, 10-11; Lk 22, 3-6; Mt 26, 48-50; Mk 14, 44-45; Lk 22, 47-48; Iv 18, 2-3), niječu kao Petar (Mk 26, 69-75); Mk 14, 66-72; Lk 22, 55-62; Iv 18, 15-18. 25-27), svi učenici bježe (Mt 26, 56; Mk 14, 50), razočarani odlaze u Emaus (Lk 24, 13-14), progone kao Pavao (Dj 9, 1-2. 13-14). U zvanju nisu najvažnije kvalitete pozvanoga, nego nezasluženi Božji dar.

Poziv da se bude Isusov učenik razumije se iz pojma nasljedovanja koje traži odgovor na poziv da ga se slijedi (Mt 8, 21-22; Mk 10, 17-22; Lk 9, 23). Isus i danas nastavlja pozivati, a kvaliteta nasljedovanja i kršćanskog života sastoje se u odgovoru koji svatko od nas daje na osobni Božji poziv. Svatko od nas je pozvan i, kao sabrani, činimo Crkvu: zajednicu pozvanih, izabranih i sabranih (usp. LG br. 9).

Najveći neprijatelji odgovoru na poziv jesu: strahovi, ugodnost života, žurba (čeznuti za sigurnošću), kompleks manje vrijednosti (nepovjerenje u samoga sebe), neodlučnost, beznađe, samodostatnost (osoba ne želi biti praćena, potpomognuta), navika, osrednjost života, pomanjkanje vjere (osobna vjera, živa i odrasla). Neophodno je sudjelovati u životu i slavljima određene zajednice. Često smo samo nijemi gledatelji i nezainteresirani promatrači. Biti gledatelj nije isto što i aktivni sudjelovatelj. sjetimo se da su na svadbi u Kani Galilejskoj sluge bili oni koji su napunili kamene sudove i oni su koji znaju odakle dolazi „novo vino“, a ne upravitelj stola, koji nije sudjelovao u slavlju. Zvanje, dakle, traži naš angažman, naše razmišljanje, studij i molitvu, a cilj je postići jasnoću vlastita poziva, odnosno, odgovor na pitanje: "Gospodine, što hoćeš da učnim?" Iskustvo kršćanskoga života doživljenog u zajednici s drugom braćom i sestrama treba nas dovesti do toga cilja, odnosno do toga "što Bog želi" sa mnom, a ne toliko "što ja želim"!

Obitelj: kućna Crkva.

"Poziv dolazi od Boga, a očituje se u pojedinačnoj Crkvi koju čine brojne druge zajednice i skupine. Ovdje treba na prvom mjestu spomenuti kršćansku obitelj kao kućnu Crkvu 'koja je pozvana da u povijesti izgrađuje kraljevstvo Božje, sudjelujući u životu i poslanju Crkve'.

Odgojna zadaća kršćanskih roditelja "ima svoj temelj u sudjelovanju na stvaralačkom djelu Božjem, biva 'posvećena' u sakramentu ženidbe i time prihvaća dostojanstvo i poziv istinske i prave službe Crkve za izgradnju svojih članova".

Kao zajednica vjere, života i ljubavi, obitelj predstavlja redovito mjesto gdje djeca sazrijevaju kao ljudi, kršćani i pozvani. U odgojnu zadaću obitelji spada čitavo područje odgoja. Dobar 'ljudski' odgoj na najbolji način pripravlja kod djece tlo za kršćanski odgoj.

Sabor naglašava posebnu odgojnu zadaću obitelji kad je u pitanju poziv na Bogu posvećeni život: "Djecu treba tako odgajati da kada odrastu mogu s punom sviješću odgovornosti slijediti svoje zvanje, pa i svoje duhovno zvanje".

* Iz završenog dokumenta II. internacionalnog kongresa za zvanja: Obitelj: kućna Crkva.

Razmišljanje o duhovnom pozivu

Što je zvanje?

Kako znam imam li zvanje?

Zvanje je teško opisati jer je ono, u stanovitom smislu, misterij.
Ono ne dolazi dramatično kao Pavlu, obraćajući mu se na putu za Damask. Bog obično djeluje na uobičajene načine. Zvanje počinje nekom vrstom sitne želje biti svećenik ili redovnik.

Kada se može pojaviti?

Može se pojaviti u bilo koje vrijeme nečijeg života. Za neke razmišljanje počinje u osnovnoj školi, za druge u gimnaziji ili srednjoj školi, za druge počinje tijekom fakulteta, a sada se pojavljuje u većem broju u osoba koje su već započele svoju karijeru. Neki mogu neko vrijeme pokušati zanijekati da imaju želju postati svećenikom ili redovnikom, neki je uspijevaju nijekati čak i godinama, ali na kraju priznaju samima sebi da neće imati mira sve dok ne “isprobaju to zvanje”. Zato odlučuju otići kod svog mjesnog župnika, u samostan ili redovničku kuću te reći da žele postati svećenik ili redovnik. Konačno se sretnu s biskupom ili redovničkim poglavarom koji su zaduženi za zvanja, te imaju razgovor.Ako su primljeni sa strane biskupa za biskupiju ili od redovničkog poglavara za redovničku zajednicu, oni onda idu u sjemenište ili kuću formacije.

Što se događa u sjemeništu ili kući formacije?

U sjemeništu ili kući formacije pripravlja se za svećeništvo ili redovnički život. Dan započinje s jutarnjom molitvom ii Sv. Misom. Tu je i vrijeme za meditaciju. Nakon doručka slijede predavanja. Studij oblikuje veliki dio jednoga dana u sjemeništu. Također postoji vrijeme za sport ili neki drugi hobi. Navečer je večernja molitva i molitva povečerja. U sjemeništu ti živiš u zajednici. To znači, iako imaš svoju vlastitu sobu, ti se drugima pridružuješ za molitvu, studij i jelo. To je zajednički život i prirodno je da se tu stvaraju bliska prijateljstva. Kada netko odluči otići u sjemenište to ne znači da je definitivno odlučio da želi biti svećenik ili redovnik. To znači da će se okušati u tom životu da vidi pristaje li mu. Ako ne odgovara, on napušta sjemenište. Činjenica je da više od polovice onih koji uđu u sjemenište njega napušta prije svećeničkog ređenja.

Koje zavjete svećenik ili redovnik polaže?

Svećenik polaže dva zavjeta na ređenju: zavjete celibata (beženstva) i poslušnosti. Zavjet celibata znači da dobivaš potporu od Gospodina, dok oženjeni ljudi računaju na tu podršku od svojih supružnika. To ne znači da svećenici ili redovnici nemaju srca, jer i oni imaju širok krug prijatelja. Dok mediji posvećuju puno više pažnje zavjetu celibata, a ne zavjetu poslušnosti mnogi svećenici reći će vam da je u praksi zavjet poslušnosti mnogo zahtjevniji, osobito kad se od vas traži da prijeđete iz jedne župe u drugu. Zavjet poslušnosti ne smije značiti slijepo nasljedovanje želja biskupa ili provincijala, nego dotična osoba zajedno s biskupom ili provincijalom treba spoznati što je najbolje za kraljevstvo Božje u tom trenutku. Svećenici polažu dva zavjeta, celibat i poslušnost. Redovnici polažu i treći zavjet, siromaštvo. To ne znači da su oni siromašni, nego da oni ne posjeduju ništa osobno, jer je sve u vlasništvu zajednice. Sve je zajedničko.

Redovnici zavjet celibata zovu zavjet čistoće, pa su dakle tri redovnička zavjeta siromaštvo, čistoća i poslušnost.Zar se ne odričeš mnogo toga i ne napuštaš mnogo toga kad postaneš svećenik ili redovnik? Ne ako imaš vjere. Ako nemaš vjere, svoje srce dat ćeš novcu, svojoj kući, svojoj karijeri, ti ćeš željeti najveće i najbolje od svega toga. Ali kad imaš vjere ti ne stavljaš sve ove stvari po strani, ti ostavljaš neke stvari da bi imao više i bolje. Stvarnost je da smo svi mi Božji sinovi i kćeri. Možda mnogi ljudi ne shvaćaju ovo ili ne žive svoje živote kao da su Božja djeca. Ako to ne čine, oni su bez dodira sa stvarnošću i smatraju da si propustio mnogo toga. Kao svećenik ili redovnik ti si u dodiru sa stvarnošću da smo svi Božji sinovi i kćeri, i znaš da ništa ne ostavljaš sa strane ili da postaješ osoba bez dodira sa stvarnošću. Ti napuštaš neke stvari zbog boljega upravo zato jer si u dodiru sa stvarnošću.Koji je najvažniji posao nekog svećenika?

Dok svećenik znači različite stvari za različite ljude, svećenik je prije svega onaj koji slavi sakramente za nas. To je svećenik koji Krista čini nazočnim svaki dan na oltarima širom svijeta. Svećenik je prisutan u najvažnijim trenucima života neke osobe: na krštenju, na vjenčanju, u bolesti, smrti i žalosti zbog te smrti kao i u mnogim drugim prigodama. Da bi predstavio Krista takvom mnoštvu ljudi u tako različitim situacijama, bitno je da svećenik ili redovnik bude osoba molitve. Molitva i Euharistija moraju biti najvažnije vrijeme u svakodnevnom životu jednog svećenika ili redovnika. Zar nije mnogo teže biti svećenik danas kada Crkva nema isti autoritet kao prije, a i puno je manje onih koji prakticiraju svoju vjeru? Uvijek tražim moju radost u spoznanju da činim ono što je najbolje za kraljevstvo Božje. Hoće li 10% ili 90% ljudi smatrati vrijednim ono što radim nije odlučujući čimbenik jesam li ja sretan ili nesretan. Zbog toga što sam čovjek to ima svoje značenje ali nije odlučujući čimbenik. Sažaljevam ljude koji ne razumiju zašto je vjera u Boga važna, ali odlučujući čimbenik u određivanju moje sreće jest spoznaja da živim u skladu s Božjom voljom bez obzira što to drugi poštuju ili ne poštuju.

Zar život svećenika nije osamljenički život?

Ponekad može biti, ali tu ne nalazim problema. Čak se i oženjene osobe mogu ponekad osjećati osamljenima. Pogledaj samo veliki broj ljudi u svakoj župi koji žive sami. Da budeš svećenik trebaš biti zadovoljan sa samim sobom i sa samostalnim životom. Ako to nije problem, onda ni usamljenost neće biti problem.Nemaju li skandali koji se tiču svećenićkog i redovničkog života mnogo lošeg publiciteta?Istina, imaju, ali sjeti se da je manje od 1% svećenika ili redovnika uključeno u taj problem. Ne zaboravi da je ostalih 99% dobrih svećenika i redovnika, koji ne dobivaju mjesto u javnosti. Nisu svi jednaki, nemaju svi iste mane i nedostatke.

Što mi pričinja najveće zadovoljstvo kao svećeniku?

Danas je veliki naglasak na novcu i posjedovanju, ali mogu ponosno reći da mi ništa ne daje veće zadovoljstvo od onoga da nekome pomognem da dopusti Bogu da u njegov život više uđe.Poziv na razmišljanje o svećeništvu ili redovničkom životu. Ako imaš barem sitnu želju da bi volio biti svećenik ili redovnik, zašto to razmišljanje ne bi malo podijelio s nekim svećenikom? Pozivam mlade ljude da razmisle o darivanju samih sebe za Isusa u životu koji se uistinu isplati. Ti ne ostavljaš stvari po strani, ti ostavljaš neke stvari zbog nečeg boljeg, vrednijeg. U svojoj poruci za Dan molitve za duhovna zvanja (1998), papa Ivan Pavao II. poziva mladiće i djevojke da razmišljaju o svećeničkom ili redovničkom zvanju. Ovo su njegove riječi: “Poslušaj Isusov poziv: `Dođi i vidi`. Daj svoje svjedočanstvo za Isusa u ckvenoj zajednici, u skladu s potpuno osobnim i neponovljivim planom koji Bog ima za tebe. Neka te Duh Sveti, izliven u tvome srcu, dovede do istine i učini svjedokom autentične slobode i ljubavi. Ne dopusti da budeš nadjačan olakim i prijevarnim mitovima o prolaznom ljudskom uspjehu i bogatstvima. S druge strane, ne boj se slijediti zahtjevne i odvažne putove ljubavi i velikodušnog predanja.

http://www.katolici.org/

Evo me, Gospodine

Gospodine malen sam,

ali tko se pred Tobom može smatrati velikim!

Zato, ako me želiš,

uzmi me već odsada: Tvoj sam.

Darujem Ti se

sa svom velikodušnošću

svoga srca.

Ti koji me proničeš do dna

i želiš me uzeti za ruku:

daj mi snage da Te ljubim

i da Ti spremno mogu, poput Marije,

spremno reći svoj: Da! Evo, me!

Ti si na poseban način postao

prijateljem siromašnih i poniznih:

učini da i ja poput Tebe postanem sluga

nebeskog Oca i svoje svoje braće i sestara.

Ako me Ti pozoveš da jednoga dana

budem Tvoj svećenik i/ili redovnik

u službi Tvojega naroda,

učini da Ti bez ikakva straha

mogu darovati sve svoje snage,

svoje vrijeme i svu mladost i radost,

da živim i da se sav darivam, poput Tebe,

svoj braći i sestrama.

To Te molim po Srcu Blažene Djevice Marije,

da poput Nje i ja živim za Tebe s s Tobom. Amen.

Naša redovnička i svećenička formacija (odgoj)

 

Od mladića i kandidata koji želi prihvatiti naš način života i rada traži se: veselo srce, da ga pravi dobar glas, ispravna nakana, slobodna volja, tjelesno, duhovno, moralno i intelektualno zdravlje i sposobnost, primjerena dob, sposobnost za zajednički život, prihvaćanje Pravila i načina života po uzoru na sv. Franju i naših Konstitucija.

 

Prema našim redovničkim pravilima (Konstitucijama) da bi netko postao članom Kapucinskog reda ili naše Hrvatske provincije potrebno je da prođe određeni odgojno-obrazovni put koji se sastoji od: sjemeništa, postulature, novicijata i ponovicijata.

SJEMENIŠTE jest odgojna ustanova u koju se primaju mladići koji su nakon OŠ ili tijekom srednje u sebi osjetili duhovni poziv. Takvi svoje zvanje mogu ostvariti dolaskom u naše sjemenište gdje imaju mogućnost pohađati neku od državnih škola. živjeti u našem «Centru za odgoj pripravnika» i pod vodstvom svojega učitelja (magistra) izbliza se upoznati sa samostanskim i našim franjevačko-kapucinskim načinom života i rada te se pripremiti za pristupanje postulaturi odn. novicijatu.

U POSTULAT(URU) se primaju oni mladići koji su kod nas u sjemeništu ili kod svojih obitelji završili neku srednju školu ili možda fakultet, a kod kojih se je javila želja za duhovnim pozivom, a koji može biti svećenički ili redovnički. Cilj jednoga takvoga pripremnog razdoblja, koje prethodi pripuštanju u novicijat i oblačenju redovničkog odijela, jest da kandidat bolje upozna naš način života, a bratstvo sa svoje strane da upozna prikladnost kandidata. U tom razdoblju kandidat treba uvidjeti da li je odluka koju je donio po sebi zrela i promišljena te može li i želi li biti kapucin te nastaviti s franjevačko-kapucinskim načinom života i rada te se pripremiti za iduću etapu odgojno-obrazovnog procesa, novicijat.

NOVICIJAT kao vrijeme intenzivnijeg uvođenja i dubljeg proživljavanja evanđeoskog i franjevačko-kapucinskog života po sebi zahtijeva i pretpostavlja slobodno i zrelo opredjeljenje za redovnički život. U novicijatu kandidat po prvi puta oblači redovničku halju te u jednom od samostana (kući novicijata) provodi godinu dana upoznavajući se sa samostanskim i franjevačko-kapucinskim načinom života i rada. Tijekom te godine novak može uvidjeti da li je to način života kakav on želi, odn. braća redovnici sa svoje strane donose sud o tome da li je dotični novak prikladan za Red. Novicijat je kandidatu ujedno prigodno vrijeme za ponovnim preispitivanjem vlastitih namjera i traženja vlastitog poziva i duhovnosti; zatim preispitivanje spremnosti i sposobnosti za zajednički život, za vlastito predanje zajednici, za molitvu i razmatranje Božje riječi.

U razdoblju PONOVICIJAT koje započinje po završetu godine novicijata, kandidat (bilo za redovničkog brata, bilo za svećenika) najprije polaže privremene redovničke zavjete tijekom nekoliko godina (redovito četiri), da bi nakon toga položio svečane, doživotne zavjete po kojima onda postaje punopravnim članom Reda i Provincije, s aktivnim i pasivnim pravom glasa.

Redovnički pripravnici koji k tome žele biti i svećenici, nakon završenog novicijata i položenim prvih zavjeta, upisuju se na neki od teoloških studija. Po završetku petogodišnjeg studija, polaganja svečanih, doživotnih zavjeta i po polaganju biskupovih ruku netko biva ponajprije zaređen za đakona, a nakon određenog vremena (redovito godinu dana) i za svećenika. Potom se kandidatu, od uprave Provincije, povjeravaju razne apostolsko-pastoralne i/ili redovničke službe.

 

Braća koja se tijekom formacije kroz sjemenište, postulaturu iili novicijata nisu opredijelila, ne žele ili ne mogu postati đakoni i/ili svećenici mogu u našem Redu i Provinciji biti ČASNA BRAĆA ili braća pomoćnici, te na taj način onda mogu ostvariti svoj duhovni poziv i svoj život posveti Bogu, Crkvi i braći ljudima. Takvi se kandidati usmjeravaju, ovisno o godinama, sposobnostima i mogućnostima, prema nekom zanatu ili zanimanju koje će biti korisno za redovničku zajednicu i njezino poslanje u svijetu. Braća laici ili pomoćnici su u jednakoj mjeri kapucini kao onima koji se još odluče i za svećenički poziv i teološku izobrazbu; i oni polažu zavjete (siromaštva, čistoće i poslušnosti) jednake onima koji se spremaju da danas – sutra postanu svećenici. Između jednih (svećenika) i drugih (časne braće) nema razlike, (izuzevši one koje proizlaze iz različitosti poslanja za svećenike i braću laike u zajednici) jer »s obzirom na isto zvanje, sva su braća jednaka« (Konstitucije OFMCap, 84, 3), kao što je to i sam sv. Franjo, naš duhovni utemeljitelj želio.

* * * * *

Svi oni koji se žele bolje upoznati s nama kapucinima, s našim Redom i Provincijom, te koji živjeti Evanđelje po primjeru sv. Franje u Redu manje braće Kapucina više informacija mogu pronaći kontaktirajući:

 

                     www.ofmcap.org ILI: www.kapucini.hr

 

*** Zainteresirani nam se mogu i pismeno javiti na:

Provincijalat hrvatskih kapucina
Sv. Leopolda Mandića 41
10040 ZAGREB – DUBRAVA
E-mail: provincija@kapucini.hr
TEL. 01/29 82 520

ILI:

Fra Juro Šimić, promotor duh. zvanja

E-mail: frajurofmcap@gmail.com